Homoseksualnost

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
1.

Irena i samoća su bili stari drugari.
Njeno deti¬njstvo i devojaštvo proticali su u uče¬nju. „Uči, kako bi sutra imala više nego što ti mi možemo pružiti“, govorili su rodite¬lji, i ona je mar¬ljivo bubala, ne zbog toga što je osećala da je uskraćena za nešto što joj rodite¬lji nisu mogli dati. Irena nije primećivala da joj išta nedostaje; bilo je lutaka, igračaka, i lepo upakovanih rođendanskih poklona, bučnih slavskih i ostalih porodičnih okup¬lja¬nja… Topline i ljubavi na sve strane. I ta očeva vremenska odrednica – sutra – ništa nije značila njenoj sedmogodiš¬njoj duši. Pretpostav¬ljala je da reč označava neodređenu budućnost: nešto vrlo, vrlo daleko … kada već bude dovo¬ljno stara da se brine sama o sebi.
Uvek je bila ambiciozna, ali to nije imalo mnogo veze sa očevim insistira¬njem na uče¬nju i dobrim ocenama; otkako je prvi put sela u školsku klupu, u njoj se nametnula potreba za istica¬njem. Devojčice je nisu primale u svoje klanove, niti je bila jedna od onih kojoj su dečaci slali ljubavne poruke. Nije se uklapala u taj svet. Neupad¬ljiva i ćut¬ljiva, zaplašena preglasnim i agresivnim raspolože¬njem dece oko sebe, shvatila je da nikada neće steći popularnost zbog lepote ili šarma. Zato je učila kao luda, natovarivši na svoja leđa uvred-ljive epitete vrš¬njaka koji – kako je to ubrzo otkrila – nisu cenili njen trud i pamet. Njima nije bilo stalo do Ireninih blistavih rezultata na školskim takmiče¬njima; štaviše, kao da su se, baš zbog njenog uspeha, utrkivali ko će je pre uvrediti. Ja sam ono ružno pače, mislila je, koje će se jednog dana pretvoriti u divnog labuda, i svi oni će se kajati što mi nisu posvetili dovo¬ljno paž¬nje.
Ali nikakvih pomaka nije bilo – iz godine u godinu ostajala je ista: sitna, beznačajna prilika, koju niko nije hteo u svom društvu i, ujedno, ona sa najbo¬ljim ocenama. Glancala je svoj talenat kao što klesar glača kamen, nadajući se da će on jednom dostići savršeni sjaj. Vremenom se navikla na sopstvenu posebnost i zak¬ljučila da su sve njene nevo¬lje, zapravo, iskuše¬nja kroz koja mora proći, kako bi sutra bila ono što je zamislila.
A zamislila je sebe kao ženu iz snova, o kojoj će, jednog dana, pisati sve novine. Sa dvanaest je videla onu pravu Irenu, kako već u dvadesetoj, pod blještavim reflektorima televizijskih kamera, daje intervjue i objaš¬njava svoj put uspeha. Nije imala tačnu predstavu o razlozima tolike medijske paž¬nje, ali je bila sigurna kako će iskrčiti stazu do slave. U snovima, ona je bila vrhunska naučnica, kandidat za Nobelovu nagradu; glumica, kojoj uručuju Oskara; ili, možda, prva Mis Univerzum sa vrtoglavo visokim koeficijentom inteligencije.
Krajem osmogodiš¬nje škole, kada su devojčice iz njenog razreda već uveliko propupele, Irena je još uvek bila ravna kao daska, bez naznaka skorog ulaska u period devojaštva. Nosila je istu odeću kao i prošle, ili pretprošle godine. Mogla se skinuti sasvim gola, i niko ne bi primetio razliku između one Irene sa devet, ili ove, sa trinaest godina. I premda se grozila kikota¬nja u školskim klozetima, gde su lep¬ljivi dečački prsti istraživali prve obline njihovih drugarica, s tugom je shvatila da živi u svetu, u kome telo i fizička lepota imaju prednost nad svim ostalim. Svojim dečijim instinktom strahovala je da u takvom svetu – koji je, poput olovne kugle oko vrata, sputavao da bude ono što jeste – neće imati priliku da sama uprav¬lja sopstvenom sudbinom. Naslućivala je: opstaće u životnoj areni, samo ako bude dovo¬ljno jaka i sigurna u sebe.
Kod kuće je, u osami svoje sobe, ukrašavala lice majčinom šminkom i oblačila njenu garderobu, prkoseći deti-njem liku u ogledalu. No, ništa nije vredelo: ličila je tek na tužnog klovna, bez dovo¬ljno karaktera da na sebe skrene paž-nju. O svom izgledu više nije imala nikakve iluzije. Njeno telo i lice – smatrala je – bili su rezultat svojevrsne kosmičke šale.
U gimnaziji, gde su drugi pušili marihuanu i eksperimentisali sa seksom, nju su smatrali zaostalom i čudnom. I dalje je sumanuto učila, ali više nije osećala potrebu za istica¬njem. Sve obaveze ispunjavala je iz navike, kao dobro dresirana životinja. Činilo joj se kako su njeni talenti presahli. Matematika, iako razumljiva, postala joj je dosadna. Uvek je bilo onih, čiji su pismeni zadaci iz srpskog bolje napisani. Irena nikada nije promašila temu pa, ipak, ako se izuzmu gramatički tačne rečenice i uredan rukopis, njeni sastavi bili su praznjikavi i nemaštoviti. Zima je, u Ireninim opisima, iz jedne u drugu školsku godinu, „dolazila u belom hermelinu“, a park se, u proleće, pretvarao u „zeleni tepih, protkan duginim bojama.“ Užasavala se sopstvenih banalnosti, strepeći da će se utopiti u gomilu medio¬kriteta. Ali, nije mogla više i bolje – kao da se već umorila i istrošila u dokazivanju.
Imala je šesnaest, kada se za¬ljubila u dečka iz ode¬lje¬nja. Nije ga primećivala prve godine; tek na početku drugog razreda, ustanovila je da se, nakon let¬njeg raspusta, iznenada pretvorio u zgodnog momka. Preko noći je postao glavna zvezda i meta ostalih devojaka što je, kako se Ireni činilo, bilo dovo¬ljno za gub¬lje¬nje svake nade da će on primetiti njenu malenkost. Zvao se Igor. Bio je loš đak, kome se rđavo pisalo zbog kečeva, nanizanih u kolonu dnevnika, a još više zbog toga što je, u svom ophođe¬nju prema profesorima, bio drzak. Njegovo iščašeno ponaša¬nje za Irenu je predstav¬ljalo sudar sa sopstvenim svetom, u kome su se znale granice pristojnosti. Pa, ipak, nalazila je opravda¬nja. On je samo jedan buntovnik, zak¬ljučila je, koji neće da se uklopi u šablon. Ne misli ništa loše. I videla je čudnu podudarnost između njega i sebe – oboje su bili drugačiji, izuzeci od stereotipa.
Očajavala je kada su ga kritikovali. „Nije fer“, usprotivila se glasno, na sastanku ode¬ljenske zajednice, kada mu je razredni starešina pripretio izbaciva¬njem iz škole, „nije fer što ga okriv¬ljujete! Profesori nisu objektivni i uzeli su ga na zub!“
Bila je svesna da ovaj protest zvuči kao krik i da će, možda, razgolititi njena oseća¬nja, ali nije joj bilo stalo do toga šta će oni misliti o njoj.
Svi su začuđeno pogledali u Ireninom pravcu. Naviknuti na njeno tiho prisustvo, iznenadili su se zbog tako žučnog istupa¬nja.
„Pa, kad se već toliko brineš o njegovoj sudbini, mogla bi mu pomoći da popravi ocene“, rekao je razredni. „Možda u ruci imaš čarobni štapić, pa njegove kečeve pretvoriš u dvojke.“
To je bila misija, kojoj je vrlo ozbi¬ljno pristupila. „Zašto da ne?“ rekao je Igor, kada mu je stid¬ljivo prišla za vreme odmora s predlogom da mu pomogne oko uče¬nja, „samo nemoj previše da me smaraš nepotrebnim stvarima. Pokaži mi ono osnovno, kako ne bih ponav¬ljao ili pao na popravni.“
Ushićena svojom novom ulogom učite¬ljice, Irena je napravila raspored: svakog dana, posle časova, Igor će dolaziti kod nje, a ona će dati sve od sebe kako bi ga podstakla na uče¬nje. U tom uzletu uzbuđe¬nja, doživela je sebe i kao milosrdnu sestru – ona će mu pomoći da prevaziđe svoje sukobe sa svetom koji ne razume njegov buntovni i, sasvim opravdani, vapaj za slobodom. Zapisala je pravila sopstvenog ponaša¬nja:
Ne budi gnjavatorka.
Budi uvek zanimljiva.
Ako se povede razgovor o tebi, trudi se da deluješ nedokučivo. Zagolicaj njegovu pažnju neodređenim odgovorima.
Smej se njegovim šalama, čak i ako ih ne razumeš.


Prvi put kada je došao, bazdio je na pivo i bio sasvim nesposoban za rad.
Drugi put je prekinuo čim su počeli, izgovarajući se odlaskom na zakazani pregled kod lekara.
Irena se silno trudila da ga dočeka: spremila bi sendviče i krnjila svoj džeparac na sokove, kako bi se on ugodno osećao. Susret je započinjala neobaveznim ćaskanjem, da bi razbila Igorovu predrasudu o njoj kao dosadnjakovićki. Činila je sve da ga privoli na dolaske.
Treći put joj je ispričao o grupi, u kojoj je svirao gitaru. „Još smo anonimni, ali sad radimo na nekom projektu posle koga će se čuti za nas“, rekao je, izva¬ljen na njenom krevetu, nehajno dignuvši noge na stočić. Knjige nisu još bili ni otvorili. „Pa, to je divno“, izjavila je, užarenih obraza, srećna što joj se on ispoveda. Ujedno je razmiš¬ljala o tome šta bi pomislila njena mama kada bi videla Igorove patike na uglancanom komadu nameštaja sa porodičnim pedigreom, starom preko osamdeset godina.
 
2.

Razgovarali su satima. Saznala je koju muziku sluša, koje filmove gleda. On je puno govorio o nepravdi i nerazumeva-nju sveta koji ih okružuje, o krutim pravilima i ograniče-njima, o problemima diskriminacije i potrebi za tolerancijom… Vreme je proletelo; na svoju misionarsku ulogu nije zaboravila, ali je shvatila da će proći još mnogo sati pre nego što ga natera da zagreje stolicu. Igora, jednostavno, nije doticalo ništa što je imalo veze sa školom. Bio je tako pametan, tako slobodan u izražava¬nju sopstvenih ideja i misli!
Svojski se trudila da ostavi što bo¬lji utisak. Smeškala se i klimala glavom na sve što joj je pričao, kao da im se miš¬lje¬nja i ukusi u potpunosti podudaraju. Pazila je da ne izlane nešto što bi ga razočaralo. Jedva da je nešto i progovorila. Čak je i popušila cigaretu koju joj je ponudio, iako nikada ranije nije probala. Uopšte joj se nije svidelo i sa teškom mukom je zaustav¬ljala nagon za povraća¬njem. Ali, činilo joj se kako ih taj mali, zajednički ritual zbližava.
Na odlasku je kazao da mu je bilo „baš prijatno“ i uputio joj, kako se Ireni činilo, značajan osmejak. Potapšao je po ramenu: „Ti si izuzetna devojka.“
Do sledećeg susreta je maštala o toj, jednoj, jedinoj Igorovoj izjavi, upućenoj njoj; tražila skriveni smisao, nijanse koje su joj, možda, promakle. Rečenica, neizbrisiva u Ireninom pamće¬nju, postala je zvezda. Ako se zaista potrudi, ako ga natera da o njoj misli na pravi način – kao intelektualki, koja je danas u fazi ružnog pačeta a sutra će biti lepotica – Igor će shvatiti da su njih dvoje isti, jedno pored drugog, sjedi¬njeni u slatkom bivstvova¬nju izgnanih. Ona će ga promeniti. Zbog nje će Igor prestati da pije pivo, odbaciti cigarete i usmeriti svoju energiju ka mnogo plemenitijim ci-ljevima.
No, više nije dolazio. U gimnaziji nije progovorio ni reč sa njom. Viđala ga je kako se, u školskom dvorištu, grli sa devojkom iz susednog ode¬lje¬nja. Irena je to stoički podnela, razmiš¬ljajući o Igorovom izboru ne kao o izdaji, već kao o nemoći da se odupre drugovima, koji su ga čikali da osvoji jednu od najzavod¬ljivijih devojaka iz škole.
Sećala se njegovih reči, izgovorenih prilikom posled¬njeg susreta: Ti si izuzetna devojka.
Možda je sve to neka igra, kako bi me načinio ljubomornom, pomiš¬ljala je, a možda su ga zbunila nežna osećanja.
Bila je nevid¬ljiva, sve do narednog pismenog iz matematike. Tada se premestio u klupu iza Irenine, uporno tražeći da mu doturi cedu¬ljicu sa reše¬njima. Osmehivao se, a njoj je Igorov osmeh izgledao izveštačeno, ljigavo. Otrež¬nje¬nje je bilo iznenadno. Zar joj se on ikada dopadao, zar je ikada pomislila kako je Igor, sa tim sitnim, praznim očima i masnom kosom, lep? – pitala se zaprepašćeno.
Pokušala je da se usprotivi. „Ne mogu“, prošaputala je, „imamo različite zadatke.“ U sebi je mislila: ko ti je kriv što si odbio moju pomoć?
Bocnuo je šestarom u rame. Pravila se da ništa ne primećuje. On je postajao sve grub¬lji i već je osetila kako joj oštar vrh Igorovog šestara probija odeću i ostav¬lja beleg na koži. Bolelo je, ali više je peklo njegovo besno sikta¬nje: „Kretenušo, idiotki¬njo, glupačo… Ako mi ne pomogneš…“
Nije popustila.
Njegova pret¬nja ostala je na rečima. Pri kraju polugodišta se ispisao iz gimnazije i prešao u drugu školu.
(Mnogo kasnije, padalo joj je na pamet pita¬nje šta se dogodilo sa Igorom. To nije bilo nostalgično seća¬nje na prvu ljubav nego, pre, obična radoznalost, vezana za sudbine ljudi koje je poznavala. Već je bila zaboravila Igorov lik, i začudila se kada je, pre par godina, videla njegovo ime u najavi za emisiju jedne televizijske stanice. Gostovao je u programu, ne kao muzičar, već kao vatreni predstavnik političke stranke, poznate po svojim tvrdim, desničarskim stavovima. Jedva je shvatila da je on taj zadrigli, prerano oćelaveli muškarac, lica otečenog kao da su ga izbole pčele, obučen u skupo odelo. Zbog stomaka, jedva se uglavio u fote¬lju. Sagovornik ga je zbog nečeg kritikovao, a Igor se čas kleo u svoju čast i dobre namere, čas uzvraćao grubim i vulgarnim uvredama. Na licu mu je titrao onaj isti, ljigavi smešak. Bio je, najkraće rečeno, odvratan. Ujedno, i opasan. Irena nije mogla a da se ne seti njegove davnaš¬nje priče o toleranciji i ljudskim slobodama – čovek na malom ekranu bio je onaj pravi Igor, koji se pre desetak godina krio u zgodnom telu.)

Na Filozofskom fakultetu je srela Milenu. Devojka je bila Irenina sušta suprotnost – razbarušena i temperamentna Valkira, upad¬ljivo privlačne spo¬ljašnosti, uvek u centru paž-nje. Godinama je boravila u inostranstvu, i sada je živela sama, pošto su joj rodite¬lji i da¬lje bili van zem¬lje. Prigrlila je Irenu kao mlađu, neiskusnu sestru, a da Irena nije znala čime je zaslužila tu naklonost. Milena ju je vodila sa sobom na sva mesta koja su nešto značila u beogradskom noćnom životu, upoznavala je sa likovima iz različitih društvenih i kulturnih mi¬ljea: od skadarlijskih, uvek pripitih boema, koji su trabu-njali stihove o surovom svetu i nedostižnim ljubavima, preko propalih rok muzičara i ostarelih švalera, pa sve do di-džejeva, sum¬njivih biznismena i drugih aktuelnih velegradskih faca. Bio je to tea¬tar šarolikih iskustava.
Kada nisu izlazile, zajedno su spremale ispite u Mileninom stanu. Tu se Irena, posle prvog šoka, osećala naročito prijatno; u tom prostoru nisu važila nikakva pravila kućnog reda ili estetike: stvari su stav¬ljane tamo, gde ih je bilo najzgodnije ostaviti; boje su bile složene onako, kako se to Mileni sviđalo. Cela atmosfera odisala je ležernošću – zeleni i ljubičasti jastuci, razbacani po podu, imitacija tigrovog krzna na zidu, crvene zavese, nekoliko lampi neobičnih oblika, raznobojne miriš¬ljave sveće, osušeni buketi cveća, sto pretrpan bočicama parfema, ogrlice okačene o luster. Bio je to skoro kreativan nered, koji kao da je bio smišljeno napravljen kako bi ostavio utisak na posetioce: nešto jedinstveno, drugačije – poput same Milene.
Stan je Irenu podsećao na budoare kurtizana, opisane u delima književnih klasika, a Milena – zbog svoje očaravajuće lepote i, naročito, zbog talasaste, plave kose koja joj je, kao griva, padala niz leđa – na Botičelijevu sliku Rađanje Venere. Mogla je, takođe, zahvaljujući svom promuklom, zaraznom smehu (u kome je uvek bilo nekog skrivenog, erotskog naboja) i savršeno oblikovanom telu, kojim se razmetala bez stida, biti oličenje Zoline Nane.
Njena drugarica je po kući oblačila providne, široke kaftane i Irena je, s izvesnom nelagodnošću, primetila kako ona ne nosi ništa ispod njih. Milena se nije libila da otvoreno govori o svojim avanturama. Sve ono što je Irena smatrala tabuom, Milena je doživ¬ljavala kao „prirodno“. Jedanput joj je pokazala fotografije, koje je snimila u krevetu sa svojim mladićem; drugi put se, sasvim gola, udobno smestila u fote¬lju preko puta njene, kako bi depilisala noge. „Šta ti je?“ smejala se, kada je videla da Irena okreće glavu na drugu stranu, „nije ti va¬ljda neprijatno? Pa, neću da umažem odeću… Uostalom, i vrućina je…“ Irena je stid¬ljivo pogledala u njenom pravcu: Milena je sedela prekrštenih nogu, podignuvši jednu ruku iznad glave, dok je drugom nanosila kremu ispod pazuha.
Irenu je nešto preseklo u stomaku. Videla je lepo, skladno telo, tamne naznake ma¬lja pod miškama – pa čak i kap¬ljice znoja na vrhovima dlačica; grudi bujne i oble, kakve sama nikada neće imati.
Katkad bi je, pak, Milena zamolila da joj istr¬lja leđa mlekom za telo. „Mmmm… baš mi prija“, govorila je snenim, maznim glasom, dok su Ireni klecale noge od navale uzbuđe¬nja pri dodiru te glatke, nežne kože.
 
3.


Vremenom se navikla na egzibicionizam svoje drugarice i, čak, dopuštala sebi da je proučava, u potrazi za manama na njenom telu. Ali ih nije nalazila. Milena je bila ovozema¬ljsko božanstvo, i izabrala je baš nju – Irenu, za svoju prijate¬ljicu.
„Ne va¬lja ti frizura“, govorila bi joj Milena i uzimala češalj u ruku, ne dopuštajući Ireni ni trenutak predomiš¬lja¬nja. Ili: „Vidi šta si napravila od sebe, odeća ti je katastrofalna; imaš li ti, uopšte, ogledalo?“
Tada bi Milena iz svojih fioka vadila različite rekvizite: četke za kosu, ukrasne šnale, miriš¬ljave kreme za telo, puder, ruževe. Ponekad bi širom otvarala ormane i velikodušno joj pokla¬njala odeću. „Tebi će bo¬lje stajati“, govorila je, „skini te krpe sa sebe!“ I Irena bi se svlačila, rumena od stida što stoji obnažena pred drugaricom. Osećala je na sebi njene brze prste – kako zakopčavaju dugmiće, šniraju trake, podešavaju nabore na ha¬ljini ili vezuju pojas – strepeći da će se od tih dodira rastočiti, pasti na kolena pred Milenom i priznati joj da se u njoj nešto čudno događa, a što ni sama sebi ne ume objasniti.
Prepuštala se, uvek se iznova čudeći kako njenoj drugarici polazi za rukom da od nje napravi nešto, što njoj nije izgledalo moguće. Posle seansi doteriva¬nja, osećala se kao Pepe¬ljuga, koju je dobra vila preobrazila u lepoticu.
Iako se nije naročito dobro snalazila u Mileninom bučnom svetu, Irena je shvatila kako će joj prisustvo drugarice pomoći da stekne sampouzda¬nje i upozna nekog mladića. Libido joj se počeo komešati. Svi noćni izlasci mirisali su na seks; višesatna priprema za odlazak na neki splav ili u diskoteku, podsećala je na predigru, a svaki muškarac, koga su usput srele, bio je oce¬njivan kao potencijalni partner.
„Kruta si u društvu“, rekla joj je, jedanput, Milena. „Jesi li, bre, ikada imala frajera?“
„Nisam“, priznala je stidljivo.
„******, pa ti si još đana! Nemoj mi reći da se nisi ni po-ljubila…“
I, pre nego što je Irena stigla da odgovori, Milena je pritisnula svoja usta na njena, gurnula jezik u Ireninu usnu dup¬lju, šetajući po njenim zubima, istražujući joj nepca – činilo se, toliko dugo, da je Irena pomislila kako će se ugušiti. Ali, ma koliko je ovaj gest zatekao nespremnu, nije joj bilo neprijatno. Naprotiv. U početku je imala utisak da se ljubi sa sopstvenim odrazom u ogledalu, a onda je otkrila da su Milenine tople i mekane usne neverovatno životne. Uzvratila je, i njen jezik, sam od sebe (vešto, kao da je već elaborirala na poljupcima) počeo je kružiti i stapati se sa Mileninim. Bilo je to nešto najlepše što je do tada iskusila. Poželela je da se ljubljenje nikada ne završi.
Jasno je čula postepeno ubrzavanje Mileninog disanja, a, u deliću sekunde, osetila i da im jezici zadebljavaju, pulsiraju i postaju sve halapljiviji, kupajući se u vreloj pljuvački. Već kada se Irena ponadala da je eksperiment izmakao kontroli i opasno se približio onome o čemu je maštala, Milena se naglo odvojila od nje.
„Eto, sad znaš kako se to radi“, kazala joj je, kikoćući se, crvena u licu i bez daha.

Uvek su bile okružene mladićima, ali Irena nije znala šta bi trebalo da promeni u svom ponašanju kako bi privukla mušku pažnju – da li da se prikaže kakva jeste, ili da imitira Milenu. Zapravo, nije tražila ništa više, osim da bude u blizini svoje drugarice, ali je, takođe, bila svesna da mora prevazići tu ludačku, skoro bolnu fizičku potrebu za Milenom, jer ju je iskreno smatrala bolesnom i neprirodnom. Stalno se preispitivala, očajna zbog tajnih želja koje su joj pritiskale dušu i, istovremeno, srećna što je Milena hoće u svom društvu.
Nisu se više poljubile, mada je bilo, kako se Ireni u par navrata učinilo, sitnih nagoveštaja da bi se to moglo desiti: nehotičnih Mileninih dodira po njenom licu, isuviše vlažnih poljubaca u obraz, tik uz ivicu usana, prstiju koji bi, pri Ireninom isprobavanju Milenine odeće, slučajno zalutali i zadržavali se na samoj granici „zabranjenih“ zona. Milena kao da je neprekidno iskušavala: osim što se pred njom šetkala gola, do detalja joj je prepričavala svoje krevetske avanture, koje su Irenu ispunjavale ljubomorom. „Uf, baš sam se napalila od priče“, rekla bi na kraju, smejući se, a Irena bi poželela da vrisne, ili propadne u zemlju od osećanja iznenadne, unutrašnje vatre.
Neko je milovao tu divnu kožu, nekome je bilo dozvoljeno imati Milenu – razmišljala je – samo zato što je taj „neko“ MUŠKARAC.

„Budi ono što jesi. Opusti se“, došapnula joj je drugarica, jedne večeri u diskoteci na splavu, pre nego što će je napustiti i otići u zagr¬ljaj nekog zgodnog francuskog diplomate.
Irena je ostala sama sa mladićem, koji joj se sve vreme uporno udvarao. Nije izgledao loše i ponašao se pristojno. Imam dvadeset godina i još se nisam ni po¬ljubila sa muškarcem. Možda je on najviše što mogu da dobijem, pomislila je, dopustivši mu da je odvede u svoj auto. Telo joj se ukrutilo kada je zavukao ruku pod njenu suk¬nju. Zažmurila je i naterala sebe da misli na nešto drugo, a ne na mladićevo teško disa¬nje i mokre po¬ljupce po vratu. Mislila je na let¬nje šet¬nje po plaži, na golica¬nje morske vode, na Milenine reči – opusti se – a potom i na svoju drugaricu, koja joj toliko znači; na providni kaftan, ispod koga se nazire njeno telo. Pitala se šta se to dešava sa njom – da li je ona, Irena, normalna, kada u ovim trenucima razmiš¬lja o Mileninim kruškastim grudima, a ne o mladiću koji je ležao na njoj? Ritam njegovih pokreta se ubrzavao; bio je na rubu ekstaze i ona je otvorila oči da mu vidi lice. Ja njega uopšte ne poznajem, a ni on mene, sinulo joj je, pa kako, onda, ovo može biti vođe¬nje ljubavi? Meni treba neko, ko će poznavati moju dušu. I, nisam nenormalna – ne želim Milenu, već muškarca koji će me razumeti kao ona.
Nije osećala ništa, nije doživela obećano putova¬nje ka zvezdama. Prema mladiću je gajila mešavinu zahvalnosti i nežnosti. „Mogao bih da se za¬ljubim u tebe“, kazao joj je na rastanku, odvezavši je do kuće. Irena je očekivala da će je pitati zašto je baš njega izabrala da joj bude prvi, ili, još gore, kako to da je bila devica u dvadesetoj. Ali, on nije spomi¬njao tu temu, kao da nije bio ni svestan svoje uloge. Možda je tako i bo¬lje, barem se neće u¬lju¬ljkivati u iluziju važnog muškarca u životu neke devojke, zak¬ljučila je. Prihvatila je njegovu ponudu da se opet sretnu, više iz pristojnosti i zbog njegovog nava¬ljiva¬nja, nego iz istinske potrebe.
Viđe¬nja sa mladićem prerasla su u monotonu, višemesečnu vezu, u kojoj se, kako je Irena na početku mračno naslućivala, ništa bitnije nije promenilo u odnosu na njihov prvi susret. Zaista se trudila da ga zavoli, ali on, jednostavno, u Ireni nije budio uzvišena oseća¬nja. Sastajali su se kod njega, ili u Mileninom stanu, koji joj je drugarica povremeno stav¬ljala na raspolaga¬nje. Razgovori su im bili praz¬njikavi, a vođe¬nje ljubavi (onda, kada ne bi uspela da ga izbegne) za Irenu je predstav¬ljalo mrcvare¬nje njenog tela i duha. Ležala bi mirno, kao mrtva, i čekala da se ta stvar konačno završi. Čak i kada bi, povremeno, odglumila malo strasti, kako ga ne bi povredila, činilo joj se da mladić sluti njenu ravnodušnost.
Okončalo se onda, kada je otvoreno upitao ima li nade za njih dvoje. Ležali su na Mileninom krevetu, nakon još jednog maže¬nja, koje u Ireni nije probudilo ništa, osim pretpostavke da je frigidna. „Nas dvoje nismo par“, odgovorila mu je. „Dakle, svršeno je“, kazao je. Ćutala je. „Jesi li sigurna da nismo jedno za drugo i da ne postoji ni najma¬nja šansa da ćeš promeniti miš¬lje¬nje?“
On je govorio o miš¬lje¬nju, kao da je ljubav racionalno pita¬nje – nešto o čemu va¬lja razmiš¬ljati, planirati i odlučivati. U tom trenutku bila je sigurnija nego ikad.
„Da“, kazala je.
Zatim se on obukao i otišao. Njihova veza se završila bez suvišnih reči, lupa¬njem vrata i glasnom škripom lifta koji ga je odvezao iz Ireninog života.
 
Mislim da si promasila pdf. Ali barem si ubila temu...

Zanimljivo.
"Promašiti pdf" znači na nekom pdf pisati o stvarima koje nemaju veze sa tematikom tog pdf.
Tvoja konstatacija bila bi tačna da sam ove postove ostavila, npr, na Automobilizmu.

Zar je tako teško pričati o homoseksualnosti bez guglanja i copy/paste podataka? Za neke - i bez pljuvanja i bez spominjanja pedofilije, zoofilije i svega onog što nema veze sa temom.
Da, znam - teško je slušati životne priče, bilo izmišljene ili istinite, kada se ima apriori negativan stav prema homoseksualnosti. Ponekad je teško pročitati više od dve forumske rečenice.:)
Ybg, bila sam opširna, ali sam i naznačila da niko nije u obavezi da čita ono što sam postavila.

A što se tiče ubijanja teme: ćeraćemo se mi još, u to sam sigurna.
Tema traje preko 2 godine, uz moje učešće, i nisam do sada poželela da je ubijem, već da je podižem kada god se umrtvi.
 
Zanimljivo.
"Promašiti pdf" znači na nekom pdf pisati o stvarima koje nemaju veze sa tematikom tog pdf.
Tvoja konstatacija bila bi tačna da sam ove postove ostavila, npr, na Automobilizmu.

Zar je tako teško pričati o homoseksualnosti bez guglanja i copy/paste podataka? Za neke - i bez pljuvanja i bez spominjanja pedofilije, zoofilije i svega onog što nema veze sa temom.
Da, znam - teško je slušati životne priče, bilo izmišljene ili istinite, kada se ima apriori negativan stav prema homoseksualnosti. Ponekad je teško pročitati više od dve forumske rečenice.:)
Ybg, bila sam opširna, ali sam i naznačila da niko nije u obavezi da čita ono što sam postavila.

A što se tiče ubijanja teme: ćeraćemo se mi još, u to sam sigurna.
Tema traje preko 2 godine, uz moje učešće, i nisam do sada poželela da je ubijem, već da je podižem kada god se umrtvi.

Valjda je do sada sve receno. Mislim koliko kreativni mozemo biti ovo je 113. stranica.
 
Ne razumem, kako to mislis?
Jesi procitala pricu?
Ako jesi onda ces videti da ona nikakvo uzbudjenje s deckom nije osecala, da nije postojala bliskost s njim, da joj je seks s njim i komunikacija postala mrcvarenje pa su se na kraju i rasturili.
Iz toga zakljucujem da je ona htela samo da vidi kako je to sa nekim muskarcem tj. da li je muskarac uopste seksualno uzbudjuje.
I to zato sto je mucilo sto se lozi na zenu.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top