Quantcast

Grčko pozorište

Nina

Srebrna tastatura
Supermoderator
Poruka
232.975
Najbolje očuvani primer klasičnog grčkog pozorišta, Teatar Epidaurus, ima kružni parter i verovatno pruža najbolji uvid u originalni oblik atinskog pozorišta, iako potiče iz 4. veka pre nove ere

1024px-07Epidaurus_Theater08.jpg


Grčko pozorište, koje se najviše razvijalo u Atini, koren je zapadne tradicije.Pozorište je po poreklu grčka reč. To je bio deo šire kulture teatralnosti i performansa u klasičnoj Grčkoj koji je obuhvatao festivale, verske rituale, politiku, pravo, atletiku i gimnastiku, muziku, poeziju, venčanja, sahrane i simpozije. Učešće na mnogim festivalima grada-države, kao i prisustvovanje Dionizijskom festivalu kao člana publike (ili čak kao učesnika pozorišnih predstava), bio je važan deo građanstva. Građansko učešće takođe je prisutno u proceni retorike govornika, evidentirane u nastupima na sudu ili političkim okupljanjima, od kojih su oba bila shvaćena kao nešto slično pozorištu i sve više povećavajući apsorpciju svog dramatičnog rečnika.Pozorište antičke Grčke sastoji se od tri vrste drame: tragedije, komedije i satire.

Atinska tragedija — najstariji preživeli oblik tragedije - vrsta je plesne drame koja je činila važan deo pozorišne kulture grada-države. Pojavila se negdje tokom 6. veka pre nove ere, procvetala je tokom 5. veka pre nove ere (odakle se počela širiti po grčkom svetu) i nastavila da bude popularna do početka helenističkog perioda.Nisu preživele nikakve tragedije iz 6. vijeka, dok ih je preživelo samo 32 od više od hiljadu koji su izvedeni tokom 5. veka. Sačuvani su i kompletni tekstovi postojeće literature od Eshila, Sofoklea i Euripida. Poreklo tragedije ostalo je nejasno, iako je do 5. veka institucionalizovana u takmičenjima , održavana u sklopu proslava u čast Dionisa, boga vina i plodnosti. Kao takmičari u takmičenju na Dionizijskom festivalu (najprestižniji od festivala scenske drame), dramaturzi su morali da predstave tetralogiju predstava (mada pojedina dela nisu nužno bila povezana pričom ili temom), koja se obično sastojala od tri tragedije i jedne satirske predstave. Izvođenje tragedija na Dionizijskom festivalu možda je počelo već oko 534. godine pre nove ere; zvanični zapisi (didaskalije), počinju od 501. godine pre nove ere, kada je predstavljena satirska predstava. Većina atinskih tragedija dramatizuje događaje iz grčke mitologije, mada je tragedija Persijanci — koja prikazuje persijski odgovor na vesti o vojnom porazu Ahemenidskog carstva u bici kod Salamine 480. godine pre nove ere, zapaženi izuzetak u preživeloj drami. Kad je Eshil dobio prvu nagradu na Dionizijskom festivalu, 472. godine pre nove ere, već je pisao tragedije više od 25 godina, ali njegov tragični tretman novije istorije je najraniji primer drame koja je preživela. Više od 130 godina kasnije, filozof Aristotel analizirao je atinsku tragediju 5. veka u najstarijem radu dramske teorije — njegovoj Poetici (oko. 335 p. n. e.). Atinska komedija je konvencionalno podeljena u tri perioda, „Stara komedija“, „Srednja komedija“ i „Nova komedija“. Stara komedija danas preživljava u velikoj meri u obliku jedanaest preživelih predstava Aristofana , dok je Srednja komedija uglavnom izgubljena (sačuvana je samo u relativno kratkim fragmentima kod autora poput Ateneja). Nova komedija poznata je prevashodno iz značajnih papirusnih fragmenata Menandarove drame. Aristotel je komediju definisao kao prikaz nasmejanih ljudi koji uključuje neku vrstu greške ili ružnoće koja ne izaziva bol ili uništenje.
(izvor:net i wikipdija)
 

Nina

Srebrna tastatura
Supermoderator
Poruka
232.975
Sofokle (495.-406. godine p.n.e.) je rođen u Kolonu, gradu blizu Atine i potiče iz bogate porodice. Bio je starogrčki dramaturg.
Takođe, on je jedan od trojice velikih tragičara, zajedno sa Eshilom i Euripidom.
Iako je bio poznat pesnik, bavio se aktivno i državničkim poslovima.

Napisao je više od stotinu tragedija, ali sačuvano ih je samo sedam. Tako su poznate tragedije: “Antigona”, Elektra " “Kralj Edip”, “Trahinjanke”, “Ajant”, “Filoktet”, “Edip na Kolonu”.
Uneo je neke novitete nakon Eshila. Tako on uvodi trećeg glumca, povećava broj osoba u horu pa ih više nema 12 nego 15, i hor sada samo prati radnju. Čovek mu je u prvom planu, delovanje i životne strasti. Isto tako napustio je mitski, grčki svet.

Kralj Edip
Najpoznatija grčka tragedija je Kralj Edip koju je Sofokle napisao i koja je prvi put izvedena 429. godine.
Tragedija se bavi životom Edipa. On je u početku srećan i jak, ali pun sumnje. Želi da sazna istinu i misli da će ga ona osloboditi. No, na kraju se sve više zapliće i odlazi u propast.
Predradnja drame započinje još u doba kralja Laja, Edipovog oca. Edip nije bio ni svestan da je ispunio gotovo celo proročanstvo koje je njegovom ocu prorečeno u vreme njegova rođenja. Iako se pokušao učiniti sve da do toga ne dođe, Edip je ubio oca i oženio svoju majku sa kojom je dobio četvero dece.

Premijerno izvedena predstava 20. oktobra 2007 g. u Narodnom pozorištu u režiji Vide Ognjenović

Premijerna podela:
Edip, tebanski car, izgubljeno Lajevo dete Igor Đorđević
Tiresija, slepi tebanski prorok Predrag Ejdus
Sveštenik Zevsov, predvodnik grupe molilaca Edipa Boris Pingović
Kreont, Jokastin brat Nenad Stojmenović
Hor tebanskih staraca plemićkog roda. (Ministar, Savetnik) Nebojša Kundačina
(Savetnik,šef Kabineta) Miloš Đorđević
Jokasta, Lajeva žena, majka i supruga Edipova Aleksandra Nikolić
Glasnik iz Korinta koji je doneo Edipa u Korint kao novorođenče Darko Tomović
Pastir Lajev koji je spasao Edipa kad je ostavljen kao novorođenče u šumi Branko Jerinić

Antigona
Klasicna grčka tragedja koju je napisao Sofokle a koja je prvi put izvedena 442. godine pre nove ere..
Radnja drame je smeštena u Tebu,Stara Grčka, u vreme vladavine kralja Kreonta. Glavni likovi u drami su: Antigona, ćerka tebanskog kralja Edipa, njena sestra Ismena, novi kralj tebanski Kreont, sin mu Hemon, žena Euridika i prorok Teresija.Sofokle vrlo slikovito opisao njihove karaktere koji simbolišu neke univerzalne vrednosti i principe. Glavni likovi dela Antigona simbolizuju međusobno suprotstavljene ideale i težnje, a sukob nepomirljivih stavova na kraju dovodi do katastrofe

Premijerno tragedija je izvedena 30.decembra 2012 g.u JDP u reziji Jagoša Markovića

Premijerna podela:
Antigona Vanja Ejdus
Kreont Dragan Mićanović
Ismena Vjera Mujović
Hor Đurđija Cvetić
Tiresija Mihailo Janketić
Stražar Bojan Krivokapić
Glasnik Aleksandar Srećković
Euridika Sloboda Mićalović Ćetković
Hemon Momčilo Otašević
Pratnja, stražari Stefan Bjeladinović, Zoran Trifunović / Nikola Lazović
 

Nina

Srebrna tastatura
Supermoderator
Poruka
232.975
Euripid

Euripid je bio jedan od najpoznatijih starogrčkih pisaca. O Euripidu ima malo sačuvanih i zapisanih podataka, verovatno što nije bio aktivan u politici. Tako je zapisano da se kao glavnim zanimanjem bavio diplomatskim poslovima na Siciliji. Smatra se da je on jedini u to vreme imao kućnu biblioteku jer je bio izrazito bogat. Bio je obrazovan, imao je nekoliko učitelja, između ostalih i poznatog Sokrata.

Jedini izvori informacija o njemu su istorijski izvori kao i dramska takmicenja na kojima je ucestvovao i veruje se da je pobedio četiri ili pet puta, a prvu pobedu odneo je 441. godine p.n.e. sa izgubljenom pričom "Peliasove kćeri".

Što se tiče njegova privatnog života pa čak i datuma rođenja, zna se vrlo malo, a i mnogi su podaci sporni. Negdje je naznačeno da je rođen za vreme bitke kod Salamine. Čak se veruje da je mesto njegovog rođenja bilo u blizini gdje se sama bitka odigrala.Neki veruju kako se rodio u Atini i to 484. godine p.n.e.

Kada ga je makedonski kralj Arhelaj pozvao u Makedoniju, rado se odazvao pozivu pa je otišao tamo i napustio grad Atinu 408. p.n.e. Navodno je tamo i umro i to 406. godine p.n.e.

Procenjuje se da je napisao oko 90 drama. Ne zna se tačan broj jer kod nekih nije utvrđeno radi li se o Euripidu kao autoru. Sačuvano je samo devetnaest.

U njegovim dramama bogovi više nemaju glavnu ulogu, dobijaju mane i nisu više savršeni kao u ranijim dramama. Uvodi u svoje drame monologe, i njegove su drame ispunjene savremenim govorom ljudi, bez preteranog ukrašavanja i opisivanja. Smatraju ga začetnikom psihološke drame.

Postoje saznanja koja govore da je njegova popularnost narasla nakon njegove smrti, dok za života nije bio previše popularan kod atinske publike. Tako je i priznanje za svoja dela i književno stvaralaštvo dobio tek nakon svoje smrti, a danas je jedan od najuticajnijih tragičara svih vremena.

Njegova najpoznatija i sačuvana dela su: "Medeja", "Heraklova deca", "Hipolit", "Elektra", "Feničanke", "Orest", "Trojanke", "Mahniti Heraklo".
 

Nina

Srebrna tastatura
Supermoderator
Poruka
232.975
Euripidova Elektra

Vrsta dela: Grčka tragedija u 6 činova
Mesto radnje: Mikena, grad Arg, Grčka
Vreme radnje: nakon 1184. godine pre Hrista, na kraju Trojanskog rata i u vremenu nakon Agamemnonove smrti
Tema dela: Elektrina osveta prema majci koju je krivila za smrt svoga oca
Poruka dela: iako nas poneke životne situacije nateraju na to da pomislimo na osvetu, ipak bismo se od nje trebali suzdržati jer na kraju osvetom ne dobijamo ništa. Jedino što možemo dobiti je griža savesti zbog zla koje smo nekome naneli.


Elektra je drama, odnosno grčka tragedija autora Euripida, najmlađeg od trojice najvećih antičkih tragičnih pesnika u koje se još ubrajaju Sofoklo i Eshil. Jošu vek nije utvrđeno ko je prvi napisao Elektru, Euripid ili Sofoklo.

Godinama pre radnje ove tragedije i pre samog početka Trojanskog rata, zapovednik Agamemnon žrtvovao je svoju ćerku Ifigeniju kako bi udovoljio boginji Artemidi. Ona je posle toga pustila vetar, da bi grčki brodovi zaplovili za Troju.
Agamemnonova žena, Klitemnestra mu to nikada nije oprostila, već ga je sa svojim ljubavnikom Egistom ubila po povratku iz rata.

Radnja tragedije Elektra prati Elektru i brata Oresta koji se odlučuju osvetiti majci i očuhu.
Elektra je primorana da se uda za seljaka Mikenca, kako ne bi rodila sina koji će biti plemenitog porekla i koji bi mogao osvetiti smrt njenog oca, a Orest biva proteran iz grada. Nakon toga Orest se vraća iz prognanstva, glumeći sam svog glasnika i dolazi Elektri i isprica joj istinu. Nakon toga njih dvoje kuju plan o ubistvu Egista i majke.

Tragedija Elektra završava ubistvom koje ipak ne donosi zadovoljstvo. Orest i Elektra plaču i kaju se zbog majčine smrti, trpeći kaznu koju su im nametnuli bogovi. Oboje su primorani pobeći iz grada.Na kraju Elektra postaje Piladovom ženom, a Orest mora otići u Atinu kod boginje Paladi po smirenje i oproštaj.

Za Euripida kao grčkog pisca karakteristično je da njegovu junaci budu ljudi koji često loše završavaju zbog nagona i strasti kojima ne mogu odoleti. Žene je uvek stavljao u središte radnje, koje bez obzira na to što su krhkije i sklonije strastima, u većini slučajeva su karakterno najjače.

U poredjenju sa Sofoklovim junacima, Euripidovi su prikazani baš onakvima kakvi zaista jesu.. Dok je Sofoklo junake prikazivao onakvima kakve je smatrao da bi trebali biti, odnosno idealizovao ih je. Euripid je često odstupao od tradicije. To je vidljivo upravo u Elektri u šestom činu kada se pojave Kastor i Poluks, a bogovi, iako ne sudeluju u radnji, donose odluke.

Euripida se često smatra i prvim piscem koji je počeo pisati psihološke drame, jer su one uvek pune psiholoških karakterizacija likova, a čija obeležja se vrlo dobro mogu primetiti i u Elektri.

Karakteristično je za Antičku tradiciju da voli na anegdotski način povezati slavne ljude na istom području uz neki događaj. Tako se uz Salaminsku bitku koja se dogodila 480. godine pre Hrista, a u kojoj su Grci pobedili Persijance, veže činjenica da se u njoj borio Eshil, da je Sofoklo kao dečak vodio zbor koji je pevao pobedničku pesmu bogovima u znak zahvalnosti za pobedu, a da se Euripid, navodno, toga dana rodio.
 

Nina

Srebrna tastatura
Supermoderator
Poruka
232.975
Eshil

Eshil je rođen 523. p. n. e. u Eleusini blizu Atine, a umro je u Geli, Sicilija, 456. p. n. e.Pored Sofokla i Euripida, jedan je od najznačajnijih pesnika antičke tragedije. On se često opisuje kao otac tragedije. Akademici smatraju da taj žanr počinje sa njegovim radom i razumevanje ranijih tragedija je u znatnoj meri bazirano na zaključcima izvedenim iz njegovih preživelih pozorišnih komada. Prema Aristotelu, on je uvećao broj uloga u pozorištu i omogućio konflikt među njima; likovi su ranije imali interakcije jedino sa horom.

Eshil je pripadao je bogatom gornjem staležu, što mu je obezbedilo dobro obrazovanje i ekonomsku sigurnost. Stvara u vreme kada demokratski poredak u Atini odnosi pobedu nad tiranidom. Pripadao je intelekualnoj eliti svog vremena. U svojim Hiketidama veliča demokratski poredak i slobodu, a kao posledicu novog demokratskog uređenja doživljava pobede nad Persijancima na Maratonu.

Ispunjavao je svoje građanske obaveze i kao vojnik, borio se u odlučujućim bitkama protiv Persijanaca kod Maratona, Salamine i Plateje.Sama tragedija Persijanci 472. p. n. e. je proistekla iz tog iskustva. U njoj je dramatizovao jedan istinit događaj i osvojio nagradu za najbolju antičku tragediju iste godine.

Putovanjima je nastojao da proširi svoje znanje i iskustvo. U dva navrata posećuje Sirakusu gde je gost tiranina Hijerona, koji je na svoj dvor pozivao najslavnije umetnike i mislioce svog vremena. Hijeron je osnovao grad Etnu 476. p. n. e. i za njenog glavara postavio sina Dinomena. Za tu priliku Eshil je napisao i prikazao tragediju Etnjanke. Prilikom druge posete Sirakusi prikazuje po drugi put tragediju Persijanci. Godine 458. p. n. e. prikazana je njegova Orestija u Atini. Putuje na Siciliju gde umire u Geli 456. p. n. e. U svom epitafu ne spominje ni jednom rečju svoju pesničku slavu i umeće, već veliča borbeni zamah svoje ruke i ponos što se borio protiv persijske osvajačke najezde.

Napisao je devedeset drama. Sačuvano je samo sedam tragedija.
Agamemnon,
Hoefore (Pokajnice) i
Eumenide

čine organsku celinu, trilogiju koja je nazvana Orestija

zatim

Hiketide, (Pribeglice)
Persijanci
Sedmorica protiv Tebe,
Okovani Prometej

Na raznim pesničkim takmicenjima pobedio je 13 puta. Građu za svoje tragedije uzimao je iz herojskih priča. Iako je sama struktura njegovih tragedija jednostavna, a likovi bez dublje psihološke analize, jezik mu je bio uistinu bogat, svečan, a stil uzvišen.
 

Nina

Srebrna tastatura
Supermoderator
Poruka
232.975
Okovani Prometej

„Okovani Prometej“ prva je i jedina sačuvana tragedija Eshilove celine o Prometeju. Ostale dve: „Oslobođeni Prometej“ i „Prometej vatronoša“ nisu sačuvane. Pretpostavlja se da je Eshil u njima obradio ceo grčki mit o titanu Prometeju koji je ukrao vatru sa neba i dao je ljudima. To je naljutilo vrhovnog grčkog boga Zevsa pa mu se Prometej suprotstavlja.

Prema grčkoj mitologiji, Prometej je iz roda Titana koji su bogovima, odnosno Zevsu pomogli da dođe na vlast. Zauzvrat mu je Zevs, kada je postao vrhovni bog, dao nagradu da stvori život na zemlji. Prometej čije se ime sa starogrčkog može prevesti kao „Onaj koji misli unapred“ odlučio je da stvori ljude iz gline. Njegovi ljudi bili su nalik Zevsu i Heri, božanskom vrhovnom paru.

U početku su sami bogovi takva bića iskorišcavali, ali Prometeju ih je bilo žao pa ih je naučio da grade kuće, brodove, uzgajaju i love životinje, pripremaju hranukao i da održavaju razne religijske obrede. Bića su to uskoro iskoristila i htela da podignu pobunu protiv bogova. Ovde je Prometej imao važnu ulogu, zbog čega je i stradao od Zevsove kazne.

Zevs je proterao ljude, a Prometej nije mogao da dopusti da oni gladuju i smrzavaju se pa im je jedne večeri u stabljici trske dao žeravicu sa večne vatre na Olimpu. Zevs je tada svoj bes usmerio na njega, osudio ga i kaznio da bude okovan o stenu. Prometej ne želi da se pokori Zevsu i stoički trpi kaznu.

Ovde započinje radnja tragedije Okovanog prometeja. Možemo da kažemo kako počinje počinje odmah u središte, bez pričanja događaja koji su priči prethodili. Tragedija je pisana uzvišenim stilom, puna je metafora koje često mogu da se tumače dvosmisleno.

Okovanog Prometeja svrstavamo u rod epike, iako je pisan u stihu. Taj stih odgovara daktilskom heksametru koji je karakterističan za sve grčke tragedije. Zbog tema epskih dela u kojima se on koristio, često se još naziva i herojski stih.

Književni rod: drama
Vrsta dela: tragedija
Mesto radnje: statično – događa se tamo gdje se nalazi glavni lik (Prometej), skitska zemlja
Vreme radnje: nedugo nakon svrgavanja Krona i ostalih Titana s vlasti i dolaska Zevsa kao vrhovnog boga
Tema: Prometejeva kazna zbog širenja “božjeg” znanja ljudima okončana njegovim tragičnim završetkom propadanja u podzemlje
 

Lada

Elita
Moderator
Poruka
24.132
Po čemu se starogrčko pozorište razlikuje od modernog ?

Povijest antičkog teatra postavlja sebi zadatak da ispita kako je kazalište nastajalo i razvijalo se u dva velika grada antike - Grcima i Rimljanima. Grčko pozorište dostiglo je vrhunac pre rimskog pozorišta. I pad Zapadnog Rimskog Carstva krajem petog veka rezultirao je propadanjem sve drevne kulture. Istorija grčko-rimske kazališne kulture, zasnovana na dokumentima i pismenim izvorima, obuhvata ne manje od čitavog milenijuma (5. stoljeće prije nove ere - 5. vijek nove ere). Antičko kazalište je pozorišna umjetnost drevne Grčke, drevnog Rima, kao i niza zemalja Bliskog Istoka, čija se kultura razvijala pod snažnim grčkim utjecajem tokom helenističke ere - razdoblja koja je započela u 4. stoljeću prije nove ere. e. i ...

Zgrada pozorišta izgrađena je na padini brda. U podnožju se nalazila okrugla platforma - orkestar, na kojoj su nastupili pjevači, recitatori i glumci. Iza orkestra je stajala skena - šator za prerušavanje glumaca i rekvizita.


Samo su muškarci mogli biti glumci u starogrčkom teatru: igrali su i mušku i žensku ulogu. Bila je to vrlo cijenjena profesija. I vrlo teško. Glumci su morali nastupiti u posebnim maskama (detaljnije ovdje), publika nije mogla vidjeti njihove izraze lica, pa je bilo potrebno gestikulacijom i glasom prenijeti sve emocije.

A takođe, glumci tragedija uzeli su pozornicu u posebnim sandalama na visokoj platformi - nazivali su ih koturny. Ove visoke sandale učinile su hodanje sporijim, dostojanstvenijim, ponosnijim, što odgovara liku u tragediji.


Pozorište je u svakom trenutku imalo ogroman broj obožavalaca. No, u eri svog nastanka bilo je nešto drugačije od sadašnjeg. Dakle, otkrijmo koja je razlika između modernog teatra i starogrčkog.

Malo istorije
Prve predstave, čiji su se junaci okušali u različitim ulogama, počeli su se izvoditi i prije pojave posebnih mjesta koja su se zvala kazališta. To se dogodilo tijekom dana masovnih svečanosti u čast Dionizu, cijenjenog boga vina. U mitovima o Dionizu kaže se da proljeće, a s njim i oživljavanje života u Grčkoj, počinje dolaskom upravo tog boga. On luta zemljom ne sam, već je okružen odanim podanicima - satiri, zvucima cijevi i flauta.


Praznik su zvali imenom Boga - Veliki Dionizije. Grci, pokušavajući ličiti na satiri iz mita, stavljali su komične kozje maske, stavljali u kože ove rogate životinje i vezali brade od valovitih hrastovih lišća. Bučna povorka kretala se gradskim ulicama sve dok nije stigla do prostranog trga. Vodeća pjevačica odvojila se od grupe mame i počela glasnim glasom pisati pripovijesti o Dionizijevim lutanjima. Ostali sudionici veselo su pjevali. Zatim su se pred publikom odigravale scene, čiji su junaci bili mitološki likovi.

Takve godišnje nastupe bile su toliko dugo očekivane i voljene da su im se počela dodjeljivati \u200b\u200bposebna mjesta. Mesto je obično postavljeno u podnožju brda - sedeći ili stajati na padini, publici je bilo najpogodnije razmotriti fascinantnu igru \u200b\u200bglumaca. Tako se rodilo pozorište, ne samo što je preživjelo do današnjih dana, već se sada pojavljuje i kao neobično vrijedan oblik umjetnosti.
 

Lada

Elita
Moderator
Poruka
24.132
Poređenje
Nastavljajući razgovor, detaljnije ćemo se zaustaviti na nekim točkama koje nam omogućuju usporedbu pozorišta koje je postojalo u različitim vremenima.

Mesto izvođenja
Savremena pozorišta - to su u pravilu graciozne građevine, u čijoj je strukturi, prirodno, krov. Uređenje enterijera uključuje auditorijum sa posebnim stolicama, pozornicu sa zavjesom i krila.

Starogrčko pozorište To je posebno opremljeni otvoreni prostor. Pozornica je kružnog područja, pravilno nazvana orkestrom. Klupe za gledatelje tvrde su kameniti pragovi urezani u padinama. Zavjesa nedostaje.


Učestalost prikaza
Razlika između modernog teatra i starogrčkog je u tome što su se sada predstave neprestano privlačile pažnju publike. Najupečatljiviji događaji na ovom području umjetnosti su pozorišni festivali.

U davnim vremenima glumci su mnogo rjeđe oduševljavali publiku - samo nekoliko puta u čitavoj godini. A dionizijske svetkovine služile su kao svojevrsna referentna točka. Usput, samo oni koji imaju kartu, olovnu ili napravljenu od pečene gline, dobili su pravo da gledaju čarobni spektakl.

Pol glumaca
U današnje vrijeme, i muškarci i žene imaju priliku da se dokažu na glumačkom polju. U starogrčkom teatru samo su muškarci mogli imati takvu privilegiju. Igrali su i ženske uloge. To je bilo zbog činjenice da su predstave često bile posvećene bogovima, a smatralo se nedopustivim dodijeliti ženama tako odgovornu misiju.


Značajke igre
U modernom kazalištu rasvjeta i drugi detalji organizirani su na način da jasno budu vidljivi izrazi lica glumaca i važni elementi njihovih kostima. Stoga gledatelj može lako odrediti scenski tip svakog lika i uhvatiti njegovo stanje uma.

U ogromnom starogrčkom teatru bilo je dobro slušanje, ali javnosti je bilo teško vidjeti mnoge detalje. S tim u vezi, glumci su morali da koriste posebna vizuelna pomagala. Jedna od njih bile su ekspresivne maske od gline. Istovremeno sa promenom emocija i raspoloženja heroja, glumac je promenio i masku.


Pozorišni žanrovi
Kakva je razlika između modernog teatra i starogrčkog, ako uporedimo njihovu žanrsku paletu? Činjenica da sada pozorište pokazuje mnoštvo predstava u tom pogledu.


Popis žanrova drevne drame prilično je mali. Ovo je tragedija (u takvim se produkcijama često događa smrt likova) i komedija zbog koje se naivna i dojmljiva grčka publika od srca nasmijala.

27. marta svijet obilježava Dan pozorišta. MedAboutMe vas poziva na razgovor o ulozi pozorišta u razvoju djetetove ličnosti.

Većina djece jako voli odlazak u pozorište, posjetu nekoj predstavi doživljavaju kao praznik, a zatim doživljavaju ono što vide duže vrijeme. Naravno, to se ne odnosi na svu djecu, postoje izuzeci, mada rijetko.


U dobi između 2 i 11-12 godina, beba sve u životu shvaća podjednako ozbiljno - ili jednako neozbiljno. Kako igrati. Igra za dijete ove dobi prirodni je nastavak života. On ne razlikuje imaginarno, simbolično i stvarno. Dijete živi u igri, razvija se u igri, razumije život i formira osnovni sistem vrijednosti. Sve što ga je u stvarnom životu impresioniralo, klinac tada na različite načine gubi u svojim igrama, a takav postupan razvoj situacije omogućava mu da iskristalizira moralne temelje ličnosti.

Pozorište je mesto na kojem vlada vrhunska igra u kojoj žive izvanredni odrasli ljudi, spremni i sposobni za igru \u200b\u200bsa decom i za decu. Likovi iz bajki i knjiga nalaze svoj glas i meso u kazalištu, nastaju sa stranica knjiga ili crtanih filmova na pozornici, možete komunicirati s njima. Kako se ne zaljubiti u prekrasno mjesto gdje bajka postaje gotovo stvarnost?


Djeca posebno vole interaktivne predstave u kojima se publika uključuje u scensku radnju, u grandioznoj igri. U odnosu na dnevnu rutinu, kada odrasli uvijek nemaju dovoljno vremena ne samo igrati se sa svojim djetetom, već ga čak samo pažljivo slušati, posjeta pozorištu ispunjenom na sam krov s igrama i bajkom pretvara se u dragocjen, dugo očekivani odmor.

Stručnjaci za dječiju psihologiju vjeruju da je dijete u dobi od 2,5-3 godine sasvim spremno za početak upoznavanja s pozorištem. Naravno, puno toga ovisi o karakteru bebe, njegovoj otvorenosti i društvenosti, kao i od ispravne pripreme djeteta za ovaj događaj. Uloga roditelja izuzetno je važna: ako nisu dovoljno osjetljivi, beba već od prvog posjeta može dobiti negativno iskustvo, i time će se sve završiti.


Prvi nastupi trebaju biti dovoljno kratki, ne duži od 35-40 minuta. Starija djeca, 5-6 godina, mogu primijetiti dulje nastupe, ali uvijek sa pauzama.

Važno je odabrati pravi nastup prema dobi djece kako beba ne bi imala poteškoća u percepciji onoga što se događa na pozornici. Za djecu od 3-4 godine pogodni su „Fly-Tsokotukha“, „Kolobok“ ili „Moidodyr“, za 5-6 godina - „Snow Snow“ i druge složenije predstave.


Prije odlaska u kazalište obavezno kažite djetetu kakvo je mjesto, zašto ljudi dolaze tamo, što je zanimljivo u kazalištu. Recite svom djetetu o kakvoj će se predstavi igrati, dobro je ako je zasnovana na poznatoj bajci ili priči.


Odaberite pozorište u kojem roditelji mogu sjediti u dvorani sa svojom djecom: to nije slučaj u svim kinima. U nekim dječjim kazalištima djeca sjede u prvim redovima, a roditelji u zadnjem dijelu gledališta. U drugima roditelji uopšte ne ulaze u hodnik i čekaju djecu u foajeu. Za prvo upoznavanje s pozorištem ovakve mogućnosti nisu baš pogodne, posebno u slučajevima kada je dijete stidljivo i plašno.

Plašljivo dijete može uplašiti Vuka ili Babu Jagu na pozornici - uostalom, sve shvata ozbiljno, za njega se predstava ne razlikuje od života. Zbog toga je u početku bolje da roditelji budu okolo, objasnite bebi šta se događa, pomozite mu da se ugodi.


Vrlo je dobro ako prije predstave roditelji pokušaju kod djeteta stvoriti iščekivanje odmora. Da biste to učinili, važno je učiniti sve: lijepo češljati djetetovu kosu, prerušiti se u lijepo odijelo, uzeti zamjenjive lijepe cipele.

Važno je doći u pozorište unaprijed - barem 30-40 minuta unaprijed. Za to vreme, dete će imati vremena da se navikne na prostrani, odjek predsoblja, na gomilu druge dece, da se prilagodi kako bi dodirnuo bajku.

Unapred morate detetu reći kako se treba ponašati tokom nastupa, kako ne bi ometali drugu decu i ne propuštali ništa.

Nakon izvođenja, obavezno razgovarajte sa svojim djetetom o onome što je vidjelo. Neka beba priča o svojim utiscima sa svojom porodicom i prijateljima, možete čak i da igrate ono što je on vidio kod kuće, sa lutkama i drugim članovima porodice.


Dijete se razvija kao osoba kad ovlada svijetom odraslih na pristupačan način - u igri. Zato se djeca igraju kao kćeri-majke, u struci stoga u igri ponavljaju situacije viđene ili proživljene u stvarnom životu. Igra vam omogućava da sagledate svijet s različitih strana, iz različitih uloga, da isprobate sebe i svoje novonastale stavove na određenim stranama sukoba ili odnosa.

Igrajući se dijete čini temelje svog svjetonazora, definira se kao član društva. Pozorište vam omogućava da doživite uloge „skoro za stvarno“.

Djeca na nastupima reagiraju na ono što se događa na pozornici vrlo emotivno, iskreno. Žele upozoriti dobrote na prevaru ili opasnost, brinuti se kada heroj upadne u probleme, raduju se kad se sve dobro završi. U ovom se trenutku događa kristalizacija osnovnih etičkih koncepata.
 

Lada

Elita
Moderator
Poruka
24.132
Utisci djeteta postaju još živopisniji ako i sam sudjeluje u igri.

Djeca se lako igraju. Igra za dijete je prirodno stanje koje ne zahtijeva napetost, ne poznaje komplekse. Dok se igraju, djeca se otvaraju, kreativno i emocionalno razvijaju, poboljšavaju svoje komunikacijske vještine.

Djeca u pozorišnim grupama su discipliniranija i odgovornija. U odnosu na svoje vršnjake, imaju razvijeniju logiku i govor, razmišljaju skladnije i figurativnije, lako pronalaze zajednički jezik s ljudima, otvoreniji su za komunikaciju i učenje, odlikuju ih svrsishodnost i inicijativnost. Često se sve to ispada da povezuje s većim akademskim učinkom u školi, a u budućnosti - s uspješnim rastom u karijeri.


Ne oduzimajte svom djetetu radost da bude u pozorištu. S čarolijom pozorišne umjetnosti možete započeti odmah danas - 27. marta, Dan kazališta.

Savremeno pozorište je eksperimentalna forma. Formalni eksperimenti započeli su dvadesetih godina 20. stoljeća. Prvo pozorište koje je bilo eksperimentalno bilo je pozorište Meyerhold. Oduševio je, očarao i šokirao gledaoca. Ruska publika koja je navikla na klasične produkcije teško je prihvatila scenske inovacije. Eksperimentiranje sa sadržajem je mnogo složeniji proces, prvenstveno vezan uz rad dramskih tekstova. Danas moderno pozorište ima brojne karakteristike za razliku od prošlosti teatra


1. „Modernizacija“ klasika.Primjerice, Khlestakov na kraju predstave "Generalni inspektor" može pročitati rap ili će sve glumce režiser moći obući u moderne kostime i razgovarati na svojim mobilnim telefonima. Stavovi prema ovoj vrsti kazališne umjetnosti potpuno su različiti: s jedne strane, umjetnost mora stalno biti ukorak s vremenom, a s druge strane u uvjetima masovne kulture može se izgubiti povijesna originalnost svih kazališnih klasika. Nastanak nove drame znatno je usporio, a to također nije ohrabrujuće.


2. Perfomance, sklonost nastupima i živopisnim emisijama, šokantna. Pored toga, ovo je nestandardno mjesto: predstave se mogu odvijati ne samo na pozornici, već i gotovo posvuda: u podrumu, na ulici, u nekadašnjoj tvornici ili tvornici. Danas pozorište je u potrazi za novim formama i žanrovima. Nove metode režije moraju odgovarati novim pogledima na život i stvarnost.

3. Pozorište u više formata.Šta ne možete vidjeti na pozornici? Ne samo nastupi, već i sjajne emisije, nastupi, mjuzikli i stand-up za gledatelje na svaki ukus.

4. Danas pozorište prepusti publici, to postaje objekt potrošnje. I danas je glavni zadatak modernog teatra educirati gledatelja, razvijati njegov unutarnji svijet, naučiti ga da vidi što je skriveno od našeg pogleda.


5. Ako usporedimo moderno kazalište s drevnim kazalištem, ovdje se pojavljuju nove profesije - jedno je od najsvjetlijih bilo profesora režisera... Danas to dolazi do izražaja.


6. Još jedna od karakteristika modernog teatra je proces promjene generacija... Ako je ranije bilo vrlo bolno, sada se obnavljanje, pomlađivanje svih kazališnih radionica - od kreativnih do menadžerskih - događa prirodnije. Danas se pozorište naziva režisersko pozorište, a ne glumačko pozorište.


7. Novo pozorište rodilo je novu publiku. Prije svega iskusni gledatelj, koji je prije svega izabrao drugo kazalište za svoje kazališno slobodno vrijeme.


8. Možda negativna karakteristika je komercijalizacija pozorišta. Danas se sve više i više kazališnih predstava čini ekonomski isplativim, ali prilično niskim ocjenama. Takvo pozorište privlači poznate glumce i zabavne predstave.

9. Zove se moderno pozorište šoka... "Šok je norma" slogan je moderne drame. Za pozorište bol je norma, katastrofa je norma, horor je norma.


Savremeno pozorište razvijalo se pod uticajem mnogih faktora. Vrijeme, moda, ekonomija, pa čak i politika utječu na kazališni repertoar i produkcijske oblike. Nije uzalud postojala izreka „Pozorište je ogledalo života“. Moderno pozorište ne samo što odražava život, već i pridaje veliku pažnju unutrašnjem svijetu moderne osobe.


Seryoga Pupil (128) prije 6 godina

Grčko pozorište se veoma razlikovalo od modernog teatra. Prvo, u Grčkoj nije bilo stalnih trupa, a profesionalni glumci nisu se pojavili odmah. Financiranje i organizovanje pozorišne predstave (liturgije) bila je jedna od dužnosti (kolegija) najbogatijih građana. Drugo, sama struktura grčkog teatra bila je osebujna i prilično je ličila na moderan stadion. Predstava je održana na otvorenom, na okrugloj platformi - orkestru. Klupe gledalaca bile su urezane pravo u stjenovite padine brda, u podnožju kojih je bio smješten orkestar. Grci su ovaj najjednostavniji auditorij nazvali pozorištem. U tako ogromnom otvorenom kazalištu bilo je nemoguće vidjeti ili izraze lica glumaca ili detalje njihovih kostima, pa su glumci glumili u maskama što označavaju ili scenski tip lika, ili stanje uma ili karaktera. Trebalo je uvećati i lik glumca, koji je za ovo nosio cipele na…


0 0

Kakva je razlika između modernog teatra i starogrčkog?

Pozorište je u svakom trenutku imalo ogroman broj obožavalaca. No, u eri svog nastanka bilo je nešto drugačije od sadašnjeg. Dakle, otkrijmo koja je razlika između modernog teatra i starogrčkog.

Malo istorije
Prve predstave, čiji su se junaci okušali u različitim ulogama, počeli su se izvoditi i prije pojave posebnih mjesta koja su se zvala kazališta. To se dogodilo tijekom dana masovnih svečanosti u čast Dionizu, cijenjenog boga vina. U mitovima o Dionizu kaže se da proljeće, a s njim i oživljavanje života u Grčkoj, počinje dolaskom upravo tog boga. On luta zemljom ne sam, već je okružen odanim podanicima - satiri, zvucima cijevi i flauta.


Praznik su zvali imenom Boga - Veliki Dionizije. Grci, pokušavajući ličiti na satiri iz mita, stavljali su komične kozje maske, stavljali u kože ove rogate životinje i vezali ih ...

0 0

Grčko pozorište se veoma razlikovalo od modernog teatra. Prvo, u Grčkoj nije bilo stalnih trupa, a profesionalni glumci nisu se pojavili odmah. Financiranje i organizovanje pozorišne predstave (liturgije) bila je jedna od dužnosti (kolegija) najbogatijih građana. Drugo, sama struktura grčkog teatra bila je osebujna i prilično je ličila na moderan stadion. Predstava je održana na otvorenom, na okrugloj platformi - orkestru. Klupe gledalaca bile su urezane pravo u stjenovite padine brda, u podnožju kojih je bio smješten orkestar. Grci su ovaj najjednostavniji auditorij nazvali pozorištem. U tako ogromnom otvorenom kazalištu bilo je nemoguće vidjeti ili izraze lica glumaca ili detalje njihovih kostima, pa su glumci glumili u maskama što označavaju ili scenski tip lika, ili stanje uma ili karaktera. Trebalo je povećati i lik glumca, koji je za to nosio cipele na visokoj platformi (koturny). Grčkog teatra gotovo da i nije bilo ...


0 0

Grčko pozorište se veoma razlikovalo od modernog teatra. Prvo, u Grčkoj nije bilo stalnih trupa, a profesionalni glumci nisu se pojavili odmah. Financiranje i organizovanje pozorišne predstave (liturgije) bila je jedna od dužnosti (kolegija) najbogatijih građana. Drugo, sama struktura grčkog teatra bila je osebujna i prilično je ličila na moderan stadion. Predstava je održana na otvorenom, na okrugloj platformi - orkestru. Klupe gledalaca bile su urezane pravo u stjenovite padine brda, u podnožju kojih je bio smješten orkestar. Grci su ovaj najjednostavniji auditorij nazvali pozorištem. U tako ogromnom otvorenom kazalištu bilo je nemoguće vidjeti ili izraze lica glumaca ili detalje njihovih kostima, pa su glumci glumili u maskama što označavaju ili scenski tip lika, ili stanje uma ili karaktera. Trebalo je uvećati i lik glumca, koji je za to nosio cipele s visokom petom ...
 

Lada

Elita
Moderator
Poruka
24.132
1. Porijeklo antičkog teatra

Pozorište antičke Grčke

Od davnina, svi narodi svijeta imaju praznike povezane sa godišnjim ciklusima umiranja i ponovnog rođenja prirode, sa berbom. Ovih su praznika rađale dramu i pozorište u Grčkoj i Rimu.

Drevna grčka drama temelji se na mitovima. U Panteonu grčkih bogova, Dioniz ili Bacchus, bog vegetacije, plodnosti, vinogradarstva i vinarstva, zauzimao je važno mjesto. Tokom bučnih svečanih procesija u čast Dioniza, odigrane su scene iz njegovog života u kojima su se pjevale pohvale (pjesme za pohvale). Uz svečane i tužne, otpjevane su smiješne i često opscene pjesme. Svečani dio praznika rađao je tragediju, smiješno i šaljivo - komediju. Tamo gdje je igra, moraju postojati pravila igre. Oni su se takođe formirali postepeno. I prvo važno pravilo bila je podjela na gledatelje i glumce.


Vrhunac antičkog teatra pada u 5. vek. Pne e. U to vrijeme su stvorili sjajni pjesnici ...
 

Top
  Blokirali ste reklame
Dragi prijatelju, nemojte da blokirate reklame - isključite Ad Blocker na Forumu, jer će tako mesto vaših susreta na Krstarici ostati besplatno za korišćenje.