Christadelphian
Aktivan član
- Poruka
- 1.554
Mora da je jedna od najvećih tragedija u hrišćanskom shvatanju da Gospodin Isus Hrist nije primio čast i uzvišenost koju je zaslužio zbog svoje pobede nad grehom, kroz izgradnju savršenog karaktera. Rasprostranjeno učenje koje se drži u ‘trojstvu’ čini Isusa Samim Bogom. Budući da Bog ne može biti iskušavan (Jak.1:13) i nema nikakvu mogućnost grešiti, to znači da se Hrist u stvari i nije morao boriti sa grehom. Njegov život na zemlji je bio stoga pretvaranje, proživljavajući ljudska iskustva, ali bez stvarnog osećajnja duhovne i fizičke dileme ljudske rase, budući da on nije bio lično pogođen time.
Hrist je bio jedinorođeni Sin Božiji. Kao takav, nije mogao biti anđeo ili prirodni sin Josipov. Sugerisano je od nekih da je za vreme njegovog života, Hristova priroda bila poput one Adamove prije pada. Odvojeno od nedostatka biblijskih dokaza o ovom gledištu, ne uspeva se ceniti da je Adam bio stvoren od Boga iz praha, dok je Isus bio ‘stvoren’ time što je bio rođen od Boga u Marijinoj utrobi. Tako, iako Isus nije imao ljudskog oca, bi začet i rođen kao i mi u svakom drugom pogledu. Mnogi ljudi ne mogu prihvatiti da čovek naše grešne naravi može imati savršen karakter. Ova je činjenica jedna prepreka istinskoj veri u Hrista.
Verovati da je Isus bio naše prirode, ali bezgrešan u svom karakteru, uvek savladavajući svoja iskušenja, nije lako. Iziskuje mnogo razmišljanja nad zapisima evanđelja o njegovom savršenom životu, udruženo sa mnogim biblijskim pasusima koji negiraju da je on Bog, da bi došli do čvrstog razumevanja i vere u istinskog Hrista. Daleko je lakše predpostaviti da je on bio Sami Bog, i stoga automatski savršen. Ipak ovo gledište ponizuje veličinu pobede koju je Isus izborio protiv greha i ljudske prirode.
On je imao ljudsku narav; on je delio svaku i jednu našu grešnu sklonost (Jev.4:15), iako ih je svladao svojom predanošću Božijim načinima i tražeći Njegovu pomoć da savlada greh. Ovo je Bog voljno dao, tako da je Bog "u Hristu svet sa sobom pomirio" preko vlastitig Sina (2Kor.5:19).
Reč ‘priroda’ se odnosi na ono što mi prirodno, u osnovi jesmo. Biblija govori samo o dve prirode – Onoj Božijoj, i onoj ljudskoj. Po prirodi Bog ne može umreti, biti iskušavan itd. Očito je da Hrist nije bio Božije prirode tokom svog života. On je stoga bio potpuno ljudske prirode. Po našoj definiciji reči ‘priroda’ treba biti jasno da Hrist nije mogao imati dve prirode istovremeno. Bitno je to da je Hrist bio iskušavan kao mi. (Jev.4:15), tako da je preko svog savršenog savlađivanja iskušenja mogao zaraditi oprost za nas. Pogrešne želje koje su temelj naših iskušenja dolaze iz nas (Mk.7:15-23), iz naše ljudske prirode (Jak.1:13-15). Bilo je stoga, potrebno, da Hrist bude ljudske prirode kako bi mogao iskusiti i savladati iskušenja.
Jevrejim 2:14 govori o ovom u potpunosti sa tako malo reči:-
"Budući pak da djeca (mi) imaju tijelo i krv (ljudsku prirodu), tako i on (Hrist) uze dijel u tome (prirodi), da smrću satre… đavola… Jer se zaista ne prima anđela, nego se prima (prirode) sjemena Avramova. Zato bješe dužan u svemu da bude kao braća, da bude milostiv i vjeran poglavar sveštenički pred Bogom, da očisti grijehe narodne. Jer u čemu postrada i iskušan bi u onome može pomoći i onima koji se iskušavaju"
Ovaj pasus izvanredno ističe činjenicu da je Isus imao ljudsku prirodu: "i sam on tako" uze udeo u istoj (Jev.2:14). Ova fraza koristi tri reči istog značenja, kako bi misao doveo k nama. On uze udeo u istoj prirodi; zapis je mogao govoriti ‘sudelovao je u tom’, ali ističe, "uze dijel u tome". Jev.2:16 slično obrađuje poentu da Hrist nije imao anđeosku prirodu, budući da je on bio Abrahamovo seme, koje je došlo doneti spasenje mnoštvu vernika koji će postati Abrahamovo seme. Zbog ovoga, bilo je nužno da Hrist ima ljudsku prirodu. "Stoga je trebalo da u svemu postane braći sličan" (Jev.2.17) kako bi nam Bog mogao dodeliti oprost kroz Hristovu žrtvu. Reći da Isus nije bio potpuno ljudske prirode je stim neupućenost u same temelje dobre vesti o Hristu.
Bitno shvatiti kako je Hrist bio iskušavan baš kao i mi, i trebao je imati našu prirodu da bi to bilo moguće. Jev.2:14 jasno navodi da je Hrist imao prirodu “krvi i mesa" kako bi omogućio ovo. "Bog je duh" (Jv.4:24) po prirodi i iako On ima materijalno telo, kao "duh" On nema mesa i krv. To da je Hrist imao prirodu "mesa" znači da on ni na koji način nije imao Božiju prirodu za vreme svog života.
Pređašnji pokušaj ljudi da drže Božiju Reč, tj. da potpuno savladaju iskušenja, su svi propali. Zato "Bog… poslavši Sina svog u obličju grešnog tela i s obzirom na greh, osudi greh u telu" (Rim.8:3).
"Greh" se odnosi na prirodnu sklonost grehu koju imamo po prirodi. "plata za greh je smrt". Kako bi izašao iz ove neugodnosti, čoveku je trebala spoljna pomoć. On sam nije bio kadar usavršiti se; nije bilo niti je unutar tela izbavljenje tela. Bog je stoga intervenisao i dao nam je Svog vlastitiog Sina, koji je imao naše "grešno telo", sa svim poticajima greha koje imamo i mi. Ni nalik nekom drugom čoveku, Hrist je svladao svako iskušenje, iako je imao mogućnosti neuspeha i greha isto koliko i mi. Rim.8:3 opisuje Hristovu ljudsku prirodu da je "grešno telo". Nekoliko stihova ranije, Pavle govori da dobro ne prebiva" u telu, i da telo prirodno vojuje protiv pokornosti Bogu (Rim.7:18-23). U ovom kontekstu je sve divnije čitati da je Hrist imao "grešno telo" u Rim.8:3. Zbog toga, i njegovom savlađivanju tog tela, mi imamo način pobeći našem telu; Isus je bio silno svestan grešnosti svoje vlastite prirode. Jednom je bio oslovljen s "Učitelju dobri", s implikacijom da je dobar i savršen po prirodi. On je odgovorio "Što me nazivaš dobrim? Niko nije dobar – osim jednoga Boga" (Mk.10:17,18). Drugom prilikom, ljudi su stali svedočiti o Hristovoj veličini zbog serije neobičnih čuda koja je izveo. Isus nije iskoristio ovo "on ih je sve poznavao i nije imao potrebe da ko svedoči za čoveka; jer je sam znao šta beše u čoveku" (Jv.2:23-25). Zbog njegova velika poznavanja ljudske prirode( "jer ih je sve poznavao"), Hrist nije hteo da ga ljudi hvale lično po svojem pravu, budući da je on znao koliko zla je njegova vlastita priroda bila.
Krace nije moglo
koga zanima neka procita
pozdrav
Hrist je bio jedinorođeni Sin Božiji. Kao takav, nije mogao biti anđeo ili prirodni sin Josipov. Sugerisano je od nekih da je za vreme njegovog života, Hristova priroda bila poput one Adamove prije pada. Odvojeno od nedostatka biblijskih dokaza o ovom gledištu, ne uspeva se ceniti da je Adam bio stvoren od Boga iz praha, dok je Isus bio ‘stvoren’ time što je bio rođen od Boga u Marijinoj utrobi. Tako, iako Isus nije imao ljudskog oca, bi začet i rođen kao i mi u svakom drugom pogledu. Mnogi ljudi ne mogu prihvatiti da čovek naše grešne naravi može imati savršen karakter. Ova je činjenica jedna prepreka istinskoj veri u Hrista.
Verovati da je Isus bio naše prirode, ali bezgrešan u svom karakteru, uvek savladavajući svoja iskušenja, nije lako. Iziskuje mnogo razmišljanja nad zapisima evanđelja o njegovom savršenom životu, udruženo sa mnogim biblijskim pasusima koji negiraju da je on Bog, da bi došli do čvrstog razumevanja i vere u istinskog Hrista. Daleko je lakše predpostaviti da je on bio Sami Bog, i stoga automatski savršen. Ipak ovo gledište ponizuje veličinu pobede koju je Isus izborio protiv greha i ljudske prirode.
On je imao ljudsku narav; on je delio svaku i jednu našu grešnu sklonost (Jev.4:15), iako ih je svladao svojom predanošću Božijim načinima i tražeći Njegovu pomoć da savlada greh. Ovo je Bog voljno dao, tako da je Bog "u Hristu svet sa sobom pomirio" preko vlastitig Sina (2Kor.5:19).
Reč ‘priroda’ se odnosi na ono što mi prirodno, u osnovi jesmo. Biblija govori samo o dve prirode – Onoj Božijoj, i onoj ljudskoj. Po prirodi Bog ne može umreti, biti iskušavan itd. Očito je da Hrist nije bio Božije prirode tokom svog života. On je stoga bio potpuno ljudske prirode. Po našoj definiciji reči ‘priroda’ treba biti jasno da Hrist nije mogao imati dve prirode istovremeno. Bitno je to da je Hrist bio iskušavan kao mi. (Jev.4:15), tako da je preko svog savršenog savlađivanja iskušenja mogao zaraditi oprost za nas. Pogrešne želje koje su temelj naših iskušenja dolaze iz nas (Mk.7:15-23), iz naše ljudske prirode (Jak.1:13-15). Bilo je stoga, potrebno, da Hrist bude ljudske prirode kako bi mogao iskusiti i savladati iskušenja.
Jevrejim 2:14 govori o ovom u potpunosti sa tako malo reči:-
"Budući pak da djeca (mi) imaju tijelo i krv (ljudsku prirodu), tako i on (Hrist) uze dijel u tome (prirodi), da smrću satre… đavola… Jer se zaista ne prima anđela, nego se prima (prirode) sjemena Avramova. Zato bješe dužan u svemu da bude kao braća, da bude milostiv i vjeran poglavar sveštenički pred Bogom, da očisti grijehe narodne. Jer u čemu postrada i iskušan bi u onome može pomoći i onima koji se iskušavaju"
Ovaj pasus izvanredno ističe činjenicu da je Isus imao ljudsku prirodu: "i sam on tako" uze udeo u istoj (Jev.2:14). Ova fraza koristi tri reči istog značenja, kako bi misao doveo k nama. On uze udeo u istoj prirodi; zapis je mogao govoriti ‘sudelovao je u tom’, ali ističe, "uze dijel u tome". Jev.2:16 slično obrađuje poentu da Hrist nije imao anđeosku prirodu, budući da je on bio Abrahamovo seme, koje je došlo doneti spasenje mnoštvu vernika koji će postati Abrahamovo seme. Zbog ovoga, bilo je nužno da Hrist ima ljudsku prirodu. "Stoga je trebalo da u svemu postane braći sličan" (Jev.2.17) kako bi nam Bog mogao dodeliti oprost kroz Hristovu žrtvu. Reći da Isus nije bio potpuno ljudske prirode je stim neupućenost u same temelje dobre vesti o Hristu.
Bitno shvatiti kako je Hrist bio iskušavan baš kao i mi, i trebao je imati našu prirodu da bi to bilo moguće. Jev.2:14 jasno navodi da je Hrist imao prirodu “krvi i mesa" kako bi omogućio ovo. "Bog je duh" (Jv.4:24) po prirodi i iako On ima materijalno telo, kao "duh" On nema mesa i krv. To da je Hrist imao prirodu "mesa" znači da on ni na koji način nije imao Božiju prirodu za vreme svog života.
Pređašnji pokušaj ljudi da drže Božiju Reč, tj. da potpuno savladaju iskušenja, su svi propali. Zato "Bog… poslavši Sina svog u obličju grešnog tela i s obzirom na greh, osudi greh u telu" (Rim.8:3).
"Greh" se odnosi na prirodnu sklonost grehu koju imamo po prirodi. "plata za greh je smrt". Kako bi izašao iz ove neugodnosti, čoveku je trebala spoljna pomoć. On sam nije bio kadar usavršiti se; nije bilo niti je unutar tela izbavljenje tela. Bog je stoga intervenisao i dao nam je Svog vlastitiog Sina, koji je imao naše "grešno telo", sa svim poticajima greha koje imamo i mi. Ni nalik nekom drugom čoveku, Hrist je svladao svako iskušenje, iako je imao mogućnosti neuspeha i greha isto koliko i mi. Rim.8:3 opisuje Hristovu ljudsku prirodu da je "grešno telo". Nekoliko stihova ranije, Pavle govori da dobro ne prebiva" u telu, i da telo prirodno vojuje protiv pokornosti Bogu (Rim.7:18-23). U ovom kontekstu je sve divnije čitati da je Hrist imao "grešno telo" u Rim.8:3. Zbog toga, i njegovom savlađivanju tog tela, mi imamo način pobeći našem telu; Isus je bio silno svestan grešnosti svoje vlastite prirode. Jednom je bio oslovljen s "Učitelju dobri", s implikacijom da je dobar i savršen po prirodi. On je odgovorio "Što me nazivaš dobrim? Niko nije dobar – osim jednoga Boga" (Mk.10:17,18). Drugom prilikom, ljudi su stali svedočiti o Hristovoj veličini zbog serije neobičnih čuda koja je izveo. Isus nije iskoristio ovo "on ih je sve poznavao i nije imao potrebe da ko svedoči za čoveka; jer je sam znao šta beše u čoveku" (Jv.2:23-25). Zbog njegova velika poznavanja ljudske prirode( "jer ih je sve poznavao"), Hrist nije hteo da ga ljudi hvale lično po svojem pravu, budući da je on znao koliko zla je njegova vlastita priroda bila.
Krace nije moglo
koga zanima neka procita
pozdrav