Priča br.1.
Zov Izgubljenog Zvezdovida
U prostranstvima sveta Kalidar, gde vetrovi nose priče bogova, a planine skrivaju odjeke starih bitaka, započela je saga koja će promeniti tok istorije.
Jezero Elion, ogledalo večnih zvezda, odavno je bilo izvor misterija. Kažu da je svaki odsjaj na njegovoj površini trag jedne izgubljene sudbine. U noći zimskog solsticija, kada su meseci Elar i Thion u savršenom skladu, nebo se otvorilo, i kometa je proletela nad nebom, ostavljajući vatreni trag. Ljudi su govorili da je to znak povratka Zvezdovida, drevnog artefakta koji poseduje moć da preokrene čitav svet.
U malenom selu Aethar, smeštenom na ivici Šume tišine, mlada Alenara je posmatrala taj nebeski fenomen sa krova svoje porodične kuće. Vetar joj je mrsio vatreno crvenu kosu dok je srce ubrzano kucalo, kao da odgovara na tihi zov. Dok su ostali seljani gledali u kometu sa strahopoštovanjem i strahom, Alenara je osetila nešto drugačije. Osetila je da je kometa bila poruka – i da je namenjena njoj.
“Zvezdovid se vraća,” rekla je njen baka Lirien, stara čuvarka lokalnih legendi. “Legende kažu da će onaj ko ga pronađe odlučiti sudbinu sveta.”
“A šta ako taj neko odluči pogrešno?” pitala je Alenara, nesvesna da će uskoro postati deo te priče.
Narednog jutra, Alenara je odlučila da napusti svoje selo i krene u potragu za Zvezdovidom. Znala je da je pred njom put prepun opasnosti, ali zov sudbine bio je prejak da bi ga ignorisala. Spakovala je osnovne stvari: svoj luk i strele, amajliju koju joj je baka poklonila, i knjigu proročanstava koju je godinama proučavala.
“Vratiću se, baka,” rekla je pre nego što je kročila na stazu koja je vodila u nepoznato. Lirien joj je klimnula glavom, ali u njenim očima se videla strepnja.
“Prati svoje srce, dete moje. Ali ne zaboravi – velika moć uvek dolazi uz još veće iskušenje.”
Putovanje je vodilo Alenaru kroz Šumu tišine, gde je drveće šaptalo tajne davnih vremena. Tu je srela svog prvog saveznika, Dareth—prokletog ratnika koji je nekada bio slavni general Kraljevstva Zefariona. Dareth je bio visok i impozantan, ali njegov pogled je nosio teret nebrojenih grehova.
“Kuda ideš sama u ovim opasnim krajevima?” upitao ju je, pojavivši se iz senke kao duh.
“Tražim Zvezdovid,” odgovorila je iskreno.
Dareth se nasmejao, ali to nije bio smeh radosti. “Traži ga pola sveta, devojko. Šta ćeš ti sa moći koja može uništiti čitavu stvarnost?”
“Obećala sam sebi da ću ga pronaći i osigurati da ne padne u pogrešne ruke.”
Nakon duge tišine, Dareth je klimnuo glavom. “Dobro. Idem s tobom. Ako ne mogu iskupljenjem izbrisati svoje grehe, onda ću barem sprečiti druge da ih ponove.”
Njihovo putovanje ih je odvelo u Saharion, pustinju koja je skrivala ruševine drevnog grada Khal-Adira. Tu su naišli na Myru, vešticu iz Nebeske Akademije, koja je proučavala stare rune u napuštenom hramu. Myra je bila poznata po svom britkom jeziku i oštrom umu, ali iza njene samouverenosti skrivala se duboka usamljenost.
“Vi tražite Zvezdovid?” upitala ih je, kada su joj objasnili svoju misiju. “Zar niste čuli da taj artefakt uništava svakoga ko pokuša da ga koristi?”
“Čuli smo,” odgovorila je Alenara. “Ali takođe znamo da ga neko mora pronaći pre nego što ga pronađu pogrešni ljudi.”
Myra ih je dugo posmatrala, a onda se nasmejala. “Pa, ako već idem u smrt, bolje da idem u dobrom društvu.”
Njih troje su nastavili prema Tvrđavi Senki, misterioznom mestu gde se stvarnost susreće sa zaboravom. Na putu su se suočavali sa brojnim izazovima: ledenim stvorenjima na vrhovima planina Arathora, demonima tame koji su izlazili iz pustoši Morganta, i magijskim zagonetkama koje su čuvale prolaz prema Tvrđavi.
Kako su se približavali svom odredištu, Alenara je počela da oseća teret odgovornosti. U trenucima tišine, sećala se bakinih reči: “Velika moć donosi još veća iskušenja.”
“A šta ako nisam dorasla ovom zadatku?” upitala je jednom prilikom Myru.
“Niko nije siguran dok ne dođe trenutak odluke,” odgovorila je veštica. “Ali, Alenara, ti imaš srce koje vodi pravdom. To je već pola pobede.”
Konačno, stigli su do Tvrđave Senki. Njena kapija bila je ogromna i prekrivena runama koje su zračile tamnom svetlošću. Unutra su naišli na prizore koji su ih ostavili bez daha – hodnici puni uspomena na davno izgubljene svetove, slike bitaka koje su se odigrale pre nego što je vreme postojalo.
U samoj srži tvrđave, Zvezdovid je ležao na prestolu zaborava, blistajući svetlom koje je bilo istovremeno očaravajuće i zastrašujuće. Alenara je zakoračila napred, osećajući kako joj srce lupa kao nikada ranije.
“Pre nego što dotakneš Zvezdovid, moraš doneti odluku,” rekao je glas koji je dolazio iz samog artefakta. “Da li ćeš koristiti moju moć da promeniš svet, ili me uništiti zauvek?”
Alenara je zatvorila oči i duboko udahnula. Setila se svih žrtava koje su napravili da bi stigli ovde, svih ljudi koji su verovali u nju. Njena odluka nije bila laka, ali je bila ispravna.
“Uništiću te,” rekla je. “Svet mora pronaći sopstveni put, bez oslanjanja na moć koja pripada bogovima.”
Zvezdovid je zablistao poslednji put, a onda se pretvorio u prah. Svet je ponovo bio slobodan, ali Alenara je znala da prava priča tek počinje.