Quantcast

Horor poezija

BLAJBI

Zaslužan član
Poruka
103.884
Tri hajduka

U po burne crne noći
Feruz-paša iz sna skoči.
Žižak drkće, k'o da čita
stravu sanka s bleda lica.
Feruz-paša kadu pita:
Kamo ključi od tamnica?...
Tri godine kako trunu -
oh, hajdučki pep'o kleti!
Pa još ni sad mira nema, -
u san dođe da mi preti!
"Nemoj, ago, nemoj noću
silaziti u tamnice,
sutra ćemo poslat Muja
da pokopa kosti njine!"
Hahahaha, babo moja,
ni živih se nisam boja,
dok su bili za užasa,
a nekmoli mrtvih pasa.
Moram ići da ih vidim
kako leže na trulištu,
da ih pitam što me zovu,
što me traže, što me ištu! -
Uze žižak, - zraka drkće
na pašinom bledom licu, -
zarđana brava škripnu -
on se spusti u tamnicu.

U tamnici, lednoj stravi,
gde jakrepe memla davi,
gde se groze hladne guje
kad se sete nekih muka, -
onde sede tri kostura,
tri kostura od hajduka.
Ili sede, il' se samo
Feruz-paši tako stvara,
pred njima su na kamenu,
ka na stolu, tri pehara.
Progovara hajduk prvi:
Evo, pašo, pehar krvi!
Imao sam vernu ljubu -
kad me pokri ova tama,
ostala je jadna sama -
nije sama... mač u ruci,
pa povika: Gde ste, vuci?
Tako stiže do tvog dvora,
puče puška odozgora,
probi srce jadne žene -
evo pehar krvi njene!
Krasno j' vino, puna j' čaša, -
nazdravi mi, Feruz-paša!

Sama s' ruka paši diže,
sama noga kroči blize.
Pehar popi, ciknu muka,
ciknu paša - a te kosti
smejaše se... "Bog da prosti!"

Progovara hajduk drugi:
Kad sam dop'o ovog groba,
pitala te majka moja:
Pošto ćeš mi prodat roba?
A ti reče: Tri tovara.
A sirota majka stara
znojila se danju, noću,
nit je jela, nit je pila,
dok krvavim nije znojem
tri tovara izmučila.
Kad ti sinoć blago dade,
ti se, pašo, smejat stade:
To je, bako, tek za hranu;
tvoj je sinak junak bio,
ako j' um'o kamen gristi,
mora da se ugojio!
Svisnula je majka moja -
ovaj pehar pun je vina
krvavoga njenog znoja!
Krasno j' vino, puna j' čaša -
nazdravi mi, Feruz-paša!

Sama s' ruka paši diže,
sama noga kroči blize,
pehar popi, ciknu muka,
ciknu paša - a te kosti
smejaše se... "Bog da prosti!"

Progovara hajduk treći:
Kad sam dop'o ovih tmina,
imao sam u gorici
nedorasla, slaba sina.
Htelo dete pušku dići,
puška teška, slabe ruke, -
poče jadno suze ronit
što ne može u hajduke.
Plakalo je, gladno, žedno
što mu babo ovde trune,
plakalo je, pa je svislo, -
evo čaše suza pune! -
Krasno j' vino, puna j' čaša, -
nazdravi mi, Feruz-paša!

Sama s' ruka paši diže,
sama noga kroči blize,
pehar popi, ciknu muka,
mrtav pade do hajduka,
mrtav pade - a te kosti
smejaše se... "Bog da prosti!"


(1866)

 

BLAJBI

Zaslužan član
Poruka
103.884
OBOŽAVAM TE ..

Obožavam te poput svoda noćnog il duge,
velika ćutljivice, o ti sasudo tuge,
a još te više volim što me ti izbegavaš,
ukrasu mojih noći, lepša od sveg biserja,
i kao da uz podsmeh milje nagomilavaš
što dele moje ruke od plavog nepremerja
Ja polazim u napad, verem se, puzim bliže,
ko jato crva koje lešini gmiže,
pa volim još, o, zveri svirepa u daljini,
čak i hladnoću ovu što mi te lepšom čini!


Bodler

 

BLAJBI

Zaslužan član
Poruka
103.884
BAUK

Ko to jezdi tako pozno kroz noc i vetar taj?
To otac sa cedom svojim kroz pusti jaše kraj
Dok vije vihor besni i strašna sece stud,
On dete svoje grli, o toplu greje grud.

"Što sine skrivaš tako lice i pogled svoj?"
Bauka zar ne vidiš, oce, u noci toj?
Bauka, krunu onu i njegov dugi skut?
"To sine, nocne magle prelaze neba put..."

" O drago cedo, hodi i podji samnom ti!
Prekrasne igre mnoge zajedno cemo igrati,
Po obalama cvece šareno cemo brat'
Majka ce moja tebi zlaceno ruho dat."

O oce, zar ne cuješ šta zbori bauk taj,
Kako me tiho zove i mami u svoj kraj?
"Smiri se, cedo moje, to nije bio glas
Iz suhog lišca vetar pozdravlja šumom nas..."

"Hoceš li, slatko cedo, hoceš li kraju mom?
Tebe ce moje kceri paziti ljubavlju svom
One ce nocu igrat' lagani tanac svoj
I ljuljace te brižno i pevat' slatki poj"

O oce, zar ne vidiš otud u onaj mrak
Da baukove kceri rukom mi daju znak?
"Da cedo moje, vidim, al' tebe vara gled
To nocni vetar starih povija vrba red..."

"Ja volim cedo tebe i lice što ti sja,
Neceš li milom - silom odnecu tebe ja!"
O oce, on me hvata, bauk me grabi sad,
Bauk mi, oce, evo zadade bol i jad!


Dubokom prožet jezom otac uspori gred
U narucju mu sinak od bola bled,
A kad je pred dom stig'o s mukom i jadom svim,
Mrtvo cedo bilo na grud'ma njegovim.



Gete


 

BLAJBI

Zaslužan član
Poruka
103.884
JAMA


Krv je moje svjetlo i moja tama.
Blazenu noc su meni iskopali
Sa sretnim vidom iz ocinjih jama
Od kaplja dana bijesni oganj pali
Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu
Moje su oci zgasle na mome dlanu.

Sigurno jos su treperile ptice
U njima ,nebo blago se okrenu
I cutao sam ,krvavo mi lice
Utonulo je s modrinom u zjenu
Na dlanu oci zrakama se smiju
I moje suze ne mogu da liju.

Samo kroz prste kapale su kapi
Tople i guste, kojke krvnik nadje
Jos gorcom mukom duplja, koje zjapi-
Da bodez u vrat zabode mi sladje
A mene dragost ove krvi uze,
I cutio sam kaplje kao suze.

Posljkednje svjetlo prije strasne noci
Bio je bljesak munjevita noza,
I vrisak, bijel jos i sad u sljepoci,
I bijela, bijela krvnikova koza
Jer do pojasa svi su bili goli
I tako nagi oci su nam boli.

O bolno svjetlo, nikad tako jako
I ostro nikad nisi sinulo u zori,
U strijeli, ognju; i tako da sam plako
Vatrene suze, s kojuih duplje gori:
A kroz taj pako bjleskovi su pekli,
Vriskovi drugih mucenika sjekli.

Ne znam, koliko zar je bijesni trajo,
Kad grozne kvrge s duplja rasti stanu;
Ko kugle tvrde, i jedva sam stajao.
Tad spoznah skliske oci na svom dlanu
I rekoh: "Slijep sam, mila moja mati,
Kako cu tebe sada oplakati..."
A silno svjetlo, ko stotine zvona
Sa zvonika bijelih, u pameti
Ludoj sijevne: svjetlost sa Siona,
Divna svjetlost, svjetlost koja svijetli!
Svijetla ptico! Svijetlo drvo! Rijeko!
Mjesece! Svijetlo ko majcino mlijeko!

Al ovu strasnu bol vec nisam ceko:
Krvnik mi rece :"Zgnjeci svoje oci!"
Obezumljen sam skoro preda nj kleko,
Kad grc mi saku gustom sluzi smoci;
Ivise nisam nista cuo , znao;
U bezdan kao u raku sam pao.


(Ivan Goran Kovacic je roden je 21. marta 1913. godine u selu Lukovdol, u Gorskom kotaru. Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, a kasnije se školovao u Karlovcu i Zagrebu. Još kao gimnazijalac I. G. Kovacic je poceo da objavljuje književne radove u casopisima i listovima. Sa dvijicom svojih prijatelja objavljuje prvu zbirku pjesama pod naslovom " Lirika" 1932. U to vrijeme I. G. Kovacic je vec bio student filozovskog fakulteta u Zagrebu, ali je kasnije studije napustio.

Progresivno opredjeljen, Goran je vec 1942. zajedno sa poznatim hrvatskim pjesnikom Vladimirom Nazorom, stupio u redove partizana. Poznatu poemu " Jama" napisao je u partizanima. Nju je prvi put citao ranjenicima Prve proleterske divizije glumac Vjekoslav Afric.Vec sredinom juna 1943. godine I. G. Kovacica su u selu Vrbnica, blizu Foce, zaklali cetnici. )

 

Top
  Blokirali ste reklame
Dragi prijatelju, nemojte da blokirate reklame - isključite Ad Blocker na Forumu, jer će tako mesto vaših susreta na Krstarici ostati besplatno za korišćenje.