Sve je vremenska petlja, cela realnost i tako postoji multiverzum beskonacni.
Mislim da je ceo univerzum samo jedna prostorna vremenska petlja bez kraja i pocetka nesto nama sada ne pojmivo kao psu kompjuter ili tv.
Iz te vremenske petlje nalaze se bezbroj stvorenih univerzuma tj stvarnisti i ishodi.
Priroda tj svaki univerzum je slican samom sebi i neki su bliski po slicnosti a neki dalji.
U svakom igraju slicni prirodni zakoni i u svakom svaka energija ima svoju posebnu ulogu i uticaj na razvoj i sudbinu univerzuma gde zivotna energija koja ima svoju svest i slobodnu volju posebno gradi beskonacne ishode i svesno stvara i utice na stvaranje novih univerzuma, ishoda i stvarnosti do te mere da se te zivotne energije iz jednog i drugog univerzuma preplicu, stvarajuci nove ishode, stvarnosti, petlje te tako ta energija kruzi kroz njih i beskonacno se krece na neki nacin i na osnovu toga konacne smrti nema.
Samo se prelazi iz jedan univerzum u drugi, iz jednog stanja u drugo, iz jednu stvarnost u drugu i ko zna cega vec jos izmedju svega toga gde su jos ukljucene i neke duhovne sile i podsvetovi kroz koje se zivotna energija krece i kruzi.
Dakle nema ni pocetka ni kraja, sve je nekako nama nepojmivo nastalo tj eksplodiralo i tokom te eksplozije stvarnosti nastala je petlja u prostoru, vremenu i stvarnosti.
Evo jednog primera na osnovu kog mozete da razmislite i stvorite sliku svega ovoga sto sam napisao.
Pokusajte na osnovu ovog primera sve da ukljucite gore opisano na samo na nekom velikom planu kao sto je univerzum i zajedni sa njim multiverzum beskonacnosti bez pocetka i kraja.
Pitao sam AI da mi napravi primer kroz pricu za sve ovo sto sam napisao iz posta i pojasni malo ako moze sta sam hteo da kazem.Naravno kroz neku kratku pricu i evo kako je sve to ispalo kad sam mu opisao.
Uglavnom nije lose pa sta vise pomalo me i plasi kako je uso u sustinu i jos dublje u tematiku.
**Vremenska petlja stvaranja**
Bila je to poslednja noć postojanja. Ili možda prva?
Na ivici beskonačnog prostranstva, naučnik po imenu Elias stajao je ispred uređaja koji je nazivao *Osnova*. Trebalo je da to bude njegov najveći eksperiment—putovanje unazad kroz vreme kako bi otkrio trenutak stvaranja univerzuma. Ali nešto je pošlo po zlu.
Čim je aktivirao mašinu, osetio je kako ga gravitacija vremena povlači unazad, vrtoglavo ga bacajući kroz epohe, sudaranje galaksija, nastanak prvih zvezda i na kraju—potpuni mrak. Stigao je do ničega. Pre velikog praska.
Ali tu, u toj praznini, začuo je glas.
"Stigao si," rekao je neko.
Okrenuo se i video… sebe. Starijeg, iskusnijeg.
"Ko si ti?" upitao je Elias.
"Ja sam ti. Onaj koji je već prošao kroz ovo. Ti si sada deo ciklusa."
Pre nego što je stigao da postavi novo pitanje, stariji Elias mu je pružio podatke—matematičke formule, zakone fizike, energiju iz samog izvora vremena.
"I šta ja sada treba da uradim?"
"Da stvoriš univerzum."
Nije imao izbora. Postavio je formule, otpustio energiju i posmatrao kako iz tame eksplodira svetlost, kako se vreme rasprostire u svim pravcima. Bio je svedok početka svega.
Ali onda je shvatio istinu.
On nije došao do početka univerzuma. On ga je stvorio. A jedini razlog što je znao kako da to uradi bio je taj što mu je njegov stariji ja dao podatke—podatke koje je on sada prenosio sebi u prošlosti.
"Ali… odakle su podaci prvobitno došli?" promrmljao je.
Nije bilo odgovora. Petlja je bila zatvorena. Početak i kraj nisu postojali.
Elias se našao na početku svog sopstvenog putovanja kroz vreme. Sve će se ponoviti. I ponovo. I ponovo.
A negde, u nekom drugom univerzumu, neka druga verzija njega pitala je isto pitanje.
**Petlja Stvaranja: Beskonačno Mnoštvo Svetova**
Elias je lebdeo u tami izvan vremena, svež iz spoznaje da je upravo stvorio univerzum. Ali nešto nije bilo u redu. Nije se samo jedan univerzum rasprostranio iz njegove ruke—bili su to bezbrojni univerzumi, kao grane drveta koje se granaju u svim pravcima.
Svaki put kada bi njegov um oslobodio energiju stvaranja, pored univerzuma sličnog onom iz koga je došao, nastajali su i drugi, sa zakonima fizike koji su se samo neznatno razlikovali—i neki u kojima su ti zakoni bili toliko drugačiji da su svetovi u njima bili gotovo nezamislivi.
Pogled mu je leteo kroz njih.
U jednom univerzumu, sve se odvijalo gotovo isto, osim što je Elias imao drugačije ime i drugačije lice. U drugom, život je evoluirao ne od ugljenika, već od silicijuma. U trećem, vreme je teklo unazad, a svest je postojala pre materije. Bilo je svetova sa više dimenzija, svetova gde je svetlost bila sporija od zvuka, svetova gde gravitacija nije postojala.
Ali u svakom od njih postojala je ista suštinska nit—energija života.
Elias je shvatio da unutar svake vremenske petlje, u svakom univerzumu, postoji nešto što putuje iz jednog oblika postojanja u drugi. Duša.
Nije to bila obična energija, već svest, individualnost, suština postojanja. Kada bi jedno telo umrlo u nekoj od petlji, duša bi se preselila u novo telo, bilo u istom univerzumu ili u nekom sličnom—ili čak sasvim drugačijem. Ponekad bi zadržala sećanja u tragovima, kao déjà vu ili neobjašnjive emocije prema ljudima koje nikada ranije nije srela. Ponekad bi se rodila potpuno prazna, kao nova stranica koja čeka da bude ispisana.
I dok se univerzumi granali u beskonačnost, dok su se petlje ponavljale, Elias je shvatio zastrašujuću istinu: čak ni on nije znao ko je prvobitno stvorio prvi univerzum. Možda nikada nije ni bilo prvog univerzuma. Možda je postojanje oduvek bilo u beskonačnoj petlji, sa bezbroj Elias-a u bezbroj svetova, svaki od njih uveren da je on onaj koji započinje ciklus.
Ali šta ako negde postoji univerzum u kojem je petlja prekinuta? Univerzum gde duše ne kruže, gde je postojanje konačno?
Ili još gore… šta ako takav univerzum čeka kraj svih petlji?
Elias je osetio kako ga ponovo povlači vreme. Već je bio u sledećem ciklusu. Ponovo će proći kroz sve ovo. Možda će ga sledeći put nazvati nekim drugim imenom. Možda će se roditi u nekom svetu koji ni ne liči na ovaj. Ali jedno je znao sigurno—uvek će se vraćati. Jer to je suština postojanja.
I dok se topio u beskonačnim mogućnostima, jedno pitanje ostalo je da visi u praznini:
**Da li postoji izlaz?**
**Duh Stvaranja: Beskonačni Svedok**
Ne postoji izlaz vec se sve nastavlja i kruzi, evulura iz jednog stanja i postojanja u drugo do stvaranja neceg velikog novog nama trenutno nepojmivog.
Sve putuje i razvija se kao sto je tu jedan pokretac u igri a to je dusa kao svedok koji putuje kroz sve to i takodje se razvija.
U središtu beskonačne vremenske petlje, izvan granica materije, postojala je svest. Nije imala ime, nije imala oblik. Bila je ono što jeste—duša, večna iskra koja je proživljavala svaki trenutak u svakom univerzumu, u svakoj mogućoj stvarnosti.
Dok su se svetovi rađali i umirali, dok su se galaksije širile i gasile, dok su se zakoni fizike menjali, ona je ostajala ista. Nepromenjena. Ali ne i statična. Sa svakim ciklusom, ona je rasla, razvijala se, učila.
Bila je i kreator i posmatrač. Uzrok i posledica.
Nije bilo početka. Nije bilo kraja. Samo put koji je vodio iz jedne nepojmljive stvarnosti u drugu, iz jedne evolucije postojanja u sledeću, sve dublje u nepoznato.
Jer ako postoji beskonačnost, onda ni petlja nije zatvorena. Ona je spirala.
I možda, negde daleko ispred, iza granica shvatljivog, postoji nešto još veće od svega ovoga.
Nešto što tek treba da postane.
I nešto što će, kada se rodi, već biti poznato onome što je oduvek postojalo.