SlavonskiBrod
Početnik
- Poruka
- 7
O hrvatskom ovčaru veliki broj znalaca kinologije zna malo, a prosječni i oni koji tek počinju...
Ovdje neće biti riječi o njima, već o njemu ? crnom dragulju Slavonskih ravnica, biseru Hrvatske kinologije, o Hrvatskom ovčaru.
Svaki narod s ponosom kaže za najmanje jednu svoju pasminu kako pripada skupini najstarijih pasmina pasa.Hrvatska ima 10-ak pasmina od kojih je svega nekoliko priznatih, jer su kinološki obrađeni i od strane Međunarodne kinološke federacije (FCI) priznate. Druga polovica, pa čak i još neke očima javnosti ne pokazane pasmine čekaju svoj red. Sve su to vrlo stare pasmine, okvirno govoreći, koje vuku korijene iz daleke prošlosti, a koje su kao takve sudjelovale u stvaranju velikog broja priznatih stranih pasmina pasa.Za neke pasmine tek otkrivamo da su davno uzgajane na današnjem teritoriju Hrvatske i da su kao otuđene pasmine, donekle izmijenile svoj oblik, te se uzgajaju, kao takve i danas.
Naš je hrvatski ovčar najvjerojatnije došao s prvim plemenima hrvatskog naroda iz svoje prvotne domovine i na tom putu ostavljao svoje tragove u drugim psima. Na taj način je izravno utjecao na razvoj mnogih pasmina sličnih našem psu, kojemu je najbliži madžarski ovčar ? mudi.
Koliko je naš pas utjecao na razvoj drugih pasa, više se može naći u drugim poglavljima ove knjige.
Ovim kratkim uvodom, trebalo se pokazati vrijednost ovog psa i njegova ulogu u našem društvu, jer se stvorio u Hrvatskoj pradomovini, selio s hrvatskim plemenima, dijelio dobro i zlo, došao u novu postojbinu, i nakon duge borbe za priznanje, konačno 90-ih XX stoljeća doživljava svoju afirmaciju u nas i u svijetu.
Dolaskom Hrvata u ove krajeve, došli su najvjerovatnije i preci današnjih hrvatskih ovčara, te se od tada (prvo pominjanje 1373. godine) pa do danas, gotovo nije ništa promjenio.
Ovaj, do srednje veliki pas, duboko crne boje ulazi u skupinu inteligentnih pasmina pasa, u ovčarsku skupinu, a koji ne podliježe ispitu u radu - po trenutno važečim
propisima.
Pokretan i lako vodljiv pas, željan rada uz veliku požrtvovnost, samostalan u trenucima kada to prilike zahtjevaju, inteligentan i snalažljiv, radan i vrlo uporan, gotovo neumoriv radnik kojeg krasi skromnost i laka poučljivost. Izuzetan je radnik s blagom i dobar čuvar blaga i imanja noću, pas otvorenih prostora i neograničene uporabe.
Trenutno osim crne, uz ostale boje i ovo je nepriznata boja hrvatskog ovčara
Danas hrvatski ovčar za svoju opstojnost treba zahvaliti samo entuzijastima-kinolozima, koji su ga držali u gradu i na taj ga način sačuvali, unaprijedili i polako ga vračajući u kinološku sredinu, ostvaruju rezultate
Ovdje neće biti riječi o njima, već o njemu ? crnom dragulju Slavonskih ravnica, biseru Hrvatske kinologije, o Hrvatskom ovčaru.
Svaki narod s ponosom kaže za najmanje jednu svoju pasminu kako pripada skupini najstarijih pasmina pasa.Hrvatska ima 10-ak pasmina od kojih je svega nekoliko priznatih, jer su kinološki obrađeni i od strane Međunarodne kinološke federacije (FCI) priznate. Druga polovica, pa čak i još neke očima javnosti ne pokazane pasmine čekaju svoj red. Sve su to vrlo stare pasmine, okvirno govoreći, koje vuku korijene iz daleke prošlosti, a koje su kao takve sudjelovale u stvaranju velikog broja priznatih stranih pasmina pasa.Za neke pasmine tek otkrivamo da su davno uzgajane na današnjem teritoriju Hrvatske i da su kao otuđene pasmine, donekle izmijenile svoj oblik, te se uzgajaju, kao takve i danas.
Naš je hrvatski ovčar najvjerojatnije došao s prvim plemenima hrvatskog naroda iz svoje prvotne domovine i na tom putu ostavljao svoje tragove u drugim psima. Na taj način je izravno utjecao na razvoj mnogih pasmina sličnih našem psu, kojemu je najbliži madžarski ovčar ? mudi.
Koliko je naš pas utjecao na razvoj drugih pasa, više se može naći u drugim poglavljima ove knjige.
Ovim kratkim uvodom, trebalo se pokazati vrijednost ovog psa i njegova ulogu u našem društvu, jer se stvorio u Hrvatskoj pradomovini, selio s hrvatskim plemenima, dijelio dobro i zlo, došao u novu postojbinu, i nakon duge borbe za priznanje, konačno 90-ih XX stoljeća doživljava svoju afirmaciju u nas i u svijetu.
Dolaskom Hrvata u ove krajeve, došli su najvjerovatnije i preci današnjih hrvatskih ovčara, te se od tada (prvo pominjanje 1373. godine) pa do danas, gotovo nije ništa promjenio.
Ovaj, do srednje veliki pas, duboko crne boje ulazi u skupinu inteligentnih pasmina pasa, u ovčarsku skupinu, a koji ne podliježe ispitu u radu - po trenutno važečim
propisima.
Pokretan i lako vodljiv pas, željan rada uz veliku požrtvovnost, samostalan u trenucima kada to prilike zahtjevaju, inteligentan i snalažljiv, radan i vrlo uporan, gotovo neumoriv radnik kojeg krasi skromnost i laka poučljivost. Izuzetan je radnik s blagom i dobar čuvar blaga i imanja noću, pas otvorenih prostora i neograničene uporabe.
Trenutno osim crne, uz ostale boje i ovo je nepriznata boja hrvatskog ovčara
Danas hrvatski ovčar za svoju opstojnost treba zahvaliti samo entuzijastima-kinolozima, koji su ga držali u gradu i na taj ga način sačuvali, unaprijedili i polako ga vračajući u kinološku sredinu, ostvaruju rezultate
Poslednja izmena: