Goli otok zbog vica o ljubičici od sto kila, zaboravljene čari Bravarove strahovlade

Casual Observer

Buduća legenda
Poruka
46.077

Srpska novinarka zbog vica o Titu bila na Golom otoku dve i po godine: "Devojkama su otpadali zubi"​



četvrtak, 22.12.2022. | 16:50 -> 16:40
Jovanka Ženi Lebl (1927—2009) je bila srpska novinarka jevrejskog porekla. U vreme Drugog svetskog rata je uhapšena i odvedena na prinudni rad u Nemačku. Posle rata je kao novinarka "Politike" uhapšena zbog vica o Josipu Brozu Titu koji je jednog jutra rekla svojim kolegama u redakciji.



Poslata je na Goli otok na dve i po godine, a bilo joj je samo 22. O svemu što je proživela niko nije smeo da piše, te se o njoj jako malo stvari znalo.

Šta se zapravo desilo?

Kolega joj je jednom ispričao šalu kako je Jugoslavija pobedila na međunarodnom takmičenju u cveću, jer je uzgajala ljubičicu od 100 kilograma, aludirajući na pesmu "Druže Tito, ljubičice bela, tebe voli omladina cela", koja je bila jedna od najpopularnijih.

FFBA9269-3C73-40E1-8DC7-FB212057B881.jpeg


Ženi je taj vic prepričala u redakciji, a gotovo odmah po nju su došla dva udbaša. Kao glavni razlog su naveli da je govorila protiv Tita, kao i da nije prijavila od koga je čula sporni štos, navedeno je u tekstu koji je objavljen u Politici u julu 2013. godine.

Odvode je u zatvor UDB Glavnjača, potom u logor Ramski rit, pa u Zabelu, Grgur i Goli otok. Od aprila 1949. do oktobra 1951. godine proživela je strašne stvari, a od nje su tražili da promeni mišljenje i prizna krivicu, ali se ona suprotstavila tome. Ispisana je potom i iz Udruženja novinara.

Ženi je mnogo godina kasnije, posle raspada Jugoslavije, napisala knjigu "Ljubičica bela", koje je objavljena u Izraelu, gde je živela do smrti 2009. godine. U delu, koje je vrlo brzo postalo bestseler, opisala je sve grozote koje je doživela i videla u logorima.

"Samo žedni znaju ceniti vodu. Bile smo okružene morem, a žedne do ludila. Devojke su pretvarane u starice, otpadali su im zubi, obolevale su dok su im stizale vesti da su ih se odrekla deca, majke i muževi, jer su postale narodni neprijatelji", pisala je Ženi u knjizi, piše Kurir Stil.

https://www.b92.net/zivot/vesti.php?yyyy=2022&mm=12&dd=22&nav_id=2263091

I dan danas neki pokušavaju da nam predstave Bravarovu vladavinu kao neko mitsko doba “napretka”, sreće, “slobode” i “demokratije”.
 

VIJESTI

Zbog vica o Titu, nekadašnja žrtva nacističkog logora Ženi Lebl završila je na Golom otoku​


Pošto je prepričala vic u redakciji, po Ženi Lebl dolaze dva udbaša jer je, rekoše, govorila protiv Tita i nije prijavila narodnog neprijatelja od kojeg je čula sporni vic.

avatar-150x150.png


25. 05. 2020.
Autor
Moje Vrijeme
tito-jovanka.jpg

Brojni obožavatelji Josipa Broza Tita i u koronakrizi proslavili su Dan mladosti. Tako su u Kumrovcu, rodnom mjestu doživotnog jugoslavenskog predsjednika, položeni vijenci ispred Titovog spomenika. Položile su ih delegacije Krapinsko-zagorske županije, Općine Kumrovec i Udruge Josip Broz.

Podsjetimo, Dan mladosti je bila priredba i sastavni dio kulta ličnosti u čast Josipa Broza Tita u SFR Jugoslaviji koja bi kulminirala sletom i uručenjem štafete. Ona je do Beograda dolazila nošena rukama omladinaca i radnika kroz cijelu Jugoslaviju. Naime, 25. svibnja proglašen je Titovim rođendanom, bez obzira što je on stvarno rođen 7. srpnja.

Iako Titov sjaj kod nekih ne blijedi, mnoge žrtve njegovog režima i njihovi potomci ne dijele taj odnos prema prošlosti. Brojni su se mediji tako prisjetili novinarke Jovanke Ženi Lebl (1927.-2009.), Beograđanke židovskog porijekla koja je preživjela nacistički logor, ali i Titov otok strave – Goli otok.

O njoj je 2013. godine pisala Politika, list u kojem je radila dok je robije nije koštao vic ispričan upravo o Titu. “Kolega joj je jednom ispričao šalu kako je Jugoslavija pobijedila na međunarodnom takmičenju u cvijeću jer je uzgojila ljubičicu bijelu od 100 kila, aludirajući na pjesmu ‘druže Tito, ljubičice bela, tebe voli omladina cela’. Pošto je prepričala vic u redakciji, po Ženi Lebl dolaze dva udbaša jer je, rekoše, govorila protiv Tita i nije prijavila narodnog neprijatelja od kojeg je čula sporni vic. Odvode je u zatvor UDB Glavnjača, potom u logor Ramski rit, pa u Zabelu, Grgur, i Goli otok. U pet zatvora, gdje je od travnja 1949. do listopada 1951. bila, od nje su tražili da promijeni mišljenje i prizna krivnju. Ispisana je potom i iz Udruženja novinara“, napisala je Politika.

Na poticaj jugoslavenskog književnika Danila Kiša, koji ju je upoznao u Izraelu, Lebl je napisala knjigu “Ljubičica bijela”, u kojoj je opisala strahote iz zatvora. Knjiga je objavljena 1990. godine te je u Izraelu postala bestseler. Mnogi do tada nisu znali da je na Golom otoku bilo i žena.
“Samo žedni znaju cijeniti vodu. Bile smo okružene morem, a žedne do ludila. Spoznale smo kako je komplicirano iščupati stijenu iz njenog prirodnog okruženja. Tada naučite da kamen ima žile kucavice, i gdje ga trebate rastvoriti. Čupale smo temelje stijena koje su tamo bile stoljećima, mijenjale smo prirodu. Djevojke su pretvarane u starice, otpadali su im zubi, obolijevale su dok su im stizale vijesti da su ih se odrekli djeca, majke i muževi jer su postale narodni neprijatelji”, napisala je Lebl.

Lebl je rođena 1927. godine u Aleksincu, no od 1933. godine živjela je u Beogradu. Uoči odvođenja židovskih žena i djece u logor na Sajmištu, pobjegla je u Niš u kojem je živjela pod lažnim imenom. Uhapšena je 1943. godine zbog rada u ilegali i otjerana na prinudni rad. Oslobođena je iz berlinskog Gestapoa 28. travnja 1945. godine. Po povratku u Beograd završila je gimnaziju i studirala pravo te je završila i Novinarsko-diplomatsku visoku školu. Istovremeno je radila kao suradnica “Politike”. U travnju 1949. godine je zatvorena na Golom otoku kao politički disident. U rujnu 1954. godine odselila je u Izrael. Nekoliko godina prije smrti posjetila je Goli otok na kojem je prepoznala bunar koji je zajedno s drugim zatvorenicama gradila. Umrla je u Tel Avivu 21. listopada 2009. godine.

Jovanka Ženi Lebl (1927—2009) je bila srpska novinarka jevrejskog porekla.

U vreme WWII je uhapšena i odvenena na prinudni rad u Nemačku.

Posle rata je kao novinarka Politike uhapšena zbog VICA o Titu i poslata na Goli otok na 2.5 godine

Umrla u Izraelu. pic.twitter.com/IoZ3pWoU2n
— Jovan (@jovan984) June 7, 2019

Za one koji žele znati više​

Goli otok, koncentracijski logor i zatvor na otoku Goli, a uključuje i žensku kaznionicu na obližnjem otoku Sv. Grguru. Otvoren je 1949. nakon rezolucije Informbiroa, u vrijeme obračuna s pristašama staljinizma unutar KPJ. Kasnije su se ondje zatvarali i drugi politički neistomišljenici (uglavnom na temelju administrativnih odluka, a manje na osnovi sudskih presuda). Poznat je po surovim kažnjeničkim uvjetima, torturama i teškome prisilnom radu. Procjenjuje se da je kroz logor prošlo 17.000 do 32.000 zatvorenika (broj ubijenih i umrlih nije točno utvrđen). Postao je zatvor 1956., a naknadno je pretvoren u kazneno–popravni dom za maloljetnike. Ukinut je 1988. (Hrvatska enciklopedija)

https://www.mojevrijeme.hr/magazin/...ora-zeni-lebl-zavrsila-je-na-golom-otoku/amp/
 
"Жени је тај виц препричала у редакцији, а готово одмах по њу су дошла два удбаша"

'Турчину крваве руке до лаката, потурици до рамена'

И моји родитељи у друштву других 'старијих' знали су да испричају понеки такав виц, и тад би увек нормалан тон прелазио у шапат, иако тад већ одавно није било Удбе, а мало касније ни Тита. 'И зидови имају уши.'
А мојој генерацији је остало да се зезамо да је, у свакој вази са цвећем или сланику на столу неког ресторана или кафане, постављен бар један прислушкивач. :mrgreen:
 
"Жени је тај виц препричала у редакцији, а готово одмах по њу су дошла два удбаша"

'Турчину крваве руке до лаката, потурици до рамена'

И моји родитељи у друштву других 'старијих' знали су да испричају понеки такав виц, и тад би увек нормалан тон прелазио у шапат, иако тад већ одавно није било Удбе, а мало касније ни Тита. 'И зидови имају уши.'
А мојој генерацији је остало да се зезамо да је, у свакој вази са цвећем или сланику на столу неког ресторана или кафане, постављен бар један прислушкивач. :mrgreen:
Nisu njima trebali nikakvi mikrofoni, nego “drugovi” dođu u kafančinu pred zatvaranje pa konobar dotrči da referiše ko je šta pripit govorio, pa se onda veže glava. Imali su doušnike svuda, i mnogi koji su se bavili sumnjivim poslovima su prijavljivali nepodobne da bi im to prošlo samo sa mitom.
 
Nisu njima trebali nikakvi mikrofoni, nego “drugovi” dođu u kafančinu pred zatvaranje pa konobar dotrči da referiše ko je šta pripit govorio, pa se onda veže glava. Imali su doušnike svuda, i mnogi koji su se bavili sumnjivim poslovima su prijavljivali nepodobne da bi im to prošlo samo sa mitom.

То и кажем, то су те 'потурице'. Потказивачи. Кукавице, завидници, сумњиви типови, измилели испод 'јорган планине', послушници, бирај. Има таквих и данас, само им систем не да да дођу до пуног изражаја.
Само, тога у моје време више није било, тј. сматрали смо да је та књига затворена, па смо зато и мислили да можемо да се зезамо.
Онима који су завршили на Голом отоку, или у каменолому као мој деда - 'неподобни гулаг', сигурно није било смешно.
 
Nesto ne verujem da je to bio razlog ,vec verovatno opredeljenje za rezoluciju INFORMBIROA koja je osudila Jugoslaviju za revizionizam. Da je to proslo bili bismo deo varsavskog pakta a Tito vec tada rahmetli da je otisao na razgovor kod Staljina. Zbog nase opcinjenosti komunizmon i Rusijom bili bismo ruska gubernija kao Kamcatka. Uglavnom nisu promasivali sa hapsenjem pa su tako u zatvoru bili i Alija Izetbegovic i Seselj ,Adem Demaci koji rasturise Jugoslaviju.
 

Goli otok kao najozloglašeniji logor nakon Drugog svetskog rata​


Katarina Živanović16.03.2022. 23:13
Goli otok kao najozloglašeniji logor nakon Drugog svetskog rata 1

Titovo istorijsko “ne” Staljinu 1948. otvorilo je ne samo novu fazu odnosa između tadašnje Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, već i jedno od najmračnijih poglavlja nakon Drugog svetskog rata na ovim prostorima.

Uspostavljen je jedan od najozloglašenijih posleratnih logora u kojem su završavali svi koji su, makar rečju u krugu prijatelja, podržali Rezoluciju Informbiroa, izražavajući na taj način neslaganje sa politikom tadašnjeg predsednika Josipa Broza. Tu su, od 1949. do 1956. “prevaspitavani” jezivim, mučilačkim metodama.

Mnogi od osuđenih, a ni danas im se ne zna tačan broj, ne znaju zbog čega su završili na robiji. U društvu se razvila kategorija “potkazivača”, pa su ljudi prijavljivali svoje prijatelje, poznanike pa i rodbinu, kako bi dokazali svoju privrženost Titu i njegovoj spoljnoj politici.

Iskustva logoraša

Radmila Mrđa iz Malog Požarevca pozajmila je kolegi sa Poljoprivrednog fakulteta pisaću mašinu, ne znajući da na njoj namerava da otkuca protestno pismo. Zbog „grube greške“ bila je dve godine na Golom otoku.

– Na put sam krenula sam 4. maja 1950. Putovale smo u takozvanim „furgonima“, vagonima u kojima se prevozila stoka. Izgledale smo kao čopor životinja. Nabacane u gomili, vezane. Znale smo jedino da idemo negde na more. Putovale smo dva dana i dve noći. Iskrcali su nas sve sa našim prnjama, koje su nam kasnije oduzeli i smestili nas u barake. Po 50 žena u jednoj. Dali su nam po ćebe i dva para gaća, a na nama su ostala robijaška odela od abe, najgrubljeg sukna – pričala je baka Radmila.

Ona i žene sa kojima je bila u vozu bile su prve stanovnice Golog otoka.

– Ustajalo se u šest. Doručkovao se kačamak. Zatim smo, poput Sizifa, do podne vukle kamen sa vrha ostrva ka moru. Onda je, negde oko dva, sledila jednočasovna pauza za ručak. Svakog dana isti – pasulj i parče hleba. Onda ponovo guranje kamena, sve do večere. A poslednji obrok – „divka“, šolja nečega što bi trebalo da bude kafa, pravila se od preprženog ječma. Onda mrtve od umora i gladi, pravac u krevet, a sutra… Jovo nanovo – prisećala se Radmila svog “robijaškog” iskustva.

Imala je 22 godine. Njen suprug, Stojadin Mrđa, studentske godine takođe je proveo u zatočeništvu. Sećanja je pretočio u knjigu „Pakao Golog otoka“, objavljenu u julu 2005, desetak dana pre njegove smrti.

Topli zec

U zatvoru je postojao širok dijapazon vrsta mučenja zatvorenika od kojih su se istakli – topli zec, kao primer fizičkog i bojkot, kao primer psihičkog zlostavljanja.

„Topli zec“ (ili „Špalir“ kako su ovo mučenje zvali u ženskom zatvoru na Svetom Grguru) je bio ritual „dobrodošlice“ novopridošlim zatvorenicima. Tokom ovog rituala stari zatvorenici bi se postavili u dve vrste okrenuti jedni prema drugima, a zatim bi novi zatvorenik prošao između njih. Tokom prolaska novi zatvorenik bi bio pljuvan, udaran šakama, pesnicama, nogama, letvama … Po izlasku iz košmara novopridošli je ostajao krvav i izubijan, polomljenih zuba ili bi se čak onesvestio. Ovakav način mučenja je uzrokovao čak i smrtnost kod velikog broja novih zatvorenika, pa su se kasnije letve i ostali ubojiti alati izbacili iz upotrebe. Stari zatvorenik u vrsti koji nije „adekvatno udarao“, bivao je kažnjen. „Topli zec“ se primenjivao i u situacijama kada je nekoga trebalo kazniti zbog neposlušnosti ili pasivnosti.

Goli otok kao najozloglašeniji logor nakon Drugog svetskog rata 2
Foto: Shutterstock/Keni

„Bojkot“ je bio jedan od načina psihičkog kažnjavanja logoraša. Značio je da sa osobom koja je pod bojkotom niko ne sme da razgovara. Često joj se oko vrata kačio odgovarajući transparent npr. „Ja sam izdajnik“ ili slično.

Goli otok lokacija

Goli otok se nalazi u velebitskom kanalu između hrvatskih ostrva Rab i Sveti Grgur. Poslednji politički zatvorenik sa njega je pušten 1956. godine, kada je pretvoren u „hrvatski Alkatraz“, i tu su do 1988. godine kazne izdržavali kriminalci. Danas je ostrvo turistička atrakcija. Grupe turista, kao vodič u obilaske godinama je vodio Vladimir Bobinac, bivši „ibeovac“. Na ostrvu, koje zbog surovosti nema nijednog stalnog stanovnika, nalazi se samo jedna kafana.

Petrova rupa

Jedan je od šest logora koji su se nalazili na Golom otoku i Svetom Grguru. Ovde su dolazili najtvrđi logoraši i „prevaspitavanje“ je tako išlo da je ovde smrtnost bila ubedljivo najveća. Ime je dobio po logorašu po imenu Petar koji je ovde prvi ubijen.

40 logora u Jugoslaviji

U Jugoslaviji je u vreme Informbiroa, prema istraživanju Srđana Cvetkovića iz Instituta za savremenu istoriju, bilo oko 40 raznih logora i zatvora za staljiniste. Osim Golog, kaznionice su postojale na obližnjem ostrvu Sveti Grgur (za vojna lica i žene). U iste svrhe su, navodi u knjizi „Između srpa i čekića“, korišćene „Glavnjača“ u Beogradu i „Zabela“ u Požarevcu, kao i kaznionica u Staroj Gradiški.

U Makedoniji su bila dva manja logora, a u Crnoj Gori bio je poznat „Bogdanov kraj“. U Bosni je glavna kaznionica bila u Bileći, gde se radilo u kamenolomu. Među glavnim revidircima batinašima tamo je bio ražalovani general Branko – Kađa Petričević, uhapšen kada je sa Vladom Dapčevićem i Arsom Jovanovićem pokušao da pobegne u Rumuniju.

Tačne brojke i danas nepoznate

„Po liniji IB“ u Jugoslaviji su od 1948. osuđene 55.663 osobe. Među njima je bilo 12 učesnika Oktobarske revolucije, 36 španskih boraca, 23 savezna i republička ministra, dva predsednika i dva potpredsednika republičkih vlada, 39 pomoćnika ministara, 36 saveznih poslanika, 21.880 učesnika NOR, 1.673 nosioca Spomenice 1941. Zatim 4.153 razna funkcionera KPJ, 1.722 radnika policije i 2.600 vojnih lica.

Do danas nije utvrđeno koliko je osuđenih ili neosuđenih (kakvih je bilo najviše), boravilo na Golom otoku, a brojke se kreću od 17.000 do čak 60.000 stradalnika. Takođe, procenjuje se da je u logoru ubijeno ili umrlo oko 500 zatvorenika (cilj, naime, nije bilo ubijanje ljudi, već ubijanje duha), mada pojedine procene govore o nekoliko hiljada žrtava.

Osnivanje logora

Ne zna se pouzdano ni ko je u KPJ u leto 1949. godine došao na ideju da se pristalice IB šalju na Goli otok. Jovo Kapičić Kapa, zamenik ministra unutrašnjih poslova Jugoslavije i jedan od upravnika logora, rekao je u jednom od retkih intervjua da je odluka bila Titova i Kardeljeva, ali da je ideja potekla od Krleže i Antuna Augustinčića. Ovaj se vajar, kažu neki izvori, setio Golog otoka po izvrsnom mermeru koji se tamo nalazi.

Sačuvana je dokumentacija o hapšenjima u vezi sa Informbiroom. Ona se nalazi u Bezbednosno-informativnoj i Vojnobezbednosnoj agenciji, a delom i u Arhivu Srbije.

Rehabilitacija

Udruženje “Goli otok” koje su činili zatvorenici zloglasnog logora, 2010. godine je tužilaštvu u Srbiji podnelo krivičnu prijavu protiv generala Jova Kapičića. U tužbi se navodi da „Kapičić priznaje da je učestvovao u stvaranju logora za političke zatvorenike u bivšoj FNRJ, pa i Golog otoka i njegovog samoupravnog prevaspitavanja.

Ovo prevaspitavanje se sastojalo od batinanja, ponižavanja, mučenja glađu i žeđu i besmislenim radom. Mnogi zatvorenici svedoče da je bio inicijator ritualnih ubistava“. Golootočani nisu dočekali svoju pravdu, a čak su dodatno osramoćeni krnjim Zakonom o rehabilitaciji, a potom i sramnom odlukom države Srbije iz 2012. da samo 15 preživelih iz tog logora dobije obeštećenje u vidu novčane nagrade od 700 dinara dnevno za dan proveden na Golom otoku.

– Čekali su da svi preživeli umru, pa da onda budu „politički korektni“, rehabilituju i isplate oštećene. Nakon toliko godina. Cinično je, licemerno i jadnojedno – jednoglasno su tada ocenili golootočani i njihovi potomci odluku Komisije za obeštećivanje u procesu rehabilitacije.

Goli otok kao najozloglašeniji logor nakon Drugog svetskog rata 3
Foto: Shutterstock/Astrobobo
U Hrvatskoj je, na primer, 1991. donet Zakon o pravima bivših zatvorenika, prema kojim su svi oni koji su bili na Golom otoku dobili pravo nadoknade u iznosu od tadađnjih 15 maraka po danu zatočeništva. S obzirom na to da je većina golootočana u to vreme bila živa, oko 2.500 Hrvata dobilo je novčanu nadoknadu. U Sloveniji je u isto vreme donet sličan zakon, te su i „logoraši“ iz te zemlje dobili novčano obeštećenje.

Vlastimir Vlasta Velisavljević na Golom otoku

Na Golom otoku bio je i jedan od omiljenih glumaca bivše SFRJ, Vlasta Vasiljević. Odbio je da potkaže prijatelja i venčanog kuma Dušana Majcena, Slovenca, pukovnika JNA, načelnika katedre na Višoj vojnoj akademiji, iako se nije slagao sa njegovim političkim uverenjima.

– Iako s tim nisam imao ništa, odbio sam da ga cinkarim. Uhapšen sam kao student treće godine Akademije dramskih umetnosti i odveden najpre u zatvor na Banjicu, a onda na Goli otok. Tamo sam proveo tri godine. Ipak, bio sam u grupi zatvorenika koja nije ispaštala kao one prethodne, koje su uhapšene prvih meseci nakon Rezolucije Informbiroa 1948. Ali ne bih o tome dalje govorio. Teško je, znate… Na moju su ženu tih godina vršili pritisak da me se odrekne. I odrekla me se – pričao je Vlasta u jednim od retkih intervjua na tu temu, koji je dao za Njuzvik.

Milutin i Vlado Dapčević

Na Golom otoku braća Milutin i Vlado Dapčević su letvama prebijali jedan drugog. Vlado Dapčević, revolucionar, učesnik Narodnooslobodilačke borbe, potpukovnik NOVJ, a nakon rata pristalica Rezolucije Informbiroa i politički zatvorenik režima Josipa Broza Tita, bio je prinuđen da se na Golom otoku sukobi sa svojim bratom. U zatvoru su prema Dapčeviću i drugim pristalicama Informbiroa primenjivane najteže metode mučenja, uključujući „špalir“, linč i zloglasno „špansko plivanje“. U Gradiški, na prinudnom radu, šefovi su im bili zarobljene i osuđene ustaše.

Nakon Golog otoka odlazi U Albaniju, potom u SSR, a onda u nekoliko evropskih država. Da bi preživeo, boraveći u Belgiji, Švajcarskoj i Holandiji, radi najteže fizičke poslove. Istovremeno pokušava da među jugoslovenskom ekonomskom emigracijom razvije politički rad, ali ne postiže neki uspeh. Policija ovih zemalja ga više puta hapsi proteruje iz jedne zemlje u drugu. Tek mu 1969. godine Belgija odobrava stalni boravak. Iz Belgije se povezuje sa marksističko-lenjinističkim partijama zapadne Evrope i učestvuje u njihovom radu.

Saradnjom jugoslovenske i rumunske policije, uhapšen je 1975. godine u Bukureštu. U Jugoslaviji je osuđen na smrt, ali mu je kazna zamenjena za 20 godina zatvora. Držan je u potpunoj izolaciji.

Juna 1988. godine pušten je iz Požarevačkog zatvora i proteran iz Jugoslavije. Po ukidanju zabrane povratka, Vlado se septembra 1990. godine vratio u SFRJ. U brojnim intervjuima i javnim nastupima ukazivao je na opasnost izbijanja rata i raspada Jugoslavije

Zatvaranje Golog otoka

Posle pomirenja sa Sovjetskim Savezom i susreta Tita sa Hruščovom, 1956. godine, sa Golog otoka otpušten je poslednji politički zatvorenik. Kasnije su na ostrvu svoje kazne izdržavali kriminalci i teški maloletni delinkventi. Zatvor je definitivno ukinut tek 1988. godine. Naredne godine je ruiniran, a kasnije je ostrvo postalo turistička atrakcija.

https://www.danas.rs/vesti/drustvo/goli-otok-kao-najozloglaseniji-logor-nakon-drugog-svetskog-rata/
 
Poslednja izmena:

VIJESTI

Zbog vica o Titu, nekadašnja žrtva nacističkog logora Ženi Lebl završila je na Golom otoku​


Pošto je prepričala vic u redakciji, po Ženi Lebl dolaze dva udbaša jer je, rekoše, govorila protiv Tita i nije prijavila narodnog neprijatelja od kojeg je čula sporni vic.

avatar-150x150.png


25. 05. 2020.
Autor
Moje Vrijeme
tito-jovanka.jpg

Brojni obožavatelji Josipa Broza Tita i u koronakrizi proslavili su Dan mladosti. Tako su u Kumrovcu, rodnom mjestu doživotnog jugoslavenskog predsjednika, položeni vijenci ispred Titovog spomenika. Položile su ih delegacije Krapinsko-zagorske županije, Općine Kumrovec i Udruge Josip Broz.

Podsjetimo, Dan mladosti je bila priredba i sastavni dio kulta ličnosti u čast Josipa Broza Tita u SFR Jugoslaviji koja bi kulminirala sletom i uručenjem štafete. Ona je do Beograda dolazila nošena rukama omladinaca i radnika kroz cijelu Jugoslaviju. Naime, 25. svibnja proglašen je Titovim rođendanom, bez obzira što je on stvarno rođen 7. srpnja.

Iako Titov sjaj kod nekih ne blijedi, mnoge žrtve njegovog režima i njihovi potomci ne dijele taj odnos prema prošlosti. Brojni su se mediji tako prisjetili novinarke Jovanke Ženi Lebl (1927.-2009.), Beograđanke židovskog porijekla koja je preživjela nacistički logor, ali i Titov otok strave – Goli otok.

O njoj je 2013. godine pisala Politika, list u kojem je radila dok je robije nije koštao vic ispričan upravo o Titu. “Kolega joj je jednom ispričao šalu kako je Jugoslavija pobijedila na međunarodnom takmičenju u cvijeću jer je uzgojila ljubičicu bijelu od 100 kila, aludirajući na pjesmu ‘druže Tito, ljubičice bela, tebe voli omladina cela’. Pošto je prepričala vic u redakciji, po Ženi Lebl dolaze dva udbaša jer je, rekoše, govorila protiv Tita i nije prijavila narodnog neprijatelja od kojeg je čula sporni vic. Odvode je u zatvor UDB Glavnjača, potom u logor Ramski rit, pa u Zabelu, Grgur, i Goli otok. U pet zatvora, gdje je od travnja 1949. do listopada 1951. bila, od nje su tražili da promijeni mišljenje i prizna krivnju. Ispisana je potom i iz Udruženja novinara“, napisala je Politika.

Na poticaj jugoslavenskog književnika Danila Kiša, koji ju je upoznao u Izraelu, Lebl je napisala knjigu “Ljubičica bijela”, u kojoj je opisala strahote iz zatvora. Knjiga je objavljena 1990. godine te je u Izraelu postala bestseler. Mnogi do tada nisu znali da je na Golom otoku bilo i žena.
“Samo žedni znaju cijeniti vodu. Bile smo okružene morem, a žedne do ludila. Spoznale smo kako je komplicirano iščupati stijenu iz njenog prirodnog okruženja. Tada naučite da kamen ima žile kucavice, i gdje ga trebate rastvoriti. Čupale smo temelje stijena koje su tamo bile stoljećima, mijenjale smo prirodu. Djevojke su pretvarane u starice, otpadali su im zubi, obolijevale su dok su im stizale vijesti da su ih se odrekli djeca, majke i muževi jer su postale narodni neprijatelji”, napisala je Lebl.

Lebl je rođena 1927. godine u Aleksincu, no od 1933. godine živjela je u Beogradu. Uoči odvođenja židovskih žena i djece u logor na Sajmištu, pobjegla je u Niš u kojem je živjela pod lažnim imenom. Uhapšena je 1943. godine zbog rada u ilegali i otjerana na prinudni rad. Oslobođena je iz berlinskog Gestapoa 28. travnja 1945. godine. Po povratku u Beograd završila je gimnaziju i studirala pravo te je završila i Novinarsko-diplomatsku visoku školu. Istovremeno je radila kao suradnica “Politike”. U travnju 1949. godine je zatvorena na Golom otoku kao politički disident. U rujnu 1954. godine odselila je u Izrael. Nekoliko godina prije smrti posjetila je Goli otok na kojem je prepoznala bunar koji je zajedno s drugim zatvorenicama gradila. Umrla je u Tel Avivu 21. listopada 2009. godine.


Za one koji žele znati više​

Goli otok, koncentracijski logor i zatvor na otoku Goli, a uključuje i žensku kaznionicu na obližnjem otoku Sv. Grguru. Otvoren je 1949. nakon rezolucije Informbiroa, u vrijeme obračuna s pristašama staljinizma unutar KPJ. Kasnije su se ondje zatvarali i drugi politički neistomišljenici (uglavnom na temelju administrativnih odluka, a manje na osnovi sudskih presuda). Poznat je po surovim kažnjeničkim uvjetima, torturama i teškome prisilnom radu. Procjenjuje se da je kroz logor prošlo 17.000 do 32.000 zatvorenika (broj ubijenih i umrlih nije točno utvrđen). Postao je zatvor 1956., a naknadno je pretvoren u kazneno–popravni dom za maloljetnike. Ukinut je 1988. (Hrvatska enciklopedija)

https://www.mojevrijeme.hr/magazin/...ora-zeni-lebl-zavrsila-je-na-golom-otoku/amp/
Danas ljudi sve veruju sta procitaju u novinama, ako im odgovara.
Nigde nema sudske presude zbog cega je osudjena, prica iz politike je samo prica, a na wikipediji fale reference za taj deo.
Da vidimo tih godina kakvo je stanje bilo sto se tice demokratije i slobode u Zapadnom svetu.
U Americi je vec bio u toku ''lov na crvene vestice'' bilo ko sta bi rekao protiv vlasti i politike bio bi proglasen za komunistu i uhapase, a Francuska, Velika Britanija , Holandija, Beligija, Portugalija . Spanija su drzale kolonije i eksploatisale, a svako ko bi se pobunio bio bi eliminisan.
Za vreme titove vladavine je bilo besplatno skolstvo, zdravstvena sluzba, svako je imao pravo da studira bez obzira na poreklo, a solunci su izjednaceni sa partizaniskim prvoborcima i konacno dobili penzije ( za vreme Kraljevine Jugoslavije su prosili na ulicama ).
Sada ispada po pisanju b92 da je Tito bio gori od Hitlera i Dzingis Kana, a Goli otok da je bio gori od Ausvica i Jasenovaca.....
271091224_10220503802931858_8556224552420200008_n.jpg

270299608_10220503761290817_5497357267674701882_n.jpg

270270715_10220503769091012_521635248057503936_n.jpg
 
Postavis tekst sa b92, bez ikakvih fus nota, i predstavljas da je to aksiom ( istina, koja ne mora da se dokazuje''...
Happy Big Brother GIF by MOODMAN
Ljudi koji su zbog pomaganja tvom Brozu da dođe na vlast preživeli najstrašnije torture od Gestapoa su posle zbog paranoje vrhovnog zloduha tzv FNRJ, njegove sujete i strahova od Staljina opet prolazili kroz isto, i to od tvoje “narodne vlasti”.
 
Ljudi koji su zbog pomaganja tvom Brozu da dođe na vlast preživeli najstrašnije torture od Gestapoa su posle zbog paranoje vrhovnog zloduha tzv FNRJ, njegove sujete i strahova od Staljina opet prolazili kroz isto, i to od tvoje “narodne vlasti”.
To si sve iz novina i tabloida naucio ?
 
I Grčka je imala svoj Goli otok

Grčko ostrvo Jaros uvek je bilo daleko od očiju turista. Jer to je, slično Golom otoku, bio ogroman zatvor za političke zatvorenike. I to više puta čak i u današnjoj Grčkoj: četrdesetih, pa onda ponovo krajem šezdesetih.
Ostrvo Jaros zvali su svakakvim pogrdnim imenima: „Đavolje ostrvo“, pa čak „Dahau na Sredozemnom moru“. Još starim Rimljanima služio je kao mesto gde su proganjani njihovi nepoželjni sugrađani. Njihova sudbina na tom ostrvu gotovo bez bilo kakve vegetacije, jedva da je bila nešto malo bolja od pogubljenja.
U Atini su se setili Jarosa nakon građanskog rata u Grčkoj (1946-1949) kada su tamo poslali više od 20.000 komunista i drugih „državnih neprijatelja“. Jaros nije bio zatvor već „vaspitno-popravna institucija“ u kojoj je robijaše trebalo prevaspitati da ponovo postanu „pravi Grci“. Ali taj zvanični naziv ništa u suštini nije promenio: bilo je to ostrvo za robijaše na kome su oni mučeni i zlostavljani.
https://www.dw.com/sr/i-grčka-je-imala-svoj-goli-otok/a-39654361
39228569_303.jpg
 
Evo i naturalističkog opisa jezivoh tortura koja je Brozova UDBA primenjivala tokom svoje strahovlade, iz pera jednog od preživelih Golootočana, odlomak članka sa hrvatskog sajta jergovic.com


Golootočka pisana svjedočanstava kazuju da su oni, golootočki sužnji, što su jedan drugog do krvi i do smrti tukli, šaketali i nogama gazili, jedan drugome, i svaki svakome – oprostili! Nije se imalo izbora: ostaće smrvljen pod nogama svojih sapatnika onaj kojega uhvate da fingira udaranje, da mu ruka, iz ramena snažno pokrenuta, naglo zastaje u blizini žrtvinoga tijela. Neće banda da udara bandu! Udri bandu! Pod uslovom da preživi to kazneno premlaćivanje, u prvoj narednoj situaciji premlaćivaće temeljitije i grublje nego što su premlaćivali njega.

Ali! Krvoločna zvjerska premlaćivanja nisu ni izdaleka bila najteže šta se događalo sužnju na Golome otoku. Ako svaki i nije doživio, ono bi sigurno svaki od preživjelih znao kao dječiju pjesmicu odrecitovati pokoji stih iz nabrajalice o golootočkim mučilačkim metodama: japanska kragna, kibla, podmornica, presovanje, špansko plivanje… Doktor Nikola Nikolić – kojega bi, tridesetak godina nakon smrti, valjalo beatificirati, makar izmišljali kakav specijalan sekularni način proglašavanja čovjeka svecom – opisujući najstrašnije od brojnih golootočkih metoda mučenja, skovao je novi termin: hororoze, budući da dotadašnja nauka nije registrirala takvo ljudsko iskustvo kroz kakvo je prošao mnogi golootočki uznik. Na ovome mjestu, molim – roditeljska pažnja!

Japanska kragna. To je kad ti oko glave obmotaju nakvašen konopac, pa ga zatežu motkom, koju lagano okreću kao vodenički vitao. Jedan čvor ovog konopca nalazi ti se na slepoočnici, a druga dva na očima. Usled okretanja vitla i stezanja užeta najprije ti prskaju oči. Bol je ogroman i nepodnošljiv i, ne popustiš li, završava se time što ti se lobanja, počevši od slepog oka, krši i slama. To je jedna od najbolnijih sporih vrsta smrti – može se otegnuti koliko se dželatu dopada i bez priznanja se takoreći uopšte ne može podneti. (D. Mihailović)

Kibla. Noćni sud za malu i veliku nuždu u golootočkim barakama i zatvorskim ćelijama. To je jedna kaca izrađena od tvrdog drveta, zapremine kojih osamdesetak litara, visine oko sedamdeset centimetara. Prečnik dna dvoljno širok da stabilno stoji, a gornji prečnik je toliki da u njega može lako da stane najveća jugoslovenska ******. Kibla ima dvije ušice koje imaju otvore u koje stavljaju šake dva stara izdajnika koji nose pune kible, prosipaju ih u rupe na klozetima-čučavcima, peru ih i na kraju u cilju higijene i ostalog smrada, sipaju u njih deset-petnaest litara čiste vode (D. Jovanović)
Osim funkcionalne namjene, služila i za stalna noćna dodatna mučenja nerevidiraca i bojkotovanih. Oni su morali da dežuraju danju, za vrijeme popodnevnog odmora, i požarče noću u dvosatnim smjenama stojeći s glavom nagnutom iznad kible i s rukama sastavljenimodostrag, udišući smrad njenog sadržaja.
Jednokratna kazna bila je gnjuranje glave u njen sadržaj. (P. Kostić)

Podmornica. Glava žrtve se zaranja u kiblu ili u bure s morskom vodom. Žrtva mora da pati, ne i da umre. Dželat postupa prema uputstvu: Dlanovima (žrtvi) pokriti lice. Male prste zariti u usta, između obraza i zuba, prstenjacima pritisnuti nozdrve, srednjacima oči, a palce smjestiti u ušne školjke. Onda potapati, paziti da se žrtva ne uguši.


Presovanje. Mučeniku se u ležećem stavu stavlja teška kamena ploča na grudi ili tragač natovaren kamenjem. Proticanjem vremena disanje postaje sve teže i snaga slabi.


Špansko plivanje. Metod mučenja poznat još iz vremena Inkvizicije. Izbjegavale su ga i najsurovije policije svijeta zato što su ljudi izloženi tom postupku često umirali od srčanog udara. Svežu ti ruke i noge, u usta uvale neku krpu, glavu zabace nazad i kroz nos sipaju mlaz vode. Daviš se kao u najdubljoj vodi. Na Golom otoku Udba je uvela značajnu novinu kojom su izbjegnute nepoželjne i prijevremene smrtne posljedice. Da se žrtva ne bi smrću spasla od daljeg mučenja, ljekar joj je slušao srce i kad god bi ocijenio da može da eksplodira, davao bi rukom znak da prekinu. (P. Kostić)


Doktor Nikolić govori i o mučenju termokauterizacijom, paljenjem usijanim gvožđem dijelova tijela koji su bogati nervnim završecima (dojke, bradavice, polni organi, jezik, uši, šake itd.) i o specijalnim zubarskim bušilicama prilagođenim za mučenje, kao i o postupku prženja očiju sonom kiselinom: u oči se sipa rastvor kiseline, alkohola ili etera, a zatim se oči premažu ljepilom da bi slijepljeni kapci spriječili da rastvor isteče. Čovjek bi zaista pomahnitao od boli i prženja u oku. (P. Kostić)

Ko je preživio koju od ovih muka, prestao je krivca tražiti među ljudima. Odnos prema drugom ljudskom biću on je apsolvirao na način Dostojevskoga, i ako mu ni retka nije pročitao: čovjek je preširok, trebalo bi ga suziti. Tom preširokom biću nije ni praštao ni nepraštao, kategorije krivnje, kazne i oprosta, za njega, ostale su u nižim sferama ljudske zapitanosti o smislu. Na drugoj adresi, mimo čovjekove, on je tražio odgovor. Poneki bi od takvih, na slobodi, osvitao u svilenoj postelji duboke religioznosti. Drugi opet u luđačkoj košulji teškog, agresivnog, borbenog ateizma. A svi, bezmalo svi, sklapali nježno prijateljstvo sa probranim vrstama najžešćeg alkohola.

S neba nije dolazio nikakav odgovor i ljudsko postojanje je ostajalo potpuno neshvatljivo.
Prije deset godina, jednog proljetnog dana, na Titovoj ulici, zaustavila me, pardonirajući, nepoznata gospođa: da ima za mene jednu pošiljku iz Zagreba, radi se o knjizi, pošiljalac nije znao moju adresu, ona je prijateljica njegove porodice… Ne kazuje ime pošiljaoca, ne kazuje još važnije: kakva knjiga, o čemu knjiga? Budem ljubazan: gopođa nikako ne liči na one što vole na ulici zaustavljati poznate javne osobe, da koju mudru izmijene, ne, način na koji mi se gospođa obratila učinio je da sam na trenutak poželio ponuditi da popijemo piće, tu, u Park-kafani pokraj koje stojimo, ali prevlada oprez i dogovorismo se da mi knjigu ostavi u najbližu prodavnicu novina, tu, pod Šipadom.
 

Back
Top