- Poruka
- 330.709
Najbolje očuvani primer klasičnog grčkog pozorišta, Teatar Epidaurus, ima kružni parter i verovatno pruža najbolji uvid u originalni oblik atinskog pozorišta, iako potiče iz 4. veka pre nove ere
Grčko pozorište, koje se najviše razvijalo u Atini, koren je zapadne tradicije.Pozorište je po poreklu grčka reč. To je bio deo šire kulture teatralnosti i performansa u klasičnoj Grčkoj koji je obuhvatao festivale, verske rituale, politiku, pravo, atletiku i gimnastiku, muziku, poeziju, venčanja, sahrane i simpozije. Učešće na mnogim festivalima grada-države, kao i prisustvovanje Dionizijskom festivalu kao člana publike (ili čak kao učesnika pozorišnih predstava), bio je važan deo građanstva. Građansko učešće takođe je prisutno u proceni retorike govornika, evidentirane u nastupima na sudu ili političkim okupljanjima, od kojih su oba bila shvaćena kao nešto slično pozorištu i sve više povećavajući apsorpciju svog dramatičnog rečnika.Pozorište antičke Grčke sastoji se od tri vrste drame: tragedije, komedije i satire.
Atinska tragedija — najstariji preživeli oblik tragedije - vrsta je plesne drame koja je činila važan deo pozorišne kulture grada-države. Pojavila se negdje tokom 6. veka pre nove ere, procvetala je tokom 5. veka pre nove ere (odakle se počela širiti po grčkom svetu) i nastavila da bude popularna do početka helenističkog perioda.Nisu preživele nikakve tragedije iz 6. vijeka, dok ih je preživelo samo 32 od više od hiljadu koji su izvedeni tokom 5. veka. Sačuvani su i kompletni tekstovi postojeće literature od Eshila, Sofoklea i Euripida. Poreklo tragedije ostalo je nejasno, iako je do 5. veka institucionalizovana u takmičenjima , održavana u sklopu proslava u čast Dionisa, boga vina i plodnosti. Kao takmičari u takmičenju na Dionizijskom festivalu (najprestižniji od festivala scenske drame), dramaturzi su morali da predstave tetralogiju predstava (mada pojedina dela nisu nužno bila povezana pričom ili temom), koja se obično sastojala od tri tragedije i jedne satirske predstave. Izvođenje tragedija na Dionizijskom festivalu možda je počelo već oko 534. godine pre nove ere; zvanični zapisi (didaskalije), počinju od 501. godine pre nove ere, kada je predstavljena satirska predstava. Većina atinskih tragedija dramatizuje događaje iz grčke mitologije, mada je tragedija Persijanci — koja prikazuje persijski odgovor na vesti o vojnom porazu Ahemenidskog carstva u bici kod Salamine 480. godine pre nove ere, zapaženi izuzetak u preživeloj drami. Kad je Eshil dobio prvu nagradu na Dionizijskom festivalu, 472. godine pre nove ere, već je pisao tragedije više od 25 godina, ali njegov tragični tretman novije istorije je najraniji primer drame koja je preživela. Više od 130 godina kasnije, filozof Aristotel analizirao je atinsku tragediju 5. veka u najstarijem radu dramske teorije — njegovoj Poetici (oko. 335 p. n. e.). Atinska komedija je konvencionalno podeljena u tri perioda, „Stara komedija“, „Srednja komedija“ i „Nova komedija“. Stara komedija danas preživljava u velikoj meri u obliku jedanaest preživelih predstava Aristofana , dok je Srednja komedija uglavnom izgubljena (sačuvana je samo u relativno kratkim fragmentima kod autora poput Ateneja). Nova komedija poznata je prevashodno iz značajnih papirusnih fragmenata Menandarove drame. Aristotel je komediju definisao kao prikaz nasmejanih ljudi koji uključuje neku vrstu greške ili ružnoće koja ne izaziva bol ili uništenje.
(izvor:net i wikipdija)
Grčko pozorište, koje se najviše razvijalo u Atini, koren je zapadne tradicije.Pozorište je po poreklu grčka reč. To je bio deo šire kulture teatralnosti i performansa u klasičnoj Grčkoj koji je obuhvatao festivale, verske rituale, politiku, pravo, atletiku i gimnastiku, muziku, poeziju, venčanja, sahrane i simpozije. Učešće na mnogim festivalima grada-države, kao i prisustvovanje Dionizijskom festivalu kao člana publike (ili čak kao učesnika pozorišnih predstava), bio je važan deo građanstva. Građansko učešće takođe je prisutno u proceni retorike govornika, evidentirane u nastupima na sudu ili političkim okupljanjima, od kojih su oba bila shvaćena kao nešto slično pozorištu i sve više povećavajući apsorpciju svog dramatičnog rečnika.Pozorište antičke Grčke sastoji se od tri vrste drame: tragedije, komedije i satire.
Atinska tragedija — najstariji preživeli oblik tragedije - vrsta je plesne drame koja je činila važan deo pozorišne kulture grada-države. Pojavila se negdje tokom 6. veka pre nove ere, procvetala je tokom 5. veka pre nove ere (odakle se počela širiti po grčkom svetu) i nastavila da bude popularna do početka helenističkog perioda.Nisu preživele nikakve tragedije iz 6. vijeka, dok ih je preživelo samo 32 od više od hiljadu koji su izvedeni tokom 5. veka. Sačuvani su i kompletni tekstovi postojeće literature od Eshila, Sofoklea i Euripida. Poreklo tragedije ostalo je nejasno, iako je do 5. veka institucionalizovana u takmičenjima , održavana u sklopu proslava u čast Dionisa, boga vina i plodnosti. Kao takmičari u takmičenju na Dionizijskom festivalu (najprestižniji od festivala scenske drame), dramaturzi su morali da predstave tetralogiju predstava (mada pojedina dela nisu nužno bila povezana pričom ili temom), koja se obično sastojala od tri tragedije i jedne satirske predstave. Izvođenje tragedija na Dionizijskom festivalu možda je počelo već oko 534. godine pre nove ere; zvanični zapisi (didaskalije), počinju od 501. godine pre nove ere, kada je predstavljena satirska predstava. Većina atinskih tragedija dramatizuje događaje iz grčke mitologije, mada je tragedija Persijanci — koja prikazuje persijski odgovor na vesti o vojnom porazu Ahemenidskog carstva u bici kod Salamine 480. godine pre nove ere, zapaženi izuzetak u preživeloj drami. Kad je Eshil dobio prvu nagradu na Dionizijskom festivalu, 472. godine pre nove ere, već je pisao tragedije više od 25 godina, ali njegov tragični tretman novije istorije je najraniji primer drame koja je preživela. Više od 130 godina kasnije, filozof Aristotel analizirao je atinsku tragediju 5. veka u najstarijem radu dramske teorije — njegovoj Poetici (oko. 335 p. n. e.). Atinska komedija je konvencionalno podeljena u tri perioda, „Stara komedija“, „Srednja komedija“ i „Nova komedija“. Stara komedija danas preživljava u velikoj meri u obliku jedanaest preživelih predstava Aristofana , dok je Srednja komedija uglavnom izgubljena (sačuvana je samo u relativno kratkim fragmentima kod autora poput Ateneja). Nova komedija poznata je prevashodno iz značajnih papirusnih fragmenata Menandarove drame. Aristotel je komediju definisao kao prikaz nasmejanih ljudi koji uključuje neku vrstu greške ili ružnoće koja ne izaziva bol ili uništenje.
(izvor:net i wikipdija)