Glumci u nedicevoj Srbiji i u pavelicevoj ndh, ko je likvidiran i zasto?

Nikita Kulganov

Buduća legenda
Poruka
37.596
Glumci u nedicevoj Srbiji i u pavelicevoj ndh, ko je likvidiran i zasto ?

Na wikipiediji stoji biografija srpskih glumaca Aleksandra Cvetkovica i Jovana Tanica koji su glumili u nedicevoj Srbiji, i pise da su streljani kao narodni neprijatelji od partizana, a da je Hrvatsko narodno kazaliste radilo tokom rata i da tamo niko nije doziveo sudbinu glumaca iz nediceve Srbije.
https://sr.wikipedia.org/wiki/Александар_Цветковић_(глумац)
https://sr.wikipedia.org/wiki/Јован_Танић
Nije objasnjeno sta su zapravo radili Tanic i Cvetkovic i zasto su streljani, a potpuno je netacno tj laz je da niko do glumaca nije likvidiran u Hrvatskom narodnom kazalistu.tj Hrvatskom drzavnom kazalistu.
Tanic, Cvetkovic, Zanka Stokic ...oni su se stavili u sluzbu okupatora,. Gde su na radio Beogradu vrsili na ''saljiv nacin'' propagandu protiv saveznika tj parizana
Milan Nedić je proizvodeći privid normalnosti svakodnevnog života, a sa njom i “normalnosti” okupacije
A kako je stvarno izgledalo ta „ normalnost okupacije “ pre 9. maja 1945. godine? Pošto bi obesili srpske antifašiste na terazijske bandere, pošto bi pokupili sve Jevreje po gradu uključujući i decu, pošto bi ih sproveli u logore, a onda streljali i davili u „dušegupkama“, pošto bi hiljade ljudi trensportovali u Nemačku na prinudni rad ili u srpske rudnike da vade rudu za „Firera“, pošto bi poubijali sve ilegalce omladince koje bi uspevali da pohvataju, okupatorima i domaćim kolaboracionistima trebalo je malo predaha. Za njihovu zabavu posle napornog dana pobrinuli bi se glumci.
Žanka Stokić je bila samo jedna od njih, možda najaktivnija, ali nikako jedina. Bila je čest gost Radio-Beograda i zvezda veselih beogradskih scena u paralelnoj stvarnosti koju su istovremeno činili preki sud i pozorište “Razbibriga”, koncentracioni logor i „Veselo popodne“ na radiju, masovna streljanja civila i “gospođa Živka” na scenama.
Žanka je izvedena pred Sud časti (Sud za suđenje zločina i prestupa protiv nacionalne časti) 3. februara 1945. godine. Narodni tužilac je bio Miloš Jovanović. U radu Suda časti je učestvovala i čuvena kosmajska partizanka Božidarka Damnjanović Kika.[5]. Žanka nije imala branioca.
Tužilac: Znate li da su Vujković i drugi puštali radio da zagluše jauke onih, koji su u ćelijama i zatvorima mučeni i da se na radiju tada čuo i vaš glas
?Optužena: Nije mi poznato.
Tužilac: Koliko vam se puta desilo da zbog žalosti za obešenim i streljanim niste mogli da odigrate svoju ulogu?
Optužena: (ćuti) [4]
...Što je za vreme okupacije, kao članica Beogradskog narodnog pozorišta, sudelovala u pozorištima “Veseljaci” i “Centrala za humor”, koja su bila pod blagonaklonom zaštitom nemačkog okupatora, a specijalno zato što je uzimala aktivnog učešća u programima Beogradske radio-stanice, koja je bila direktno u rukama Nemaca i to u okviru dnevne emisije “Šareno popodne”, čime je kulturno i umetnički sarađivala s okupatorom i domaćim izdajnicima, stavljajući u službu svoje umetničke sposobnosti i svoj veliki glumački renome...[4]— Narodni tužilac Miloš Jovanović, optužuje Živanu-Žanku Stokić
https://sh.wikipedia.org/wiki/Žanka_Stokić
https://fr.scribd.com/document/4004...nuta-istina-kolaboracija-u-Srbiji-1941-44-pdf
Danas je Zanka Stokic rehabilitovana , a kao obrazlozenje je dato
„Žanki se stavljalo na teret da je sarađivala sa okupatorom tako što je igrala u predstavama, a to je bio njen posao koji je radila i pre rata. Zapitali smo se kako neko može da bude osuđen zbog toga što je radio svoj posao. Mislim da u celoj Evropi nije poznat slučaj da je jedna zemlja osudila svoje glumce, inženjere, pravnike ili bilo koje druge stručnjake zbog toga što su radili svoj posao u vreme okupacije“, kaže Ilić.
https://www.ebranicevo.com/zanka-stokic-od-politicke-osude-do-rehabilitacije-foto-video-
Alfred Krup je radio samo svoj posao za vreme rata, alu je osudjen na 12,godina i cela imovina mu je konfiskovana.
https://en.wikipedia.org/wiki/Alfried_Krupp_von_Bohlen_und_Halbach
Englez lord Haw Haw koji je radi za Nemce slican posao kao Zanka, je streljan, i nema govora, o nekoj rehabilitaciji
https://en.wikipedia.org/wiki/Lord_Haw-Haw
Gilars je osudjena na 17 godina robije zato sto je radila islicne poslove kao glumci u Beogradu. Nema govora, o nekoj rehabilitaciji
https://en.wikipedia.org/wiki/Mildred_Gillars
Masa njih Engleza, Francuza, Amerikanaca...koji su radili za Nemacku ili Japan, sve streljano i osudjeno na duge robije, i nema rehabilitavije.

Sto se tice Hrvatskog Drzavnog kazalista za vreme NDH ovako stoje stvari
1941 ustase su streljali sledece glumce iz HDK kao neprijatelje NDH - U tom valu nasilja strijeljani su mladi glumci Ivan Štrk, Veljko Ilić i Rade Sladić, prva dvojica i studenti susjednoga Filozofskog fakulteta, koji se tada nalazio u zgradi Rektorata.39...
Nešto je kasnije za odmazdu obješen i član opernog zbora Nikola Vodopivec.64
Strah od smrti generirao se sve više iz dana u dan te je imao nemalen utjecaj na odnose u kolektivu središnjeg kazališta Pavelićeve države, ali i na brojne tragične sudbine pojedinaca koji se, iako živeći u diktaturi, nisu predali posluhu, već otporu, koji će vrhunac doseći odlaskom grupe umjetnika na čelu s Vjekoslavom Afrićem iz HDK-a na oslobođen teritorij 22. travnja 1942. Ta je grupa odmah ušla u sastav Vrhovnog štaba NOV-a i POJ-a te postala zametak Kazališta narodnoga oslobođenja Jugoslavije.
Vjekoslav Afric otisao u partizane 1942.jpg

1944 Upravnik HDK Gaveli je bezi od ustasa preko Beca u Slovacku, gde je docekao kraj rata.
https://openbooks.ffzg.unizg.hr/index.php/FFpress/catalog/download/41/144/6422?inline=1
Janko Rakuša (Mihalovci, Ormož, 15. svibnja 1901.Zagreb, 10. veljače 1945.) bio je hrvatski glumac. 30-ih i 40-ih godina prošlog stoljeća bio je prvak Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Također je glumio i u igranim filmovima. Vlasti NDH su ga uhitile u prosincu 1944., a prema informacijama prokazao ga je novinar Ive Mihovilović. Obješen je u Remetincu prije sloma NDH.
https://hr.wikipedia.org/wiki/Janko_Rakuša
Janko Rakusa obesen od ustasa 02.1945 hrvatski glumac.jpg

August Cilić (Zagreb, 10. kolovoza 1891.Zagreb, 30. ožujka 1963.) je hrvatski glumac, komičar i redatelj Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu i Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu.
Od okupacije organizirano je radio za NOP. Članom KP postao je 1942. Na oslobođenom teritoriju je bio od 1944. Poslije oslobođenja bio je aktivan društveni radnik. Njegov je lik prikazan u desetoj epizodi televizijske serije Nepokoreni grad iz 1982. godine.
https://hr.wikipedia.org/wiki/August_Cilić
aUGUST cILIC GLUMAC OD POCETKA 1941 ZA Partizane i 44 prelazi.jpg

Kako je zavrsila Nevenka Tepavac iz HDK

NEVENKI SU USTAŠE PRVO SKUVALE NOGE, PA SU JE UJUTRU LIKVIDIRALI​

https://www.espreso.co.rs/svet/hrva...javili-jezive-detalje-iz-drugog-svetskog-rata

Zakljucak , na osnovu istorijskih cinjeica mozemo da utvrdimo da su glumci u Beogradu bili na nedicevskom tj nemackom kazanu, da su se ukljucili u hitlerovsku propagandu masinu, da niko nije nikada uhapsen od Nemaca niti je bilo ko pobegao u partizane, i da niko nije bio neprijatelj Nedica i Hitlera.
Sto se tice glumaca Htvata u Zagrebu likvidirani su od strane ustase kao neprijatelji NDH, a jedan deo je pobeogao u partizane, nikada SE nisu ukljucili u ustasko nacisticku masinu.
 
Sto se tice glumaca Htvata u Zagrebu likvidirani su od strane ustase kao neprijatelji NDH, a jedan deo je pobeogao u partizane, nikada SE nisu ukljucili u ustasko nacisticku masinu.
Da ga ne pretera malo da niko od hrvatskih glumaca nije glumio u propagandnim NDH predstavama i filmovima? Ispade da su to samo glumci u Beogradu radili.
 
Cvetković i Tanić uopšte nisu jedini koji su streljani bez suda. Pobijeni su mnogi a posebno je tragična sudbina umetničke grupe "Čika Duško" sa Čukarice, što je bila omladinska glumačka trupa, čiji članovi su streljani samo zato što su, u okviru Crvenog krsta, igrali predstave od kojih je prihod išao za humanitarni fond koji je organizovala Nedićeva vlada za ratne zarobljenike. Streljanje je tada izbegao i docnije čuveni glumac Milan Srdoč.

Komunisti su generalno imali psihopatsku mržnju prema Srbiji i nastojali su da zatru taj identitet, i građanski i seljački. U glumcima su videli oličenje tog građanskog identiteta, ali daleko od toga su samo glumci stradali.

O tim događajima je snimljen dokumentarni film u kome su govorili akteri i svedoci tih događaja
 
Cvetković i Tanić uopšte nisu jedini koji su streljani bez suda. Pobijeni su mnogi a posebno je tragična sudbina umetničke grupe "Čika Duško" sa Čukarice, što je bila omladinska glumačka trupa, čiji članovi su streljani samo zato što su, u okviru Crvenog krsta, igrali predstave od kojih je prihod išao za humanitarni fond koji je organizovala Nedićeva vlada za ratne zarobljenike. Streljanje je tada izbegao i docnije čuveni glumac Milan Srdoč.

Komunisti su generalno imali psihopatsku mržnju prema Srbiji i nastojali su da zatru taj identitet, i građanski i seljački. U glumcima su videli oličenje tog građanskog identiteta, ali daleko od toga su samo glumci stradali.

O tim događajima je snimljen dokumentarni film u kome su govorili akteri i svedoci tih događaja
Sta su ti izvori ? Nebuloze koe je Samardzic lansirao naravno bez dokaza.
- Sta kazes umetnicka grupa Cika Dusko u okviru Crvenog krast tj nediceve vlade, stavli se u sluzbu domacih izdajnika, Francuszi, Holandjani, Belgijanci su sve sardnike kvislinga likvidirali i nema rehabilitacije.
Gde ti je izvor za Milana Srdaca, izmislio Samardzic, a wiki stavila , ali su napisali trazi se izvor

Krajem Drugog svetskog rata je izbegao streljanje 1944, za koje je bio predviđen,[traži se izvor] zajedno sa Duškom Ilićem, u čijoj je glumačkoj grupi tokom rata igrao mahom Nušićeve komade. Ilića je komunistička vlast streljala u Košutnjaku, bez suđenja, a Milan Srdoč je pomilovan u poslednji čas, ali je prisilno poslat na Sremski front, gde je lakše ranjen.[traži se izvor]
https://sr.wikipedia.org/sr-el/Милан_Срдоч

Tito je''patoloski mrzeo Srbe"' a 1944 amnestirao pola cetnickog pokreta kada su presli u partizane....
Kada je izvor ''you tube'' onda je bas izvor
 
Cvetković i Tanić uopšte nisu jedini koji su streljani bez suda. Pobijeni su mnogi a posebno je tragična sudbina umetničke grupe "Čika Duško" sa Čukarice, što je bila omladinska glumačka trupa, čiji članovi su streljani samo zato što su, u okviru Crvenog krsta, igrali predstave od kojih je prihod išao za humanitarni fond koji je organizovala Nedićeva vlada za ratne zarobljenike. Streljanje je tada izbegao i docnije čuveni glumac Milan Srdoč.

Komunisti su generalno imali psihopatsku mržnju prema Srbiji i nastojali su da zatru taj identitet, i građanski i seljački. U glumcima su videli oličenje tog građanskog identiteta, ali daleko od toga su samo glumci stradali.

O tim događajima je snimljen dokumentarni film u kome su govorili akteri i svedoci tih događaja
Talasi obezmoždenja srpskog naroda

Ovde je lepo opisan jedan od talasa našeg najvećeg nacionalnog problema, a to je deelitizacija srpstva, seča srpskih mozgova. Kroz ovo smo prolazili nekliko puta u novijoj srpskoj istoriji. U ovom talasu, posle DSR, streljano je i 105 (sto pet) profesora Beogradskog univerziteta. Brozovoj vlasti bilo je potrebno obezmoždenje srpskog naroda. Nije ni čudo što je nakon 1945. u tu državu bilo moguće uvesti velikohratsku hegemoniju i do neslućenih razmera osakatiti kapital koji su Srbi kroz istoriju krvlju sticali. Srbi su 1945. u velikohrvatsku Brozoslaviju uleteli bukavalno (kao muva) bez glave.
 
Talasi obezmoždenja srpskog naroda

Ovde je lepo opisan jedan od talasa našeg najvećeg nacionalnog problema, a to je deelitizacija srpstva, seča srpskih mozgova. Kroz ovo smo prolazili nekliko puta u novijoj srpskoj istoriji. U ovom talasu, posle DSR, streljano je i 105 (sto pet) profesora Beogradskog univerziteta. Brozovoj vlasti bilo je potrebno obezmoždenje srpskog naroda. Nije ni čudo što je nakon 1945. u tu državu bilo moguće uvesti velikohratsku hegemoniju i do neslućenih razmera osakatiti kapital koji su Srbi kroz istoriju krvlju sticali. Srbi su 1945. u velikohrvatsku Brozoslaviju uleteli bukavalno (kao muva) bez glave.

Zbog toga, zbog srpske moždane osujećenosti, sa tipičnim đavolskim sarkazmom hrvatski naučnici će srpskim naučnicima pola veka posle 1945. u sred Beograda moći da kažu:

"Vi Srbi ste stvarali svoju državu na jedan način a mi na drugi. Vi na bojnom polju lijući krv, a mi u mirnodopsko vreme, uz pomoć vaše krvi. Tako je to, kolega, zahvaljujući vašim srpskim političarima i naučnicima koji neće, ne mogu ili ne smeju da nam se do kraja suprotstave." (Dalibor Brozović)



HRVATSKA ZNANOST PRIZNALA DA LAŽE RADI ČUVANJA NACIONALNOG IDENTITETA

Dakle, hrvatski vodeći lingvisti su priznali da hrvatska nauka laže i onda su potvrdili i zašto to čini - radi očuvanja nacionalnog identiteta. Prema tome, to nije nauka, to je farsa u koju se samo magarci mogu uplesti, kao što su se naši skolari za vreme velikohrvatske brozoslavenske hegemonije upleli.


RsvQUdQ.jpg




JxcnCgx.png



Reč je o privatnom razgovoru koji su u kafani vodili Dalibor Brozović i Rastislav Petrović 1990. godine posle jednog Okruglog stola održanog na prvom programu beogradske televizije. Gosti su bili, pored njih dvojice, Vladimir Šeks, Marko Veselica, Goran Babić, Sergej Veselinović, Vasilije Krestić, Smilja Avramov i Brana Crnčević. Evo punog citata, po Petroviću:

Dalibor Brozović: "Profesore, mi Hrvati pričamo i pišemo mnogo toga što nema nikakve veze sa naukom, da bi to ipak na kraju postala ,nauka'. Tražimo mnogo da bi dobili malo, ali malo pomalo dobijamo na kraju sve, čak i više od toga. Šta možete, profesore, vi Srbi ste stvarali svoju državu na jedan način a mi na drugi. Vi na bojnom polju lijući krv, a mi u mirnodopsko vreme, uz pomoć vaše krvi. Tako je to, kolega, zahvaljujući vašim srpskim političarima i naučnicima koji neće, ne mogu ili ne smeju da nam se do kraja suprotstave. Oni, i jedni i drugi, smatraju da su postigli uspeh ako ne ispunimo sve ono što smo tražili, a ne vide, ili neće da vide, da smo mi ipak nešto dobili."

A evo i priznanja koji je cilj njihovog laganja:


1693961319961.jpeg


"ČUVANJE NACIONALNOG IDENTITETA"
 
Тема је, што се тиче, 'српске стране', отворена с пуно имена и информација (ко је стрељан и због чега од стране комуниста), међутим, нема ниједног имена ни информације ко је од хравтских глумаца стрељан због сарадње с непријатељем од стране комуниста.
Моја би опаска била, а и неки савет неког добронамерног са стране, да аутор унесе податке и за 'хрватску страну' , јер заиста делује да је пристрано у старту.
 
Poslednja izmena:

Ликвидације глумаца и новинара​


Глумцу Јовану Танићу, иако је као партизан ушао у Београд, није опроштена неслана шала на позоришној сцени за време рата на рачун НОБ-а: „Иду партизани! Шта, патлиџани?“


Књиге стрељаних у Србији и Београду
СИМПТОМАТИЧНО је да су, изгледа, једино у Србији стрељани и прогањани глумци због свог глумачког посла у време окупације док су, на пример, у Хрватској, где су позоришта током рата радила пуном паром углавном, несметано наставили своје каријере (на пример Јоже Хорват и други).Коментар пресуде у саопштењу Војног суда команде града Београда најбоље одражава схватања и погледе на културну елиту оних који су судили: „Многи људи који су били у бившој Југославији познати као јавни радници изменили су се у току окупације од националних радника у народне издајнике. Ти јавни нерадници водили су рачуна само о својим хонорарима и кад није било више фондова старе Југославије они су се ставили у службу непријатеља вршећи пропаганду у свом народу.“
Александар Цветковић, популаран и од стране својих колега означен је као један од најталентованијих глумаца свог времена, истицао се нарочито у Нушићевим комедијама. Оптужен је да се „као глумац у разним Недићевим позориштима и преко радија истакао исмевањем и омаловажавањем Енглеске, Совјетског Савеза, Америке и нашег покрета.“ Такође му је узето за зло што је за време рата кадио окупационом режиму, уплашен да га колега Мића Васић не денунцира код Немаца што је уочи рата у позоришту „Кишобранци“ певао куплете против фашизма и Хитлера.
ЈОВАН Танић, иако је у Београд ушао са ослободиоцима прикључивши се партизанима (ступио по ослобођењу Ваљева септембра 1944), оптужен је за „исмевање партизанског покрета и служење окупатору“. Није му опроштена делатност у Централи за смех, као и неслана шала на позоришној сцени за време рата на рачун НОБ-а („Иду партизани! Шта, патлиџани?“). Такође је осуђен и због тога што је присуствовао равногорској скупштини у селу Ба јануара 1944. године.
О ОКОЛНОСТИМА стрељања глумаца постоји неколико забележених сведочења. Владица Стефановић, бивши борац VIII црногорске бригаде, испричао је:
СРБИЈО МАЈКО, ПОМОЗИ ДРАГОСЛАВ Стојановић, карикатуриста „Јежа“ родом из Аранђеловца, познати декоративни сликар уз Пјера Крижанића био је један од најпознатијих карикатуриста пре рата. Антибољшевичких уверења, почетком рата био је у немачком логору Нирнберг, а затим је од 1942. цртао карикатуре у „Новом времену“, али углавном не политичке. Претпоставља се да му је за зло узето дизајнирање плаката „Србијо мајко, помози!“ који је био намењен српским избеглицама из НДХ као и непубликоване оштре карикатуре Стаљина. Из УЛУС-а је искључен 17. фебраура 1945. године и убрзо стрељан. Његовој пресуди нема трага.
„Позвао ме је једне вечери командант батаљона и рекао да ће двојица познатих глумаца бити стрељани због сарадње са окупатором. Било је вече, негде око 19.30 сати. Аца Цветковић и Јован Танић стајали су у припремној просторији, већ свучени (имали су на себи само доње рубље), а жицом су били везани око мишица један уз другога. Били су разборити, нису изгледали као људи који иду на стрељање. Командант их је питао шта им је требало да сарађују са окупатором. Сећам се, Аца Цветковић је одговорио да ће се једног дана дознати права истина. Нисам схватао кривицу тих људи. Мислим да ни команданту није било јасно па их је упитао: „Када сте за време окупације певали Немцима, хоћете ли сада да певате и за нас?“ Цветковић и Танић отпевали су заједно део из неке оперете. Соба се орила од песме. Упитан за последњу жељу, Танић је одговорио да жели цигарету. Попушио је у дугом диму, вероватно желећи да се онесвести. Отишао сам, а они су камионом превезени на место погубљења.“
ОД ДЕСЕТИНЕ стрељаних новинара (више од седамдесет према подацима Комисије за тајне гробнице) на овом списку су се нашли:
Јован Тановић, предратни уредник „Политике“ и новинар „Новог времена“, сарадник „Обнове“ и других фашистичких листова. Одржавао је тесне везе са Немцима, један од руководилаца Недићеве окупаторске пропаганде. По сведочењу Драгог Стојадиновића, Тановић је током рата уређивао и недељни лист „Српско село“, који се држао прилично резервисано у односу на званичну пропаганду.
Велибор Бата Јовановић, новинар и уредник спортске рубрике „Обнове“. Оптужен да је као члан Љотићевог „Збора“ и сарадник „Обнове“ у својим чланцима ширио лажи против НОВ и подржавао издајничку Недићеву политику. Међутим, други сведоци наводе да је био у непријатељским односима са Љотићем још од предратних избора, због чега је смењен, па је до краја рата радио у Државном архиву бавећи се историографијом.
Душан Глишић, технички директор „Новог времена“, зет Милана Стојадиновића. За њега стоји само да је „агент немачке обавештајне службе“.
БОГДАН Симић – новинар из Београда, стални сарадник „Новог времена“, уређивао је спољнополитичку рубрику. Александар Бабовић, новинар „Новог времена“ је „у својим чланцима заступао окупатора и издајника Недића, а ширио лажи и клевете против НОП-а“.
Милорад Иванић, новинар, солунац, директор Централе за хумор (на месту биоскопа „Јадран“), стрељан је без пресуде са Михаилом Веселиновићем – предузетником, С. Попадићем – власником бомбоњере и М. Петровићем Опленцем – кафеџијом, 8. новембра 1944. на Сењаку у близини манастира Ваведење.
УЗ ЊИХ, у то време су ликвидирани, што „Политика“ није објавила, угледни публициста и новинар, зачетник анархосиндикализма у Србији – Крста Цицварић. Полуслеп, одведен је из свог стана у Скерлићевој 14 на губилиште. Хапшени су и осуђивани бивши директори и уредници „Политике“: Јован Поповић и Диша Стефановић. У ноћи између 4 и 5. јануара 1945. поред осталих ликвидиран је и рођени брат Милке Минић, Душан Јанковић, који је у току рата уређивао „Мики Мауса“. На листи 105 стрељаних у „Политици“ налазио се и познати стрип-цртач Вељко Коцкар који је, између осталог, цртао стрип-јунака Кактус Боба.
Драги Стојадиновић, ратни директор „Новог времена“, иако је успео да емигрира у Немачку (8. септембра 1944) изручен је јула 1945, а осуђен августа 1946. на смрт, па затим помилован на 15 година робије.
https://jadovno.com/likvidacije-glumaca-i-novinara/?lng=cir
 
Тема је, што се тиче, 'српске стране', отворена с пуно имена и информација (ко је стрељан и због чега од стране комуниста), међутим, нема ниједног имена ни информације ко је од хравтских глумаца стрељан због сарадње с непријатељем од стране комуниста.
Моја би опаска била, а и неки савет неког добронамерног са стране, да аутор унесе податке и за 'хрватску страну' , јер заиста делује да је пристрано у старту.
Ako si procitao uvodni tekst, tema se odnosi na glumce iz pozorista u Zg i Bg.
Glumce u Zg su ubijali ustase, a drugi su pobegli u partizane, a u Bg glumci iz pozrista su ucestvovali u progrmau Tadio Beograda gdu su vrsili propagandu protiv saveznika.
 

Ликвидације глумаца и новинара​


Глумцу Јовану Танићу, иако је као партизан ушао у Београд, није опроштена неслана шала на позоришној сцени за време рата на рачун НОБ-а: „Иду партизани! Шта, патлиџани?“


Књиге стрељаних у Србији и Београду
СИМПТОМАТИЧНО је да су, изгледа, једино у Србији стрељани и прогањани глумци због свог глумачког посла у време окупације док су, на пример, у Хрватској, где су позоришта током рата радила пуном паром углавном, несметано наставили своје каријере (на пример Јоже Хорват и други).Коментар пресуде у саопштењу Војног суда команде града Београда најбоље одражава схватања и погледе на културну елиту оних који су судили: „Многи људи који су били у бившој Југославији познати као јавни радници изменили су се у току окупације од националних радника у народне издајнике. Ти јавни нерадници водили су рачуна само о својим хонорарима и кад није било више фондова старе Југославије они су се ставили у службу непријатеља вршећи пропаганду у свом народу.“
Александар Цветковић, популаран и од стране својих колега означен је као један од најталентованијих глумаца свог времена, истицао се нарочито у Нушићевим комедијама. Оптужен је да се „као глумац у разним Недићевим позориштима и преко радија истакао исмевањем и омаловажавањем Енглеске, Совјетског Савеза, Америке и нашег покрета.“ Такође му је узето за зло што је за време рата кадио окупационом режиму, уплашен да га колега Мића Васић не денунцира код Немаца што је уочи рата у позоришту „Кишобранци“ певао куплете против фашизма и Хитлера.
ЈОВАН Танић, иако је у Београд ушао са ослободиоцима прикључивши се партизанима (ступио по ослобођењу Ваљева септембра 1944), оптужен је за „исмевање партизанског покрета и служење окупатору“. Није му опроштена делатност у Централи за смех, као и неслана шала на позоришној сцени за време рата на рачун НОБ-а („Иду партизани! Шта, патлиџани?“). Такође је осуђен и због тога што је присуствовао равногорској скупштини у селу Ба јануара 1944. године.
О ОКОЛНОСТИМА стрељања глумаца постоји неколико забележених сведочења. Владица Стефановић, бивши борац VIII црногорске бригаде, испричао је:

„Позвао ме је једне вечери командант батаљона и рекао да ће двојица познатих глумаца бити стрељани због сарадње са окупатором. Било је вече, негде око 19.30 сати. Аца Цветковић и Јован Танић стајали су у припремној просторији, већ свучени (имали су на себи само доње рубље), а жицом су били везани око мишица један уз другога. Били су разборити, нису изгледали као људи који иду на стрељање. Командант их је питао шта им је требало да сарађују са окупатором. Сећам се, Аца Цветковић је одговорио да ће се једног дана дознати права истина. Нисам схватао кривицу тих људи. Мислим да ни команданту није било јасно па их је упитао: „Када сте за време окупације певали Немцима, хоћете ли сада да певате и за нас?“ Цветковић и Танић отпевали су заједно део из неке оперете. Соба се орила од песме. Упитан за последњу жељу, Танић је одговорио да жели цигарету. Попушио је у дугом диму, вероватно желећи да се онесвести. Отишао сам, а они су камионом превезени на место погубљења.“
ОД ДЕСЕТИНЕ стрељаних новинара (више од седамдесет према подацима Комисије за тајне гробнице) на овом списку су се нашли:
Јован Тановић, предратни уредник „Политике“ и новинар „Новог времена“, сарадник „Обнове“ и других фашистичких листова. Одржавао је тесне везе са Немцима, један од руководилаца Недићеве окупаторске пропаганде. По сведочењу Драгог Стојадиновића, Тановић је током рата уређивао и недељни лист „Српско село“, који се држао прилично резервисано у односу на званичну пропаганду.
Велибор Бата Јовановић, новинар и уредник спортске рубрике „Обнове“. Оптужен да је као члан Љотићевог „Збора“ и сарадник „Обнове“ у својим чланцима ширио лажи против НОВ и подржавао издајничку Недићеву политику. Међутим, други сведоци наводе да је био у непријатељским односима са Љотићем још од предратних избора, због чега је смењен, па је до краја рата радио у Државном архиву бавећи се историографијом.
Душан Глишић, технички директор „Новог времена“, зет Милана Стојадиновића. За њега стоји само да је „агент немачке обавештајне службе“.
БОГДАН Симић – новинар из Београда, стални сарадник „Новог времена“, уређивао је спољнополитичку рубрику. Александар Бабовић, новинар „Новог времена“ је „у својим чланцима заступао окупатора и издајника Недића, а ширио лажи и клевете против НОП-а“.
Милорад Иванић, новинар, солунац, директор Централе за хумор (на месту биоскопа „Јадран“), стрељан је без пресуде са Михаилом Веселиновићем – предузетником, С. Попадићем – власником бомбоњере и М. Петровићем Опленцем – кафеџијом, 8. новембра 1944. на Сењаку у близини манастира Ваведење.
УЗ ЊИХ, у то време су ликвидирани, што „Политика“ није објавила, угледни публициста и новинар, зачетник анархосиндикализма у Србији – Крста Цицварић. Полуслеп, одведен је из свог стана у Скерлићевој 14 на губилиште. Хапшени су и осуђивани бивши директори и уредници „Политике“: Јован Поповић и Диша Стефановић. У ноћи између 4 и 5. јануара 1945. поред осталих ликвидиран је и рођени брат Милке Минић, Душан Јанковић, који је у току рата уређивао „Мики Мауса“. На листи 105 стрељаних у „Политици“ налазио се и познати стрип-цртач Вељко Коцкар који је, између осталог, цртао стрип-јунака Кактус Боба.
Драги Стојадиновић, ратни директор „Новог времена“, иако је успео да емигрира у Немачку (8. септембра 1944) изручен је јула 1945, а осуђен августа 1946. на смрт, па затим помилован на 15 година робије.
https://jadovno.com/likvidacije-glumaca-i-novinara/?lng=cir
Zasto niko od istoricara ne uzme Novo vreme da se vidi koju su propaganu protiv saveznicke vojske vrsio Tanic, Zanka....
Ameriknaci, Francuzi i Englezi su takve streljali bez pardona, i nema nikakve rehabilitacije.
 
Kakva je to retardirana logika "hrvatski glumci su išli u partizane pa ih partizani nisu streljali, a srpski nisu išli pa su ih streljali".

Glumce u Beogradu su partizanske vlasti progonile i streljale zbog navodne saradnje s okupatorom koja je svakako postojala i po zagrebačkim pozorištima ali se tamo to nije dogodilo zbog toga što su komunisti iz nekih svojih razloga smatrali da revolucionarni teror treba da bude fokusiran na Srbiju. Iza toga stoje, da se razumemo, pre svega srpski komunisti, tako da o nekoj hrvatskoj zaveri ne bi trebalo biti ovde reči.
 

Ликвидације глумаца и новинара​


Глумцу Јовану Танићу, иако је као партизан ушао у Београд, није опроштена неслана шала на позоришној сцени за време рата на рачун НОБ-а: „Иду партизани! Шта, патлиџани?“


Књиге стрељаних у Србији и Београду
СИМПТОМАТИЧНО је да су, изгледа, једино у Србији стрељани и прогањани глумци због свог глумачког посла у време окупације док су, на пример, у Хрватској, где су позоришта током рата радила пуном паром углавном, несметано наставили своје каријере (на пример Јоже Хорват и други).Коментар пресуде у саопштењу Војног суда команде града Београда најбоље одражава схватања и погледе на културну елиту оних који су судили: „Многи људи који су били у бившој Југославији познати као јавни радници изменили су се у току окупације од националних радника у народне издајнике. Ти јавни нерадници водили су рачуна само о својим хонорарима и кад није било више фондова старе Југославије они су се ставили у службу непријатеља вршећи пропаганду у свом народу.“
Александар Цветковић, популаран и од стране својих колега означен је као један од најталентованијих глумаца свог времена, истицао се нарочито у Нушићевим комедијама. Оптужен је да се „као глумац у разним Недићевим позориштима и преко радија истакао исмевањем и омаловажавањем Енглеске, Совјетског Савеза, Америке и нашег покрета.“ Такође му је узето за зло што је за време рата кадио окупационом режиму, уплашен да га колега Мића Васић не денунцира код Немаца што је уочи рата у позоришту „Кишобранци“ певао куплете против фашизма и Хитлера.
ЈОВАН Танић, иако је у Београд ушао са ослободиоцима прикључивши се партизанима (ступио по ослобођењу Ваљева септембра 1944), оптужен је за „исмевање партизанског покрета и служење окупатору“. Није му опроштена делатност у Централи за смех, као и неслана шала на позоришној сцени за време рата на рачун НОБ-а („Иду партизани! Шта, патлиџани?“). Такође је осуђен и због тога што је присуствовао равногорској скупштини у селу Ба јануара 1944. године.
О ОКОЛНОСТИМА стрељања глумаца постоји неколико забележених сведочења. Владица Стефановић, бивши борац VIII црногорске бригаде, испричао је:

„Позвао ме је једне вечери командант батаљона и рекао да ће двојица познатих глумаца бити стрељани због сарадње са окупатором. Било је вече, негде око 19.30 сати. Аца Цветковић и Јован Танић стајали су у припремној просторији, већ свучени (имали су на себи само доње рубље), а жицом су били везани око мишица један уз другога. Били су разборити, нису изгледали као људи који иду на стрељање. Командант их је питао шта им је требало да сарађују са окупатором. Сећам се, Аца Цветковић је одговорио да ће се једног дана дознати права истина. Нисам схватао кривицу тих људи. Мислим да ни команданту није било јасно па их је упитао: „Када сте за време окупације певали Немцима, хоћете ли сада да певате и за нас?“ Цветковић и Танић отпевали су заједно део из неке оперете. Соба се орила од песме. Упитан за последњу жељу, Танић је одговорио да жели цигарету. Попушио је у дугом диму, вероватно желећи да се онесвести. Отишао сам, а они су камионом превезени на место погубљења.“
ОД ДЕСЕТИНЕ стрељаних новинара (више од седамдесет према подацима Комисије за тајне гробнице) на овом списку су се нашли:
Јован Тановић, предратни уредник „Политике“ и новинар „Новог времена“, сарадник „Обнове“ и других фашистичких листова. Одржавао је тесне везе са Немцима, један од руководилаца Недићеве окупаторске пропаганде. По сведочењу Драгог Стојадиновића, Тановић је током рата уређивао и недељни лист „Српско село“, који се држао прилично резервисано у односу на званичну пропаганду.
Велибор Бата Јовановић, новинар и уредник спортске рубрике „Обнове“. Оптужен да је као члан Љотићевог „Збора“ и сарадник „Обнове“ у својим чланцима ширио лажи против НОВ и подржавао издајничку Недићеву политику. Међутим, други сведоци наводе да је био у непријатељским односима са Љотићем још од предратних избора, због чега је смењен, па је до краја рата радио у Државном архиву бавећи се историографијом.
Душан Глишић, технички директор „Новог времена“, зет Милана Стојадиновића. За њега стоји само да је „агент немачке обавештајне службе“.
БОГДАН Симић – новинар из Београда, стални сарадник „Новог времена“, уређивао је спољнополитичку рубрику. Александар Бабовић, новинар „Новог времена“ је „у својим чланцима заступао окупатора и издајника Недића, а ширио лажи и клевете против НОП-а“.
Милорад Иванић, новинар, солунац, директор Централе за хумор (на месту биоскопа „Јадран“), стрељан је без пресуде са Михаилом Веселиновићем – предузетником, С. Попадићем – власником бомбоњере и М. Петровићем Опленцем – кафеџијом, 8. новембра 1944. на Сењаку у близини манастира Ваведење.
УЗ ЊИХ, у то време су ликвидирани, што „Политика“ није објавила, угледни публициста и новинар, зачетник анархосиндикализма у Србији – Крста Цицварић. Полуслеп, одведен је из свог стана у Скерлићевој 14 на губилиште. Хапшени су и осуђивани бивши директори и уредници „Политике“: Јован Поповић и Диша Стефановић. У ноћи између 4 и 5. јануара 1945. поред осталих ликвидиран је и рођени брат Милке Минић, Душан Јанковић, који је у току рата уређивао „Мики Мауса“. На листи 105 стрељаних у „Политици“ налазио се и познати стрип-цртач Вељко Коцкар који је, између осталог, цртао стрип-јунака Кактус Боба.
Драги Стојадиновић, ратни директор „Новог времена“, иако је успео да емигрира у Немачку (8. септембра 1944) изручен је јула 1945, а осуђен августа 1946. на смрт, па затим помилован на 15 година робије.
https://jadovno.com/likvidacije-glumaca-i-novinara/?lng=cir
Svaki Srbin koji ima mozak smatran je narodnim neprijateljem jer je 1937. u Drezdenu srpski nacionalni interes proglašen za narodnog neprijatelja.
 
Kakva je to retardirana logika "hrvatski glumci su išli u partizane pa ih partizani nisu streljali, a srpski nisu išli pa su ih streljali".

Glumce u Beogradu su partizanske vlasti progonile i streljale zbog navodne saradnje s okupatorom koja je svakako postojala i po zagrebačkim pozorištima ali se tamo to nije dogodilo zbog toga što su komunisti iz nekih svojih razloga smatrali da revolucionarni teror treba da bude fokusiran na Srbiju. Iza toga stoje, da se razumemo, pre svega srpski komunisti, tako da o nekoj hrvatskoj zaveri ne bi trebalo biti ovde reči.
Ne svidjaju ti se istorijske cinjenice ? Malo bi da izmislis nove ?
Srpski glumci su ''navodno'' saradjivali ( tako sto su na radio Beogradu vrsili propagandu protiv Zapadnik saveznika - Novo vreme je pisalo o tome ), a kazes da je saradnja postojalo i u zagrebackim pozoristima ? Gde su ti dokazi ?
Komunisti su 'fokusirali revolucionarni teror nas Srbiju'' zato je Tito amnestirao pola cetnickog pokreta 1944.
Da ti kazem jednu stvar istorija su cinjenice koje su dokazane i proverljive, a ovo sto tu pricas su tvoje mastarije.
 
Ne svidjaju ti se istorijske cinjenice ? Malo bi da izmislis nove ?
Srpski glumci su ''navodno'' saradjivali ( tako sto su na radio Beogradu vrsili propagandu protiv Zapadnik saveznika - Novo vreme je pisalo o tome ), a kazes da je saradnja postojalo i u zagrebackim pozoristima ? Gde su ti dokazi ?
Komunisti su 'fokusirali revolucionarni teror nas Srbiju'' zato je Tito amnestirao pola cetnickog pokreta 1944.
Da ti kazem jednu stvar istorija su cinjenice koje su dokazane i proverljive, a ovo sto tu pricas su tvoje mastarije.
Ja ne znam da li se ti drogiraš ili je u pitanju samo nedostatak inteligencije ali u oba slučaja ne bi trebalo da se pozivaš na istorijske činjenice. Šta ima Tito da amnestira četnike kada je na čelo združenog antifašističkog otpora došao na inicijativu Londona a na Zapadu su četnici imali status saveznika.

Što se tiče zagrebačkih i beogradskih glumaca, to su samo tvoja nasilna poređenja i konstrukcije koje su ti potrebne da bi opravdao ubistva u principu nevinih beogradskih glumaca pošto se ložiš na nasilje. Frustriran si što nemaš priliku da ga malo i sam praktikuješ pa projektuješ tog jadnog sebe u osvedočene istorijske nasilnike, komuniste.
 
Ja ne znam da li se ti drogiraš ili je u pitanju samo nedostatak inteligencije ali u oba slučaja ne bi trebalo da se pozivaš na istorijske činjenice. Šta ima Tito da amnestira četnike kada je na čelo združenog antifašističkog otpora došao na inicijativu Londona a na Zapadu su četnici imali status saveznika.

Što se tiče zagrebačkih i beogradskih glumaca, to su samo tvoja nasilna poređenja i konstrukcije koje su ti potrebne da bi opravdao ubistva u principu nevinih beogradskih glumaca pošto se ložiš na nasilje. Frustriran si što nemaš priliku da ga malo i sam praktikuješ pa projektuješ tog jadnog sebe u osvedočene istorijske nasilnike, komuniste.
Ne znas osnovne stvari iz istorije, a hoces nekome da drzis predavanje.
1943 Tehernaska konferencija, cetnici dobiju nogu u bulju posto su saveznici Treceg rajha, a partizani se priznaju.

Teheranska konferencija​

https://hr.wikipedia.org/wiki/Teheranska_konferencija
To sto ne znas da je Tito amnestirao cetnike, ne znaci da to nije istorijsa cinjenica.
Daje se opšta amnestija svim licima koja su učestvovala u jedinicama Draže Mihailovića…“

Prethodno je kralj Petar II 12. septembra 1944. izdao ultimatum ravnogorskim i ostalim četničkim pokretima o prekidu saradnje s okupatorom. Draža Mihailović nije to poslušao kao ni drugi četnički komandanti koji su bili pod njegovim uticajem.

Tito je nekoliko puta upućivao pozive pripadnicima neprijateljskih jedinica (to je uključivalo Mihilovićeve četnike, hrvatske domobrane i slovenske domobrance, ali ne i ustaše i nedićevce i ljotićevce) da pređu na stanu Narodnooslobodilačkog pokreta, uz obećanje amnestije. Posljednji rok bio je do 15. januara 1945. Znatan broj četnika iz Srbije iskoristio je tu priliku. Time je mnogo četnika ostalo nekažnjeno, a mnogi su se infiltrirali u Komunističku partiju, te se predstavljali kao oslobodioci Jugoslavije. Jedan u nizu paradoksa je i taj, da su ti isti (dojučerašnji četnici), slijedećih mjeseci, u “završnim operacijama za oslobađanje zapadnih krajeva zemlje“, ovoga puta stizali kao “oslobodioci”

Milan Radanović: Partizani su amnestirali preko polovine pripadnika četničkog pokreta​

https://www.portalnovosti.com/milan...EJgQXgbmFkH-O-0gk7m3F0VpPAoRy0SwqoThQpc_uaWQo

''Moja nasilna poredjenja'' ???!!! Daj tvoja pitoma poredjenja, daj literaturu sta si citao da uporedimo.
Beogradski glumci su zajedno sa Nemcima na Radio Beogradu ucestvovali u propagandi protiv Zapadnih Saveznikas i Rusa, a za tebe su ''nevini'' samo zato sto su Srbi.
Tek koje su tvoje frustracije koje se zasnivaju na rvojoj masti, a da nemaju veze sa realnim zivotom.
Po tebu i su cetnici sto su klali bebe u Vranicu nevini, samo zato sto su ''Srbi'....
 
Ne znas osnovne stvari iz istorije, a hoces nekome da drzis predavanje.
1943 Tehernaska konferencija, cetnici dobiju nogu u bulju posto su saveznici Treceg rajha, a partizani se priznaju.

Teheranska konferencija​

https://hr.wikipedia.org/wiki/Teheranska_konferencija
To sto ne znas da je Tito amnestirao cetnike, ne znaci da to nije istorijsa cinjenica.
Daje se opšta amnestija svim licima koja su učestvovala u jedinicama Draže Mihailovića…“

Prethodno je kralj Petar II 12. septembra 1944. izdao ultimatum ravnogorskim i ostalim četničkim pokretima o prekidu saradnje s okupatorom. Draža Mihailović nije to poslušao kao ni drugi četnički komandanti koji su bili pod njegovim uticajem.

Tito je nekoliko puta upućivao pozive pripadnicima neprijateljskih jedinica (to je uključivalo Mihilovićeve četnike, hrvatske domobrane i slovenske domobrance, ali ne i ustaše i nedićevce i ljotićevce) da pređu na stanu Narodnooslobodilačkog pokreta, uz obećanje amnestije. Posljednji rok bio je do 15. januara 1945. Znatan broj četnika iz Srbije iskoristio je tu priliku. Time je mnogo četnika ostalo nekažnjeno, a mnogi su se infiltrirali u Komunističku partiju, te se predstavljali kao oslobodioci Jugoslavije. Jedan u nizu paradoksa je i taj, da su ti isti (dojučerašnji četnici), slijedećih mjeseci, u “završnim operacijama za oslobađanje zapadnih krajeva zemlje“, ovoga puta stizali kao “oslobodioci”

Milan Radanović: Partizani su amnestirali preko polovine pripadnika četničkog pokreta​

https://www.portalnovosti.com/milan...EJgQXgbmFkH-O-0gk7m3F0VpPAoRy0SwqoThQpc_uaWQo

''Moja nasilna poredjenja'' ???!!! Daj tvoja pitoma poredjenja, daj literaturu sta si citao da uporedimo.
Beogradski glumci su zajedno sa Nemcima na Radio Beogradu ucestvovali u propagandi protiv Zapadnih Saveznikas i Rusa, a za tebe su ''nevini'' samo zato sto su Srbi.
Tek koje su tvoje frustracije koje se zasnivaju na rvojoj masti, a da nemaju veze sa realnim zivotom.
Po tebu i su cetnici sto su klali bebe u Vranicu nevini, samo zato sto su ''Srbi'....
O tebi sasvim dovoljno govori činjenica da ovde kao referencu poturaš hrvatsku Vikipediju, koja je već jednom proskribovana zbog nacizma, pa su morali da je pišu iz početka.

Što se četnika tiče, o njima se uglavnom sada već sve zna, ko naravno hoće da zna, tebe tu svakako ne ubrajam.

Draža Mihailović je 1946. od Harija Trumana dobio odlikovanje Legion of Merit. U obrazloženju odlikovanja je navedeno „Генерал Михаиловић и његове снаге, упркос недовољном снабдевању, и борећи се под изузетним тешкоћама, материјално су допринели савезничкој војсци и били учесници у извојевању коначне савезничке победе.”

Tako da pitanje kakav je status imala JVuO u odnosu na Saveznike je rešeno i ne bih te više zadržavao. A ovo i nije tema o četnicima nego o komunističkim posleratnom teroru koji se sastoji u masovnim streljanjima nedužnih ljudi, ili ljudi čija krivica je beznačajna; u svakom slučaju, streljani su bez suda.

To što se ti ložiš na tu vrstu nasilja, to sa istorijom već nema veze, to je za psihijatriju.
 
O tebi sasvim dovoljno govori činjenica da ovde kao referencu poturaš hrvatsku Vikipediju, koja je već jednom proskribovana zbog nacizma, pa su morali da je pišu iz početka.

Što se četnika tiče, o njima se uglavnom sada već sve zna, ko naravno hoće da zna, tebe tu svakako ne ubrajam.

Draža Mihailović je 1946. od Harija Trumana dobio odlikovanje Legion of Merit. U obrazloženju odlikovanja je navedeno „Генерал Михаиловић и његове снаге, упркос недовољном снабдевању, и борећи се под изузетним тешкоћама, материјално су допринели савезничкој војсци и били учесници у извојевању коначне савезничке победе.”

Tako da pitanje kakav je status imala JVuO u odnosu na Saveznike je rešeno i ne bih te više zadržavao. A ovo i nije tema o četnicima nego o komunističkim posleratnom teroru koji se sastoji u masovnim streljanjima nedužnih ljudi, ili ljudi čija krivica je beznačajna; u svakom slučaju, streljani su bez suda.

To što se ti ložiš na tu vrstu nasilja, to sa istorijom već nema veze, to je za psihijatriju.
O tebi sasvim dovoljno govori cinjenicom da nemas pojma o temi, nego dodjes da izmislja i fantaziras kako su srpski glumci bili nevini , samp zato sto su Srbi.
Onda bezis sa teme, ubacujes Drazu koji nema nema veze sa temom, i jos izmislja da je odlikovan ''zbog borbe protiv fasizma'', a o teheranskoj konferenciji nemas pojma nego opet fantaziras,

Na kraju opet tvoje nebuloze - ja sam izneo istorijske cinjenice, a ti ''zakljucujes'' da se ja ''lozim'' na nasilje....to sto ti pricas ima veze samo sa tvojom mastom.....
 
Tito je''patoloski mrzeo Srbe"' a 1944 amnestirao pola cetnickog pokreta kada su presli u partizane....
да, чуњеница је да Тито није волео да стреља хрватске глумце, ни којекакве смешне епизодисте, ни главног глумца усташке крваве драме. зато судови Титове ФНРЈ никад нису ни судили ни осудили поглавника НДХ Павелића. али зато јесу осудили на смрт проф. Слободана Јовановића, старца који рат такорећи није ни видео очима. то је та Титова бољшевичка хрвацка "правица".
 
да, чуњеница је да Тито није волео да стреља хрватске глумце, ни којекакве смешне епизодисте, ни главног глумца усташке крваве драме. зато судови Титове ФНРЈ никад нису ни судили ни осудили поглавника НДХ Павелића. али зато јесу осудили на смрт проф. Слободана Јовановића, старца који рат такорећи није ни видео очима. то је та Титова бољшевичка хрвацка "правица".
Tito ''nije voleo da strelja hrvatske glumce''....Od Hrvatskim glumaca HDK pola ih otislo u partizane, a druga polovina zavrsila u logorima ili ubijena od ustasa
 
Tito ''nije voleo da strelja hrvatske glumce''....Od Hrvatskim glumaca HDK pola ih otislo u partizane, a druga polovina zavrsila u logorima ili ubijena od ustasa
а где је отишао главни глумац усташке драме? и како то да Титов суд осуди на смрт Слободана Јовановића, а поглавника Павелића поштеди судског епилога? да ли је тај аршин код Тита израз његове бољшевичке "правде" или чисто хрватске "правице"?
 

Back
Top