Mene iznenađuje koliko smatraš da je tvoje iskustvo jedinstveno i da je drugima nedokučivo. I upravo time i mistifikuješ čitavu stvar.
U vezi tih racionalnih zanimanja, sve zavisi od stepena posvećenosti. Veći stepen posvećenosti, uz nešto talenta, mada talenat nije obavezan, logično vodi većoj stručnosti. Veća stručnost, veća satisfakcija. Kad je posvećenost tolika da si čitavim bićem angažovan, onda ima tih neverovatnih trenutaka da ti se otvaraju čakre
, da rešenje vidiš u snu, da je ono gotovo genijalno, da si na adrenalinu neprestano... To je neverovatno, da je nesvesno uključeno. Samo ta posvećenost ima cenu koju plaća cela porodica, što ne mora da bude tragedija ako neko može da preseče.
A na temu ljubavi, nema suvoparnije materije, ali pojedine udžbenike su sa mog faksa profesori pisali sa toliko ljubavi, o mrtvim stvarima kao da su najvoljenija bića, u nekom zanosu, sa obožavanjem, sa zaraznim elanom. Nije to uvek navučenost na adrenalin. Ima onih koje su dovodili na predavanja iako su penzionisani, ne dišeš dok pričaju sa koliko ljubavi oni to čine.