Hrabrost se menja sa uslovima življenja, kad se bolje razmisli.
Iz situacije u situaciju.
U ovim uslovima mi je najviši stepen hrabrosti koji dostižem možda to da živim kako sama mislim da treba gledajući na sve frontove koje znam (znajući da ima frontova za koje sam slepa), da ne povredim, ali i da ne podležem povredama, da se odupirem onima kojima iz nekog razloga smeta kako trošim SVOJ život koji odavno nije maloletan;
Na višoj skali, hrabrost je uraditi ispravnu stvar, pod uslovom da znamo šta je. Treba znati prvo, pa tek onda biti hrabar za pravu stvar, zar ne?
Pretpostavljam da se i individualno drugačije doživljava. Veze nemam, konačno... tako da mogu da računam samo na instinkt/ intuiciju do daljnjeg.
Prva hrabrost je biti načisto sa sobom i spremnim da sretnemo svet sa onimo što smo. You don't like me? Who, in the first place told you that I exist purely for you to like or dislike me?