Groblja-najcrnji vašar i tužno pozorište

Ona Marge

Veoma poznat
Poruka
10.489
...što je napisao M.Antić u Besmrtnoj pesmi...
Juče sam, da bi ispoštovala želju rođake o kojoj se staramo (daun) , otišla sa njom na groblje.
Inače, ne idem tamo. Uspešno zakopavam sve moje tuge i bez toga.
Onda naletim na spomenik sa tekstom koji me rasplače....mlada žena, a na ploči tekst njenog muža u stilu "sa tobom ništa je bilo sve a bez tebe , sve je ništa"
Da li vam znači odlazak na groblja, da li mislite da bez odlaska na takva mesta može da se funkcioniše normalno ? Da li je izbegavanje poseta groblju dobra ili loša stvar ?
 
Nemam problem sa odlascima na groblje.
Jos kao malu, tatina tetka me je vodila svakodnevno na groblje, kod njih je to obicaj, i svakodnevnica. Tamo bismo sredile sve grobove nasih rodjaka. Pricali o njima, vracali uspomene... nedeljom smo isli u crkvu a pred spavanje se molili Bogu...
Ovde nemam nikoga na groblju.
U mestu u kojem radim imam babu, dedu i ujaka. Ne idem cesto. Par puta godisnje. Ali ih se setim cesto, bas cesto.
Sve u svemu, groblje mi ne izaziva tugu.
 
Idem na groblje povremeno, otkad mi je otac umro pre par meseci cesce nego dok su tamo bili samo baba i deda po ocu.

Kad odem kod rodjaka u posetu na drugi kraj zemlje, a to nije cesto, idem i na grob druge bake, a nedavno je umrla i moja jedina tetka, u istoj su grobnici sahranjene njih dve, majka i cerka.

Uostalom, mislim da je naslov teme neprimeren temi i nema veze sa sadrzajem.
 
Nastaviću priču...
Dakle, rođaka o kojoj se brinemo je imala oca i majku lošeg zdravlja. I , oni su za života sebi napravili spomenik na grobnom mestu.
Na tom spomeniku su, osim svojih slika, uklesali i sliku njihove ćerke koja je tada imala tridestak godina. Tako da, ona, kad ode na groblje , pred sobom ima svoju sliku na spomeniku...
 
Nekako sam od detinjstva naučnen da su groblja, ako se ikako može reći, prirodna i normalna stvar. Nemam ni strah ni neku nelagodnost od njih. Čak sam ovo leto najviše i proveo na groblju renovirajući dedi i babi "kuću" a i roditelji su napravili sebi. Ostajao sam i do prilično kasno i to sam. Nisam imao nikakav grub osećaj.
Mada, mora biti čudan osećaj gledati u to mesto a da znaš da ćeš tu provesti ostatak večnosti.
A sigurno je i da ljudi drugačije doživljavaju groblja ako su im tamo roditelji, supružnici, braća, sestre, deca...
 
Mi smo isto naučeni da su groblja nešto normalno. Na ovo naše, novosadsko, idem možda 2x godišnje, čisto da odem. Na ono drugo, na koje bih mnogo češće želela otići, odem možda jednom u dve godine.
Moja baba je imala izreku - živi sa živima, mrtvi sa mrtvima. Išla sam im svaki vikend i svaki slobodni momenat dok su bili živi. Sad nema njih, nema naše kuće, nemam ni zašto da odem. Oni su sa mnom svakako.
 
Nemam problem sa odlascima na groblje.
Jos kao malu, tatina tetka me je vodila svakodnevno na groblje, kod njih je to obicaj, i svakodnevnica. Tamo bismo sredile sve grobove nasih rodjaka. Pricali o njima, vracali uspomene... nedeljom smo isli u crkvu a pred spavanje se molili Bogu...
Ovde nemam nikoga na groblju.
U mestu u kojem radim imam babu, dedu i ujaka. Ne idem cesto. Par puta godisnje. Ali ih se setim cesto, bas cesto.
Sve u svemu, groblje mi ne izaziva tugu.

Isto ovako.Od djetinjstva sam sa babom isla na groblje,ne cesto,ali isla sam.To je i obicaj,a treba neko i da odrzava grobove,kosi travu,obrise spomenike i dr.Ne znam zasto se odlazak na groblje mistifikuje.Kad imas tamo drage pokojnike,normalno ti je odlaziti na groblje.U mom selu sada ,nazalost poznajem vise mrtvih,nego zivih.Kad odem na groblje,skoro pola imena na spomenicima su osobe koje sam poznavala.Mislim da ne treba zaboravljati grobove svojih predaka i bar s vremena na vrijeme,obilaziti ih i po mogucnosti odrzavati da ne zarastu u korov.
A cini mi se da je tuga manja kad odes na groblje,a ne obratno.
 
A što se tiče lika na grobu, umrla meni strina neke devedessedme, imala sam 16-ak god. Odemo u kuću, tada još nije bilo kapele u selu, pozdravim se sa njom, mnogo sam je volela. Izlazim napolje, stojim pored sa sestrama, kreće kolona, da pokupim neko cveće kad vidim krst a na krstu moje ime i prezime, ladno sam 16 godina sabila u guzicu a nisam skontala da se isto zovemo :lol:
 
Nastaviću priču...
Dakle, rođaka o kojoj se brinemo je imala oca i majku lošeg zdravlja. I , oni su za života sebi napravili spomenik na grobnom mestu.
Na tom spomeniku su, osim svojih slika, uklesali i sliku njihove ćerke koja je tada imala tridestak godina. Tako da, ona, kad ode na groblje , pred sobom ima svoju sliku na spomeniku...
To je malo bezveze.Kod nas neki prave sebi spomenik za zivota,ali ne stavljaju sliku.
 
Kad smo sahranjivali svekra,kovceg bio zatvoren,normalno.zavrsilo se u kapeli,izasli napolje pridje mi grobar,pita hocete da ga vidite ili da zatvaramo kovceg.ja zgrozena,ne,ne...zatvorite
Tek muz prilazi,sta kazu,ja mu kazem,on otrcao,hoce da se oprosti.meni to tako bilo jezivo.jeste da nije moj tata,ali nekako ne zelim ni da poslednja slika bude kako lezi u sanduku,mrtav
 
Kao tinejdzerka sam volela da lutam starim grobljem i da citam spomenike
Uopste nemam osecaj da su mrtvi tu.kad odem,odem zato sto kao treba...
Brat mi je sahranjen na moru.kod njega idem svakih par dana kada sam tamo,zadrzim se minut,samo obidjem.ne znam ni zasto idem,ali tamo me nesto vuce
Ja imam osjecaj da se pokojnici obraduju i da nas "vide" kad dodjemo u posjetu na groblje.
Inace,bila sam na jednom groblju u Njemackoj koje je bilo toliko lijepo i sredjeno da sam mislila da je park.Ljudi tu dolaze da prosetaju u miru i zaista nema niceg zastrasujuceg.
 
Kad smo sahranjivali svekra,kovceg bio zatvoren,normalno.zavrsilo se u kapeli,izasli napolje pridje mi grobar,pita hocete da ga vidite ili da zatvaramo kovceg.ja zgrozena,ne,ne...zatvorite
Tek muz prilazi,sta kazu,ja mu kazem,on otrcao,hoce da se oprosti.meni to tako bilo jezivo.jeste da nije moj tata,ali nekako ne zelim ni da poslednja slika bude kako lezi u sanduku,mrtav
Vjeruj,to je zato samo sto nije tvoj otac. :(
 
Ja imam osjecaj da se pokojnici obraduju i da nas "vide" kad dodjemo u posjetu na groblje.
Inace,bila sam na jednom groblju u Njemackoj koje je bilo toliko lijepo i sredjeno da sam mislila da je park.Ljudi tu dolaze da prosetaju u miru i zaista nema niceg zastrasujuceg.
Moram da priznam da i ja osecam spokoj na groblju,osecam se smirenom.ne osecam ni lose vibracije,ni strah,nista u tom smislu
 
Od 2004. sam isla svaki vikend
Imala sam jaku potrebu I nekako sam osecala da sam tu povezana sa ocem..kao da mu idem u goste, a on me sigurno ceka
Punih deset godina, a onda sam proredila
Ove godine sam bila samo tri puta I nemam osecaj se povezujemo, nemam osecaj da je tamo..idem da ocistim I obrisem spomenik I zapalim svecu
 
Није тако. Ја сам згрожено одбила отварање сандука са мајком на испраћају за кремацију. Таман посла!
Iskreno,ja sam zgrozena kremacijom...ali to je vec druga tema.
Kod nas je obicaj da sanduk sa pokojnikom stoji otvoren i da svako ko zeli pridje da se oprosti.
Ako mi nije neko blizak,izbjegavam to.
Ali kad je moj otac bio u pitanju,cini mi se da bi mi bilo žao da ga ne vidim poslednji put.
 
svaki put kad odem iznova se uverim da se to desilo i vratim se kući bolesna,
inače ja se s mojim pokojnicima sita ispričam, isvađam svaki dan,
nisu oni nigde otišli dok god sam ja živa i sećam ih se
a što se tiče otvaranja kovčega, nisam to dozvolila, svo troje je preminulo
kod kuće, nema načina da se to zaboravi, ta slika je urezana dok živim, čemu
otvaranjem dodavati na onaj užas još jedan
 
Бејасте ли, браћо моја млада,
Да л' бејасте ви на гробљу када,
Ај' на гробљу, на голему?
— Та увек смо ми на њему.
Гробље ј' земља ком се ходи;
Гробље ј' вода ком се броди;
Гробље — врти и градине;
Гробље — брда и долине,
Свака стопа:
Гроб до гроба.
Гробље ј' спомен доба свију,
Гробље — књиге што се штију,
Повесница свих земаља,
Староставник цара, краља.
И читуља виших слика
Избраника, мученика,
Од почетка памтивека,
Све ј' то гробље —
Ал' је и колевка.

Нема броја ни имена
У висини звездам' свима,
Камол' броја и спомена
У земљици гробовима!
Милионе прогутала ј' тама,
Црна тама многих тисућлећа,
Нико их се више и не сећа,
— Но погдеком увек гори свећа.
Ил' је свећа, ил' је име светло,
Ил' су дела која се не гасе,
Па редове недогледног гробља
Својим зраком красе.
Ти гробови,
Стари, нови,
Они сјају
Сваком нараштају —
Кад се умље у прошлост удуби
У тамнини да се не изгуби;
Кад се пустиш у давнине свете
У давнине и свете и клете,
Да ти мисо пута не помете.
То су ватре догласнице,
Пружајућ' се из даљних еона
У поворци оној дугој —
Достављајућ' једна другој
Струјом која напред лети,
Тежећ' само једној мети.
Па се тако светли млази —
Па се виде светли трази
Једног духа разних доба,
Духа коме нема гроба.
— У гроб само сруши кости,
Стресе пепо кој' му смета
Бржем бују виша лета
К узвишеној будућности.

Ко с' осврне да погледи
Бистрим оком и погледом
На гробове ове светле,
Повеснице дугим редом,
Мора чути како ј' живо,
Кроз векове, кроз маглину,
Дед унуку, отац сину,
Борац борцу довикиво:
„Где ја стадох — ти ћеш поћи!”
„Што не могох — ти ћеш моћи!”
„Куд ја нисам — ти ћеш доћи!”
„Што ја почех — ти продужи!”
„Још смо дужни — ти одужи!”
То су збори, то су гласи
Којима се прошлост краси,
Што продиру кроз свет мрачни
Са гробова оних зрачни',
Спајајући громким јеком
И Божанском силом неком,
Спајајући век са веком
И човека са човеком.
Око сваког светлог гроба
(Баш ко горе око звезда)
Повесница прича ово:
Хватало се неко коло,
Коло младо, коло ново,
Нове клице стара нада,
Ново цвеће стабла стара,
Душе чисте, срца млада,
Наследници светог жара; —
Ту се слего живот млади
Да се с гробом разговара.
„И ти паде, драги брате!”
— „Нисам, децо, вас док траје!”
„Је л' ти борба била тешка?”
— „Покушајте, милина је!”
„Шта си хтео? — куд си пош'о?”
— „Тамо куд се стићи мора!”
„Зар је вера тако јака?”
— „Увек јача од злотвора!”
„Мало нас је кој' би смели” —
— „Ал' вас јака сила креће!”
„Зар ко може стићи цели?”
— „Ко посумња никад неће!” —
„А ко беху они диви
Који су те напред звали,
Који су те ојачали,
Који су ти крила дали?”
— „То бејаху идеали!
Без њих нема више лета
Над облаком мрака густа,
Без њих би се малаксало,
Без њих би се брзо пало,
Свет би био гроб без цвета,
живот празан — младост пуста!”

Око сваког светлог гроба
Прикупљо се живот нови,
Наследници светлог жара,
Купили се соколови,
Пијућ' душом светле зраке. —
Јест. тако је, браћо драга,
Ти гробови нису раке,
Већ колевке нових снага!
И вама је, јаој, пао
Стегоноша дичног стега, —
Ал' је сино гробак нови, —
Ви стојите око њега.
Ту погледа брат на брата,
П' онда горе, п' онда у се;
Груди дршћу, уста ћуте,
Али душе разум'у се.
Да л' то снага ниче нова? —
— Даруј, Боже, благослова,
Да вас здружи братска слога,
Заветнике који с' купе
Око гроба Ђуринога!
 
Od 2004. sam isla svaki vikend
Imala sam jaku potrebu I nekako sam osecala da sam tu povezana sa ocem..kao da mu idem u goste, a on me sigurno ceka
Punih deset godina, a onda sam proredila
Ove godine sam bila samo tri puta I nemam osecaj se povezujemo, nemam osecaj da je tamo..idem da ocistim I obrisem spomenik I zapalim svecu
a ostavis ratluk kafu suvo voce i to te i doceka isto sljedeci puta samo zamenis...mozda da se necega doklese na plocu novo neka misao mada i stari epitaf uvijek nanovo nagna na suze
 

Back
Top