Glasanje na temu PUTOKAZ

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Baudrillard

Zaslužan član
Moderator
Poruka
129.651
Izvinjavam se zbog kašnjenja.

Stigle su tri priče za koje možete glasati do 7.02. do 21h.
Imate 5 poena koje možete podeliti kako želite.


Priča br. 1

Kada ribe padaju sa neba na zemlju


Među svim bićima čijeg postojanja ljudi nisu svesni, Putokazi spadaju u grupu najređe primećenih i najpogrešnije shvaćenih. Naime, na prvi pogled se čini da oni učestvuju samo u onim malobrojnim i izuzetnim događajima koji deluju da su čvrsto i nepromenljivo određeni sudbinom. Pošto je broj takvih događaja u životima običnih ljudi veoma mali, lako je shvatiti zašto je njihovo postojanje ostalo neprimećeno do dana današnjeg. Odnosno, jeste primećeno od šačice neobičnih ljudi čije je prisustvo u ljudskim zajednicama retko kad ako i ikad rado prihvaćeno jer žive životom čiji je svaki korak vođen putokazom što po shvatanju gore pomenutih zajednica skoro po pravilu znači - stranputicama.

Oduvek je postojala nedoumica da li su Putokazi zasebna bića ili su samo rastegnuti udovi budućih događaja koji poput velikih zvezda privlače i okreću sve sa sobom. To je dalje dovodilo do postavljanja pitanja u vezi sa budućnošću koja bi u potonjem slučaju bila živa i ispunjena bićima budućih događaja. Ako bi to bilo tako, onda se dolazi do zaključka da je verovatno da je svaki budući događaj živo stvorenje koje uslovljava svoje buduće aktere u njihovoj sadašnjosti da ga otelotvore. Kako je onda moguće da svi ljudi nisu svesni postojanja Putokaza? Tako što se njihova priroda i način ispoljavanje menjaju shodno osobi na koju utiču i najčešće i najbolje odrade svoj posao kada uvere ljude da su pod uticajem sticaja nadmoćnih okolnosti bili prisiljeni ili da su svojom voljom izabrali kuda će ići ili šta uraditi.

Tako dolazimo do toga da se ljudi dele na one koji ne znaju za Putokaze i stihijski su nošeni kao namamljene ili lancima uvezane i sprovođene životinje i one koji znaju da su vođeni na šta voljno pristaju trudeći se da razumeju smisao i svrhu puta koji im predstoji. Smisao je važan jer je on najbolja hrana Putokaza i u slučaju da bude pronađen može uticati na to da se biće budućeg događaja dalje razvije u napredniju i bolju verziju samog sebe. A bolje u tom kontekstu ne znači ono što ljudi smatraju boljim već je bolje ono što je u stanju da proizvede više smisla. Dakako da postoje i raznovrsne drugačije hrane koje Putokazi mogu jesti kao osećanja, pogotovo intenzivna bilo koje vrste, čiste misli i od njih sazdani kompleksni idejni sistemi, čulne senzacije, intuitivna očitavanja talasa ispoljavanja itd. Svaka od tih hrana dovešće do razvoja i rasta budućeg događaja, ali je u potpunosti nemoguće predvideti u kom pravcu. Jedino smisao dovodi porast blagotvornosti budućeg događaja i to u svim područjima u kojima se može ispoljiti.

Kako možete i zamisliti, pronaći smisao nije baš lako. Pored Putokaza događaja, postoje Putokazi pronalaženja smisla, mada njih obično nazivaju Uvidima. Uvidi su veoma teško primetni čak i za Tragače, odnosno ljude koji su ceo život posvetili njihovom pronalaženju i odgonetanju. Štaviše, ono što ih deli od običnih Putokaza koji su uvek ono što jesu i ne mogu biti lažni, jeste to da Uvidi mogu biti neistiniti i vrlo često se događa da se jedan pravi krije prikriven mnoštvom iluzornih ili pogrešnih Uvida. Tragači su razvili čitave nauke i discipline u pokušaju da naprave sisteme koji bi mogli pouzdano da razdvoje žito od kukolja među Uvidima. Nažalost, uprkos priličnoj uspešnosti ovih sistema, oni nikad ne mogu da se razviju do visina apsolutne nepogrešivosti i zato se vrhunski Tragači i danas rukovode sredstvima koja su ljudima bila na raspolaganju od najdavnijih vremena – snovima i vizijama.

Radi pojašnjenja prethodno napisanog iznećemo primer iz života jedne od najpoznatijih Tragačica, Ledene Magle, čija otkrića i zaključci su danas temelj raznih udžbenika o proceni i razvrstavanju Uvida. U periodu kada se veoma intenzivno i celodnevno bavila ovom problematikom sanjala je san koji ćemo izneti. Molimo da ne zamerite što ćemo san izneti bez tumačenja i to iz dva razloga: ko je upućen u problematiku ili ko je poznavao gospođu, pronaći će već i sam zadovoljavajuće tumačenje pogotovo što je priroda snova takva da uvek dozvoljava mnogostruko i višeslojno tumačenje, a oni koji nisu upućeni i ne bave se Traganjem, zarad sopstvenog dobra bolje je da čuju jednu bajku i odustanu od bilo kakvog daljeg odgonetanja njenih značenja.

(Deo originalnog zapisa iz gospođine sveske snova)

„Sanjam da stojim na pustoj šljunkovitoj obali koja se blago iskošena spušta u ogromno more. Pored mene je neka meni nepoznata mlada devojka prema kojoj osećam jaku privrženost kao da sam joj majka ili starija sestra. More je mirno i neznatno zgužvano po površini. Nebo se skoro i ne vidi od debelog sloja vatastih, svetlo sivih oblaka kroz koje isijava blješteće mlečno svetlo koje je izbledelo sve boje i svelo ih na varijante srebrne i plavkasto sive. Nas dve stojimo tik uz more i piljimo u nebo. Čini mi se da ja i nisam stvarno tu već sam samo posmatrač sa nekog drugog mesta.

Devojka je nekada bila veoma pobožna, ali je odavno izgubila veru. Bila je spremna da poveruje da bogovi ne postoje i da nema ničega ni gore na nebesima, ni u dubinama mraka iza očiju, ni iza maski šarenolikih obličja i baš u toj uznemirenosti trnovite neizvesnosti privukla je sebi lavinu koja joj se sručila na glavu u vidu niza nesvakidašnjih i do te mere neobjašnjivih događaja da je morala da zaključi da nije bila u pravu i da nešto ipak postoji. Ali šta? Ono što se njoj prikazivalo bilo je veoma blisko svemu što je opisano u religijama, pa opet drugačije, jedinstveno i u u svojoj samonikloj neponovljivosti čak i verodostojnije od svega što je pre pročitala. Najvažnije od svega – bilo je živo. Uplašila se da nije možda u zabludi, da nije pod uticajem zloduha ili da nije zamađijana otrovnim isparenjem kakvog lažljivog Uvida. Žarko je poželela da sazna koji je bog pravi. Gledala je nebo strpljivo i ni malo ne sumnjajući da će na njeno pitanje biti odgovoreno.

Nedugo potom pojavila se skoro preko celog svoda slika isposnika koji se doveo do savršene nadmoći nad svim nagonima svog tela i više ga čak ni ne osećajući lebdeo je isključivo na krilima duha.

„Da li je to pravi bog?“, upitala je ona gledajući nebo negde u daljinama iza oblaka.

„Ne. To nije pravi bog“, odgovori glas sa neba.

Slika sveca odlete ulevo i rasprši se u oblacima. Odmah zatim, slika ogromne, lepe i stasale žene, udobno zavaljene na ležaju pojavi se umesto njega. Bila je raskalašna, okružena i prekrivena plodovima zemlje, biljnim i životinjskim, mirisnim, ukusnim, zaronjena u izobilje lepote ispletene od oblika i boja.

„Da li je ovo pravi bog?“

„Ne. Ni to nije pravi bog“, odgovori glas.

Slika žene odlete udesno i rasprši se u oblacima.

Nekoliko trenutaka, nemerljivo dugih zbog svoje zaleđene praznine, ništa se nije dogodilo. Zatim se nebo oglasi treći put.

„Pravi bog je kada ribe padaju sa neba na zemlju!“, svečano izjavi glas jačinom koja potrese sve postojeće. Tog trenutka otvori se nebo i velike, debele, srebrne ribe pljuštale su kao kiša svuda oko nas. Odjednom je tu bio i silan narod i učini mi se da je priprost i čist kao deca. Svi su digli ruke prema nebu i razdragano su uzvikivali:

„Milagro! Milagro!“*
*(čudo na španskom)
 
Priča br. 2

Путоказ

Како написати причу, када нема речи које су довољне? Како, кад ти фали почетак? Како, кад знаш само крај?

Знам шта би ми рекла.
"Сваки зид падне једном када га довољно јако гурнеш, можеш ти то."
Цитирала би ми Менделу - "Све увек делује немогуће, док то не урадите."
Или оно чувено да није битно колико пута паднеш, ако једном више поново устанеш.

И "Поносна сам на тебе." То би ми рекла, хиљаду пута.
Мој успех јој је већи од хиљаду њених успеха.
Моја срећа јој је испред њене. Она није добро ако ја нисам добро.
Мени нема смеха ако се она не смеје.
Поред такве особе научиш да љубав није само "волим те".

И зато, нема довољних речи.
Али написаћу књигу за тебе. Књигу о јуче, данас и сутра. Књигу о љубави која не може да се смести у простор и време, нити у неколико живота. Само што је "љубав", опет, једноставно, премала реч. Тражићу нову. Измислићу нову. "Љубав" овде не говори оно што желим да кажем. Овај зид неће ни да се заљуља, камо ли да падне. Речи су моји инструменти, а сада пред тобом леже покварени, недостојни и неупотребљиви.
Покорила си мој свет. Покорила си моју свест. Ја нисам знао колико могу, док нисам срео тебе.
Читав мој живот, свака исправна одлука, свака мала победа, свака огромна грешка, сваки успех и сваки моменат безнађа, све оно што ме је довело ту где сам сада... Све је то био само један велики путоказ ка теби.

Пишем сада "волим те", а морам да смислим неку нову и бољу реч.
Па зато - "нека - нова - реч", заувек.
 
Priča br. 3

Путоказ


Иако је био сунчан дан, на планини је било хладно. Мина је одвезала чвор који је направила од рукава маслинасто зелене јакне са свог струка, намеравајући да се њоме огрне. Пешачили су неко време, и нико у групи није говорио. Почело је весело, са шалама и отпијањима гутљаја жестоког пића из чутурице коју су делили, али су се сада већ уморили, а пред њима је још увек био дуг пут. Чула је како ситно, бело камење на уском путићу који је вијугао између четинара крцка под њиховим чизмама док су се пењали, као и друге звуке које би могли очекивати на планини. Инсекте. Птице. Ветар. Никола, који јој је био пријатељ још у средњој школи, ишао је испред ње, ударајући штапом о тло при сваком кораку. Испред њега су били Јована и Дамир, једно до другог. Дамир и Јована су били у браку неколико година, обоје архитекте. Упознали су их током џез вечери у познатом клубу у престоници пре шест месеци, и схватили да са њима деле исту страст. Излетничко планинарење. Понекад је било напорно, али да је неко Мину питао шта мисли о свом хобију, без размишљања би одговорила да су то моменти за које живи. То је био њен начин да разбије досаду свакодневнице, да се супротстави монотонији коју јој је доносио посао за шалтером банке. Стопала су је болела, и тај бол се ширио кроз ноге, као да струји. Везала је своју дугу, црвену косу у реп, и храбро убрзала корак. Није желела да буде на зачељу колоне, и хтела је да наметне темпо. Планирали су да стигну у новоотворено одмаралиште, и да се тамо сусретну са остатком групе, пре мрака. Нешто више од сат времена касније, стигли су до раскршћа путева. Напунили су флашице изворском водом на старој, каменој чесми и застали да се одморе на ливади са чије ивице се пружао изванредан поглед ка брдовитом терену прошараном њивама. Ћаскали су, орасположени природним лепотама и чињеницом да се одмарају. Када је требало поново да крену, и пређу финалну етапу свог пута, схватили су да се смер у коме их је упућивао нови, метални путоказ са именом одмаралишта не слаже са рутом уцртаном на њиховој мапи. Путоказ им је сугерисао да треба да скрену лево. Мапа их је водила десно. Јована је извадила мобилни телефон из џепа тегет карго панталона, покушавајући да разреши забуну сателитским позиционирањем. Али, њен мобилни уређај није примао никакав сигнал. Остали су покушали исто. Њихови телефони су такође били ван домета сигнала. Кратко су већали, и одлучили да се упуте тамо где је показивао путоказ. Ходали су још око четрдесет минута, док нису избили на чистину окружену густом, боровом шумом, у чијој се средини налазила одржавана, једноспратна викендица са косим кровом. Дамир је пришао улазним вратима и покуцао, надајући се да су унутра власници, од којих би могли да затраже помоћ. Није било одговора, и није се чуло кретање у кући. Окушавајући срећу, притиснуо је кваку. Врата су се бешумно отворила. Претражили су објекат, и установили да је у прилично добром стању. Као да је неко недавно био ту. Иако није било фиксног телефона, ни струје, кућа је била чиста и уредно намештена. Већ се смркавало, па су, немајући избора, решили да ту преноће. Договорили су се да ће Никола и Дамир спавати на каучу на развлачење у дневној соби, а Мина и Јована у спаваћој, у којој су била два уска кревета. Дошле су до собе дугачким ходником у коме паркет, зачудо, није шркипао. У древеном, двокрилном ормару нашле су јастуке и постељину. Оставиле су неке од својих ствари на ноћни сточић поред једног од кревета, и вратиле се назад. Још неко време су били на окупу, вечерајући храну коју су понели, и дискутујући о необичној ситуацији у којој су се нашли. Мрак је пао, а они су још увек причали. Ипак, уморни и сити захваљујући сендвичима које су имали са собом, убрзо им се приспавало, те су се разишли и заспали. У сред ноћи, Мину је пробудио одсечан крик. Скочила је из кревета, дограбила батеријску лампу и потрчала до дневне собе кроз ходник. Када је осветлила унутрашњост, од призора који је затекла обузела ју је страва. Крвава, готово раскомадна тела њених пријатеља непомично су лежала на поду. Вриснула је, а онда се окренула. Оштрица секире забила јој се у врат. Сутрадан ујутру, онижи, проћелави мушкарац средњих година, у вуненом џемперу и беж панталонама, дохрамао је до раскршћа путева поред старе чесме, и окренуо путоказ на супротну страну.
 
Priča br. 1
icons8-left-winding-road-sign-25.png
icons8-left-winding-road-sign-25.png

Priča br. 2
icons8-left-winding-road-sign-25.png
icons8-left-winding-road-sign-25.png
icons8-left-winding-road-sign-25.png
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top