Prošeta li se malo ovom planetom, netko bi mogao pomisliti da je upoznao različite ljude, visoke, niske, šire i uže u struku, ili na primjer žute i crne boje. Iako to izgleda nemoguće, sve se ovo šarenilo ljudskih bića ponaša na identičan način kad se radi o nekim ozbiljnim stvarima. Probaš li ih upitati o važnim temama kao što su život, politika ili društveni problemi, sresti ćeš se sa sličnim izrazima lica i gotovo istim odgovorima. Mentalitet ljudi suvremene civilizacije je odraz skoro apsolutnog nedostatka kreativnosti. Populacija se jednolično poput robota ponaša predvidljivo što je vrlo vrijedna olakšavajuća okolnost za vladajuću elitu.
Neizbježna sudbina svakog od nas je da neko prije, neko poslije, umrijeti na kraju ipak moramo. Pretpostavka je da to igra važnu ulogu u načinu na koji ljudi troše svoj dragocjeni životni vijek. No stoji činjenica da ljudska stvorenja za to uopće nisu zainteresirana, jer bi u suprotnom slučaju, shvaćajući življenje kao osnovnu svrhu samog postojanja, ljudi danas bili stanovnici nekog skroz drukčijeg mjesta. Autentični individualni životi, inteligencija i kreativnost, mnogo bi se više cijenili nego danas. Ali u toj realnosti, tko bi više bio voljan sudjelovati u izgradnji svijeta gdje su ubijanje, mučenje i uništavanje primarna industrijska djelatnost?
Imajući u vidu cijeli niz abnormalnih okolnosti koje smo olako prihvatili kao nešto sasvim normalno, bit će da smo svi skrenuli. Iz nekog čudnog razloga, u okružju u kojem za one koji povlače glavne poteze nema nikakvih restrikcija, smetnuli smo s uma postaviti si ona najključnija pitanja.
Kako smo se u stvari zapravo nasukali na ovu noćnu moru?
Više je svjetionika koji su nas naveli u ovu frustrirajuću situaciju što sada izgleda kao zbunjenost unutar koje dvije figure probavaju zasjesti na sjedalo istog bicikla s jednim kotačem, nemajući blage veze kamo i kako se uputiti.
Istina je grozna, a ona je ni manje ni više nego ta da najveći broj ljudi nikad nije razmišljao sam za sebe svojom glavom, pa zbog toga nema tri čiste o realnom svijetu. Komponenta koja nedostaje u svakoj cigli od koje je izgrađen naš ultra-moderni svijet je sposobnost običnih ljudi da samostalno razmišljaju sami za sebe, i da posljedično, neovisno o volji, naredbama i uputama gazdi; djeluju sukladno otkrićima do kojih su došli.
Video:
Neizbježna sudbina svakog od nas je da neko prije, neko poslije, umrijeti na kraju ipak moramo. Pretpostavka je da to igra važnu ulogu u načinu na koji ljudi troše svoj dragocjeni životni vijek. No stoji činjenica da ljudska stvorenja za to uopće nisu zainteresirana, jer bi u suprotnom slučaju, shvaćajući življenje kao osnovnu svrhu samog postojanja, ljudi danas bili stanovnici nekog skroz drukčijeg mjesta. Autentični individualni životi, inteligencija i kreativnost, mnogo bi se više cijenili nego danas. Ali u toj realnosti, tko bi više bio voljan sudjelovati u izgradnji svijeta gdje su ubijanje, mučenje i uništavanje primarna industrijska djelatnost?
Imajući u vidu cijeli niz abnormalnih okolnosti koje smo olako prihvatili kao nešto sasvim normalno, bit će da smo svi skrenuli. Iz nekog čudnog razloga, u okružju u kojem za one koji povlače glavne poteze nema nikakvih restrikcija, smetnuli smo s uma postaviti si ona najključnija pitanja.
Kako smo se u stvari zapravo nasukali na ovu noćnu moru?
Više je svjetionika koji su nas naveli u ovu frustrirajuću situaciju što sada izgleda kao zbunjenost unutar koje dvije figure probavaju zasjesti na sjedalo istog bicikla s jednim kotačem, nemajući blage veze kamo i kako se uputiti.
Istina je grozna, a ona je ni manje ni više nego ta da najveći broj ljudi nikad nije razmišljao sam za sebe svojom glavom, pa zbog toga nema tri čiste o realnom svijetu. Komponenta koja nedostaje u svakoj cigli od koje je izgrađen naš ultra-moderni svijet je sposobnost običnih ljudi da samostalno razmišljaju sami za sebe, i da posljedično, neovisno o volji, naredbama i uputama gazdi; djeluju sukladno otkrićima do kojih su došli.
Video:
