Hrvatski katolici traže proglašenje Stepinca za sveca!

Vidim vam ustasama je Pavelic i dalje heroj, koliko mase na koncertu pada u tans svi obuceni u crno

Od leta 1941. do proleća 1945., smrt se pojavljivala u mnogobrojnim oblicima. Zatvorenike i sve one koji su završili u Jasenovcu, ustaše klale posebno oblikovanim noževima ili su ih ubijale sekirama, maljevima i čekićima; bivali su takođe i streljani ili vešani po drveću ili banderama. Neki su živi spaljivani u usijanim pećima, kuvani u kazanima ili davljeni u reci Savi.

Ovde su korišćeni najraznovrsniji oblici mučenja – metalnim predmetima čupali su nokte na rukama i nogama, ljude su oslepljivali zabijajući im igle u oči, meso su im kidali a zatim solili. Takođe su ljude žive drali, odsecali im noseve, uši i jezike sekačima za žicu, i šila im zabadali u srce. Ćerke su silovali pred očima majki, a sinove mučili pred očima njihovih očeva. Prosto rečeno – u konclogorima u Jasenovcu i Staroj Gradiški ustaše su prevazišli sve ono što čak ni najbolesniji um nije mogao da zamisli i sprovede, po pitanju brutalnosti sa kojom su ljudi ubijani.

Ljudi u Jasenovcu više nisu ni bili ljudska bića već objekti podesni za iživljavanje svakog ustaškog hira.

Čak su i nacistički generali bili zapanjeni užasima Jasenovca. Tako je general fon Horstenau, Hitlerov izaslanik u Zagrebu, zapisao u svom ličnom dnevniku za 1942. godinu da su ustaški logori u NDH bili „suština užasa“ a Artur Hefner, oficir zadužen za transport radne snage u Rajh, napisao je za Jasenovac 11. novembra 1942.: „Koncept logora Jasenovac trebalo bi zapravo shvatati kao kompleks od nekoliko logora, koji su udaljeni po nekoliko kilometara jedan od drugog, a grupisani su oko samog Jasenovca. Bez obzira na javnu propagandu, ovo je jedan od najstrašnijih logora, koji bi se mogao porediti jedino sa Danteovim „Paklom“.“
 
Mnoge žene, često zajedno sa svojom decom, dovođene su u Jasenovac. Celo selo Mlaka pretvoreno je u radni kamp za žene. One su prisiljavane da obavljaju teške, iscrpljujuće poljoprivredne radove u okolini. Ubijanja su se vršila u neposrednoj blizini sela Mlaka i Jablanac.

U procesu "pročišćenja Hrvatske nacije", srpska deca bila su prva koja su ubijana, zajedno sa odraslima, čak i ako su ih majke još uvek dojile. Tokom četiri godine, između aprila 1941. i maja 1945., više od 73,316 dece ubijeno je u ustaškoj NDH. Najmlađa su bila još u kolevkama, dok su najstarija bila oko 14 godina starosti. Tokom Drugog svetskog rata, jedino mesto gde su postojali specijalni logori za decu bila je Hrvatska.

Od decembra 1941. do aprila 1942., u Jasenovcu, ustaše su pobile 19,544 dečaka i devojčica srpske nacionalnosti, a njihovi identiteti utvrđivani su kasnije. Bili su ubijani na najstrašnije načine, i umirali su, takođe, više nego odrasli, od bolesti, izgladnelosti, žeđi i smrzavanja. Ustaše bi dovukli malu decu u Savu, vezujući nekoliko njih u džak i bacajući ih u reku. Mnoga deca (oko njih 400) poklana su u Jasenovcu, sredinom septembra, 1942. Deca su dovođena u 15 zaprežnih kola u ciglanu i spaljivana. Veoma slična sudbina zadesila je 300 dece koja su pogubljena u Gradini, u oktobru 1942.
 
Stravičan je naročito način, na koji su ustaše srovodili svoju "osvetu" nad Srbima u NDH. Ustaše su pohvatane ubijali često na krajnje zvjerski način, kakav je mogao izmisliti i razviti samo surov, neljudski, do srži pokvareni tip sklon uništavalaštvu i krvološtvu. Teško je i zamisliti takvu mogućnost, da se pohvatane ljude divljački muči, da im se režu uši, nos, drugi dijelovi tijela, da ih se bode sa noževima, pa čak i oči da im se vade (kao što je to svjedocima utvrđeno krajem jula 1941. u Glini za ustašu Kreštalicu).

Ustaše su hvatali srpsko stanovništvo, odvodili ih u zatvore ili odmah na licu mesta masovno uništavali, te su ih (čak i polužive) bacali u masovnu grobnicu. Iz niza jezivih ustaških koljačkih nedjela ukazujemo ovdje na jedan događaj, koji i sam po sebi rječito govori o tome kakvi su bili ovi ustaši-koljači. Zemaljska komisija za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih domaćih pomagača (na području NDH) saslušala je pored ostalih o tim nedjelima i učiteljicu iz Gline Ljerku Zibar, koja je iskazala:


Hrvati Herceg-Bosne"Ja ne znam tačno, kada je to moglo biti, mislim da je to bilo koncem srpnja 1941. godine. Predvečer pred našom gostionicom (svjedok je kći gostioničarke u Glini, primj. autora) stao je jedan kamion i u gostionicu su ušli Janko Kihalić, Stevo Kreštalica i Pajo Kreštalica, ustaše-krvnici, koji su bili pijani, pa je Stevo Kreštalica pokucao na vrata kuhinje, u kojoj sam se ja nalazila i tražio od mene, da mu dadem vruće vode. Na moj upit što će mu vruća voda, on je kazao: "Evo imam jedno čovječje srce, ako hoćeš da vidiš"...

Ja sam se prepala i poslije toga moj muž i ja smo ih otpravili i zatvorili gostionicu. Moja pastorka, Vera Zibar, sada učenica Trgovačke akademije u Zagrebu, 16 godina stara, došla je k meni tom zgodom u kuhinju rekavši, da ne dam peći to srce, jer da su ga oni naumili ispeći. Srce je bilo zamotano u jednu krvavu krpu, a pripovijedali su kasnije gosti, koji su bili prisutni, da su u krpi bile ljudske oči, ali ih ja nisam vidjela..." (Zapisnik Zemaljske komisije za utvrđivanje ratnih zločina... sastavljen u Glini juna 1944., dokument se nalazi u arhivu Javnog tužioštva Hrvatske u Zagrebu).

Naročito stravičan je opis ustaškoga klanja oko osam stotina Srba, koje su ustaše iz Gline poubijali u srpsko-pravoslavnoj crkvi noću 27. jula 1941, kojeg je pred Zemaljskom komisijom za utvrđivanje ratnih zločina dao jedini preživjeli svjedok tog masovnog pokolja, Ljuban Jednjak. On je takav iskaz dao i kasnije u Zagrebu na pretresu Lisaku i dr. pred Vrhovnim sudom Hrvatske septembra 1946. godine. Zbog njegovog naročitog značaja iznosimo ovdje taj iskaz svjedoka Ljubanja Jednjaka u izvodu. On je pred Vrhovnim sudom NR Hrvatske iskazao slijedeće: vidi masakar u Glini.
 
Ustaške vođe su za rešenje srpskog pitanja u NDH po trojnom principu (ubijanje-proterivanje-pokrštavanje) imali podršku i "blagoslov" Rimokatoličke crkve i nadbiskupa Stepinca. Katolička crkva i njena jerarhija su, kada su Srbi i njihova Crkva bili u pitanju, u potpunosti odbacili Hristove reči i jevanđelske principe.

Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac je od prvih dana zdušno blagoslovio stvaranje "katoličke države", kako ju je on često nazivao. Ante Pavelić je stigao u Zagreb 13. aprila, a već 14. aprila Stepinac je otišao da ga poseti, čestita mu i blagosilja dolazak.

Ustaški poglavnik Ante Pavelić je, znajući koliko mu je važna podrška Vatikana, sa velikom ustaškom delegacijom 18. maja 1941. godine otišao u Rim da bi Tomislavu II, s blagoslovom Vatikana, predao hrvatsku krunu. Papa Pije XII primio je celu delegaciju, a pre toga, dugo je razgovarao sa Pavelićem. Pavelić se tada sreo i sa Benitom Musolinijem.

Niže katoličko sveštenstvo je u potpunosti sledilo stavove svojih poglavara - pape Pija XII i nadbiskupa Stepinca. Mnogi katolički sveštenici su direktno učestvovali u mnogim ustaškim zločinima.
 
Koncentracioni logori u NDH zauzimali su naročito mesto u nizu mnogih sredstava i načina provođenja genocida nad narodom ovoga područja. Već prvih dana svoje vladavine ustaše su zatekli (od policijskog režima Banovine Hrvatske) dva dotadašnja logora — u Lepoglavi i Kruščici. Pavelić je "Zakonskom odredbom" od 17. aprila 1941. ("za obranu naroda i države") naredio proširenje koncentracionih mesta, za veći broj zatvorenika. Prvo uređenje koncentracionih logora obeležavala je pomenuta Pavelićeva "Zakonska odredba o upućivanju nepoćudnih i pogibeljnih osoba na prisilni boravak u sabirne i radne logore" (od 25. novembra 1941.).

Logori u NDH delili su se na "sabirne" i na "radne". Prvi su imali biti samo prolazne stanice, otkud su se logoraši upućivali na druga mesta. "Radni logori" trebali su biti mesta prisilnog i besplatnog rada logoraša. Takva je podela međutim bila više formalna, nego stvarna.

Pored niza tzv. sabirnih koncentracionih logora postojali su kao-"radni logori" : Danica u Koprivnici, uglavnom za Srbe i Jevreje (od kraja aprila 1941.), te kasnije i za antifašiste Hrvate, a imao je kapacitet za približno 5.000 logoraša, zatim Kerestinec (osnovan 18. maja 1941.), koje je tu ostavila Banovina Hrvatska, a ustaše su ih preuzeli.

Jadovno se nazivalo jedan oveći žicom ograđeni prostor na proplanku Velebita (kraj Gospića), u kojem je bilo sagrađeno nekoliko baraka -za smeštaj doteranih uhapšenika. Kako su meštani prenosili — ovamo je već od prvih dana NDH vladavine dovedeno nekoliko kolona zatvorenika, koji su — govorilo se u gospićkim ustaškim redovima — "otjerani na nepoznato mjesto". Na ostrvu Pag postojao je od sredine juna 1941. logor (za muškarce) i u Metajni (za žene i djecu). U Kruščici (kod Travnika) osnovan je logor juna 1941. za smeštaj logoraša, Srba, Jevreja i Hrvata antifašista i to bez razlike na pol, dob i zdravstveno stanje. U Staroj Gradiški osnovan je ustaški logor polovinom maja 1941. i to kao koncentracioni ("sabirni") logor, ali par meseci kasnije ustaše ga nazivaju i »radnim logorom«. Preživeli logoraši pripovedali su da su ustaše i danju pred njihovim očima ovdje javno klali decu, čiji se vrisak na daleko čuo.

U Loboru blizu Zlatara (u Hrv. Zagorju) logor je osnovan početkom septembra 1941. i to uglavnom za žene i decu. Tu su prikupljena deca poubijanih roditelja, zatim ona koja su bila pohvatana prilikom »češljanja terena« itd. Prehrambene i zdravstvene prilike bile su u takvom stanju, da je mortalitet među decom bio krajnje visok. Narod u okolini zgražao se nad onako nečovečnim postupanjem sa decom, koja su svakodnevno desetinama umirala. Godinu dana kasnije raspušten je ovaj logor, te su odatle preživeli (odrasli) upućeni jednim delom na prisilni rad u Nemačku, a ostali u koncentracioni logor u Aušvic, gde su uglavnom nestali.

Logor u mestu Tenje, blizu Osijeka, osnovan je juna 1942, te su u njega smešteni zatvorenici Srbi i Jevreji, koje su dovedeni iz Slavonije i Srema. U Lepoglavi je već od prvih dana ustaške vladavine smešteno više hiljada pohapšenih antifašista iz Hrvatske, te Bosne i Hercegovine. Prilike u tom logoru bile su neizdrživo teške, a postupak ustaša sa zatvorenicima surov i bezobziran. Zatvorenici su bili izloženi teškim fizičkim poslovima, na koje su ih nagonili ustaški stražari primenom svakovrsnih fizičkih nasilja. U taj logor prodrle su jedinice NOV juna 1943. te oslobodile logoraše. Kasnije dopremljeni drugi logoraši stradali su u ustaškom pokolju aprila 1945. godine. Jasenovac je bio najstrašniji ustaški logor, u kojemu je sprovedeno masovno ubijanje logoraša. Taj logor, osnovan avgusta 1941., bio je najveće i najužasnije ustaško gubilište logoraša, pohvatanih po Hrvatskoj, Slavoniji i Bosni.


Ustaše na delu 1942. - testerom su odrezali glavu Branku Jungiću, mladiću iz sela Grabovca kod Bosanske Gradiške. Testera se čuva u banjalučkom muzejuU svim logorima NDH vršila su se masovna ubistva. U logorima nije bilo svih tehničkih oprema, kakve su imali nacistički veći logori u Rajhu i drugde što je "nadoknađeno" zverskom okrutnošću i divljaštvom, kojem je inače teško naći sličnoga primera. Preživeli logoraši govore o jezivostima, koje se jedva može i zamisliti, a njih su sprovodili gotovo svakodnevno.
 
Svedočenja o zločinima
Jezive stravičnosti terora u NDH užasavale su sav svet koji je za to saznao. Čudovišna nedela, surove nečovečnosti, krvološtva u pravom smislu te reči, razulareni sadizam silovanje i sladostrašće, nesputani nagon za mučenjem bespomoćnih žrtava, uživanje u stradanju ljudi, nezasitna halapljivost za tuđim imetkom, piromansko uživanje u paljenju čitavih naselja, raspojasano zverstvo u neljudskim manijacima, sve se to ispoljavalo u divljanju, za koga nisu bile postavljene granice dozvoljenog i zabranjenog. Ko god bude prelistavao mnogobrojna dokumenta, taj će se možda pitati - da li je tako nešto uopšte bilo moguće.

Ali ta istina je postojala. Ona je preplavila čitavo područje NDH, prekrila je sramotom i inicijatore i izvršitelje ovog bezočnog napadaja na ljudskost. Strahota terora bila je tolika, da su se od toga ograđivale i nemačke i italijanske komande koje su ukazale na pogubnu razularenost u NDH. Nemački otpravnik poslova u Beogradu, Herbert Trol Obergfel obavestio je 10. jula 1941. nemačku vladu o »napetoj situaciji«, koja je u zemlji zavladala zbog terora, te on smatra da bi — » ... s obzirom na srpsko pitanje... trebalo nešto poduzeti, da se ove pojave ublaže .. (akt komandanta grupe »Jugoistok«, general-pukovnika Aleksandra Lera).« Nemački general u Hrvatskoj Edmund Glajs Horstenau je sredinom 1943. u jednom pismu general-pukovniku Leru ukazao na jezivost ustaškog nasilničkog režima, a pod jesen iste godine Glajs-Horstenau i general-pukovnik Aleksandar Ler predlažu njemačkoj Vrhovnoj komandi da se prestane s podržavanjem ustaške vladavine u NDH, te neka se nađe zamjena za Antu Pavelića (dopis generala Glajs-Horstenaua od 13. avgusta 1943).
 
Plan istrebljavanja Srba

Željni da u NDH vladaju isključivo bez takmaca, potaknuti i mogućnostima brzog i lakog bogaćenja otimanjem srpske imovine, pod krinkom navodnog uzvrata za centralistički režim Kraljevine Jugoslavije vrhovi u NDH s Pavelićem na čelu su Srbe u NDH proglasili za »najveće neprijatelje Hrvatske«. Za sve nedaće Hrvata u prošlosti, krivili su Srbe. Njima je uopšte bilo neprijateljski sve što je srpsko i zato su oni već od prvih dana svoje vladavine najoštrije udarili na nevino srpsko stanovništvo.

NDH je zahvatila prava besomučnost u proganjanju Srba i bavila se mišlju, kako da istrebi sve Srbe iz područja NDH. Pavelić je to (kako se može razabrati iz zapisnika Paula Šmita) izjavio i Adolfu Hitleru, kada ga je prvi put posetio (7. juna 1941.) u Nemačkoj. Tražio je puta i načina kako da NDH ostane — "samo Hrvatska", kako da ju "očisti" od "nehrvatskog elementa", misleći pri tome na Srbe.

Očito u saglasnosti s Pavelićem govorio je (na jednom zboru u Lici) »doglavnik« Mile Budak šta će raditi sa srpskim stanovništvom u NDH. Jedan deo Srba će se proterati, drugi deo će pokatoličiti, što je značilo pohrvatiti, a treći deo srpskog stanovništva NDH će fizički istrebiti.

Slika:NDH Ko je jaci.JPG
Ko je jači -deca stoje pred ustašomTako je zapisao i dobro informisani historičar ustaštva Jere Jareb u svojoj knjizi "Pola vijeka prošlosti Hrvatske..." istakavši naime — kako uništavanje Srba nije bila samo Pavelićeva politika nego i ustaškog pokreta i koji je postavio tvrdnju da je - "sav hrvatski narod bio za NDH".

Srpski narod na području NDH bio je stavljen izvan zakona. Od prvog dana NDH on je postao obespravljeni objekat ustaške strahovlade. Protiv Srba bilo je sve dozvoljeno, da se na ovom području mogu nekažnjeno progoniti, mučiti, zlostavljati, hapsiti i ubijati.

Štampa, naposle dnevnik "Hrvatski narod", nedeljnik "Spremnost" itd. bili su puni huškanja protiv srpskog stanovništva u NDH. "Promičba" u NDH dopuštala je takvo pisanje svoje štampe, a njeni glasnogovornici objavljivali su proganjanje Srba. Nekadašnje hrvatsko-srpske nacionalističke politikantske suprotnosti iz stare Jugoslavije dobile su za vreme NDH stravični epilog u istrebljavanju srpskoga stanovništva.
 
Nemci o ustašama
Herman Nojbaher:

Recept za pravoslavne, koji je primio ustaški vođa i poglavnik, predsednik Nezavisne Države Hrvatske, Ante Pavelić, podseća na najkrvavije religiozne ratove: 'Jedna trećina mora da postane katolička, jedna trećina mora da napusti zemlju, a jedna trećina mora da umre. Poslednja tačka programa bila je i sprovedena u delo. Kada ustaške vođe pričaju o tome da su zaklali milion pravoslavnih Srba - uključujući bebe, decu, žene i starce to je onda, po meni, preterivanje i samohvalisanje. Na osnovu izveštaja koji su stigli do mene, procenjujem da broj nevinih, nenaoružanih, zaklanih Srba iznosi oko 750 000. Kada sam, po ko zna koji put, u Glavnom štabu stavio na dnevni red izveštaje o istinski užasnim stvarima koje se odvijaju u Hrvatskoj, Hitler mi je ovako odgovorio: 'I ja sam poglavniku kazao da nije moguće samo tako iskoreniti tu manjinu, jer je ona, jednostavno, prevelika. - Da, kada bi čovek tačno znao gde je granica uništavanja jednog naroda"!
 
Glaize fon Horstenau:

Što se tiče čistih hrvatskih vojnih formacija, one su u borbama potpuno zatajile. Svoju ocenu hrvatske vojske dao je i nemački general u Hrvatskoj, Glaize fon Horstenau. On je naglasio da su se hrvatske jedinice, u većini slučajeva, kada su se našle u ozbiljnoj borbenoj situaciji i većem iskušenju, pokazale kao nepouzdane. One imaju uspeh samo onda kada se oslanjaju na Nemce ili kada su pod nemačkom kontrolom. Iz tih razloga, treba da se ispita mogućnost da se u potpunosti odustane od formiranja čisto hrvatskih jedinica.

Hitler je bio besan na Pavelića što je svojom politikom rasplamsao ustanak u Hrvatskoj, čime je izgubio mogućnost upotrebe oružanih snaga NDH na istočnom frontu, štaviše, morao je davati svoje snage za gušenje ustanka u NDH. Zato je pozvao Pavelića u svoj štab u Vinici (Ukrajina) na dan 23. septembra 1942. godine. Panika je uhvatila Pavelića pa smenio ministra Oružanih snaga Slavka Kvaternika i ponudio »revnijeg« Juru Francetića. Obnaroduje »Važnu obavijest Vlade« s pretnjama onima koji šire vesti »o tobožnjem razoružavanju ustaških postrojbi po predstavnicima jedne strane prijateljske sile, o zamenjivanju hrvatske vojske s jednom stranom vojskom, o tome da će jedna strana sila preuzeti vlast u Hrvatskoj...« (Hrvatski narod, 3. septembra 1942.)

Opunomoćeni general Horstenau napisao je u svome izveštaju, između ostalog: »Ustaški pokret je počinjenim greškama, zločinima i pojavama korupcije tako kompromitovan, da bi državna egzekutiva (domobranstvo i redarstvo) morala biti od njega odijeljena, čak uz napuštanje svake vanjske povezanosti...«. U toj panici pred svojim gospodarima, Pavelić je promemorijom od 11. novembra 1942. godine prihvatio da sve svoje policijske akcije prethodno najavi nemačkom generalu.
 
Italijani o ustašama
Italijani su se zgražavali nad hrvatskim zločinima u Drugom svetskom ratu, ostavljajući o tome nemali broj dokumenata. Među najpotresnija italijanska dokumenta o hrvatskom genocidu nad Srbima spada pismo generala Aleksandra Luzana Musoliniju. Evo tog pisma:

"Duče! Moja bezgranična odanost prema Vama mi, nadam se, daje za pravo da, u nečemu, odstupim od strogog vojničkog protokola. Zato i žurim da Vam opišem jedan događaj kojemu sam, unazad tri sedmice, lično prisustvovao. Obilazeći sreska mesta Stolac, Čapljinu i Ljubinje (između 60 i 130 km severno od Dubrovnika) - saznam od naših obaveštajnih oficira da su Pavelićeve ustaše, prethodnog dana, počinile neki zločin u jednom selu (Prebilovci), i da će, kad se to pročuje, okolni Srbi ponovo da se uznemire. Nedostaju mi reči da opišem ono što sam tamo zatekao. U velikoj školskoj učionici, zatekao sam zaklanu učiteljicu i 120 njenih učenika! Nijedno dete nije bilo starije od 12 godina! Zločin je neumesna i nevina reč - to je prevazilazilo svako ludilo! Mnogima su odsekli glave i poređali ih po đačkim klupama. Iz rasporenih utroba ustaše su izvukle creva i, kao novogodišnje vrpce, rastegli ih ispod plafona i ekserima ukucali u zidove! Roj muva i nesnošljiv smrad nisu dozvoljavali da se tu duže zadržimo. Primetio sam načeti džak soli u ćošku i zgranuto ustanovio da su ih klali polako, soleći im vratove! I, taman kad smo odlazili, u zadnjoj klupi se začulo dečje krkljanje. Pošaljem dvojicu vojnika da vide šta je. Izneli su jednog đaka, još je bio u životu, disao je sa napola presečenim grkljanom! Svojim kolima odvezem to jadno dete u našu vojnu bolnicu, povratimo ga svesti i od njega saznamo punu istinu o tragediji. Zločinci su najpre, na smenu, silovali učiteljicu Srpkinju (ime joj je Stana Arnautović) i onda je, pred decom, ubili. Silovali su i devojčice od osam godina. Za sve to vreme, pevao je silom dovedeni orkestar Cigana i udarao u tambure! Na večnu sramotu naše, rimske crkve - i jedan božji čovek, jedan župnik, u svemu tome je učestvovao! Dečak koga smo spasili, brzo se oporavio. I čim je rana zarasla, našom nepažnjom pobegao je iz bolnice i otišao u svoje selo, da traži rodbinu. Poslali smo patrolu za njim, ali uzalud: našli su ga na pragu kuće zaklanog! Od hiljadu i nešto duša, u selu više nema nikoga! Istoga dana (to smo otkrili kasnije) kad je izvršen zločin u školi, ustaše su pohvatale još 700 stanovnika sela Prebilovci i sve ih bacili u jamu ili na životinjski način na putu do jame pobili. Spasilo se samo oko 300 muškaraca: jedino je njima uspelo da probiju ustaški obruč oko sela i da pobegnu u planinu! Tih 300 preživelih jače je od najelitnije Pavelićeve divizije. Sve što su imali da izgube, oni su izgubili! Decu, žene, majke, sestre, kuće, imovinu. Čak su i straha od smrti oslobođeni. Smisao njihovog života je jedino u osveti, u strašnoj osveti njih je, u neku ruku, i stid što su preživeli! A takvih sela, kao što su Prebilovci, puna je Hercegovina, Bosna, Lika, Dalmacija. Pokolji Srba su dostigli takve razmere da su, u tim krajevima, zagađeni i mnogi vodeni izvori. Iz jednog vrela u Popovom Polju, nedaleko od jame u koju je bačeno 4.000 Srba, izbijala je crvenkasta voda, lično sam se u to uverio! Na savest Italije i naše kulture pašće neizbrisiva mrlja, ako se, dok je vreme, ne distanciramo od ustaša i ne sprečimo da se nama pripiše da podržavamo bezumlje!"
 
Nadbiskup Zagrebački za vreme Drugog svetskog rata [uredi]
Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac je od prvih dana zdušno blagoslovio stvaranje "katoličke države", kako je on često nazivao NDH. 12. aprila 1941. godine sastaje se sa generalom Slavkom Kvaternikom, po proglašenju NDH.

Nadbiskup Stepinac se prvi put sastao sa Antom Pavelićem odmah po njegovom povratku 16. aprila 1941, četiri dana nakon proglašenja NDH. i izrazio punu podršku Ustaškoj novooformljenoj državi.

Zagrebački nadbiskup dr Alojzije Stepinac je na Uskrs 1941. godine ponovo objavio formiranje NDH i tom prilikom je u ime Vatikana blagoslovio ustaškog poglavnika Antu Pavelića. Tada je, između ostalog, rekao: "Dok Vas mi srdačno pozdravljamo kao glavu NDH, mi molimo Boga Zvezda da da svoj nebeski blagoslov Vama, vođi našeg naroda". Već 28. aprila 1941. godine Stepinac je napisao "pastoralno pismo" u kome je pozvao svoje sveštenstvo da podržava i brani novu katoličku državu Hrvatsku.

Odmah po osvajanju vlasti, Ustaše kreću sa sa ostvarivanjem svojih planova likvidacije srpskog stanovništva, s čime je Stepinac bio upoznat, jer su se egzekucije izvodile javno.

Stepinac je, uz saglasnost i pod nadzorom opata Josipa Ramira Markonea, papskog legata u NDH, sazvao novu Biskupsku konferenciju u Zagrebu od 17. do 20. novembra 1941. koja je bila posvećena prelazima grčko-istočnjaka u katoličku veru. Stepinac je tim pokrštavanjima navodno video spasavanje Srba, Jevreja i Roma od ustaškog noža.

Alojzije Stepinac u pismu papi Piju XII u pismu od 18. maja 1943. godine navodi da je U NDH pokršteno oko 250.000 pravoslavnih Srba. Pokrštavanje je vršeno nasilno, jer mnogi Srbi nisu imali izbora, mogli su ili da budu pokršteni ili da budu ubijeni. Dosta ih je, čak, pobijeno i posle pokrštavanja.
 
То би могли да кажу,рецимо,Бушмани,али овај случај је директно везан за Србе.И сам акт би представљао још један доказ "љубави" према Србима.

Видите како Католичка црква не да да дође до релаксације односа,него нон-стоп трује и загађује хрвтаско-српске односе.Поред тога,овај чин би био само наставак у вишевекном пројекту стварања,а сада одржавања,једне нације настале искључиво на религијској основи.


Bila bi to je "uzvraceta ljubav" posto srbi vec odavna slave "lik i djelo" djenerala Draze M.
Osobito, ja nisam ni za "svece" ni za "djenerale" vec za "Marshala".
 
Zbog Jasenovca, oluje i mnogih drugih zlocina 'rvate ce stici kazna...

Ne zaboravite da smo mi bili pod okupatorima nekoliko vekova, nismo zaboravili i kada je doslo vreme kaznili ih....

a kog ste to kaznili? samo pitam...

mislim malo mi je smješna ta tvoja izjava (baš u ovo vrijeme kad je upitno hoće li već sutra Srbija bit manja za dobar deo zemlje) a ti se tako razbacuješ riječima...koga ste to kaznili...
ma i ja se isto upuštam u diskusiju sa bilo kakvom...:roll:
 

Back
Top