Glasanje Glasanje za prozni konkurs na temu "epska fantastika"

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Džudi S

Brišem spam
Moderator
Poruka
5.897
Stigle su tri priče za koje možete glasati do 21.01. do 24h.

Imate 5 poena na raspolaganju

Pravila

1. Pravo glasa imaju svi učesnici foruma, uključujući i autore koji ne smeju glasati za svoj rad,
2. Glasanje autora nije obavezno ali je poželjno,
3. Moderator koji organizuje konkurs nema pravo glasa,
4. Glasanje je javno,
5. Svako ima na raspolaganju 5 poena, koje možete podeliti ili dati jednom radu,
6. Komentarisanje radova je poželjno (autori žele, pa ispoštujmo),
7. Po isteku roka određenog za glasanje moderator proglašava rezultate i pobednika,
8. Nepravilno, neozbiljno glasanje neće se računati
9. Simbolična nagrada za pobednika konkursa je zadavanje teme za naredno takmičenje.
 
Priča br.1.

Zov Izgubljenog Zvezdovida


U prostranstvima sveta Kalidar, gde vetrovi nose priče bogova, a planine skrivaju odjeke starih bitaka, započela je saga koja će promeniti tok istorije.

Jezero Elion, ogledalo večnih zvezda, odavno je bilo izvor misterija. Kažu da je svaki odsjaj na njegovoj površini trag jedne izgubljene sudbine. U noći zimskog solsticija, kada su meseci Elar i Thion u savršenom skladu, nebo se otvorilo, i kometa je proletela nad nebom, ostavljajući vatreni trag. Ljudi su govorili da je to znak povratka Zvezdovida, drevnog artefakta koji poseduje moć da preokrene čitav svet.

U malenom selu Aethar, smeštenom na ivici Šume tišine, mlada Alenara je posmatrala taj nebeski fenomen sa krova svoje porodične kuće. Vetar joj je mrsio vatreno crvenu kosu dok je srce ubrzano kucalo, kao da odgovara na tihi zov. Dok su ostali seljani gledali u kometu sa strahopoštovanjem i strahom, Alenara je osetila nešto drugačije. Osetila je da je kometa bila poruka – i da je namenjena njoj.

“Zvezdovid se vraća,” rekla je njen baka Lirien, stara čuvarka lokalnih legendi. “Legende kažu da će onaj ko ga pronađe odlučiti sudbinu sveta.”

“A šta ako taj neko odluči pogrešno?” pitala je Alenara, nesvesna da će uskoro postati deo te priče.



Narednog jutra, Alenara je odlučila da napusti svoje selo i krene u potragu za Zvezdovidom. Znala je da je pred njom put prepun opasnosti, ali zov sudbine bio je prejak da bi ga ignorisala. Spakovala je osnovne stvari: svoj luk i strele, amajliju koju joj je baka poklonila, i knjigu proročanstava koju je godinama proučavala.

“Vratiću se, baka,” rekla je pre nego što je kročila na stazu koja je vodila u nepoznato. Lirien joj je klimnula glavom, ali u njenim očima se videla strepnja.

“Prati svoje srce, dete moje. Ali ne zaboravi – velika moć uvek dolazi uz još veće iskušenje.”



Putovanje je vodilo Alenaru kroz Šumu tišine, gde je drveće šaptalo tajne davnih vremena. Tu je srela svog prvog saveznika, Dareth—prokletog ratnika koji je nekada bio slavni general Kraljevstva Zefariona. Dareth je bio visok i impozantan, ali njegov pogled je nosio teret nebrojenih grehova.

“Kuda ideš sama u ovim opasnim krajevima?” upitao ju je, pojavivši se iz senke kao duh.

“Tražim Zvezdovid,” odgovorila je iskreno.

Dareth se nasmejao, ali to nije bio smeh radosti. “Traži ga pola sveta, devojko. Šta ćeš ti sa moći koja može uništiti čitavu stvarnost?”

“Obećala sam sebi da ću ga pronaći i osigurati da ne padne u pogrešne ruke.”

Nakon duge tišine, Dareth je klimnuo glavom. “Dobro. Idem s tobom. Ako ne mogu iskupljenjem izbrisati svoje grehe, onda ću barem sprečiti druge da ih ponove.”



Njihovo putovanje ih je odvelo u Saharion, pustinju koja je skrivala ruševine drevnog grada Khal-Adira. Tu su naišli na Myru, vešticu iz Nebeske Akademije, koja je proučavala stare rune u napuštenom hramu. Myra je bila poznata po svom britkom jeziku i oštrom umu, ali iza njene samouverenosti skrivala se duboka usamljenost.

“Vi tražite Zvezdovid?” upitala ih je, kada su joj objasnili svoju misiju. “Zar niste čuli da taj artefakt uništava svakoga ko pokuša da ga koristi?”

“Čuli smo,” odgovorila je Alenara. “Ali takođe znamo da ga neko mora pronaći pre nego što ga pronađu pogrešni ljudi.”

Myra ih je dugo posmatrala, a onda se nasmejala. “Pa, ako već idem u smrt, bolje da idem u dobrom društvu.”



Njih troje su nastavili prema Tvrđavi Senki, misterioznom mestu gde se stvarnost susreće sa zaboravom. Na putu su se suočavali sa brojnim izazovima: ledenim stvorenjima na vrhovima planina Arathora, demonima tame koji su izlazili iz pustoši Morganta, i magijskim zagonetkama koje su čuvale prolaz prema Tvrđavi.

Kako su se približavali svom odredištu, Alenara je počela da oseća teret odgovornosti. U trenucima tišine, sećala se bakinih reči: “Velika moć donosi još veća iskušenja.”

“A šta ako nisam dorasla ovom zadatku?” upitala je jednom prilikom Myru.

“Niko nije siguran dok ne dođe trenutak odluke,” odgovorila je veštica. “Ali, Alenara, ti imaš srce koje vodi pravdom. To je već pola pobede.”



Konačno, stigli su do Tvrđave Senki. Njena kapija bila je ogromna i prekrivena runama koje su zračile tamnom svetlošću. Unutra su naišli na prizore koji su ih ostavili bez daha – hodnici puni uspomena na davno izgubljene svetove, slike bitaka koje su se odigrale pre nego što je vreme postojalo.

U samoj srži tvrđave, Zvezdovid je ležao na prestolu zaborava, blistajući svetlom koje je bilo istovremeno očaravajuće i zastrašujuće. Alenara je zakoračila napred, osećajući kako joj srce lupa kao nikada ranije.

“Pre nego što dotakneš Zvezdovid, moraš doneti odluku,” rekao je glas koji je dolazio iz samog artefakta. “Da li ćeš koristiti moju moć da promeniš svet, ili me uništiti zauvek?”

Alenara je zatvorila oči i duboko udahnula. Setila se svih žrtava koje su napravili da bi stigli ovde, svih ljudi koji su verovali u nju. Njena odluka nije bila laka, ali je bila ispravna.

“Uništiću te,” rekla je. “Svet mora pronaći sopstveni put, bez oslanjanja na moć koja pripada bogovima.”

Zvezdovid je zablistao poslednji put, a onda se pretvorio u prah. Svet je ponovo bio slobodan, ali Alenara je znala da prava priča tek počinje.
 
Priča br.2.

---

Tihu letnju noc prekida jak zenski vrisak i poziv u pomoc.
- Niko te ne cuje i nece ti pomoci - rece jedan od maskiranih muskaraca dok je pokusavao da savlada devojku duge plave kose.
Jos dvojica njegovih prijatelja mu priskace u pomoc dok cetvrti pretura po torbama u njenom kampu.
Kamp je u haosu, njeni saputnici leze mrtvi oko vatre dok se ona bori, zna da nece odmah da je ubiju. Pokusava da se oslobodi ali su jaci od nje i obaraju je na zemlju pokusavajuci da joj strgnu zelenu suknju koja ima na sebi. U tom trenutku kratko koplje pogadja muskarca zauzetog torbama u ledja. U susret im dolazi veliki konj sa krupnim jahacem na sebi koji sprema novo koplje za bacanje i pogadja u rame muskarca koji se nalzai kod nogu devojke. Jedan od njih pokusava da nadje svoj luk koji je ranije odbacio ali i njega pogadja novo koplje pravo u grudi. Poslednji podize svoj stit i zauzima stav za borbu. Konjanik ide lagano ka njemu i vadi svoju ratnu sekiru, snaznim udarcem lomi stit i levu ruku. Muskarac pada dok ga konjanik udara jos jednom pored vrata zavrsavajuci njegovu agoniju bola.
Devojka lezi na zemlji zbunjena i uplasena, povlaceci se unazad, konjanik je ignorise i prilazi jedinom prezivelom od cetvorice muskaraca, onome pogodjenom u rame. Moze da vidi da je u pitanju krupan muskarac u neobicnom oklopu, definitivno stranac . Na glavi nosi slem koji se sastoji iz metalnog dela na koji se nastavlja veriznjaca. Vidi da ranjeni muskarac nesto govori i potom ga konjanik probada svojim dugim macem. Okrece se ka njoj i prilazi joj lagano bez oruzja u rukama.
- Ne boj se, necu te povrediti - rece joj mirnim glasom.
- Pridji blize vatri, neko zeli da razgovara sa tobom, samo ubaci ovaj prah u plamen - rece ostavljajuci vrecicu pored vatre - ona ce ti sve objasniti a je te cekam pored konja.
Prisla je do vrecice i peroznala izvezeni grb na njoj, otvorila i bacila ceo sadrzaj u plamen koji se odmah razbuktao plavim plamenom obrazujuci figuru zene koja je stajala sa prekrstenim rukama i gledala pravo u nju.
- Zdravo Natalija, drago mi je da nismo zakasnili - rece mirno glas zene iz vatre.
- Podji sa njim, dovesce te kod mene da zavrsimo ritual jer je vremena sve manje a nesto veliko se sprema. Mozes da mu verujes, pouzdan je i vrlo efikasan iako deluje jako surovo.
- Ali.. - poce Natalija kada je zena iz plamena prekinu...
- Pozuri, on ce ti odgovoriti na sva pitanja ako imate vremena, neko dolazi.
Vatra i plamen su utihnuli a ona pridje konjaniku koji je vec uzjahao i pruzio joj ruku da se popne na njegovog konja.
- Ko si ti? - upita natalija.
- Nije sada vazno, moramo odmah da krenemo, goblini dolaze.
Zgrabio joj je ruku i postavio iza sebe dajuci signal konju da krenu sto pre.
- Napravili ste kamp na zemlji goblina koji bas i ne vole ljude, u ratu su vec generacijama bez ikakvog pomaka na obe strane - rece konjanik.
- Pitala si za ime, nemam ga. Nisam ga jos zasluzio po tradiciji mog naroda, mi smo iznad Belih planina na severu.
- Kako si znao gde smo napravili kamp?
- Pratio sam one razbojnike vec nekoliko dana, znao sam da im je cilj da te otmu zbog otkupa ali mi je zao tvojih pratilaca sto sam zakasnio. Tvoja prijateljica mi je javila pre mesec dana da si u opasnosti i da pozurim do tebe, imam dogovor sa njom koji podrazumeva i tebe.
- Kako to mislis?
- Treba da te odvedem kod nje a ona ce mi potom pomoci oko necega, znaj da si bezbedna i da cemo tamo biti za par dana jer je put suvise dug. Niko nas nece pratiti.
- Da li si siguran?
- Naravno.
Pred zoru su presli reku i napustili teritoriju goblina i usli u Veliku sumu u kojoj su bili jako visoki hrastovi po nekoliko metara u precniku.
- Ovo je sveto mesto, nece niko uci ovuda. Cuvaju ga Vile ali mi imamo slobodan put - rece konjanik vadeci veliki medaljon koji je zakacio na sedlo svog konja.
- Napravicemo kamp kod one velike stene, tu smo bezbedni a sledeceg dana nastavljamo. Stizemo na vreme kao sto sam rekao.
Kada su stali pored kamena i poceli da skidaju stvari sa konja prisla im je grupa prelepih devojaka duge kose isprepletane cvecem u belim haljinama. Jedna od njih je istupila napred i strogo upitala:
-Ko ste vi i sta radite ovde?
Konjanik skide medaljon sa sedla pokazujuci ga i rece:
- Mi smo putnici na jako vaznom poslu, kada otvoris medaljon videces poruku koju samo ti mozes da razumes.
Devojka uze medaljon i otvori ga, pred njenim ocima je bilo svetlo poput suncevog.
- Mi smo Vile, cuvari ove sume gde ste dosli - rece ona i nastavi - imate siguran prolaz i odvescemo vas do izlaska iz sume. Zveri koje ovde zive vas nece dirati a hranu i vodu za vas konja cete dobiti od nas. Nadam se da sve ovo nece biti uzalud...
 
Priča br.3

---

Леп,удобан простран стан са централним грејањем.Књиге лењо наслагане и блиставе до нивоа врхунског сјаја.Портал се отворио и за час усисао незнанца у пролазак ка нечему што није могао да идентификује."Хеј,јеси ли то ти?Изабрани,који ће да спашава себе?"
Бледо гледајући непознати пејзаж тихо је ћутао и ишао ка другом порталу.
"Ти ћеш да нас спасиш као и себе што си,јел' тако?"
Тражећи други портал изгубио је појам о времену и поново се нашао у стану.
Ко је и шта ради ту није знао али,некако се увек враћао на то место.

Следећи портал га је усисао у себе и пребацио ка нормалном свету.Свету где је све било како треба и одједном се сетио ко је и шта тражи кроз векове.Али,следећи портал га је вратио у онај исти стан где је,заборавивши све почео да трага за одговорима.Можда се они неће десити али,ово је био веома удобан нечији кутак за живот.Обућа уредно сложена и храна фино спремљена,лепо у неутралним тоновима уређено место за живот.Одједном,погледавши мало боље схвати да се налази у нечијем сну.Неко сања о свему овоме,запитао се и изашао крај особе која је сањала.
Видео је стар кревет,поприлично попуцао, плафон исто тако попуцао док га је прљав под који је немогуће очистити подсећао на нешто а стари прашњави прозори указивали да неко ту живи.Прошао је крај врата, видео црне флеке од буђи преко старих тапета,попуцале зидове уз низ мањих просторија где особа која сања живи.

Отворивши следећа врата нашао се очи у очи са лебдећом куглом светлости која га је вратила у сан из којег је изашао.Нагло се тргнувши,схватио је да он заправо представља ту идеалну особу са којом би се снови у том стану остварили.

Почео је да очекује ко ће се појавити да објасни како то можда није прави он већ да особа која га не познаје сања идеализовану слику њега. У очајничкој нади за бољим данас, штитом од свега очекује га,али узалуд јер се нико није појавио.

Обузела га је паника.Шта ако то јесте прави?Шта ако је такав његов живот требао да буде,као из тог сна а он га је протраћио на небитна интергалактичка и временска сагледавања?Шта ако је она која сања у праву и показује му заправо какав је њихов живот могао да буде да је био мало храбрији и конкретнији?Узео је књигу да се сабере мало,пустио музику и одједном се пробудио у свом свету где је као ходач кроз жеље постојао у сећањима еона....
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top