5. problem softverskog razvoja u Srbiji
Ovde u Beogradu sam poslednjih 5 godina. Video sam dovoljno razlicitih sistema (eDnevnik nisam priznajem i tu cu da vas drzim za rec), ali sam video gomilu sistema za razne druge namene sto drzavnih, sto komercijalnih sto privatnih, a neke jos nisam istrazio. Kao profesionalac koji gleda to iz svog ugla, velika vecina sistema deluje skarabudzena raznim logikama birokratije, nepovezana sa drugim sistemima sa kojima bi bilo logicno da jeste, ili komercijale (kad neka majka firma odredi software). Stice se utisak da je u sustini mnogo tih sistema napravljeno takozvanom 'programerskom' logikom koja nema veze sa realnim zivotom, nego preko kolena (nasilnom metodom). Primecuje se tendencija da se svi ti sistemi izradjuju tak onda kad postoji neki novac koji moze da se otme. Vecina sistema ajd sto nije za nas krajnje korisnike, nego nije ni za one koji treba da rade sa njima svakodnevno. Zasto je to tako?
Zato sto ne postoji diskurs niti mehanizam organskog uvodjenja.
@Lagerta kaze - niko nas nije pitao - isli smo na seminare da naucimo sistem kako treba da ga koristimo.
ne moze bolji primer da opise ono o cemu pricam.
Umesto da je taj eDnevnik izrastao organiski iz medjusobnog dogovora i potreba nastavnika, obrazovnih strucnjaka, ministarstva i ostalih ucesnika u sistemu, samo je neko preko noci dosao i rekao - ovako ce da se radi. Totalna i ortodoksna nestrucnost. Ko im je dao za pravo? Pa ministarstvo. Znaci opet to nije za decu - to je za politicke poene.
I sta, sad se raspravljamo na temu ko ce da vidi ocene kad i kako (na stranu jos neke opaske na tu temu - mozda kasnije). Totalno nebitan parametar - ocena.
Jasno je da je ocena nekakav merljiv faktor (KPI) u svetlu nastavnog plana i programa gde se podrazumeva da je ta ocena mera usvojenog nastavnog plana i programa od strane nekog deteta.
Zadrzacu se malo na ovom delu
Kome je potreban nastavni plan i program? Reklo bi se - deci. Ma jok. Nastavni plan i program je kolicina propagande koju deca treba da usvoje. Ne jednom se desilo tokom mog skolovanja da neki nastavnik odluta od NPiP da bi nam priblizio nesto sto nije uvek bilo politicki podobno makar i po cenu da imaju problem sa time. Odavno je jasno da nastava samo treba da proizvede poslusnike sistema - ako neko nesto zeli vise, sam ce da se snadje (opet na stranu deca koja su ispod ili iznad - sto je tek tema za sebe), i u nekim retkim slucajevima moze dobiti neku pomoc. Ko propisuje NPiP ? Necu da pogresim ako kazem da ga propisuje ministarstvo. Kojim mehanizmiom? Ako ga ono propisuje, to znaci da je NPiP prvenstveno tu zbog njih, a ne zbog hirjerarhije onih koji treba da ga sprovedu. Nastavnici su armija ministarstva za sirenje propagande. Ovo sam rekao i na jednom medjunarodnom skupu - bila je tisina od minut dva. Svima je bilo jasno da je to cista istina. A onda su se povratili u normalno funkcionisanje. Zmurimo na cinjenicu - fine with me. Meni ni iz dzepa ni u dzep.
Ako hocemo bolji sistem, treba da ga napravimo, sve ostalo je zapravo otaljavanje. Kakvo otaljavanje takva i deca. Jos su neka nasa deca genijalna i postizu svetske rezultate. A sta mi radimo sa time? Docekujemo sportiste, a tu decu niko ni da pogleda. Posle ce da odu negde, ni tad ih niko nece pogledati.
@Lagerta opet kaze - trazila se transparentnost.... kakve veze imaju vidljivost ocena sa transparentnoscu? - ne osporavam Lagertinu izjavu - pricam o konceptima - transparentnost je omogucavanje uvida u nesto - to je u redu - ono sto nije u redu je STA treba da bude uvid? Posto u porodici imam i prosvetare, znam da postoje opisi kroz koje se prate deca. Ako mene neko nesto pita (a ne pita me) ja ne bi uopste dozvolio da roditelji vide ocene - ocene ih se ne ticu - ali uopste - ocene su nastavnicke beleske za gore pomenutu propagandu obrazovnog sistema - roditelji bi trebalo da vide sumiranu sliku o detetu - sto znaci neki opis ili izvestaj kako se dete snalazi, gde mu je problem, sta mu ne ide, gde mu treba pomoc, sta mu ide, da li bi moglo da postigne nesto i vise van NPiP. I to mogu da dobiju periodicno, a pretpostavka je da cak to ne dobiju ni ONLINE, nego kad posvete svom detetu vremena pa dodju u skolu da porazgovaraju sa uciteljicom ili razrednom da bi mogli da vide na cemu treba da rade sa detetom. Ako vec nisu uspeli da sa detetom ostvare takvu komunikaciju da im DETE SAMO KAZE sta ga boli a sta ga odusevljava - dakle
sve o detetu samo ne ocene!