VanZorich
Primećen član
- Poruka
- 971
NDH = Hrvatska, tako juče kao i danas.
JURE RADIĆ, PREMOŠĆIVANJE PROŠLOSTI
Autor: Boris Rašeta
Tko je glavni voditelj projekta gradnje mosta za Pelješac: Kao ministar obnove, Jure Radić bio je 1995. godine zadužen za terensku izvedbu politike humanog preseljenja Srba i Hrvata. Radićevo ministarstvo preuzelo je nakon Oluje svu imovinu izbjeglih Srba, uz zadatak da im trajno onemogući povrat te imovine i povratak u nju. Zakon je bio sročen tako da se izbjeglice u roku od petnaest dana moraju javiti da potvrde vlasništvo - inače će im ono biti oduzeto. Podzakonskim aktima osigurano je, pak, da se nitko ne može vratiti u roku od 15 dana. Otimačina je izvedena pod okriljem države, data joj je pravna forma, a akterima priče, izbjeglicama, ostavljena je formalna sloboda izbora.
Ugledni neimar. Tim su riječima, dobrohotno, čaršijski toplo, politički korektno, srpske dnevne novine u ljeto 2007. godine dočekale dr Juru Radića.
Tvrtka kojoj je na čelu u zadnjih pet godina šezdeset je puta povećala svoju vrijednost. Dionice Instituta građevinarstva Hrvatske danas na Zagrebačkoj burzi vrijede poput suhog zlata. Nitko se u ovom neizmjerno propulzivnom businessu ne uspinje brzo poput njega. Poznati mostograditelj sa svojom je arhitektonskom supersilom bez poteškoća prešao rijeku Drinu, uletjevši u širom raširene ruke srpskih prijatelja. Nakon što u Zagrebu premosti Jarun, u Beogradu će savladavati Adu Ciganliju. Jure Radić danas nesmetano dobija velike konstruktorske poslove od Pelješca na Jadranu do Elbrusa na Kavkazu. Ekonomski Drang nach Osten prati i primjerena aksiologija.
Nije desno, filozofira danas Radić, onaj tko mrzi tuđu domovinu, nego onaj tko ljubi svoju. A ne možete ljubiti svoju domovinu ako ne ljubite i do kraja ne poštujete i tuđu.
Na ironično novinarsko pitanje: U svakom slučaju, ljubiti svoju domovinu ne isključuje graditi mostove, primjerice, u Beogradu?, Neimarova se usta razvlače u širok osmijeh. Po mom mišljenju, jedno s drugim ide jako i duboko...
Foto: Most za Pelješac, Radićev životni projekt
Naša je nada s druge strane mudruje dalje Radić. Naša je nada povezati ono prijeko, i preko Dunava, i preko Drine, i preko Save, i preko Neretve, i preko Kupe, preko svake rijeke. Uz takve ideje mirne bi se duše mogao kandidirati i za Orden Junaka socijalističkog rada. Srpski su mu domaćini iskazali srdačnu dobrodošlicu; još jedan posao je izgledan. Zašto ne?
Ovo su, bit će, njegovi zvjezdani trenuci - naš junak nikada nije bio tako hvaljen, skoro kao Aristotel u Danteovu Paklu:
Kad malo digoh vjeđe vrh množine,
ugledah meštra onih koji znaju,
gdje sjedi usred mudre družbe njine;
svi mu se dive, svi mu časti daju...
Samo, jedna stvar u ovoj ružičastoj priči o uspjehu ipak izaziva stanovito podozrenje. Nije li lik koji traži nadu s druge strane baš onaj čovjek čije se ime prije samo nekoliko mjeseci našlo na aneksu haške optužnice za ratne zločine, zbog sudjelovanja u udruženom zločinačkom poduhvatu?
Grupni portret s tamom
U osamnaestom stoljeću živio je u Francuskoj jedan od najgenijalnijih i najodvratnijih likova epohe koja nije oskudijevala genijalnim i odvratnim likovima. Ovdje treba ispričati njegovu povijest...
Patrick Suskind, Parfem
Naša epoha oskudijevala je genijima kojima je obilovalo francusko osamnaesto stoljeće. Odvratnih je likova, međutim, bilo u nepodnošljivom izobilju. U širokoj galeriji Radićevo lice jedno je od najmarkantnijih; ono je idealno utjelovljenje jedne vizije svijeta i jedne politike, u sumrak jedne epohe. Zato ovdje treba ispričati njegovu povijest.
Javni dio te povijesti nije posve sablažnjiv. U epohi koja je kao na serijskoj traci izbacivala najzločinačkije i najmonstruoznije izjave, one Radićeve djelovale su tek kao licemjerni jezuitizam. Gadno, ali ne najgore od sviju. Vrijeme ih dodato razblažuje. Jure Radić davao je nadu doseljenim bosanskim izbjeglicama, oduzimajući je, perfidno, srpskima, ali nije bivao brutalan: njegove izjave, uspoređene s Tuđmanovima, doimaju se poput kamilice.
Bosanski Hrvati, govori Radić odmah nakon 'Oluje', neće ostati na ulici jer oni za Hrvatsku niti nisu problem. Oni su problem te međunarodne zajednice koji ide deklaratorno u nekakve programe bez stvarne brige što će biti s ljudima. Ako oni hoće da se Srbina vrati u Lapac, onda isto takvo pravo povratka u Bosanski Brod ili Derventu ima i Hrvat. Osobno se zauzimam da pravo povratka bude pravo svih jer nije Hrvat iz Bosne došao u Lapac svojom voljom.
Ipak, između te dvije skupine ljudi postojji po Radiću fundamentalna razlika. Hrvat iz Vukovara otišao je iz svoje kuće s vrećicom u ruci, pobijeni su mu članovi obitelji, a Srbin iz Knina, koji je bio pozvan da ostane u Hrvatskoj, traktorima je i kamionima, ukradenima najčešće od Hrvata, imao vremena odvesti svoju imovinu. A sada od nas traže da tome koji je odvukao i ukrao iz Hrvatske, otišao iz nje svojom voljom, damo potpuno jednako pravo kao onima koji su otišli iz svoje srušene ili zapaljene kuće, ranjeni, osakaćeni. Ne možemo im dati jednako pravo! (Glas Slavonije, subota, 14.lipnja 1997.)
U tom je citatu sadržan obrazac postolujne Radićeve političke retorike. Radićeva je taktika sadržana u jednoj jedinoj riječi: insinuacija. Tu nema teških riječi (tipa pobjegli su ostavivši svoje prljave gaće i novce i sretan im put) nego se sve to radu u bijelim rukavicama. No sadržaj zato nije manje monstrozan. Hrvatski su Srbi, proizlazi iz Radićevog opisa ako ga se raščlanjuje po stvarnom sadržaju, uglavnom kolektivni pljačkaši (jer nisu imali svojih traktora); oni su de louxe izbjeglice (imali su vremena za pakiranje) otišli su doborovoljno (a bili su pozvani da ostanu), očito im nitko nije pobijen i sad bi još htjeli ista prava.
E, ne može! grmi Radić, ostavljajući razmišljanja o mostovima koji spajaju ljude za neka bolja vremena.
JURE RADIĆ, PREMOŠĆIVANJE PROŠLOSTI
Autor: Boris Rašeta
Tko je glavni voditelj projekta gradnje mosta za Pelješac: Kao ministar obnove, Jure Radić bio je 1995. godine zadužen za terensku izvedbu politike humanog preseljenja Srba i Hrvata. Radićevo ministarstvo preuzelo je nakon Oluje svu imovinu izbjeglih Srba, uz zadatak da im trajno onemogući povrat te imovine i povratak u nju. Zakon je bio sročen tako da se izbjeglice u roku od petnaest dana moraju javiti da potvrde vlasništvo - inače će im ono biti oduzeto. Podzakonskim aktima osigurano je, pak, da se nitko ne može vratiti u roku od 15 dana. Otimačina je izvedena pod okriljem države, data joj je pravna forma, a akterima priče, izbjeglicama, ostavljena je formalna sloboda izbora.
Ugledni neimar. Tim su riječima, dobrohotno, čaršijski toplo, politički korektno, srpske dnevne novine u ljeto 2007. godine dočekale dr Juru Radića.
Tvrtka kojoj je na čelu u zadnjih pet godina šezdeset je puta povećala svoju vrijednost. Dionice Instituta građevinarstva Hrvatske danas na Zagrebačkoj burzi vrijede poput suhog zlata. Nitko se u ovom neizmjerno propulzivnom businessu ne uspinje brzo poput njega. Poznati mostograditelj sa svojom je arhitektonskom supersilom bez poteškoća prešao rijeku Drinu, uletjevši u širom raširene ruke srpskih prijatelja. Nakon što u Zagrebu premosti Jarun, u Beogradu će savladavati Adu Ciganliju. Jure Radić danas nesmetano dobija velike konstruktorske poslove od Pelješca na Jadranu do Elbrusa na Kavkazu. Ekonomski Drang nach Osten prati i primjerena aksiologija.
Nije desno, filozofira danas Radić, onaj tko mrzi tuđu domovinu, nego onaj tko ljubi svoju. A ne možete ljubiti svoju domovinu ako ne ljubite i do kraja ne poštujete i tuđu.
Na ironično novinarsko pitanje: U svakom slučaju, ljubiti svoju domovinu ne isključuje graditi mostove, primjerice, u Beogradu?, Neimarova se usta razvlače u širok osmijeh. Po mom mišljenju, jedno s drugim ide jako i duboko...
Foto: Most za Pelješac, Radićev životni projekt
Naša je nada s druge strane mudruje dalje Radić. Naša je nada povezati ono prijeko, i preko Dunava, i preko Drine, i preko Save, i preko Neretve, i preko Kupe, preko svake rijeke. Uz takve ideje mirne bi se duše mogao kandidirati i za Orden Junaka socijalističkog rada. Srpski su mu domaćini iskazali srdačnu dobrodošlicu; još jedan posao je izgledan. Zašto ne?
Ovo su, bit će, njegovi zvjezdani trenuci - naš junak nikada nije bio tako hvaljen, skoro kao Aristotel u Danteovu Paklu:
Kad malo digoh vjeđe vrh množine,
ugledah meštra onih koji znaju,
gdje sjedi usred mudre družbe njine;
svi mu se dive, svi mu časti daju...
Samo, jedna stvar u ovoj ružičastoj priči o uspjehu ipak izaziva stanovito podozrenje. Nije li lik koji traži nadu s druge strane baš onaj čovjek čije se ime prije samo nekoliko mjeseci našlo na aneksu haške optužnice za ratne zločine, zbog sudjelovanja u udruženom zločinačkom poduhvatu?
Grupni portret s tamom
U osamnaestom stoljeću živio je u Francuskoj jedan od najgenijalnijih i najodvratnijih likova epohe koja nije oskudijevala genijalnim i odvratnim likovima. Ovdje treba ispričati njegovu povijest...
Patrick Suskind, Parfem
Naša epoha oskudijevala je genijima kojima je obilovalo francusko osamnaesto stoljeće. Odvratnih je likova, međutim, bilo u nepodnošljivom izobilju. U širokoj galeriji Radićevo lice jedno je od najmarkantnijih; ono je idealno utjelovljenje jedne vizije svijeta i jedne politike, u sumrak jedne epohe. Zato ovdje treba ispričati njegovu povijest.
Javni dio te povijesti nije posve sablažnjiv. U epohi koja je kao na serijskoj traci izbacivala najzločinačkije i najmonstruoznije izjave, one Radićeve djelovale su tek kao licemjerni jezuitizam. Gadno, ali ne najgore od sviju. Vrijeme ih dodato razblažuje. Jure Radić davao je nadu doseljenim bosanskim izbjeglicama, oduzimajući je, perfidno, srpskima, ali nije bivao brutalan: njegove izjave, uspoređene s Tuđmanovima, doimaju se poput kamilice.
Bosanski Hrvati, govori Radić odmah nakon 'Oluje', neće ostati na ulici jer oni za Hrvatsku niti nisu problem. Oni su problem te međunarodne zajednice koji ide deklaratorno u nekakve programe bez stvarne brige što će biti s ljudima. Ako oni hoće da se Srbina vrati u Lapac, onda isto takvo pravo povratka u Bosanski Brod ili Derventu ima i Hrvat. Osobno se zauzimam da pravo povratka bude pravo svih jer nije Hrvat iz Bosne došao u Lapac svojom voljom.
Ipak, između te dvije skupine ljudi postojji po Radiću fundamentalna razlika. Hrvat iz Vukovara otišao je iz svoje kuće s vrećicom u ruci, pobijeni su mu članovi obitelji, a Srbin iz Knina, koji je bio pozvan da ostane u Hrvatskoj, traktorima je i kamionima, ukradenima najčešće od Hrvata, imao vremena odvesti svoju imovinu. A sada od nas traže da tome koji je odvukao i ukrao iz Hrvatske, otišao iz nje svojom voljom, damo potpuno jednako pravo kao onima koji su otišli iz svoje srušene ili zapaljene kuće, ranjeni, osakaćeni. Ne možemo im dati jednako pravo! (Glas Slavonije, subota, 14.lipnja 1997.)
U tom je citatu sadržan obrazac postolujne Radićeve političke retorike. Radićeva je taktika sadržana u jednoj jedinoj riječi: insinuacija. Tu nema teških riječi (tipa pobjegli su ostavivši svoje prljave gaće i novce i sretan im put) nego se sve to radu u bijelim rukavicama. No sadržaj zato nije manje monstrozan. Hrvatski su Srbi, proizlazi iz Radićevog opisa ako ga se raščlanjuje po stvarnom sadržaju, uglavnom kolektivni pljačkaši (jer nisu imali svojih traktora); oni su de louxe izbjeglice (imali su vremena za pakiranje) otišli su doborovoljno (a bili su pozvani da ostanu), očito im nitko nije pobijen i sad bi još htjeli ista prava.
E, ne može! grmi Radić, ostavljajući razmišljanja o mostovima koji spajaju ljude za neka bolja vremena.
