Godišnjica užasnog zločina na tuzlanskoj Kapiji: Dušmani nisu birali

  • Začetnik teme Začetnik teme Uysal
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Uysal

Uysal

Elita
Poruka
16.872
Sa suzama u očima Zumreta Murselović jučer je na Slanoj Banji uređivala Elvirov spomenik

Zumreta Murselović već 16 godina iz dana u dan budi se s bolom koji će sa sobom odnijeti i u grob. Posebno svakog 25. maja, kada je njenog sina, tada dvadesettrogodišnjeg Elvira, i sedamdesetero druge djece, prosječne starosti 21 godinu, ubila zločinačka granata ispaljena s Ozrena.

Najmlađa žrtva masakra na Kapiji bio je dvoipogodišnji Sandro Kalesić. Geler od granate pogodio ga je ravno u srce, a umro je na očevim rukama.

Ratni drug

Sa suzama u očima Zumreta Murselović jučer je u tišini u Aleji mladosti na Slanoj Banji uređivala Elvirov spomenik. Po ko zna koji put sebi je postavljala isto pitanje: "Bože, kome je moj Elvir bio kriv?"

- Tog dana došao je s ratišta. Da je gore i ostao! Otišao je u Mejdan, na rukometnu utakmicu s drugovima, a navečer smo ja i muž čuli za tragediju na Kapiji. Nismo ni znali gdje je on. Uskoro nam je došao Elvirov ratni drug Samir Cipurković i saopštio nam da je Elvir ranjen - govori Zumrta, čije sjećanje na zločin prekidaju suze.

Nakon ranjavanja, Elvir je, kao i na stotine tada ranjenih mladića i djevojaka, prevezen u UKC Tuzla. Uprkos operaciji, srce mladog Elvira nije izdržalo. Umro je pola sata prije ponoći 25. maja 1995.

Slike strahote

- Svaki put kada dođem na njegov mezar, pitam se zar je moralo. Dušmani nisu birali. Tog dana se ošišao, okupao nakon dolaska s ratišta i izašao s drugovima. Nažalost, posljednji put - kaže Zumreta, a onda opet slike strahote u njenoj glavi prekida plač.

Povodom 25. maja, danas će u Tuzli biti održan skup posvećen sjećanju na žrtve masakra na Kapiji i sjećanju na civilne žrtve rata. Polaganje cvijeća u Aleji mladosti i na Groblju civilnih žrtava rata planirano je za deset sati, a komemorativno obilježavanje na mjestu stradanja na Kapiji, dva sata kasnije.

Imena ubijenih na Kapiji

Na današnji dan prije 16 godina na tuzlanskoj Kapiji ubijeni su Suzan Abu Ismail, Edina Ahmetašević, Elvis Alagić Enko, Admir Alispahić, Lejla Atiković, Asmir Bakalović, Adnan Beganović, Damir Bojkić, Indira Borić, Ilvana Bošnjaković, Elma Brguljak, Lejla Bučuk, Sanja Čajić, Selma Čaušević, Amir Čekić, Samir Čirak, Almasa Ćerimović, Zada Dedić, Razija Djedović, Amir Đapo, Suzana Đušić, Amir Đuzel, Muris Fatušić, Ago Hadžić, Hamdija Hakić, Senad Hasanović, Šemsa Hasičić, Alem Hidanović, Nedim Hodžić, Hasan Hrustanović, Adnan Hujdurović Kindže, Elvira Hurić, Almir Jahić Bato, Azur Jogunčić, Sandro Kalesić, Franc Kantor, Damir Kurbašić, Vanja Kurbegović, Vesna Kurtalić Veca, Sulejman Mehanović, Pera Marinović, Nenad Marković Nešo, Amira Mehinović, Edin Mehmedović, Edisa Memić, Adrijana Milić, Nešet Mujanović, Edin Mujabašić Mony, Samir Mujić, Elvir Murselović, Šaban Mustačević, Dijana Ninić, Selma Nuhanović, Indira Okanović, Rusmir Ponjavić, Raif Rahmani, Fahrudin Ramić, Nedim Rekić, Jasminko Rosić, Nihad Šišić, Armin Šišić, Senahid Salamović, Edhem Sarajlić, Jasminka Sarajlić, Asim Slijepčević Asko, Savo Stjepanović, Jelena Jezidžić-Stojičić, Ilinka Tadić, Azur Vantić, Mustafa Vuković, Adnan Zaimović Garo.

Generalu Đukiću 25 godina za masakar

Prizivno vijeće Suda Bosne i Hercegovine potvrdilo je prošle godine presudu i pravomoćno osudilo generala vojnih snaga bosanskih Srba Novaka Đukića na 25 godina zatvora zbog masakra u središtu Tuzle 1995.

U presudi, koju roditelji ubijenih smatraju sramnom, između ostalog se navodi da je optuženi Novak Đukić za vrijeme rata u BiH 25. maja 1995. kao zapovjednik taktičke grupe "Ozren", jedinici bosanskih Srba na planini Ozren zapovjedio da topničkim projektilom granatira lokaciju Kapija u središtu Tuzle.

http://www.dnevniavaz.ba/vijesti/te...na-tuzlanskoj-kapiji-dusmani-nisu-birali.html

------------------
Boldovano: Za sve one koji tvrde da pripadnici tzv. vrs nisu ubijali izmedju ostalog i Srbe, ovo je demant.
 
Poslednja izmena:
TUZLANSKA KOLONA – TUZLA
15.05.1992. – Tuzlanska kolona – Tuzla

ZLOČINI, MASAKRI NAD SRBIMA U BIH 1992-1995. (031) - 6

Sakrivanje i tragovi zločina

Do danas niko ne zna tačan broj žrtava tuzlanskog masakra. Na smotri održanoj 15. maja komandiri grupa koji su preživjeli utvrdili su da im nedostaje 140 ljudi i 30 motornih vozila. U pripremama za pokret iz kasarne niko nije ni pomišljao da sačini tačan spisak vojnika ili vozila, tako da se broj žrtava ni do danas ne zna sa sigurnošcu.

Prema vojnim podacima, od 600 vojnika, koliko je bilo u koloni, poginulo je 212. U noći 15. maja sa mjesta masakra u Tuzli sakupljana su i odvožena mrtva tijela vojnika. Do 17. maja su sa stratišta odvezena i spaljena vozila. Ulice su oprane od ostataka ljudskih tijela i krvi, a rupe na asfaltu, nastale od eksplozija ili visoke temperature, popravljene.

Već u noći između 15. i 16. maja na deponiju smeća u Tuzli dopremljeni su izgorjeli ostaci ubijenih vojnika, preko kojih je nabacan sloj smeća debljine pet metara, a zatim poravnan buldožerom. Dio tijela nalazi se i na bivšem vojnom strelištu Paša bunar i rejonu skladišta Kozlovac. Na Trnovcu je iskopana jama dimenzija 3x5 metara i u nju su sahranjena neka tijela. Muslimani po Tuzli pričali su da je u jednu jamu zakopano oko 150 tijela, koja su kasnije, jedno po jedno, vađena i davana u razmjenu, iako su bila toliko izgorjela da nije bilo moguće utvrditi identitet nastradalih.

Od zemnih ostataka iz masovne grobnice na groblju Trnovac do 19. oktobra 1999. ekshumirani su nagorjeli ostaci kostiju od oko 33 do 35 tijela, zakopanih u šesnaest najlon vreća, na dubini od tri metra.

Selim Bešlagić, tadašnji predsjednik tuzlanske opštine i današnji guverner Kantona Tuzla, Sead Avdić, tadašnji predsjednik Izvršnog odbora SO Tuzla i aktuelni potpredsjednik Parlamentarne skupštine BiH, Mehmed Bajrić, tada načelnik SJB i dugogodišnji predsjednik SDA, kao najodgovorniji ljudi moraju znati gdje se nalaze tijela vojnika JNA koji su ubijeni 15. maja u Tuzli. Svi još uvijek ćute ili minimalizuju broj žrtava tuzlanskog maskara. Spisak JNA i pojedinih članova porodica poginulih, imenom i prezimenom govori o 80 dosada identifikovanih lica.

Ranjenici koje je sanitet dovezao u tuzlansku gradsku bolnicu operisani su. Iako je većina medicinskog osoblja imala profesionalan odnos, ima i onih koji su, poput anesteziologa dr Mirsade Praše, šamarali renjenike. Ortoped dr Luka Tunjic, po nacionalnosti Hrvat, odbio je da pruži pomoć ranjenima. Svjedoci kažu da je Radovan Modraković iz Živinica u bolnici zadavljen čaršavom. Jednog vojnika na nosilima "teritorijalci" su kundacima pretukli na smrt. Oko bolnice i u bolnici psovali su, udarali i šutirali ranjenike, prijetili ubistvom prislanjajući im cijevi pištolja na glavu.

Nakon ukazane pomoći, grupa vojnika istjerana je na klupe ispred bolnice u Gradini. Do tri sata ujutro, kada su prebačeni u zatvor, tukli su ih šipkom od poluautomatske puške. Stojanovića, koji je bio ranjen u vrat, izvjesni "Aca" je podizao sa klupe zavlačeći mu šipku od PAP-a u ranu. Od udaraca šipkom zadobio je trajnu povredu lijevog oka. Miladina sa Ozrena tukli su šipkom "tako da su mu odbili brkove".

Ranjeni pripadnici različitih formacija iz Tuzle prijetili su vojnicima "klanjem" i ubistvima "kad im dođe posjeta". Pojedini vojnici su čak pomišljali da spas od fizičkih nasrtaja nadu skačući kroz prozor, a neki su spavali i po hodnicima. Dio medicinskih sestara i ostalog osoblja takođe se pridružio maltretiranju ranjenih vojnika JNA. Hirurg dr Ahmed Pirić svjesno je izbjegavao da pruža pomoć Srbima, internista dr Kasim Muminhodžić, predsjednik stranke SDA za Tuzlanski okrug, i prije rata nije želio da liječi Srbe.

Dr Mirsad Babović je kasnije, 1993, ranjenom srpskom oficiru izvadio "tubus" (cjevčicu za disanje), nakon čega je ovaj umro. Ginekolog dr Meliha Krajsmajer bila je član Međunarodne komisije za "silovane muslimanke od strane Srba" na području Podrinja. Prema riječima svjedoka, na osnovu lažnih izvještaja dobila je znatnu svotu novca. Iz Tuzle je 1994. sa porodicom pobjegla u Sloveniju. Dr Mirsada Fazlić, prijeratni član SDA, sakupljala je pomoć po Evropi i Bliskom istoku za potrebe Armije BiH.

Srpsko medicinsko osoblje nije imalo pristupa ranjenim vojnicima na odjeljenjima, sem u operacionim salama. Kako se koji od ranjenika oporavljao, tako je prebacivan u Centralni zatvor.

Nova zlostavljanja

Sem u centralni zatvor, vojnici su zatvarani i u prostorije na Kozlovcu i u Ekonomskoj školi, a prema informacijama jugoslovenskog
Dokumentacionog centra, u Stari rudnik odvedeno je oko 140 zarobljenika. U zatvoru se nastavljaju maltretiranja i iscrpljivanje. Tako su vojniku Živkoviću ranu posipali naftom da teže zaraste. Vojnika Kulišića su stalno tukli jer mu je brat bio oficir u JNA. U početku su saslušavanja počinjala obaveznim batinanjem. Jedan od vojnika ranjen u grudi nije dočekao razmjenu.

U tuci i iživljavanju prednjacio je Hrvat Ivan Kolar, bivši vojni policajac. Sa njim su bili i drugi stražari, među kojima i izvjesni Zijo, Minja, Meho, Zoran...
U zatvoru "Preporod" ukupno je bilo 29 vojnika. Za obrok je njih petnaest dobijalo 750 grama hljeba, ujutro kao glavno jelo čaj, po podne paradajz čorbu i uveče malo riže. Hranu su im ponekad donosili samo jedanput u toku dana.

Po nalogu javnog tužioca, zbog učešća u neprijateljskoj vojsci saslušavao ih je istražni sudija Vehid Šehić, danas predsjednik nevladine organizacije Udruženje građana Tuzle. Ispitivao ih je o koloni, o naoružanju, o tome da li su imali plan da zauzmu Tuzlu!? Pitanja su, sem Šehića, postavljali i zapisničar i još tri lica. "Samo čuvar iz zatvora nije ništa pitao", kaže jedan od vojnika. Zapisnik im nikada nije pročitan, niti su ga ikada vidjeli. Sa saslušanja su ispraćani rijecima: "Plivaćete vi nama niz Drinu!"

Razmijenjeni su 15. jula 1992. u okolini Brčkog. Prije toga su ih četiri puta vodili na razmjenu. (Jedanput duboko u svojoj teritoriji, kada ih je, uz komentare "ni njihovi ih neće", snimala TV.)

Nepoznati zločin "krvave svadbe"

U zatvoru je u isto vrijeme bilo i više stotina Srba civila iz okoline Banovića. Njihovo hapšenje je, pod optužbom da su imali skriveno oružje, naredio Nihad Livadić, bivši oficir za bezbjednost kasarne "Husinjska buna". Među zatvorenicima je bio i jedan imućni Srbin iz Banovića, koji je uhvaćen kada je poslom došao u Tuzlu. Za njega su govorili da je imao namjeru da se ženi. Uhapšene srpske civile su, svjedoče preživjeli vojnici, tukli svakodnevno, i danju i noću su se neprestano čuli jauci i vriska. Kroz zatvorena vrata slušali su jauke silovanih žena.

Teritorijalci i zatvorski čuvari, predvođeni Ivanom Kolarom, najviše su se iživljavali nad izvjesnom Snežanom iz Vlasenice. Mlada, plavokosa žena uhvaćena je na ulici u Tuzli. Imala je oko 20 godina. Svaki dan su je, dok je prala pločice u zatvoru, tukli pendrecima ili šakama. Češće su je maltretirali i silovali nego druge djevojke i žene. Nerijetko su je silovali i drugi zatvorenici - muslimani i šiptari. Zbog povreda su je često vodili ljekaru, tjerajući je kroz Tuzlu bosu i polugolu i nazivajući je "četnikušom" i špijunom. Na pregled je uvijek morala da čeka na hodniku, naslonjena na zid, raširenih nogu i raširenih ruku podignutih iznad glave. Tada nikoga nije smjela pogledati. Od silnog maltretiranja na kraju je poludjela. Razmijenjena je 21. jula 1992.

U zatvoru su se dešavali i drugi zločini. Tako su jednog dana prvo u dvorištu, a zatim i u zatvoru, cijelu noć tukli čovjeka obučenog u bijelo sa zavijenom glavom. Ujutro su došla mrtvačka kola. Potom su jednu omanju ženu, obučenu u crveno, tukli i tražili da kaže svoje ime. Oko ručka su je odveli u podrum i vojnici je više nikad nisu vidjeli.
 
TUZLANSKA KOLONA – TUZLA
15.05.1992. – Tuzlanska kolona – Tuzla

ZLOČINI, MASAKRI NAD SRBIMA U BIH 1992-1995. (031) - 8

Piše: Mladen Stojanović

Abeceda zločina

Ali, Del Ponteova je ipak u materijalu koji je vratila abecednim redom označila one protiv kojih ima dovoljno dokaza da odmah budu optuženi (A), one koji moraju proći dodatnu istragu (B) i one za koje treba sakupljati dokaze ©. Prema definiciji zahtjeva za istragu zato što su (suprotno prethodnom dogovoru o mirnom povlačenju iz Tuzle i datim garancijama) učestvovali u organizaciji priprema napada na kolonu i time prekršili Dopunski protokol uz Ženevsku konvencije, koji zabranjuje perfidne metode borbe.

Na listi Haga našli su se: Faruk Prcić , rezervni kapetan (A) (više izvora Patriota kaže da protiv Prcića postoji toliko dokaza da se jednostavno ne može oprati), Mehmed Bajrić, bivši načelnik centra CJB Tuzla i bivši čelnik Službe državne bezbjednosti (A), Muhamed Brkić, član Kriznog štaba u Tuzli (A), Enver Delibegović, komandant Štaba TO Tuzla (A). Slijede oni koji su najviše politički profitirali na 15. maju i događajima vezanim uz masakr i pripremu stvranja "multietničke", ali ipak "bošnjačke" BiH: sa oznakom B Selim Bešlagić, sada poslanik u Parlamentarnoj skupštini BiH (bivši guverner Kantona Tuzla, gradonačelnik Tuzle, visoki funkcioner SDP-a), Muhamed Žilić, poslanik u Parlametarnoj skupštini BiH (odnedavno poznat i po tome što je glasao protiv promjene Ustava BiH (bivši ministar policije FBiH, sekretar Sekretarijata NO u Tuzli 1992, sada visoki funkcioner SDA), Sead Avdić, visoki funkcioner u organima BiH i Silajdžićeve Stranke za BiH (1992. godine predsjednik Izvršnog odbora u Tuzli).

Pored imena najglasnijeg u pobuni protiv Okružnog tužilaštva u Bijeljini i jednog od navodnih garanata da će tuzlanska kolona izaći bez napada Jasmina Imamovića , visokog funkcionera SDA (nakon Bešlagića gradonačelnik Tuzle, a potom i guverner Tuzlanskog kantona), stoji oznaka C, kao i za Željka Kneza , bivšeg pukovnika JNA koji je ostao u formacijama vjernim Sarajevu Knez Željko.

Prema optužbenom zahtjevu, oni su prekršili p rvobitno dato obećanje o tome da će se poštovati dogovor BiH i SRJ o mirnom izmještanju jedinica. Istovremeno sa garancijama, spremali su zasjedu od oko 2.000 do 3.000 pripadnika Zelenih beretki za napad na kolonu od oko 200 motornih vozila i 600 vojnika 92. motorizovane brigade JNA. Pitanje je šta bi se desilo, naročito sa "političkim ličnostima" i mitovima vezanim za njih, ukoliko bi se otkrila prava istina o tuzlanskoj koloni, o pozadini i pravim namjerama napada, i ako bi protiv navedenih lica bio pokrenut ozbiljan istražni postupak. Jedno od glavnih pitanja jeste koliko je Bešlagić i danas "jak" i koliko je koga zadužio?

Pronalaženje posmrtnih ostataka

Broj vojnika i rezervista koji su ubijeni 15. maja 1992. godine do danas nije poznat. Jedan od članova Udruženja nestalih boraca i civila Semberije i Majevice prikupio je spisak od 95 lica sa punim imenom i prezimenom. Drugi tvrde da je broj znatno veći i licitiraju sa 200 do 300 ubijenih. Pukovnik Brajić j e u kratkom razgovoru za Patriot podsjet io da je Tuzla u to vrijeme seljenja ogromne mašinerije JNA bila tranzitni centar. "Nemojte zaboraviti da je dio vojnika muslimana i Hrvata išao iz Srbije kroz Tuzlu ka svojim kućama. Imam saznanja da su i oni stradali u koloni, ali se njihova imena prećukuju ili stavljaju na spisak sup ro tstavljene strane u sukobu. Tu su bili i mladi vojnici koji su krenuli iz Srbije i koji se nalaze na ko zna kojim spiskovima potraživanja jer su dolazili iz drugih garnizona u BiH ili Hrvatskoj.

Dio porodica is e lio se u inostranstvo i nije prijavio nestanak najbližih. Tako se u studio BN TV prilikom Bešlagićevog gostovanja uključio i jedan preživjeli iz k olone koji danas živi u Detroitu. Nikada nisu objavljeni ni spiskovi ili imena građana koji su bili ranjeni ... " , podsjeća Brajić. Na smotri u Požarnici je konstatovano da nedostaje oko 30 vozila i oko 140 do 150 vojnika. Dio mrtvih je razmijenjen u narednim danima i sahranjen kod crkve u Požarnici. Nekoliko tijela je nađeno po grobljima u Srbiji jer su tamo transportovani sa konvojem JNA ili su porodice otišle za Srbiju.
 
Do sada je sa groblja Trnovac, izvan ograde, u živici i sa dubine od tri metra, 1999. godine iskopano 33 do 36 tijela. Tačan broj se, prema riječima patologa, ne zna jer su kosti bile ili pojedinačno pobacane u jamu ili u najlonskim vrećama. Osim toga, dio je nagorio ili potpuno izgorio pa je onemogućena i DNK analiza. " Iz jedne masovne grobnice je iz vađeno šesnaest vreća, uglavnom izgor j elih kostiju. Prilikom obrade je utvrđeno da se radi o dvadeset i osam tijela. Sve vreće su bile zapakovane, imale su i svoje brojeve. Bilo je nešto propratnih papira, ali su pro pali jer je bila prisutna podzemna voda.

Grobnica je prvi put otvorena 19. oktobra 1999. Proširena je deset dana kasnije ( 29. oktobra i 4. novembra ), kada smo našli još tijela u grobnicama 3, 4 i 5" , kazao je 2004. godine tokom ponovljenih istraživanja na groblju Trnovac krim - tehničar ekspert s kog tima RS Milko Marić u izjavi za Patriot . Prilikom iskopavanja 1999. tim za razmjene RS je dva puta vraćan sa kapije . Jednostavno bi našli zaključana vrata , a naoružana lica saopštila bi im da "danas ne mogu ekshumirati".

Tek aprila 2004 . prvi put se ušlo u potpunosti u dio izvan ograde pravoslavnog groblja Trnovac i DNK analize tada pronađenih skeleta su u toku. Komisija za razmjenu RS se još uvijek bavi istraživanjem istinitosti iskaza prema kojima su v eć u noći 15/16. maja na deponiju smeća u Tuzli dopremljeni izgor j eli ostaci tijela, preko kojih je nabacan sloj smeća debljine pet metara . Sve je zatim poravnat o buldožerom. Dio tijela se, rečeno im je, nalazi i na bivšem vojnom strelištu Paša bunar i u re j onu skladišta Kozlovac. Postoji i nekoliko "vrlo osjetljivih dojava" koje govore o mjestima sahrane. U rasvjetljavanju istine o tome gdje su sahranjeni posmrtni ostaci mučki ubijenih u koloni, prema riječima Srba koji su kasnije izašli iz Tuzle, mogli bi od ključne važnosti biti i radnici Komunalnog preduzeća Rifko Pepić i izvjesni Hasib, koji su sakupljali ostatke vojnika, ali i drugi radnici pogrebnog preduzeća kojim je nadređeni bio Husein Hajdur . Direktor Komunalnog preduzeća bio je danas penzionisani Dževad Berdić .

Košmar

Kasarna "Husinska buna" bila je u potpunosti evakuisana. Dan ili dva ranij e iz nje odlazi oko 600 vojnika JNA iz Pirotskog bataljona , koji su štitili izvlačenje vojnika , rezervista iz Srbije . U krugu ostaju uglavnom rezervisti, Srbi iz BiH , koji izvlače zadnje pošiljke oružja, m u nicije, mašina. U skladu sa dogovorom ne dira se oružje TO Tuzla. Kolona se formira i oko 14 ili 14 i 30 časova 15. maja 1992. kreće. Nakon nekih 400 metara kretanja Skojevskom ulicom dolazi do ugla Brčanske malte. Odatle bez objašnjenja biva vraćena. U intervalima od 15 do 15 i 30 i od 16.30 do 16.40 po kasarni i formirnoj koloni otvara se pješadijska paljba sa položaja Zelenih beretki i TO Tuzla.

Oko kasarne je vidljiva užurbana aktivnost i pronošenje sanduka sa municijom. U međuvremenu jedan od rezervnih oficira rodom sa Ozrena sa dva kamiona na svoju ruku odlazi do skladišta oružja TO Tuzla na Kozlovcu i dio tovari na kamione. Nakon njihovog odlaska narod razvlači oružje. Ubrzo, prema izjavama svjedoka, stiže Faruk Prcić sa svojom bošnjačkom formacijom i sprečava grabež. Zatim organizuje transport oružja i municije do zgrada na Brčanskoj malti, gdje se, dok traje pucnjava po kasarni, organizuje zasjeda. Komandant 92. motorizovane brigade potpukovnik Mile Dubajić ujutro od devet sati pregovara sa rukovodstvom Tuzle o mirnom izlasku.

Kada je kolona vraćena i prilikom pucanja na kasarnu, prema riječima svjedoka, lično zove Selima Bešlagića i traži obustavu aktivnosti. Bešlagić ga, naravno, umiruje. Kao "garanciju mirnog povlačenja" Bešlagić oko 17.30 čak šalje svoje čelne ljude Envera Delibegovića, Jasmina Imamovića, Muhameda Brkića... Međutim, oni ne sjedaju u kamione i vojna vozila već ostaju ili u policijskim ili u civilnim automobilima, koje niko ne gađa u toku napada. Nakon 30-minutnih pregovora sa "obezbjeđenjem" iz Tuzle u 18.10 potpukovnik Dubajić izdaje naredbu o kretanju kolone ka Majevici i Požarnici, jer vlasti Tuzle ne dozvoljavaju kretanje nijednim drugim pravcem. Oko 18.50 kasarnu napušta prvo vozilo, u kojem su glavne ličnosti potpukovnik Dubajić i komandant TO Tuzla Delibegović.

Iza njih su dva »pincgauera« sa vojnom policijom. Slijedi "praga", šest kamiona i jedno oklopno vozilo (BOV) izviđačke čete. Grupa je izašla na prijavnici i u startu je imala oko 300 metara prednosti u odnosu na ostatak kolone, koja izlazi na glavnoj kapiji (KPS). Oni će tek nakon prolaska barikada stati i čuti da je kolona napadnuta, ali se Dubajić ne vraća već pušta Muhameda Brkića, garanta iz Kriznog štaba u Tuzli, da "smiri" situaciju, a on odlazi u Požarnicu, odakle zove Bešlagića. Ovaj mu, dok se još puca u zasjedi na Malti, govori kako ima tek oko devet poginulih vojnika, četiri spaljena vozila i kako su sve informacije zasnovane na praćenju direktnog TV-prenosa masakra samo varka i "prenaduvane su".

Dio srodnika onih koji su napadnuti u zasjedi se, nakon što ne dobija pomoć od Dubajića, pokušava probiti na svoju ruku i pod borbom u Tuzlu, ali ne uspijeva. U isto vrijeme razularene grupe od po pet teritorijalaca obilaze stratište i ubijaju ranjene na koje naiđu. Dio ranjenih vojnika je utrčao u stanove u kojima je bila zasjeda. Više nikada nisu viđeni živi. Dubajić, međutim, sutradan pušta i komandatna TO Tuzla Envera Delibegovića da, zajedno sa oficirom JNA Ugom Ninkovićem, isposluje puštanje vojnika koji su uspjeli izbjeći masakr, organizovati se i skloniti. Vlasti Tuzle ih puštaju ali samo sa ličnim naoružanjem i u autobusima, dok sva ostala vojna oprema ostaje u Tuzli.

Oko 29 zarobljenih u Popravnom domu i svi ranjeni koji su odvezeni u bolnicu Gradina, vlasti u Tuzli ne žele pustiti. "Željeli su po svaku cijenu da imaju zarobljenike", kaže jedan od oficira tadašnje JNA za Patriot . Bar jedan ranjenik je, svjedoče preživjeli, ubijen kundacima na nosilima u hodniku bolnice, drugi su šamarani. Lakše ranjeni su izvedeni napolje i do tri noću držani na klupi ispred bolnice. Tučeni su šipkom za čišćenje poluautomatske puške. Jednom vojniku je ona zavlačena u ranu na vratu i tako je podizan od zemlje... Slijede nova maltretiranja u zarobljeništvu.... Međutim, prema riječima revoltiranih članova porodica ubijenih i ogorčenih preživjelih, Selim Bešlagić na sve to u svom gostovanju na BN TV kaže da su svi ranjenici zbrinuti kako treba i da su mrtvi dostojno sahranjeni. Broj mrtvih, po njegovim riječima, ponovo je "prenaduvan" i ne prelazi broj od 49 do 50. Taj broj se dobija ako se zbroji 33 do 36 tijela iskopanih iz masovne jame na Trnovcu i oko 12 do 14 tijela koja su sutradan, 16. maja, predata i sahranjena u Požarnici ili drugdje. Istina ili košmar?!
 
VITKOVIĆI – GORAŽDE
20.05.1992, Vitkovići – Goražde

ZLOČINI, MASAKRI,...NAD SRBIMA U BIH 1992-1995. (032)

Vitkovići, naselje u opštini Goražde, Srba 372, Hrvata 6, Muslimana 628, Jugoslovena 47,
Ostalih 27.

Vitkovići, jedno od največih sela u kome su muslimani skoro duplo brojniji od Srba (Srba 372, muslimana 629, jugoslovena 47, ostalih 25) i srpski zaselak Crkvine u opštini Goražde uništeni i istovremeno etnički očišćeni od svojih srpskih starosedelaca 20. maja 1992. i u nekoliko narednih dana.
Ubistva meštana i njihovih gostiju izvršena prilikom napada, i još više posle racije, u logorima od kojih je posebno poznat logor, u stvari odredište za likvidaciju Srba ne samo Vitkovići i Crkvina, već i ostalih naselja, pa i iz samog grada, smešten u nekadašnjem Zadružnom domu. U višednevnom pogromu ubijeni su skoro i svi članovi srpske porodice Delić i njihovi rođaci.

ŽRTVE ZLOČINA:
1. Jovo (Vlado) Delić, 1947
2. Nikola (Vlado) Delić, 1943
3. Novica (Vlado) Delić, 1939
4. Radivoje (Vlado) Delić-Rade, 1952
5. Danilo (Danilo) Delić-Dane, 1960
6. Ljubo (Pero) Matović, 1934
7. Milutin (Tomo) Pejović, 1937.

IZVRŠIOCI ZLOČINA:
Muslimanske oružane formacije.
 
Poslednja izmena:
MIRUŠIĆ – FOČA (SRBINJE)
20.05.1992, Mirušić – Foča (Srbinje)

ZLOČINI, MASAKRI,...NAD SRBIMA U BIH 1992-1995. (033)

(Osjetljiv sadržaj !)

U napadu na selo Mirušić 20. Maja 1992. napadači su uspjeli da zarobe mještanina
Živka Marković.
Marković je ubijen tako što mu je koža oderana, rasporen i natrpan solju, lijeva ruka
odsječena, glava odsječena te prikovana za drvo.

ŽRTVA ZLOČINA:
1. Živko Marković, 1931

Selo Mirušić je u tom napadu opljačkano i spaljeno.

IZVRŠIOCI ZLOČINA:
Pripadnici muslimanskih oružanih snaga.

DOKAZI:
Izveštaj Srpske pravoslavne crkve (Srpska pravoslavna parohija fočanska) br. 32-92 od
6. novembra 1992.

IZVOR PODATAKA:
Komitet za prikupljanje podataka.
 
ŽUTICA – VLASENICA
21.05.1992, Žutica - Vlasenica

ZLOČINI, MASAKRI,... NAD SRBIMA U BIH 1992-1995. (034)

Žutica, naselje u opštini Vlasenica, Srba 305, Muslimana 1, Hrvata 1, Jugoslovena 4,
Ostalih 8)

Žutica, opština Vlasenica, muslimanska zaseda na lokalnom putu Srebrenica-Milići, postavljena u naselju, odnosno navedenom zaseoku pretežno srpskog sela Derventa (Srba 305, muslimana 1, Hrvata 1, jugoslovena 4, ostalih 8) 21. maja 1992. oko petnaest časova. Zasedu postavili pripadnici lokalnih muslimanskih oružanih formacija regrutovani sa područja opštine Vlasenica, posebno Cerske, Konjević Polja i Kasabe i svrstani u jedinice Armije BiH.

Tom prilikom presreli, otvorili vatru i uništili teretno civilno vozilo, kamionet marke TAM, reg. br. ZV 328-91, u kome se nalazilo jedanaest putnika koji su, sa prtljagom i izvesnom količinom poljoprivrednih proizvoda, u nedostatku drugih prevoznih sredstava, jedino na taj način mogli da iz srpskog sela Podravanje (op. Srebrenica) odu u Miliće (op. Vlasenica). Prilikom napada većina putnika ubijena, a izvesan broj žrtava ugljenisan sa spaljenim vozilom. Napad sa teškim povredama preživela tri samo tri putnika.

ŽRTVE ZLOČINA:
1. Mlađen (Dragoljub) Petković, 1952
2. Nedeljko (Miloš) Kandić, 1956
3. Milenko (Milisav) Kovačević, 1960
4. Mićo (Desimir) Lazarević, 1974
5. Miljana (Vidoje) Obradović, 1938
6. Vojislav (Ilija) Šarac, 1925
7. Slobodan (Radoje) Zečić, 1959
8. Obrenija (Miladin) Ilić, 1958

POČINIOCI ZLOČINA:
Hrvatsko-muslimanske oružane formacije.
 
VRDOLJE – KONJIC
21.05.1992, Vrdolje – Konjic

ZLOČINI, MASAKRI,...NAD SRBIMA U BIH 1992-1995. (035)

Vrdolje, naselje u opštini Konjic, Srba 22, Muslimana 170, Ostalih 5.

Na dan 21. maja 1992. godine Muslimani i Hrvati su opkolili srpske kuće u selu Vrdolje
kod Konjica. Svi su bili u maskiranim uniformama. Preteći oružjem upadali su u kuće i
sve razbijali i lomili. Većinu stanovnika odveli su u logor Čelebić. Nakon toga spalili su
selo Blace.

ŽRTVE ZLOČINA:
1. Žarko Ninković
2. Zorka Ninković
3. Pero (Đuro) Babić, 1932

Pero Babić je zaklan 02.06.1992. godine.

IZVRŠIOCI ZLOČINA:
1. Novalić Osman, iz Vrdolja od oca Džafe, star oko 40 godina, komandant teritorijalne
odbrane u Vrdolju,
2. Pirkić Mitko iz Konjica, star oko 35 godina,
3. Blažević Petar zvani "Srbija".

DOKAZI: Zapisnik o saslušanju svejdoka Ninković Marka pred istražnim sudijom Osnovnog
suda u Nevesinju, u predmetu Kri.19/94, koji se nalazi u dokumentaciji Komiteta pod brojem
221/94-1.
Svjedoci: 478/96-39 ; 332/96-4 ; 478/96-39).

IZVOR PODATAKA:
Komitet za prikupljanje podataka.
 
Uysal:
Ratni drug

Sa suzama u očima Zumreta Murselović jučer je u tišini u Aleji mladosti na Slanoj Banji uređivala Elvirov spomenik. Po ko zna koji put sebi je postavljala isto pitanje: "Bože, kome je moj Elvir bio kriv?"

- Tog dana došao je s ratišta. Da je gore i ostao! Otišao je u Mejdan, na rukometnu utakmicu s drugovima, a navečer smo ja i muž čuli za tragediju na Kapiji. Nismo ni znali gdje je on. Uskoro nam je došao Elvirov ratni drug Samir Cipurković i saopštio nam da je Elvir ranjen - govori Zumrta, čije sjećanje na zločin prekidaju suze.

...
Kliknite za proširenje...

Мислим да је одговор садржан у тексту.
Свако ко заборавља туђе жртве не заслужује да се над његовима плаче.
 
a.milan1984:
@andjelce @tema, objasnila si sve . . . a jedna granata, toliko ljudi . . . aha
Kliknite za proširenje...

Zalostan je gubitak svakog zivota, pogotovu mladih, dece i u ratu...
Kao sto rekoh...neka pocivaju u miru svi, bilo koje nacije i vere da su, ali svaka strana treba da bude spremna, da prizna i da se suoci sa zlocinima, koje je ona pocinila, nad drugima.
 
R.Žiskar:
Мислим да је одговор садржан у тексту.
Свако ко заборавља туђе жртве не заслужује да се над његовима плаче.
Kliknite za proširenje...

Ako je tako, zasto oplakujete i nazivate "zrtvama" one koji su stradali u Dobrovoljackoj?
Oni su prethodnog dana ubijali gradjane Sarajeva na najmonstruozniji nacin.
 
Uysal:
Koja je razlika izmedju vas koji negirate zlocine na Tuzlanskoj kapiji, i onoga koji je naredio taj monstruozni čin, i onaj koji je u krajnoj liniji direktno ispalio taj projektil?
-Nema razlike.
Kliknite za proširenje...

Како нема?
Па ми смо углавном Срби а масакр је извршен диверзијом муслиманских снага над сопственим становништвом како би могли да изједначе своју позицију после свих злочина над цивилним српским становништвом које су починили.
То су такви као ти.
 
Poslednja izmena:
Plavo Andjelce:
Naravno, nazalost nisam ni ocekivala, da procitas ono sto su muslimani radili Srbima i da se suocis i priznas vase zlocine.
Kliknite za proširenje...

Nisi se ni ti udostojila da prvo napises neku lijepu rijec za sve ove ubijene na Tuzlanskoj kapiji, medju kojima ima i tvojih sunarodnjaka, nego si odmah pocela da postavljas neke druge linkove i teme, koji nemaju veze sa Tuzlanskom kapijom, opravdavajuci zlocin na Tuzlanskoj kapiji sa nekim drugim dogadjajima. Eto ako ne mozes da napises nesto za bosnjacke zrtve, mogla si barem za srpske zrtve koje su ubijene na Tuzlanskoj kapiji od strane svojih tj.tvojih sunarodnjaka.
 
Poslednja izmena od moderatora:
Uysal:
Ako je tako, zasto oplakujete i nazivate "zrtvama" one koji su stradali u Dobrovoljackoj?
Oni su prethodnog dana ubijali gradjane Sarajeva na najmonstruozniji nacin.
Kliknite za proširenje...

Војници ЈНА? Они од 18 година су убијали на најмонструознији начин?
Да ли би ти волео да си нормалан?
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Slične teme

M
Dan sećanja na žrtve ustaškog zločina
Odgovora
3
Pregleda
359
Casual Observer
Casual Observer
3
Nisu kriminalci, to su teroristi
2
Odgovora
27
Pregleda
739
38imak
3
PerinaSvastika
Zašto ovakvi nisu uhapšeni-selektivni zakon o govoru mržnje i pretnji, na delu
Odgovora
13
Pregleda
444
pop80
pop80

Back
Top