Hrvat Sveti Jeronim kao stvaralac glagoljice primer izmišljanja tradicije

Q. in perpetuum hibernum

Stara legenda
Poruka
94.225
Glagoljica. Pismo nastalo u IX stoleću, u sklopu ćirilometodijevske misije da se pokrste slovenski narodi.

glagoljica.JPG



Kao što je vrlo dobro poznato, nekada u istoriji nastaju (pa i nestaju, a nekad se i vraćaju) sasvim nove tradicije, koje naknadno menjaju prošlost. Neke od tih sa naših krajeva smo na ovom potforumu već prilično temeljno obradili, a red je otprilike da dođe vreme i na tradiciju o tome da je glagoljsko pismo skoro 5 vekova mlađe, te da ju je stvorio Sveti Jeronim iz Stridona. Ovaj mit je pre svega hrvatski; sastavni deo je hrvatske kulturne baštine i u njega i veruju mnogi Hrvati, a čini se da to postaje posebno popularno po pojedinim društvenim mrežama u skorije vreme, kada je Hrvatski sabor proglasio 2019. godine 22. februar Danom hrvatske glagoljice i glagoljaštva.


Porazgovarajmo o ovoj. istorijskoj pojavi; njenim uzrocima, elementima, izvorima, itd.

Ovaj mit u svojoj srži sadrži tri različita elementa, odnosno verovanja:
1) Sveti Jeronim je bio Hrvat
2) Sveti Jeronim je preveo Sveto pismo sa latinskog na hrvatski jezik
3) Sveti Jeronim je preveo Kosmografiju Etika Istra i na kraju nje stavio alfabet prve varijante glagoljskog pisma

Svjor.jpg


Prvi izvor u kojem se pominje ova tradicija jeste pismo pape Inokentija IV od 29. marta 1248. godine, kada je pisao senjskom biskupu Filipu:

Porrecta nobis tua petitio continebat quod in Sclavonia est littera specialis, quam illius terre clerici se habere a beato Jeronimo asserentes, eam observant in divinis officiis celebrandis.
Predana nam tvoja molba sadržavala je da u Slavoniji postoji posebno pismo kojim se kler te zemlje, tvrdeći da ga ima od sv. Jeronima, služi u slavljenju bogoslužja.

popine.png


Rimski je episkop informisan sredinom XIII stoleća o tvrdnji da je u Slavoniji još Sv. Jeronim bio sastavio pismo koje se koristi u bogosluženju. Nakon toga postaće jedan od najčvršćih hrvatskih mitova i jedan će hrv. glagoljaš već u XVI stoleću pisati:

Jerolim je naš Dalmatin; on je dika, poštenje i slava i svitla kruna hrvatskoga jezika.

Počnimo polemiku; za kraj uvodne poruke postaviću tumačenje pokojnog srpskog arheologa Đorđa Jankovića, koji je među retkim Srbima koji su se na ovaj mit u skorije vreme i osvrnuli:

U Ljetopisu i VIS, dakle u latinskim poznosrednjevekovnim legendama, Goti su zabeleženi kao osvajači Dalmacije u 6. stoleću. Ti Goti su zatim predstavljeni kao osnivači slovenskih država u Dalmaciji. U tim legendama nema spomena ni o avarskim ni o slovenskim osvajanjima, za razliku od predanja ranije zabeleženih u SN. Ta predanja mogu se povezati po razaranjima samo s Alarihovim pohodom kroz Dalmaciju za Italiju 401. Pored toga, loše uspomene morala je ostaviti i vlast Gota nad Dalmacijom u prvoj trećini 6. stoleća, naročito jer su bili jeretici, arijanci. Goti su po uspostavljanju vlasti u Italiji početkom 6. stoleća osvojili Salonu i delove Dalmacije, do Sirmijuma na Savi. Goti u to vreme više nisu pljačkali i razarali gradove kao nekada. Već na početku dugotrajnog Gotskog rata vizantijska vojska je oslobodila Dalmaciju 536. Zasad arheoloških tragova naseljavanja Gota u Zeti nema, kao ni u primorju ostale Dalmacije, do okoline Zadra. Dakle, Goti su zabeleženi samo zbog razaranja koja su izazvali, a njihov kulturni trag je beznačajan.
Postavlja se pitanje zašto, po latinskoj legendi, Goti osvajaju i zadržavaju Prevalu i svu Dalmaciju. Da nisu tu zlu uspomenu na Gote donele izbeglice iz Italije, koja je bila pod gotskom okupacijom mnogo duže, blizu 70 godina? Na ovo pitanje posebno svetlo bacaju neka zapažanja Konstantina Jirečeka. Naime, Rimska crkva je u vreme borbe protiv pravoslavne crkve, za koju je bilo prirodno da se služba vrši na narodnom jeziku, slovensko pismo izjednačila sa gotskim runama; na taj način, pošto su Goti bili poznati kao jeretici — arijanci, proglasila je i slovensku službu za jeretičku. Potom je, zbog nemoći da istisne slovensku službu, koju su pratili ćirilica i jačanje slovesnog duha, izmišljeno kako je Sveti Jeronim preveo Sveto pismo na slovenski jezik koristeći glagoljicu. To je bilo u 13. stoleću, kad je Rim ponovo odobrio slovensku službu da bi suzbio obnavljanje pravoslavne crkve na prostoru pod svojim nadzorom.

pomorje.jpg

jankelja.jpg
 
Tekst iz Večernjeg lista iz 2020. godine:

Stvorio je glagoljicu kojom su pisali i puk i svećenici

Do kraja lipnja u novom velikom projektu Večernjeg lista predstavit ćemo dvanaestero Hrvata koji su svojim znanstvenim, umjetničkim, izumiteljskim i drugim dostignućima mijenjali svijet. Nakon Ruđera Boškovića i Fausta Vrančića, treći kojega predstavljamo u deset nastavaka jest sveti Jeronim

Sveti Jeronim
Foto: Vjeran Zganec Rogulja/PIXSELL
POGLEDAJTE GALERIJU 1/3

Jeronimova veza s užim zavičajem i dalmatinskom domovinom bila je čvrsta te nije mogla promaknuti Dalmatincima ni Hrvatima na cijelome povijesnom prostoru domovine. Stoga je svečeva osoba, unatoč svim etnogenezama, u srednjem vijeku postala simbolom hrvatske pismenosti, nacionalne duhovnosti i religioznosti.

Nedovršena slika svetog JeronimaSVETI JERONIMNjegov samostan je bio napadnut iz osvete, jedva se spasio
U Dalmatinčevoj osobi jednom stoljetnom duhovnom operacijom utemeljen je dvojezični koncept hrvatske srednjovjekovne duhovnosti kao što se, služeći se legendom o njemu, ne jednom zaštitila glagoljska pismenost od rimskih, ali i domaćih nasrtaja. Hrvati su upravo u vezi s glagoljicom stoljećima uspijevali dokazivati svoju pravovjernost, pri čemu treba reći da je u našoj povijesti ustrajavanje na dokazu bila i ostala uvreda ne samo čovjeku i narodu nego i Bogu. Postavlja se zbog toga logično pitanje: kako su i u kojim prilikama Hrvati stvorili legendu o svetom Jeronimu?

Premda Toma, splitski arhiđakon i znameniti srednjovjekovni pisac, nije o temi glagoljaštva rado raspravljao jer mu je bila mrska, on u svojoj Kronici napisanoj u 13. stoljeću govori o opsegu stare provincije Dalmacije. Kad određuje prostor kraljevine Dalmacije i Hrvatske, u kojoj je sam živio, spominje da je upravo u toj kraljevini bio smješten gradić Stridon u kojem se, što drži nepobitnom činjenicom, rodio sveti Jeronim.

SVETI JERONIMU Betlehemu je stvorio najsavršeniju Bibliju
Jeronimska jezična baština Dalmacije i Hrvatske
Da su Hrvati koji su u jeronimovsku legendu vjerovali, mogli u srednjem vijeku poznavati rukopisnu knjigu karolinškoga teologa Hrabanusa Maurusa De inventione linguarum, bili bi još uvjereniji da je ta njihova naracija istinita. Naime, u toj knjizi učeni pisac sredinom 9. stoljeća, u vrijeme kneza Trpimira i njegova dvoranina Gottschalka, kojega je Hrabanus jako dobro poznavao, govoreći o starim germanskim runama, navodi kako je upravo sveti Jeronim prije pet stoljeća izumio pismo slično glagoljici. Budućnost nije Hrabanusu dala za pravo, ali njegova je tvrdnja u najmanju ruku začudna i nije jednom iskorištena od onih koji kontinuitet hrvatske nacije ni danas ne vide u slavenskim doseljavanjima u 6. stoljeću, nego u mnogo starijim epohama.

Po Hrabanusovu navodu littera Hieronymiana pripadala je Hrvatima i prije ćirilometodskih invencija. U slijedu takvih razmišljanja svakako vrijedi spomenuti djelovanje Georgiusa de Sclavonija, profesora pariškog sveučilišta. U rukopisu Compendium Bibliae, dovršenu 1404., taj pariški đak u dijelu teksta koji se odnosi na Jeronimove komentare psalama reproducira cijeli glagoljički abecedarij, koji naziva alphabetum chrawaticum, te ističe dvojezičnost misa hrvatskoga svećenstva i njegovu bliskost sa svetim Jeronimom. Na jednom drugom mjestu još se eksplicitnije navodi da je sveti Jeronim ljudima svoga jezika podario sve psalme in linguam sclavonicam.

Znatno stariji od toga povezivanja Jeronima i hrvatske liturgije bio je vjerodostojan dokument iz 1248. u kojem Inocencije IV. piše poslanicu, odnosno odgovor na prethodno pismo, senjskom biskupu Filipu, u kojoj papa ne okolišajući kaže da „u Slavoniji (dakle zemlji Slavena s druge obale Jadrana, dakle Hrvata) ima posebno pismo, za koje svećenstvo one zemlje tvrdi da ga ima od blaženoga Jeronima te se njime služi u vršenju bogoslužja“. Rimski papa nije izravnije mogao reći da se u zemlji Hrvatskoj i vjernički puk i njegovi svećenici koriste glagoljicom, za koju vjeruju da ju je za njih stvorio sveti Jeronim. Izravnije i hijerarhijski posve jasne potvrde tradicije o jeronimskoj jezičnoj baštini Dalmacija i Hrvatska nisu mogle dobiti. Povijesna je istina da su Hrvati, a eto i sam papa, to pismo i taj liturgijski narodni jezik ne jednom nazivali Jeronimovim!

Iz 14. stoljeća potječe, u istom duhu napisan, kraljevski navod jeronimske tradicije. Taj iskaz stiže iz pera njemačko-rimskoga cara Karla IV., koji izlaže stav prema kojem je sveti Jeronim prevodio Sveto pismo na dva jezika, od kojih je jedan bio njegov materinski slavenski. Car Karlo IV., češki kralj i car Njemačkoga Rimskog Carstva koji je stolovao u Pragu, to izjavljuje u povodu naseljavanja hrvatskih glagoljaških redovnika u praški samostan Emaus te u tom spisu objašnjava dovođenje hrvatskih glagoljaša u češku prijestolnicu: „Ustrojiv u tom samostanu opata i braću koji će u budućnosti biti obvezani služiti i vršiti bogoslužje na slavenskom jeziku, naime iz poštovanja i na uspomenu preslavnoga poznavatelja vjere, blaženog Jeronima Stridonjanina, istaknutog učitelja i izvrsnog prevoditelja i tumača Svetoga pisma iz hebrejskog na latinski i slavenski jezik, jer od toga je slavenskoga opet potekao govor našega češkog kraljevstva.“

Hrvatskim glagoljašima jeronimska je legenda bila stoljetna zaštita od napadaja latinskoga klera i moćnika kojima su ti svećenici služili i koji su Hrvate željeli podvrgnuti sebi tretirajući ih kao nedoraslu djecu. Legendu o Jeronimu glagoljaški su pisci prenosili u brojnim rukopisnim zbornicima. Jedan od najslavnijih Petrisov je zbornik, u kojem je u 15. stoljeću prepisano mnogo starije Čtenje svetoga Eronima Hrvatina, gdje se navodi i legenda o svečevu ocu Euzebiju, koji je prema tom izvoru i sam zadužio slavenski jezik i pismo. Glagoljaši u svojim tekstovima spominju Jeronima kao svoga zašćititela, a nazivaju ga dikom jazika harvatskoga.

Nešto mlađoj Jeronimovoj popularnosti u Hrvatskoj znatno je pridonijela venecijanska knjižica Vita et transitus sancti Hieronymi, tiskana 1485. pa tek nešto izmijenjena prevedena i objavljena u glagoljaškoj tiskari u Senju 1508. Od tada je ta hrvatska knjižica postala kako među svećenstvom, a tako i u puku te među obrazovanim ljudima ključni izvor o Jeronimu na materinskom jeziku. U toj knjižici sabrani su raznovrsni tekstovi o svetom Dalmatincu. Ona se sastoji od jedne svakako apokrifne Euzebijeve poslanice biskupu Damasu o smrti Jeronimovoj, tobožnje poslanice svetoga Augustina Ćirilu, biskupu jeruzalemskom, zatim tekst pripisan svetom Augustinu o Jeronimovim čudima. Središnja tema zbornika svečeva je smrt i njegov prijelaz u nebeski mir. Odatle su sastavljači dosta pozornosti posvećivali Jeronimovim čudima, od kojih su se neka zbivala u Troji. U izdanju je tiskana i dvanaesteračka pjesma o svecu pripisana Marku Maruliću.

Hrvatska stvarnost
Kao dokaz koliko je sveti Jeronim stoljećima bio urastao u hrvatsku stvarnost može nam poslužiti spomen na jedan događaj koji se ni po čemu ne izdvaja od stotina sličnih u kojima su se Hrvati našli osjećajući spasonosnu blizinu svetoga Jeronima i njegovih djela. Baš ga zbog toga treba spomenuti. Tekla je godina 1654. i u Madridu je tiskom izišao prijevod hrvatskoga književnika Vicka Bratutovića s turskog na španjolski jezik. Predgovor toj knjizi, kojoj je naslov bio Ogledalo političko i moralno za vladare, napisao je tamošnji cenzor, stanoviti fra Benito de Ribas, koji u tom tekstu, želeći objasniti nešto o autoru prijevoda, kaže: „Sveto je pismo po svetome Jeronimu postalo latinsko. Pisac knjige potječe iz njegove rodne zemlje. Danas se ona zove Ragusia, dok se tada zvala Dalmacija, domovina svetoga Jeronima.“

Iz tek nasumce izabranih spomena svetoga Jeronima vidljivo je da je njegova domovina, jednako nekoć kao i danas, bila Dalmacija, ali da su se s tom svečevom domovinom, bila riječ o Dubrovniku, Istri, Međimurju ili Dalmaciji u užem smislu, povezivali svi Hrvati. Zbog toga, reći ćemo još jednom, danas je domovina svetoga Jeronima cijela Hrvatska, a posebno jedina hrvatska upravna jedinica u kojoj je sačuvano ime Dalmacije, a to je Županija splitsko-dalmatinska.
 
Poslednja izmena od moderatora:
Tekst iz Večernjeg lista iz 2020. godine:

Stvorio je glagoljicu kojom su pisali i puk i svećenici

Do kraja lipnja u novom velikom projektu Večernjeg lista predstavit ćemo dvanaestero Hrvata koji su svojim znanstvenim, umjetničkim, izumiteljskim i drugim dostignućima mijenjali svijet. Nakon Ruđera Boškovića i Fausta Vrančića, treći kojega predstavljamo u deset nastavaka jest sveti Jeronim

Sveti Jeronim
Foto: Vjeran Zganec Rogulja/PIXSELL
POGLEDAJTE GALERIJU 1/3

Jeronimova veza s užim zavičajem i dalmatinskom domovinom bila je čvrsta te nije mogla promaknuti Dalmatincima ni Hrvatima na cijelome povijesnom prostoru domovine. Stoga je svečeva osoba, unatoč svim etnogenezama, u srednjem vijeku postala simbolom hrvatske pismenosti, nacionalne duhovnosti i religioznosti.

Nedovršena slika svetog JeronimaSVETI JERONIMNjegov samostan je bio napadnut iz osvete, jedva se spasio
U Dalmatinčevoj osobi jednom stoljetnom duhovnom operacijom utemeljen je dvojezični koncept hrvatske srednjovjekovne duhovnosti kao što se, služeći se legendom o njemu, ne jednom zaštitila glagoljska pismenost od rimskih, ali i domaćih nasrtaja. Hrvati su upravo u vezi s glagoljicom stoljećima uspijevali dokazivati svoju pravovjernost, pri čemu treba reći da je u našoj povijesti ustrajavanje na dokazu bila i ostala uvreda ne samo čovjeku i narodu nego i Bogu. Postavlja se zbog toga logično pitanje: kako su i u kojim prilikama Hrvati stvorili legendu o svetom Jeronimu?

Premda Toma, splitski arhiđakon i znameniti srednjovjekovni pisac, nije o temi glagoljaštva rado raspravljao jer mu je bila mrska, on u svojoj Kronici napisanoj u 13. stoljeću govori o opsegu stare provincije Dalmacije. Kad određuje prostor kraljevine Dalmacije i Hrvatske, u kojoj je sam živio, spominje da je upravo u toj kraljevini bio smješten gradić Stridon u kojem se, što drži nepobitnom činjenicom, rodio sveti Jeronim.

SVETI JERONIMU Betlehemu je stvorio najsavršeniju Bibliju
Jeronimska jezična baština Dalmacije i Hrvatske
Da su Hrvati koji su u jeronimovsku legendu vjerovali, mogli u srednjem vijeku poznavati rukopisnu knjigu karolinškoga teologa Hrabanusa Maurusa De inventione linguarum, bili bi još uvjereniji da je ta njihova naracija istinita. Naime, u toj knjizi učeni pisac sredinom 9. stoljeća, u vrijeme kneza Trpimira i njegova dvoranina Gottschalka, kojega je Hrabanus jako dobro poznavao, govoreći o starim germanskim runama, navodi kako je upravo sveti Jeronim prije pet stoljeća izumio pismo slično glagoljici. Budućnost nije Hrabanusu dala za pravo, ali njegova je tvrdnja u najmanju ruku začudna i nije jednom iskorištena od onih koji kontinuitet hrvatske nacije ni danas ne vide u slavenskim doseljavanjima u 6. stoljeću, nego u mnogo starijim epohama.

Po Hrabanusovu navodu littera Hieronymiana pripadala je Hrvatima i prije ćirilometodskih invencija. U slijedu takvih razmišljanja svakako vrijedi spomenuti djelovanje Georgiusa de Sclavonija, profesora pariškog sveučilišta. U rukopisu Compendium Bibliae, dovršenu 1404., taj pariški đak u dijelu teksta koji se odnosi na Jeronimove komentare psalama reproducira cijeli glagoljički abecedarij, koji naziva alphabetum chrawaticum, te ističe dvojezičnost misa hrvatskoga svećenstva i njegovu bliskost sa svetim Jeronimom. Na jednom drugom mjestu još se eksplicitnije navodi da je sveti Jeronim ljudima svoga jezika podario sve psalme in linguam sclavonicam.

Znatno stariji od toga povezivanja Jeronima i hrvatske liturgije bio je vjerodostojan dokument iz 1248. u kojem Inocencije IV. piše poslanicu, odnosno odgovor na prethodno pismo, senjskom biskupu Filipu, u kojoj papa ne okolišajući kaže da „u Slavoniji (dakle zemlji Slavena s druge obale Jadrana, dakle Hrvata) ima posebno pismo, za koje svećenstvo one zemlje tvrdi da ga ima od blaženoga Jeronima te se njime služi u vršenju bogoslužja“. Rimski papa nije izravnije mogao reći da se u zemlji Hrvatskoj i vjernički puk i njegovi svećenici koriste glagoljicom, za koju vjeruju da ju je za njih stvorio sveti Jeronim. Izravnije i hijerarhijski posve jasne potvrde tradicije o jeronimskoj jezičnoj baštini Dalmacija i Hrvatska nisu mogle dobiti. Povijesna je istina da su Hrvati, a eto i sam papa, to pismo i taj liturgijski narodni jezik ne jednom nazivali Jeronimovim!

Iz 14. stoljeća potječe, u istom duhu napisan, kraljevski navod jeronimske tradicije. Taj iskaz stiže iz pera njemačko-rimskoga cara Karla IV., koji izlaže stav prema kojem je sveti Jeronim prevodio Sveto pismo na dva jezika, od kojih je jedan bio njegov materinski slavenski. Car Karlo IV., češki kralj i car Njemačkoga Rimskog Carstva koji je stolovao u Pragu, to izjavljuje u povodu naseljavanja hrvatskih glagoljaških redovnika u praški samostan Emaus te u tom spisu objašnjava dovođenje hrvatskih glagoljaša u češku prijestolnicu: „Ustrojiv u tom samostanu opata i braću koji će u budućnosti biti obvezani služiti i vršiti bogoslužje na slavenskom jeziku, naime iz poštovanja i na uspomenu preslavnoga poznavatelja vjere, blaženog Jeronima Stridonjanina, istaknutog učitelja i izvrsnog prevoditelja i tumača Svetoga pisma iz hebrejskog na latinski i slavenski jezik, jer od toga je slavenskoga opet potekao govor našega češkog kraljevstva.“

Hrvatskim glagoljašima jeronimska je legenda bila stoljetna zaštita od napadaja latinskoga klera i moćnika kojima su ti svećenici služili i koji su Hrvate željeli podvrgnuti sebi tretirajući ih kao nedoraslu djecu. Legendu o Jeronimu glagoljaški su pisci prenosili u brojnim rukopisnim zbornicima. Jedan od najslavnijih Petrisov je zbornik, u kojem je u 15. stoljeću prepisano mnogo starije Čtenje svetoga Eronima Hrvatina, gdje se navodi i legenda o svečevu ocu Euzebiju, koji je prema tom izvoru i sam zadužio slavenski jezik i pismo. Glagoljaši u svojim tekstovima spominju Jeronima kao svoga zašćititela, a nazivaju ga dikom jazika harvatskoga.

Nešto mlađoj Jeronimovoj popularnosti u Hrvatskoj znatno je pridonijela venecijanska knjižica Vita et transitus sancti Hieronymi, tiskana 1485. pa tek nešto izmijenjena prevedena i objavljena u glagoljaškoj tiskari u Senju 1508. Od tada je ta hrvatska knjižica postala kako među svećenstvom, a tako i u puku te među obrazovanim ljudima ključni izvor o Jeronimu na materinskom jeziku. U toj knjižici sabrani su raznovrsni tekstovi o svetom Dalmatincu. Ona se sastoji od jedne svakako apokrifne Euzebijeve poslanice biskupu Damasu o smrti Jeronimovoj, tobožnje poslanice svetoga Augustina Ćirilu, biskupu jeruzalemskom, zatim tekst pripisan svetom Augustinu o Jeronimovim čudima. Središnja tema zbornika svečeva je smrt i njegov prijelaz u nebeski mir. Odatle su sastavljači dosta pozornosti posvećivali Jeronimovim čudima, od kojih su se neka zbivala u Troji. U izdanju je tiskana i dvanaesteračka pjesma o svecu pripisana Marku Maruliću.

Hrvatska stvarnost
Kao dokaz koliko je sveti Jeronim stoljećima bio urastao u hrvatsku stvarnost može nam poslužiti spomen na jedan događaj koji se ni po čemu ne izdvaja od stotina sličnih u kojima su se Hrvati našli osjećajući spasonosnu blizinu svetoga Jeronima i njegovih djela. Baš ga zbog toga treba spomenuti. Tekla je godina 1654. i u Madridu je tiskom izišao prijevod hrvatskoga književnika Vicka Bratutovića s turskog na španjolski jezik. Predgovor toj knjizi, kojoj je naslov bio Ogledalo političko i moralno za vladare, napisao je tamošnji cenzor, stanoviti fra Benito de Ribas, koji u tom tekstu, želeći objasniti nešto o autoru prijevoda, kaže: „Sveto je pismo po svetome Jeronimu postalo latinsko. Pisac knjige potječe iz njegove rodne zemlje. Danas se ona zove Ragusia, dok se tada zvala Dalmacija, domovina svetoga Jeronima.“

Iz tek nasumce izabranih spomena svetoga Jeronima vidljivo je da je njegova domovina, jednako nekoć kao i danas, bila Dalmacija, ali da su se s tom svečevom domovinom, bila riječ o Dubrovniku, Istri, Međimurju ili Dalmaciji u užem smislu, povezivali svi Hrvati. Zbog toga, reći ćemo još jednom, danas je domovina svetoga Jeronima cijela Hrvatska, a posebno jedina hrvatska upravna jedinica u kojoj je sačuvano ime Dalmacije, a to je Županija splitsko-dalmatinska.

https://www.vecernji.hr/vijesti/stvorio-je-glagoljicu-kojom-su-pisali-i-puk-i-svecenici-1378917

Autor ovog teksta je ekstremni hrvatski nacionalist Slobodan Prosperov Novak; nažalost predsednik Hrvatskog PEN centra i univerzitetski profesor, koji je poznat po kontroverznim izjavama i antisrpskim ispadima, te čest gost proustaškog kanala Podkast Velebit; nedavno poznat i po prozivkama na račun nedavno upokojenog Đorđa Balaševića, kojeg je kritikovao kao velikosrpskog zločinca koji je saučesnik agresije na Hrvate.

 
Jedan od najčvršćih zastupnika teze o hrvatskim korenima glagoljice je od skora upokojeni gospićko-senjski biskup Mile Bogović; stručnjak (žali bože) za crkvenu istoriju i ni manje ni više no docent na Katedri za crkvenu povijest na Katoličko-bogoslovnom fakultetu zagrebačkog univerziteta (ranije i profesor Filozofskog fakulteta u Rijeci); inače čovek kojeg je je papa Franja poslao u penziju, koji je bio poprilično kontroverzan po svojim apologetskim stavovima u vezi NDH i kritičkim na račun logora Jasenovac, kao i nekim izjavama na račun Srba.


741499.jpeg
 
Na primeru istoriografskih laži vezanih za književno-istorijski segment ćirilice i glagoljice paradigmeno se čita obrazac motiva za falsifikovanje kompletne istorije.

Ćirilica je nastala u 9. veku od strane Metodija (i Ćirilia?) kao varijacija grčkog alfabeta uz dodatak nekih istočnih slova i originalnih digrafa, a glagoljica je tek nakon Crkvenog raskola 1054. i rimske zabrane ćirilice 1059. stvorena u Rimu da bi se onemogućila crkvena povezanost slovenskih naroda sa Carigradom i međusobna povezanost rimskih i carigradskih Srba i drugih Slovena. Tu je onda u svrhu veće ubedljivosti pridodata i laž da je sv. Jeronim u 4. veku patentirao glagoljicu kako bi joj se dao oreol ilirske starine, a ćirilica da je, ustvari "gotsko pismo" "nekog heretika Metodija".

Osim tog pape iz 11. veka, koji piše o tome 1059. a to, pominje i Toma arhiđakon, splitski:

https://books.google.rs/books?id=98...m goticas litteras a quodam Methodio.&f=false

I Dicebant enim, Goticas litteras a quodam Methodio heretico fuisse repertas, qui multa contra catholice fidei norrnarn in eadem Sclavonica lingua mentiendo conscripsit. Quam ob rem divino iudicio repentina dicitur morte fuisse dampnatus.

”Doista rekoše (očevi učasnici Sabora) da su gotska (!) slova pronađena od nekakvog Metodija, jeretika, koji je mnogo toga protiv pravila katoličke vere i u tom istom slovenskom jeziku lažući napisao”.


Uporediti:

1654118533093.png


sa:

1654118005223.png


i:

1654118595277.png
 
Poslednja izmena:
Ono što i mi danas možemo bez dileme tvrditi jeste da je glagoljica napravljena po uzoru na postojeću ćirilicu. Za tako nešto nam ne treba ma kakav narativ ili datiranje, što je prava sreća, već samo mozak i oči.
 
A šta ti to vidiš, tačno?
Nešto sam te pitao:

Pošto je za našu istoriografiju izuzetno značajan fenomen papske zabrane ćirilice u 11. veku, zamolio bih korisnika Q. da nam predloži radove i stavove domaćih istoričara koji su se bavili tim pitanjem. Mora da su mnogobrojni.
ako nije problem. Kad kažem "domaće" mislim na srpske (bilo Srbe, bilo da su bili zaposleni na području Srbije) istoričare.
 

Jedan od glagoljskih natpisa iz Novgoroda, nastao između 1045. i 1109. godine:

Novg.JPG


Vatikan stvorio glagoljicu, i tako se raširila svuda po slovenskom svetu toliko brzo efikasno, sve do Novgoroda? Marijinsko jevanđelje i svi drugi spomenici, sve pogrešno datovano i/ili to sve poteklo od Rima?

Logike nema u tome. Nema prostora za sumnju da glagoljica potiče iz IX stoleća i da je plod ćirilometodijevske misije.
 
Vatikan stvorio glagoljicu, i tako se raširila svuda po slovenskom svetu toliko brzo efikasno, sve do Novgoroda? Marijinsko jevanđelje i svi drugi spomenici, sve pogrešno datovano i/ili to sve poteklo od Rima?
1. Ako su po tebi Sloveni mogli iz Pripjata da izvrše invaziju na Peloponez i Krit,
2. ako su Srbi mogli da budu porkšteni iz Rima,

što onda ne bi i glagoljica da bude patentirana od rimskih kadrova. Kad kažem od Rima, ne znači da se kladim baš na Rim, jer možda je u Loretu, možda u Apulji, možda u Babinoj gredi, otkud znam.
 
1. Ako su po tebi Sloveni mogli iz Pripjata da izvrše invaziju na Peloponez i Krit,
2. ako su Srbi mogli da budu porkšteni iz Rima,

što onda ne bi i glagoljica da bude patentirana od rimskih kadrova. Kad kažem od Rima, ne znači da se kladim baš na Rim, jer možda je u Loretu, možda u Apulji, možda u Babinoj gredi, otkud znam.

Ne znam stvarno kakve veze imaju prve dve tačke (prvo si mi i pogrešno pripisao, a nije ti ni prvi put) ali imamo previše dokaza da glagoljica postoji još od IX stoleća i da je direktni proizvod ćirilometodijevske misije. Nema uopšte prostora za neku ozbiljniju sumnju u to.
 
Ne znam stvarno kakve veze imaju prve dve tačke (prvo si mi i pogrešno pripisao, a nije ti ni prvi put) ali imamo previše dokaza da glagoljica postoji još od IX stoleća i da je direktni proizvod ćirilometodijevske misije. Nema uopšte prostora za neku ozbiljniju sumnju u to.
Ha, jbg, ne znaš - ne znaš.
 
Ha, jbg, ne znaš - ne znaš.

Pa stvar je toga šta je po izvorima. Prva hristijanizacija došla je od Latina, to je jasno. Pre ćirilometodijevske misije. Ali, izvori su poprilično jasni kada glagoljica nastaje; od kada se koristi.

Vezano za ovu temu, pre nekoliko godina je izašla knjiga Julije Verkholancev u kojoj je baš ovo pitanje vrlo temeljno obrađeno: The History of the Legend and Its Legacy, or, How the Translator of the Vulgate Became an Apostle of the Slavs.

jerom.jpg

Julia.jpg


Verkholancev je tu obradila pitanje geneze celog mita; kako je rimokatolička kurija fabrikovala legendu o Sv. Jeronimu, zašto, itd...
 

Back
Top