Serije onako, film nikako. Malo i Velo misto Miljenka Smoje su nešto što se može mjeriti s bilo kojom srpskom serijom, a u tu kategoriju spadaju i Prosjaci i sinovi.
Stvar je u ukusu i nacionalnoj kulturi, i više nego financiranju.
Malo misto je vrhunska serija, a Velo je više politička jugoprodukcija.
Prosjaci su dobri, no ništa posebno.
Ono što Srbi u serijama nisu- po sjećanju- uspjeli to su ekranizacije književnih njihovih djela. Mi smo napravili vrlo dobre po Šenoi (Diogeneš, možda još nešto), Krleži (Glembajevi), Marinkoviću (Kiklop), Kovačiću (U registraturi), Kozarčaninu (Sam čovjek), pa Šiblu (Sumorna jesen),... dok se od srpskih autora ne sjećam praktički ništa. Mislim da je bila o Srbima u Mostaru od Ćorovića ili nekog sličnog, no za serije nisu imali materijal jer nisu pravo počeli pisati romane do između ratova. Jedino dobre TV filmove kao ona po Glišiću, mislim Leptirica i ekranizacije Nušića. Tu smo i mi imali, ali stare kao Dundo Ma poroje.