Glasanje na temu OGLEDALO

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Poruka
51.038
Na ovaj konkurs pristiglo je čak JEDANAEST priča! :)
Divni ste.

Glasaćete po sistemu 5, 4, 3, 2, 1 ... do 4.marta (petak), do 20h.

Pošto sam malkice sanjiva, neću više da trtljam, nego odmah krećemo sa pričama.
Postavljanje će potrajati ... Znate već, zbog tehničkih ograničenja s kojima se svaki put borim.

- - - - - - - - - -

Priča br. 1

OGLEDALO

„Dobar dan profesore!“ „Ohooo“, uzviknu, otežući poslednji samoglasnik, čovek zavaljen u fotelju. „Dobar daaan, doobar dan! Taman na vreme!“ reče ne ustajući. „Na vreme za šta?“ upita devojka zbunjeno i njeno vitko, visoko telo, utegnuto u kombinezon tamnoplave boje stade u mestu, iščekujući odgovor. „Da mi pomogneš Sofija“, značajno odgovori on, pozivajući je prstima i kružnim pokretom zgloba desne ruke da priđe bliže.“ A možda bude korisno i za tebe“, kao uzgred, promrlja sebi u bradu i poče da traži pogledom nešto po sobi.

Bila je to prostrana ali antikvarnim nameštajem pretrpana soba. Stil ranih tridesetih godina dvadeset prvog veka. Iznad jedinog, ali ogromnog prozora od aluplasticijuma, u ovo doba dana pozicioniranog na istočnom zidu sobe, (dovoljno velikog da se kroz njega uleti hoverblastom, što je bila prva Sofijina asocijacija), diskretan mehanizam nosio je na sebi okačenu draperiju. Debeli ekopliš, uredno skupljen trakom oivičenom kićankama, padao je sa leve i desne strane prozora i skoro dodirivao pod. Kakav kontrast u odnosu na ostatak prostorije! Kutije, uglavnom odzipovane, kipuće kršem (barem po Sofijinom mišljenju), bile su skoro svugde. Delovi kiberhumanoida, mehanizmi ko zna čega, ukratko soba je bila u haosu. Kreativnom haosu, govorio je profesor Dobrić, uz pomalo kiseli smešak deteta koje pokušava da izbegne majčine grdnje.

„Gde li su? Ahaa!“ uzviknu profesor. „Vidiš onu tamo kutiju?“ Sofija, prateći trajektoriju uperenog prsta, uperi pogled ka dugačkom stolu, pozicioniranom tik uz mašinu za detoksikaciju i nemoćno slegnu ramenima. „Koju kutiju, ima ih dvadesetak“, nervozno promlja i uputi Dobriću molećiv pogled. „Der, der, ne gubi nadu!“ nasmeja se profesor. „Onu sa nalepnicom.“ Sofija, vrati pogled nazad ka stolu i sa čuđenjem primeti da je jedna od kutija zaista bila obeležena nalepnicom od zamenskog papira. E sad sam sve videla, pomisli i polako, izbegavajući krš, odgega do nje. „'Vamo s njom! I pažljivo molim te...“ razdragano dodade profesor, dok je Sofija donosila kutiju, zagledajući celim putem u njenu unutrašnjost.

„Budi ljubazna, spusti je ispred mojih nogu. I sedi preko puta mene, eto tu...“ zastade profesor na trenutak, „tu na tog kućepazitelja.“ Sofija učini kako joj je starac rekao i sede na pokvareni uređaj, oko metar i po naspram profesora, prethodno prešavši par puta krajem rukava preko njega. Više demonstrativno, nego zaista skidajući prašinu.

„A sad! Da ti pokažem šta sam našao“, reče profesor i iz kutije izvuče dva zaprljana okvira od ekodrveta. „Ogledala!“ začudi se Sofija. A zatim se začudi svojoj začuđenosti. „Ipak je ovo soba profesora Dobrića“, pomisli. „Ogledala, nego šta“, razdragano uzvrati starac. „I to prilično prljava“, dodade. „Ahaaam“, zakikota se Sofija i zakoluta krupnim zelenim očima. Profesor je začuđeno pogleda očigledno ne shvatajući na šta devojka cilja, a zatim nastavi. „Evo uzmi jedno i uperi ga ka meni. Ja ću da uradim isto sa svojim.“ Sofija se promeškolji na kućepazitelju, nasloni ogledalo na grudnu kost i blago se nagnu ka profesoru, povremeno s visine zagledajući na musavu površinu stakla.

„Okee...“ reče profesor Dobrić, „sada kada smo uperili ogledala jedno ka drugom, reci mi šta vidiš u mom ogledalu. Ček...“ brzo se ispravi profesor, „samo da skinem filter sa prozora.“ Profesor pritisnu par polja na rukavu odela i kroz prozor poteče intenzivna jutarnja svetlost sunca. „Okee.. dakle šta vidiš u mom ogledalu?“ „Na vašem ogledalu vidim štroku. U njegovom odrazu takođe. Vidim svoje musavo ogledalo, prašinu na njemu, nešto žuto i masno. Bljak“, zgrozi se Sofija, opet više demonstrativno, čuvajući reputaciju čistunice. „A delove tvog ogledala na kojima nema, hmm... prašine... kako njih vidiš u mom ogledalu?“ upita profesor. „Vidim svetlost, odbleske sunca“, uzvrati Sofija. „Da!“ Uzbuđeno reče on,“ i ja vidim isto u odrazu tvog ogledala!“

Sofija malo nakrivi glavu ka levom ramenu, i otvori oči širom, u neverici. Da li je profesor ciknuo, izlapeo? Nema još ni sto trideset godina, nemoguće... pomisli devojka. „Strpljenja...“ nasmeši se profesor. „Uzmi tu krpu pored noge, da, tu!“ potvdi profesor. „Obriši svoje ogledalo i uperi ga opet ka mom.“ Devojka, polako posegnu za krpom, uputivši pritom profesoru jedan dug pogled neverice i poče da briše površinu stakla. Kad je hover-trka nek je hoverbal, pomisli i uz dosta napora, nakon izvesnog vremena izglanca ogledalo. „Još malo..“. reče profesor zviždučući, očigledno zabavljen celom situacijom. Sofija nastavi da briše masne ostatke, i par minuta kasnije okrete ga ka profesoru, pokretom koji je pokazivao izvestan ponos. „Eto“, nasmeja se, „sad je kao novo! A vi, profesore, zašto vi ne očistite svoje?“ upita ga ona. „Biće i to.“ čula je kao odgovor. „Nego reci mi prvo... šta sad vidiš u i na (profesor naglasi ovo „u“ i „na“) mom ogledalu?“

„Pa...“ poče devojka nesigurno, „na vašem ogledalu vidim štroku, mast i tako to... ali“, zađuđeno nastavi Sofija, „odbljesak sa mog ogledala je sada toliko jak, da prljavština ide u drugi plan. Vidim je... i dalje je tu, ali je toliko osvetljena da postaje nešto sporedno. U prvom planu je svetlost! Čistiji delovi vašeg ogledala sada sjaje još jače, a u odrazu vidim samo sunce. Vidim zrake koji se prelamaju sa površine mog ogledala.

Profesorova usta izviše se u široki osmeh. „Da, a ja“, reče profesor „vidim donekle obrnuto. Vidim prašinu na svom ogledalu jasnije u tvom ogledalu. Kontrast je takav da prašina postaje izraženija...“ profesor se na sekund zamisli... „očiglednija. Što se mene tiče tvoje, (profesor naglasi „tvoje“) ogledalo je prljavo a ne moje“, nastavi profesor i zagleda se u Sofiju ispitivački, očigledno očekujući neku naročitu reakciju. Sofija se nelagodno promeškolji. Nije joj se sviđala ideja da njeno ogledalo profesoru izgleda prljavo. Ne nakon tolikog glancanja.

„A sad vi profesore...očistite svoje.“ Profesor se prenu iz zanosa (Sofija još nije bila načisto, da li je sa starcem sve u redu) i uhvati dobačenu krpu. Nakon nekog vremena, dahtanja i oblizivanja gornje usne jezikom, profesor nasloni ram svog ogledala opet na kolena i klimnu glavom. Devojka učini isto sa svojim. U jednom trenutku nenameštenog fokusa svetlost sa Sofijinog ogledala bljesnu u profesorove oči. Isto se dogodi i sa suncem koje se prelamalo sa površine ogledala profesora Dobrića. Oboje ustuknuše od tolike svetlosti i pogledaše nagonski u stranu. „Nismo navikli...“ reče profesor žmirkajući i pokušavajući da izoštri pogled, trljajući suzne oči kažiprstom leve šake. „Da....“ uzvrati Sofija, čkiljeći, spusti ogledalo na pod a zatim takođe obrisa suze. Nakon izvesnog vremena žmirkanja, bečenja i izdizanja obrva, Sofija upita: „profesore u kutiji sam videla još nešto. Uvijeno u beli plastopapir. Šta je unutra?“ „Ah... da...“ uzvrati profesor Dobrić zatečeno, glasom koji je bio neprirodno tih i čudno odskakao od dotadašnjih profesorovih emocija.

„Unutra je takođe ogledalo. Samo razbijeno“, prošapta profesor pogleda uprtog u paroglajder pored svoje čizme. „Ali, ne bih o tome danas. Suviše je tužno...“ Sofija klimnu glavom, morajući da se složi a zatim uskliknu. „Hoćemo opet!?“

- - - - - - - - - -

Priča br.2

2. ОДРАЗ У ОКУ

Два стара пријатеља, земљопоседник Сергеј Иванович Петрушкин и правник Иван Обломович у вечерњим сатима враћали су се из лова. Вече је било прилично топло и облачно тако да је месец изгледао као да својим светлим сноповима кроз облаке дозива у помоћ и ветар који је снажно завијао: У-У-У-У-У. Пошто је мрак већ увелико пао, два пријатеља су пронашла коначиште међу напуштеним шталама натрпаним осушеним пластовима сена, мало га разгрнуше, направише постељу и легоше.

„Серјушка“ огласи се Иван како је из милоште звао Сергеја „пријатно вече, али могу ти рећи да ловине ни на видику. Све мислиш чујеш нешто вшшш-вшшш у жбуну, ти појуриш, кад оно којекаква мачка, ветар задрмо шибље или нешто треће Бог те пита шта...“
 
„Биће боље сутра“ неразговетно изговори Сергеј, ваљајући суву травчицу преко усана. „Него Иване,присетих се једне приче коју сам већ давно заборавио. Хоћеш да је чујеш?“ Иван прекрсти руке,очеша леђима по сену као да је желео да припреми седиште за какву представу,те рече: „Ајде пуцај!“

Петрушкин, како је знао да веома живо гестикулира док нешто прича, придиже се, дуну у дланове, протрља руке и поче: „Сећаш ли се професора Романа Мељникова?“ „Како да не“ одговори Иван „има јако лепу жену, светлу украјинку Олгу, и ћерку Дуњечку која је, последњи пут кад сам је видео, била млада, али исто тако веома наочита, као мајка“. Пошто се неким чудом мушкарци лакше присете женске лепоте пре неголи некаквог титуларног звања илити каквог необично сашивеног фрака, Сергеју није требало дуго да докучи да причају о истом господину те одговори: „Е тај, тај“ па продужи даље причу:

„Роман Мељников, професор, ма има човек све што се пожелети може. Велику кућу у мирном крају Миргорода, лепу жену, ћерку привлачну и талентовану за све врсте уметности, аустријску лакирану дрошку са тапацираним седиштима – само да цокнеш језиком кад је видиш и оданог лакеја Јержија. Једног дана доби пошиљку са сасвим другог краја Русије од неког продекана Универзитета да присуствује самиту професора који доносе законе о измени читавог наставног образовања, а који ће по слободним проценама еминентног професора трајати око годину дана. Роман читајући застаде, замисли се и поче да калкулише колико ће га све то стајати, али се онда сети да ће и пут и починак бити плаћени о трошку државе па престаде да оклева, свечано објави укућанима да иде на самит и да ће бити одсутан годину дана, те замоли Олгу да му брзо спакује ствари како би кренуо пре мрака. За то време Дуњечка, обучена у свилену кућну хаљину, галантним покретима је свирала мелодију на клавиру и певушила: „Мој младић, корака лака, од њега нема већег јунака.“ Пошто се спаковао, а кочијаш припремио дрошку за пут до железничке, Мељников се осврну око себе да провери да ли је шта заборавио па крену ка излазу, кад му Олга довикну: „Чекај мили, чекај да не заборавимо, Јержии, Јержиии!!“ Лакеј зализане косе, са дугим зулуфима и ретким брчићима се нагло трже, стаде усправно клопарајући лакованим ципелама, склопи пете, подиже руку у вис као да се обраћа каквом аудиторијуму и викну трагичним гласом:

„Умри, несретнице!“

„ХА-ХА-ХА“ холом је одјекивао продорни Олгин смех. Роман се засмеја, отвори врата и крену путем самита.

- - - - - - - - - -

Током тих годину дана семинара и немам нешто посебно да ти испричам Иване, самит ко и сваки други. Господа из свих крајева Русије, мало ускратили права и повећали обавезе студената, јели и пили, играли винт и причали анегдоте о политичким превирањима,и каква се све беда вуцара по нашој земљи.

Роман је сада седео на клупи и нестрпљиво чекао да железничар махне руком машиновођи како би воз кренуо. И док је тако скучен са рукама између ногу очекивао полазак, крај њега се зачу женски глас: „Узвишени господине, да ли би сте били љубазни да се мало померите да седнем и данем душом...“ Мељников погледа у страну и виде седу женицу, погрбљену, рошавог лица, увијену у којекакве прње, свакако неприкладно обучену за зиму. Све је указивало да је ова женица за коју годину спремна на вечна ловишта: седа коса, наборано чело, испуцале руке, ал` јој погледа у очи и одмах препознаде да она не може имати преко четрдесет година. Ништа не одговори, само се мало помаче у страну. Мислио је да ће ту сваки вид конверзације бити завршен ал` се превари: „Хухх, хладна зима, ха? Господин има леп и удобан фрак. А само да видите фрак мог мужа, човек ипо а носи туђи синтетички фрак испуњен вештачком вуном, а бушнаа, све иде а трагови вуне остају за њим... Ваш фрак би му стајао као саливен. Надам се да вам не сметам, светли господине?“ Мељников, иако му је сметало да у оваквим условима започиње нова пријатељства, осорно рече не али настави да гледа у другу страну. „Кхе кхе“ закашља се она „а тешка несрећа нас снашла, ал` Бог све види. Муж изгуби посао јер неком господину није очистио ципеле како доликује. Та каже господа, сиротиња нерадна, само би да лежи и жали се, а ми се трудимо, диринчимо даноноћно, покосио ме Бог сад на месту ако не дајемо све од себе. Ја радим код добре господе, веома милостиве, дају ми хране, понекад и материјала да сашијем нешто лепо. Само кад се господин врати пијан и празног џепа са картања, зовне ме и ошине по образу па подвикне: „Глупачо, зашто ниси наложила како доликује“ или „зашто не штедиш петролеј идиоте, него хоћеш да ти овде светли ко у Москви!“. Дешава се, ал ето сви ми повремено имамо неке своје бубице. Неки дан муж дошао кући снужден, питам шта је, а он вели како му је његов надређени одузео 5 рубљи од плате и силно се издрао на њега јер је услед превеликог напора сео на камен да одмори. А велим му: „Бог све види, смиловаће се на нас". Само кад би нас сви саслушали као ви мене, све би се променило, и ми сиротиња можемо бити од користи нашој мајчици Русији...“ Мељников погледа у њене, од хладноће румене образе и невин осмех и помисли: „Зар је могуће, да ли она стварно мисли да правда управља светом и честитост увек побеђује, а бог спашава убоге?“ Жена се опет огласи: „А ви господине? Имате ли деце?“ „Ћерку“ рече Роман. „Мора да је врло лепа. И ја имам ћерку, ради као служавка у господској кући. Пере, чисти, храни животиње, чува туђу децу, намешта постељу“ „А зашто је не удате за некога?“ окуражи се Роман, као да је нашао лек за све њихове недаће. Жена пљасну рукама: „Ха, голубе мој! За кога? Бог да ми душу прости, нит је лепа, ни паметна, сиротица, а ни иметка немамо па да је за некаквог господина денемо. Али, кхе кхе, шта ја то причам, Бог све види и доћи ће све на своје... А ево га и мој муж.“ Професор погледа и опази ниског, згуреног човека, мало старијег од жене, исто тако сувоњав, са ретком опалом косом, али невиног осмеха како прилази, те се поклони, испружи длан и рече: „Копејка?“ Роман му погледа у влажне очи које су биле као опрана огледала и у њима виде свој одраз, али некако чудно искривљен, замагљен, са злокобним осмехом пуног слада од туђе несреће како ужива у њиховим патњама. Од тог одраза прође га језа. Пиштаљка запишта, а немачки железничар притрча и одгурну старијег господина, те се овај пружи у бели смет колико је био дуг и тежак. Железничар ухвати Романа под руку, па прогунђа: „russisch schweine!“ и отпрати га у воз. Док је кретао, професор се из купеа окрете, погледа кроз прозор и виде жену како придиже мужа чистећи му наслаге снега са рамена, и учини му се као да су га њих двоје гледали цакластим очима и још држали тај невини смешак на лицу. То је и последњи пут када их је видео...

- - - - - - - - - -

У повратку назад никако није могао да скрене мисли са оне сироте жене и мушкарца које је само накратко упознао на станици. Покушавао је да се умири, вртео се на тапацираном седишту лево-десно, те накратко заспи и усни сан: Та жена, човек, њихова ћерка, и слуга Јержи се држе за руке на великој пространој ливади и поскакујући певају: „Ми идемо, ми идемо, ми идемо, да би господа имала да прича о нама анегдоте уз винт и црно вино, ми идемо, ми идемо, ми идемо“ и све то са невиним осмехом. Више није могао нити је желео да заспи, покуша мало да се примири уз две пироге са месом, прочита ово-оно у „Северној пчели“ и реши укрштене речи. Кондуктер објави да су пристигли у Миргород. Дошао је испред куће и посматрао је. И оне леје лешника, шума стопљена у ноћи у позадини пејзажа, и троспратна кућа, све му је изгледало некако туробно. Како је ушао на врата тако му се жена обасу око врата и стаде га љубити: „Мили мој Романе, где си, како је било, како си се провео?“ Мељников ништа не одговори, само јој скину руке са рамена и одшета до Дуњечке која је седела за клавиром и певушила: „Мој младић, корака лака, од њега нема већег јунака“, а затим престаде да свира, скочи и пољуби га у образ: „Ти си ми нешто врло блед папа“ рече она уплашено. Без речи је погледа у глатко и чисто лице, благо помилова по коси, пољуби у теме и крену назад ка вратима. Жена га упита зачуђено: „Па где ћеш, тек си стигао, од кад те нисмо видели, а ти тако наврат-нанос?“ „Одох само накратко напоље“ а за себе рече „да, накратко...“ И док је излазио Олга му довинку: „Чекај мили, да не заборавимо, Јержииии!“ Лакеј, са препознатљиво зализаном косом, сад са мало дужим и оседелим брчићима, склопи пете, подиже руку и ускликну трагично:

„Умри, несретнице!“

„ХА-ХА-ХА“ зачу се дубок Олгин грохот. Све га је то иритирало, те он уз дубок издах оборене главе истрча из куће, уђе у дрошку и махну руком кочијашу „Терај!“ „Где?“ упита кочијаш. „Што даље, негде дубоко, дубоко у ноћ.“

---

„Ах, чудновата прича Серјушка“ говорио је Иван полусањивим гласом. „Ако сте расположени, могао бих да вам испричам још једну?“ „А не, неки други пут, сада сам баш поспан“ После десет минута Иван је већ гласно хркао. Сергеј је изашао напоље, запалио лулу и погледао у небо. Док је издувавао дим, опази да су се облаци разишли и да је месец сада светлео у свом пуном сјају. Сада је већ све било утихнуло.

Само је ветар негде у даљини снажно завијао: У-У-У-У-У
 
Priča br. 3

BELINA

Ogromna i nepregledna belina. Bez oblika, bez formi, bez naznaka za postojanjem. Svrha sebi dovoljna i samo postojana. U belini fluktuirajuća neodređenost belog.

Šta je ovo? Ko sam ja? Gde se ovo nalazim?

Blješteća i mutna belina postala je prijatnije bela, manje nepregledna ali i dalje beskonačna. Mutnina je nestala. Kao da sam prešao iz neke ogromne prostorije u neku manju, takođe bezglasnu ali u kojoj je eho osetljiviji. Oštrina beline je tu, preti oblikom, preti naznakama... Nepregledna belina postaje nekako opipljiva, stvarna. Osećem prisustvo. Prusutvo nečeg ili nekog, osećam svoje prisustvo ali ne vidim se...

Šta je ovo? Ko sam ja? Gde se ovo nalazim?

U sobi belog nema ničeg sem belog i mene. Fluktuiranje je zamenio fokus. Fokus je tačka iz koje počinje belina i u koju se belina sakuplja. Fokus je forma, skoro oblik. Fokus postoji zbog beline i nema beline bez njenog fokusa. A onda se belina razdelila na dovoljno i nedovoljno. Nedovoljno je bio fokus. On se izdvajao od beline i imao je drugačije atribute. Više nije bio beo i neodređen. Osećao je svoju otuđenost od beline i svoje nepripadanje. Svoju konačnost i određenost. Želeo je da opipa sebe. Da razume.

Šta je ovo? Ko sam ja? Gde se ovo nalazim?

Fokus je rastao. Ja sam rastao. To sam ja - fokus. Prepoznajem sebe. Osećam da sam drugačiji od beline i postajem manje beo. Postajem sivlji. Prvo svetlo siv a onda sve sivlji. Shvatam da je moja odvojenost od beline, moje pravo biće, moja prepoznatvljivost je u odvajanju od beline u težnji ka suprotnom od belog. Postajem crn. I sad se konačno vidim. Ja sam crna tačka u više ne tako beskonačnom belom. Zapravo belo i nije tako beskonačno, više su njegove ivice neodređene, ali ja osećam njihovu konačnost. U sredini beline sam ja. Crna tačka. Epicentar beline. Jin svom jangu, jang svom jinu. Dakle postojim. I shvatanjem da postojim i širenjem svog znanja ja razumem da se i tačka širi. Crna tačka više nije samo tačka. Crna tačka se uvećava i počinje da fluktuira. Belo biva zaraženo crnim i gubi svojstvo beline u tangentama. Raste kvadratura kruga. Crnilo poprima oblik i svest... prelazi u naznaku definisanog oblika. Oblik crnog definiše nestajanje beline oko oblika flukuacije crnog. Fluktuacija se umiruje. Mikroentropija poništava šum. Jasno se vidi oblik.

Šta je ovo? Ko sam ja? Gde se ovo nalazim?

Ivice belog su konačne. Konačnost oko crnog definiše suprotan kraj belog. Suprotan kraj belog koji je konačan u obliku kružnice. Kružnica je oivičena obimom crnog. To crno nije prosta linija. To je neko drugo crno ali nesvesno crno. Nije poput mene. Ja razumem da je moj oblik oblik koji ocrtava moju svesnost dok je oblik kruga nesvesan sebe. On je više ram za belinu i svesnost. Belina postaje još definisanija i u belini se vidi da je belo zapravo odraz belog. Moj oblik je ispred te beline. Belo je iza mene. Okvir ograničava sliku u u kojoj smo ja i moja okolina zaokruženi. Belo iza mene je zid belog. Beli zid. Moj oblik je oblik u odrazu tog zida. Zid i ja samo odrazi. Ja sam odvojen od odraza. Odraz nisam ja. To je moj odraz. Ja sam u odrazu.

Šta je ovo? Ko sam ja? Gde se ovo nalazim?

Ovo mora da je ogledalo. Ovo sam ja u odrazu. Nalazim se ispred ogledala.

- Doktore, doktore! - povika usplahirena sestra na urgentnom.. - pacijent pokazuje znakove svesti!
Doktor priđe - Sklonite to ogledalo sa lica pacijentu se vidi dah u ogledalu, dobro je da je živ kakvu je nesreću doživeo - a potom izvadi olovku sa sijalicom i uperi u pacijentovo oko da pogleda zenice..

Ogromna nepregledna i jaka belina ispuni mu oči.

- - - - - - - - - -

Priča br.4

Bakin tavan

Bakin tavan predstavljao je čudo, za nas još musave dečake i jednu devojčicu. Prašnjav, prepun starina i paučine, sa mutnim ogledalom koje je prekrivalo pola istočnog zida. Tamo smo gradili svetove, ispredali priče i jeli slatko od kupina, krišom uzeto iz bakine ostave. Daleko od toga da nije znala, ali slatko stečeno krađom bilo je mnogo slađe od onog koje je darovano.
Na tavanu sam proveo i ono magično leto kada sam dobio boginje. Društvo je trošilo dane na reci, a ja sam pred bakinim ogledalom upoznao Bastijana Baltazara Buksa i usamljeničke sate projezdio na leđima njegovog zmaja. I još kasnije u gimnaziji, isto ogledalo bilo je svedok mog prvog poljupca i nestašnih uvojaka Ane iz III2.

A onda je baka otišla, kod dede kako je uvek govorila. Posete selu su postale ređe a stara kuća urasla u korov. Konačno su je prodali, za neke sitne pare.
I ja sam odrastao, studirao pa se osamostalio. Oženio se i stekao porodicu, zatim se razveo i sve to izgubio. Ni posao nije išao sjajno, kome još trebaju pisci i trećerazredni novinari. Kafane su postale moja druga kuća, dame sumnjiva morala uteha.

Te noći je lilo kao iz kabla. Bio mi je pedesti rođendan i pomisao da ostanem sam, izmedju cetiri zida, bila je nepodnošljiva. Dugo sam lutao opustelim ulicama, dok nisam završio u krčmi oronula izgleda. Bio sam jedini gost, sam sa umornim šankerom koji je neprestano glancao čaše. Šank je bio visok, masivan, od isprane hrastovine. Iza njega stajalo je mutno ogledalo u kome sam nazdravljao svom liku i temenu šankera.

Mutno ogledalo? Nisam mogao odvojiti pogled. Nešto tako poznato skrivalo se na toj nesavršenoj površini, na oljuštenom okviru koji je trebalo da simulira zlato.

Kada je ušla ispijao sam već četvrtu viljamovku i samo sam je kratko osmotrio. Žena mojih godina, još uvek solidnog izgleda i sa tugom na licu. Sela je blizu i naručila votku, glasom koji me podsetio na Tatjanu Peternek Aleksić.
Krišom sam je posmatrao u ogledalu.
Otpijala je sitnim gutljajima, posle svakog se kratko stresla i taj pokret glavom blago bi joj zatalasao kosu.
Onda sam se setio. Talasenje plavih uvojaka, nalik talasanju kose Ane iz III2 od pre trideset i kusur godina.

I tada je krenulo, bujica koja je čistila pred sobom.
Bakino potkrovlje, bezbrižni dečiji dani, slatko od trešanja i Bastijan Baltazar Bruks. Prvi poljupci, trenutak kad sam zaprosio suprugu i trenutak kad sudija donosi brakorazvodnu presudu. Svi moji spisateljski snovi i odrečni odgovori od desetina izdavača. Rođenje sina i oni dani kada se između nas, mic po mic, nagurao led. Sve nade mladosti i promašaji starosti.
Plakao sam. Potražih je u ogledalu, videh da i ona plače. Bez glasa sam nazdravio, uzvratila je nezgrapnim pokretom.
A onda smo pili, dva tužna stranca koje je spojilo jedno ogledalo.

- - - - - - - - - -

Priča br.5

OGLEDALO

Danas je u karantin primljeno sedam novih bolesnika. Kod četiri su ustanovljeni standardni simptomi, visoka temperatura, glavobolja, bol u trbuhu i anoreksija, što sa velikom vjerovatnoćom ukazuje na tifus, dok su ostala tri bolesnika pokazala samo neke simptome, ali smo ih, za svaki slučaj, smjestili u karantin.

"I da nisu bolesne, šta me briga za tri smrdljive crnkinje", govorio je za sebe profesor dr Matthew Johanson, nesvojevoljno određen za nadgledanje i analizu tifusnog karantina, završavajući dnevni izvještaj za 17. maj. Važio je za jednog od najvećih stručnjaka u svojoj oblasti pa ga je nadređeni John Kovalowsky, "prokleti poljski židov", kako ga je Matthew za sebe nazivao, djelimično iz racionalnih razloga, a više iz obostranog animoziteta, poslao u Kongo da obavi "misiju od krucijalnog značaja za razvoj preventivnih mjera u borbi sa zaraznim bolestima". Ipak, Matthew Johanson nije iskazivao flagrantno nezadovoljstvo, čak se potajno nadao ovom zadatku. Oboljeli crnci, mislio je, mogu poslužiti kao pioni u njegovoj igri Boga. Ma, bilo kakvi crnci, ne samo oboljeli. Jer, ako je dozvoljeno vršiti eksperimente nad majmunima, sa kojima dijelimo iste pretke, zašto bi se ustručavao da isto čini nad onima koji od majmuna daleko odmakli nisu? Uostalom, da zvanična politika Sjedinjenih država dijeli iste principe sa njegovom potvrđuju i zakoni koji pripadnike crne rase svrstavaju u red nižih bića.

- Treba li Vam pomoć, profesore - začu glas iza sebe i za trenutak obustavi idejnu kreaciju arijevskog manifesta.
- Ne treba, završio sam. Ti napiši sutrašnji, dogovoreno?
- Dogovoreno - odgovorio je mladić sa očiglednim entuzijazmom.
"Kakva budala", mislio je profesor gledajući svog asistenta, Jakova Sterlinga, dobrovoljnog pomoćnika u ovom "smrdljivom poslu". Podsjećao ga je na njega u studentskim danima, dok je vjerovao u viši cilj svog poziva. Sad mu je stalo samo do poziva da se vrati kući iz ove proklete Afrike. Četiri mjeseca nadgleda karantin i šalje izvještaje profesoru Kovalowskom, rukovodećem u Institutu za tropske bolesti. "I taj prokleti John", bjesnio bi Matthew, "zavalio dupe u fotelju direktora i iz hlada ordinacije vodi projekat, dok se ja kupam u znoju pod ovim jebenim afričkim suncem svakog dana". Ali, došlo je vrijeme da naplati svoj trud. Večeras će se, ne samo osloboditi obaveze nadgledanja karantina i obezbijediti povratnu kartu za New York, nego će u djelo sprovesti ono što godinama priželjkuje. Njegova primordijalna ideja se ne tiče medicine, već psihologije.
- Želite li, profesore, da večeramo skupa?
- Ne bih, hvala. Večeras sam umoran, leći ću ranije. Laku noć.
 
Ipak, umjesto u svoju sobu, otišao je u sobu dežurstva, gdje je zatekao medicinsku sestru Moniku. Ona će njegovu paklenu ideju sprovesti u djelo.
- Dobro veče, profesore Johanson, izvolite sjesti.
- Hvala.
- Da li ste za čaj?
- Neka, hvala, u prolazu sam. Zapravo, došao sam da te zamolim za uslugu. Samo, ovo ne smiješ reći nikome.
Devetnaestogodišnja Monika, medicinski tehničar, tek je prošle godine školske učionice zamijenila bolesničkim sobama, tačnije, karantinom.
- Slušam.
- Ovo pismo ćeš zaboraviti u hrpi pisama koje ćeš večeras podijeliti pacijentima.
- Ali, profesore - čudila se djevojka - ovo pismo je adresirano na Institut, kako ću...
- Ne brini se ti ništa - prekinuo je - to je dio programa.
- Shvatam - rekla je bojažljivo Monika.
- I ponavljam, neka ovo ostane među nama. Ja večeras nisam bio ovdje.
Djevojka je klimnula glavom, a profesor, nakon što se uvjerio da ih niko nije čuo, polako odšetao u svoje odaje.

Da mu je plan uspio, uvjerio se iste noći. Iz sna ga je prenula neopisiva buka koja je dopirala iz karantina. Obukao se, izašao napolje i popeo na osmatračnicu sa koje se pružao najbolji pogled na karantin. Tamo je zatekao uplašenog Jakova.
- Šta se dešava, profesore - upitao je usplahireno.
- Oslobađanje gnijeva do prije nekoliko trenutaka potiskivanog neizvijesnošću, koja, poput svjetlosti, prodire kroz nadom i vjerom načinjene pukotine u prizmi stradanja.
- Kakve pukotine, pobogu, o čemu govorite?
-Izgleda da su saznali da im nema pomoći, da će skončati tu dolje, pod nama.
- Kako su to saznali, to ni mi sa sigurnošću ne znamo?
- Ne znam - odsutno je izustio profesor, gledajući pod nogama kipući mravinjak. U pismu je obavijestio Institut kako vakcine ne djeluje i kako je izvjesno da će bolesnici podleći opakoj bolesti. Nema lijeka, smrt je izvjesna i predvidljiva. Ni oni koji se najduže održe u životu neće doživjeti jun.
- Profesore, pogledajte ono!

Slika koju su vidjeli pod sobom bila je užasavajuća. Do večeras je karantin funkcionisao po određenom redu. Grupe od po nekoliko članova, najviše pet, povezanih krvnim srodstvom ili zajedničkom vjerskom ili jezičkom pripadnošću, izdvajale su se od ostalih, vjerujući da će na taj način, izbjegavajući kontakt sa drugim bolesnicima, izbjeći pogoršanje stanja. Grupe su se međusobno razlikovale. Bilo je onih koji su bolesti pristupali defetistički, ali smireno i spokojno, vjerujući da je bolest most između dva života. Ipak, takvih je bilo najmanje. Većina je vjerovala u oporavak i izlječenje. Jedini Bog bio je život, a jedini most kapija karantina. Svjesni iminentne smrti, Bog je u njima izdisao u posljednjim roptajima tifusa.

Sada su grupe sjedinjene u nepreglednu i uskomešanu masu. Grupice vijernika su silom uvučene u zajedničku grupu. Masa se kretala prema izlazu, gdje ih je dočekala bodljikava žica, a iza nje naoružani stražar. Poslije nekoliko posjekotina i jednog pucnja, masa se povukla u blatnjavu jarugu karantina, a pod stampedom ostaše najmanji. "Znači, tako! Pobjegli biste od sebe samo da možete. Ipak, draži vam je dan života, nego trenutna smrt pred kapijom slobode. Bijednici, eto šta ste", mislio je profesor, dok je sa očiglednim uživanjem posmatrao ovaj nesvakidašnji događaj.

Jedan se krupan i proćelav čovjek razbucane košulje i maljavih prsa svom silinom obruši na desetogodišnju Abu Diaz, potopi je u blato i prsima utiša bolni krik. Komešanje potraja tek do sljedećeg krika, njegovog. "Ujela me", urlao je, pritiskajući dlanom raskrvavljeni vrat, čiji su obrisi zuba bili učinkoviti, iako zakašnjeli. Djevojčica se iskobelja iz blata, potrča na jednu stranu i razgoračenih očiju stade pred gomilom tjelesa. Ni u najgorem snu nije čula ovakve životinjske povike razularene mase nagih i bučnih silueta, među kojima prepozna svoju majku. Dozivala ju je, pokušavajući da joj se približi, a onda i sama bi uvučena u začarani krug, sličan onom plemenskom. U centru ovog kruga ne bi vatra, već izvjesna tifusna smrt.

- - - - - - - - - -

- Šta ćemo učiniti?
- Nećemo činiti ništa.
- Mirno ćemo gledati, zar to želite reći?
- Znaš, Jakove - govorio je prof. Johanson sa natčovječnom smirenošću u glasu - poredak stasa samo na dva temelja. Jedan je sila, koja u slučaju na smrt osuđenih zarobljenika ne igra nikakvu ulogu.
- A šta je drugi temelj - žurno ga upita Jakov.
- Bog - odgovori mistično, sjajnim očima zagledan u daljinu - a Boga sam im oduzeo - promrmlja tiho.

Krug iscrtan tifusnom orgijom mijenjao je pravac i smijer, članove i položaj, brzinu obrta i intenzitet zvuka, ali ne i centar oko koga je živahno obitavao. Talasi ovog nesvakidašnjeg kola bi s vremena na vrijeme izbacili poneku žrtvu, koja bi se, u svjesnom ili nesvjesnom stanju, nasukala na granično područje karantina. Ovoga puta, u polusvjesnom stanju iz kola istetura Abu Diaz i pade pred kaljugu u kojoj je, da je bila u stanju, mogla čuti bolne povike: "Ujela me, prokleta". Nije ih čula. Ni životinjsku riku orgije u kojoj je maločas silovana i pregažena više nije čula. Nije osjetila ni zvjerski stisak koščatih šaka oko vrata, niti je primijetila mržnju u očima maljavog čovjeka koji ju je sopstvenim rukama davio u znak osvete. Za nju je sve ovo bio san. Jedan ružan, ali prolazan san bolesnika.

Vidjevši učenika kako krišom plače, prof. Johanson mu priđe i očinski ga potapša po ramenu.
- Ne brini, dječače, privići ćeš se već.
- Privići ću se - prosikta Jakov, jedva se suzdržavajući da na provokaciju ne odgovori pesnicom. - Pobogu, profesore, pogledajte samo ta tijela iznurenih i silovanih djevojčica što plivaju po amalgamičnoj tečnosti krvi i žuči. Čujte ove tupe i bespomoćne krike sužnjih beznadežnika upućene, ne nebu, već zemlji u čije će blatnjave i mračne jame i sami uskoro uroniti. Zar da se navikavam na ovaj nesnosan smrad ljudskih zamorčića?
- Kroz suzne oči ne vidiš dobro. Suze su poput durbina.
- A šta bi to trebalo da vidim?
- Udalji se, pogledaj bolje.

Obrisao je suze, duboko udahnuo, a onda, izdahnuvši, bacio pogled ka nebu. Osjeti katalepsiju pod beskrajnim rojem treptavih zvijezda, a onda se, letargičan, vinu ka njima. U basnoslovnim prostranstvima zvjezdanog svemira, svud oko sebe osjećao je pustinju, sličnu afričkim, samo veću i prazniju. Pusto prostranstvo ničega. Ni tame, ni svjetlosti. Ni života, ni smrti. Tek jednog jedinog, poput vječnosti dugog udisaja. Ne vidjevši ništa oko sebe, spusti pogled dolje i skameni se. Tu, gdje je do maločas oplakivao zamorčiće, sada je stajao on. Isto onako nemoćan i usplahiren, na smrt osuđen, u karantinsku izolaciju bačen i ostavljen da se u blatnjavoj kaljuzi sjedini sa zemljom iz koje je i sam stasao. Njegovih sedamdeset godina karantina značilo je samo dužu agoniju, ali ne i drugačiji ishod.
- Profesore - promucao je, blijed i mutnog pogleda.
- Slušam.
- Bili ste u pravu.
- Zar?
- Da. Privići ću se.
Oborivši mutne oči, krenuo je za profesorom da popuni nove rubrike u knjizi dnevne evidencije, ostavljajući za sobom, što umorom, što apsurdom usahlo karantinsko ogledalo.

Program Instituta za tropske bolesti - karantin za tifusne bolesnike u Katangi (Kongo) - obustavlja se. Zaposleni se raspuštaju, a troškove karantina snosi Institut. Ipak, ono što budi najveću pažnju čitalačke publike - seksualne orgije bolesnika u karantinu - ostaje nerazjašnjeno.
David Cook za Time magazin
20. maj 1921. godine
 
Priča br.6

Ogledalo

Razor je stajao u reci i gledao u svoj odraz. Mišićavo telo bilo je pokriveno krvlju i starim ožiljcima. Srećom, krv nije bila njegova. Pogledao je ka obali, na zemlji su ležala krvava tela petorice razbojnika. Probali su da opljačkaju i ubiju pogrešnog čoveka i tu grešku su platili svojim bednim životima. Napasti visokog i snažnog ratnika, koji nosi ogroman mač preko leđa, nikako ne može biti dobra odluka.

Razor se gorko nasmejao. Zahvaljujući bezbrojnim budalama, uspeo je da izgradi reputaciju velikog borca. Bez lažne skromnosti, smatrao je sebe najboljim ratnikom u zemlji, možda ne najboljim, već drugim najboljim. Ali to će se uskoro promeniti. Obnovio je energiju komadom suvog mesa i nastavio potragu.

Povremeno pojavljivanje razbojnika je unosilo malo živosti u samo putovanje. A i posle svake borbe, postajao je iskusniji, a samim tim i bolji. Uputio se ka prebivalištu najvećeg borca koji je ikada hodio njihovim svetom.

Mnogi su odvažili da probaju da upišu svoje ime u istroiju, ali su pronašli samo brzu smrt, ako su imali sreću. Neke je Razor poznavao, i sada se prisećao njihovih zajedničkih avantura. Njegova pobeda će biti i njihova.

Da bi prikupio obaveštenja, morao je da obavlja brojne usputne zadatke i poslove, ali je nakon dugog lutanja napokon bio na pravom putu.

Stigao je do zidova koji su okruživali veliku kamenu kuću. Da, to je mesto gde se nalazi najbolji borac ovog sveta. Priča se da čuva i nebrojeno blago. Ali Razora bogatsvo nije zanimalo, mada će ga rado prihvatiti kao nagradu. Ono što mu je bilo najbitnije, je da pokaže i sebi i drugima da je najbolji od svih.

Hrabro je prišao teškim drvenim vratima.

Duboko je udahnuo, gurnuo vrata i ušao unutra. Obreo se u mračnoj prostoriji, svetlost se teško probijala kroz male rupe krovu. Čvrsto je stegnuo balčak mača. Tišina je bila zaglušujuća. Činilo se da je kuća potpuno napuštena. Najveći ratnik celog sveta je izabrao bedno mesto za život, pomislio je Razor podrugljivo. Nakon pobede, on će živeti u palati okružen bogatsvom i brojnim robinjama.

Polako i pažljivo je hodao kroz prostorije. Pod je bio prekriven kostima mnogobrojnih nesupešnih lovaca na slavu.

Razor je znao da njega čeka drugačija sudbina.

Stigao je do poslednjih vrata. Masivna, dvokrilna, bogato izrezbarena slikama, označavala su tačku sa koje više nema povratka. Zastao je i oslušnuo, sa druge strane nije dopirao nikakv zvuk.

Otvorio je vrata i hrabro stupio u prostoriju. Zaslepila ga je jarka svetlost. Kroz poluzatvorene kapke je opazio ogromnu senku koja se nadvijala nad njim. Na slepo je zamahnuo teškim mačem u pokušaju da protivnika preseče preko stomaka. Mač je prošao kroz senku i čulo se samo lomljenje stakla.

Prokletnik, postavio je ogledalo, shvatio je Razor. Gorko se osmehnuo dok mu je sa leđa oštrica probijla pluća. Možda ipak neću postati najbolji.

Žgoljavi i pogrbljeni mladić je besno odgurnuo stolicu. Pokušao je da obriše naočare velike dioptrije, dok mu su krhko telo potresali grčevi. Meseci igranja su otišli u vetar. Ne znaju ga oni, neće se sve završiti ovako. Ako treba, uložiće u igru celu sledeću godinu, ali će biti najbolji borac.

- - - - - - - - - -

Priča br.7

Пакт


Прегурао је Душан два рата на својим плећима. У другом, на кошари Маја Глава, рањен је у груди касетном бомбом, и тако рањен, крвав и полусвестан, извукао је тело погинулог саборца до наших положаја. Ратни другови сведочили су да нема храбријег и одлучнијег ратника. Посебно се истицао у борбама прса у прса. Као члан специјалне 72. бригаде, увек је био на првим борбеним линијама, у извиђачким задацима и на корак од непријатеља.
Пре него што је постао војник, био је професор историје у средњој школи. Од малих ногу занимали су га историјски догађаји, велика царства и процес њиховог распадања. Сматрао је да се у свету, данас, не дешава ништа ново, што се већ, у једном историјском моменту није десило некој држави или народу. Међутим, Душан се никада није задовољавао само историјским аспектима друштвено-политичких односа. Та знатижеља га је одвела у озбиљно изучавање филозофије, психологије и других наука које су расветљавале историјске догађаје и чиниле јаснијим потезе значајних људи из наше и светске историје.
Својим ученицима, увек је наглашавао да морају знати коме припадају, али да мржња и непоштовање, нису и не смеју бити њихова одлика. Мржња трује самог мрзитеља и убија његов дух. А, шта је човек без духа? Ништа. Окоштала љуштура без садржаја. Празнина лишена способности да живи и воли.
Чак и када те неко упорно мрзи и наноси ти зло, ти мораш учинити све како би његова мржња нестала, јер само тако си чист пред богом, али и људима. Ове речи, често је у заносу говорио својим ученицима, а они су га изузетно поштовали. Осећали су његову искреност и знали да он није само један од масе наставника који дође да отаља час и подигне плату.

- - - - - - - - - -

Његова научна каријера развијала се огромном брзином. Био је свестран. Даноноћно је писао научне радове на различите теме. Са 27 година, већ је увелико прерастао ниво средњошколског наставника, али није желео да се упушта у универзитетске игре јер, тамо је политика диктирала услове, а он је презирао то ваљање по блату, подобност, линију мањег отпора и непостојање интелектуалног интегритета. Добио је отворену понуду за место на факултету, али под условом да потпише лојалност актуелној власти и учлани се у њихову странку. Одбио је младалачком дрскошћу, осећајући задовољство када је видео унезверено и изненађено лице једног нижеразредног страначког агитатора, задуженог за кадрирање по његовом крају. То задовољство претварало се у осећај супериорности над свим онима који пристају да се због личног статуса, ваљају по муљу и блату.

-Ти си будала- често су му говорили пријатељи, -Трудна жена и наставничка плата коју инфлација поједе за дан...-
Душан се на ове опаске само смешкао и у полуозбиљном тону говорио:
-Видиш... ти знаш да ја у својој кући имам оно велико огледало које ми је остало још од мојих родитеља, бог да им душу прости. Ја се свако јутро погледам у њега, и спокојно, уздигнуте главе изађем на улицу међу људе. Тај јутарњи контакт са огледалом упозорава ме да никада и ни по коју цену не учиним ништа рђаво и лажно, ништа иза чега не стојим свим својим срцем. Све док су мој ум и дух у хармонији, ја се могу гледати у то огледало и живети живот у његовој потпуности, без обзира на спољне факторе...-

Први велики потрес у Душановом животу, изазвао је рат преко Дрине. Његов слободарски дух са истанчаним осећајем за правду и правичност, није могао мирно седети и гледати како повампирени непријатељ протерује припаднике његовог народа са вековних огњишта, а с друге стране, супруга Милица је била у 7. месецу трудноће. Била је то јака жена која га је подржавала у сваком животном науму.
Видевши да се ситуација отима контроли, да рат ескалира, а знајући стање његовог немирног духа, она није желела да му отежава одлуку. Душа јој је крварила од бола, када му је те вечери, глумећи радост и смиреност, једва суздржавајући сузе, рекла:
-Па, нећеш ваљда седети у кући као неки дезертер, док ти бију ове преко Дрине.-
Душан је знао колико јој је тешко, све му је било тако јасно, али огледало није имало милости. Док браћа крваре и гину, све осим одласка у рат, из Душановог угла гледано, био је кукавичлук.
Већ сутра, обријао се, опростио са својом Милицом, погледао у огледало, и отишао у непознато.

Ђорђе је рођен 2 месеца касније...

- - - - - - - - - -

Душан је у Крајини био припадник елитних јединица које су биле познате по свом професионализму, одлучности, храбрости и успешним војним перацијама. Јединица се ватрено залагала и за успостављање преког војног суда који би судио свим онима, који својим поступцима каљају углед наше војске. Сматрали су да би се на тај начин смањио број силоватеља, лопова, убица, шверцера, превараната и дезертера које изнедри сваки рат без обзира на страну за коју ратују. То су једноставно криминогене структуре личности које у рат иду без икаквог вишег циља осим задовољавања својих најнижих страсти. Душан их се гнушао, и није показивао никакво разумевање за њих. Будили су ону тамну страну његове личности, коју има сваки човек. Будили су ђавола кога је Душан успављивао годинама, иако је био свестан његовог постојања.
Причало се да је треће ратне године, затекао једног добровољца како силује осамдесетогодишњу бабу и да му је пресудио на лицу места. Он никада није о томе говорио, а званична верзија догађаја је гласила да је добровољац случајно активирао бомбу и настрадао.

Када је било јасно да је рат изгубљен, да је издаја почињена, Душан је са својим саборцима обезбеђивао непрегледну колону избеглица која је бежала од сигурне смрти. Међутим, непријатељ, орхабрен подршком великих сила, није се зауставио. Послао је авионе да бомбардују избегличку колону и Душан се затекао на месту на коме је извршен овај стравичан напад. Вриска, бука, дим, крв и раскомадана тела. Све се то одвијало пред његовим очима. Неколико деце је страдало...
Када је рат и дефинитивно завршен, Душан се вратио кући својој Милици и Ђорђу који је ушао у пету годину живота. Коначно се скрасио поред своје породице, али...
 
Професорским позивом више није могао да се бави. Чинило му се да више није способан за било какав интелектуални ангажман, а и стање у држави било је катастрофално. Незапосленост, глад и сиромаштво.
Преко једног пријатеља, успео је да нађе посао на градилишту, и ту је проводио дане од јутра до мрака.
Последице ратних ужаса, полако су почеле да га сустижу. Све чешће се осамљивао. Све више су га замарале баналне теме и људи. Иако се трудио да то не показује, венуо је проводећи време са људима чији се разговори своде на насловне стране жуте штампе, на материјално, на кладионицу и салонску критику актуелног стања у земљи.

Иако је осећао да полако губи један део своје личности, огледало је и даље гледао са нескривеним поносом, јер ни на какве труле компромисе није пристајао. Пактове са ђаволом није потписивао. Радио је најтежи посао, живео на ивици сиромаштва, али је образ био чист као Бајкал. А, многи су се образи у то време упрљали.

После неколико година, живот се опет, колико толико стабилизовао. Душан је радио бољи посао, Милица се запослила у струци. Ђорђе је израстао у несташног, али паметног дечака.

А, онда се десио март месец 1999. године. Година из назива Пекићеве књиге, апокалиптична, баш као и сама књига, за цео наш народ, нарочито онај на Косову.

Опет исти сценарио и опет Душанов одлазак. Овај пут у склопу славне 72. специјалне бригаде. Са неба авионске бомбе, са земље терористи, пешадија, артиљерија. Небо је горело, земља се отварала пред Душаном и саборцима. Пакао у свом исконском облику.

Рањавање, повлачење и опет исте ужасне слике пораза. Колона, сузе, избеглице, задах смрти и губитак свете земље.
Косово опет постаје мит и што га више губимо у световном смислу, његова митска снага би требала бити све јача. Сви народи имају митове, једино је наш, некако проблематичан. Сви се око мита окупљају, једино се ми делимо. И, лажу душмани кад кажу да ми величамо пораз. Ми величамо Лазара и Косово као симбол отпора, као мучеништво и жртву, а не као пораз по себи.

Опет је потписана капитулација, опет су се зли дуси радовали и ликовали над тужном судбином једног несрећног народа.

- - - - - - - - - -

Овај косовски пораз, био је и његов лични. У том деветом кругу, у тој ватреној стихији пакла и страдања, чинило се, изгубио је самог себе. Није то више био онај Душан. Када се вратио кући. Био је неупотребљив. Депресија и алкохол, све чешће. Милица је остала без посла.
У земљи су се десиле крупне политичке промене. На власт је дошла потпуно друга гарнитура људи, коју је Душан презирао, чак и више него претходну, коју такође није подносио. Парадокс је то своје врсте. Душан је био жестоки критичар претходне власти, а нова власт је и њега, као и све ветеране, третирала као ватрене присталице претходног режима. Тако је то када имаш идеју и став који не везујеш ни за који дневнополитички програм или личност. Увек је Душан презирао те култове личности и слепу везаност за речи ,,вође“. Сматрао је да је и најгора институција, боља од најбољег човека. Но, наш народ, често је кроз историју патио од култова. То га је увек водило у амбис. Без изузетка. Душан је био свестан свега тога и знао је да ће се народна енергија показана приликом промена, претворити у сушту супротност свему ономе за шта се тај народ залагао. Знао је да ће револуција појести своју децу.

Но, једног дана, на његова врата, покуцао је колега са факултета Марко. Он је био познат по томе што странке мења на недељном нивоу, али је у глобалу био добар човек. Политику је схватао као инструмент за остваривање неких својих циљева, али није био онај типични политички гад. Помогао је коме је год могао. Знао је за ужасну Душанову ситуацију и дао му је једну понуду.
Понуда је састојала у томе да се Душан учлани у странку и да као такав, добије место директора средње школе у суседној општини, а да ће и Милица у тој школи добити посао психолога. Овај потез властима је требао због тога што је у суседној општини, стара власт и даље имала јако упориште, па су рачунали да ће постављањем једног доказаног хероја, на место директора, умирити страсти.
Попили су ракију, наздравили и Душан је потписао чланску карту. Марко му је рекао да следеће недеље, све буде спремно за селидбу, пошто им је странка обезбедила стан на 5 минута од радног места.

Милица је била зачуђена овим Душановим пристанком без речи, али осећања су јој била помешана. Била је и срећна и тужна. Срећна јер је овим потезом обезбеђена егзистенција, а тужна, јер је осетила да је изгубила човека кога је волела.

Екипа за селидбу је стигла. Све ствари су већ биле утоварене. Један од радника, пришао је Душану и упитао:
-Шефе, а шта ћемо са оним великим огледалом?-
-Огледало оставите, за њега у новом стану нема места - смиреним гласом је одговорио Душан, док је из унутрашњег џепа вадио цигарету и упаљач...

- - - - - - - - - -

Priča br.8

OGLEDALO

Tek je napunila 16 godina, a u bolnici su joj vec otkrili da boluje od neizlecive bolesti - leukemije...

Lezala je tamo nekoliko meseci, a tada su je otpustili kuci...

Cula je igrom slucaja da su pre toga lekari govorili da joj je ostalo 2-3 meseca zivota...


Bila je ocajkna iako je u kuci imala veliki svetlu sobu sa divnim pogledom na obliznje planine...

Roditelji su joj radili i svako pre podne je bila sama u stani po par sati...Za to vreme je gledala TV ili stavljala romanticne slike na Facebook...Trudila se da ne misli na lose prognoze.

Ali, svakog dana se osecala losije....I tako, jednog dana bas kada su roditelji otisli na posao, neko je zakucao na vrata: ko bi to mogao biti kada su mama i tata ostavili zakljucan stan?

Rekla je "da" i kroz vrata je promolio glavu jedan mladic, od nekih dvadesetak godina...

Devojka nikada u zivoti nije videla takvu lepotu! Osmeh mu je bio ocatavajuci, a glas tih....Pitao je: "Mogu li da udjem?"

"Da, da, zbunjeno je prekla devojka, ali ko ste vi, kako ste usli u stan?"

"Ja sam vas stalni sused, a usao sam...- seretski se nasmejao - kroz kljucaonicu!"

I devojka se nasmejala toj sali, ali se odjednom osetila mnogo bolje....Kao da je u sobi postalo svetlije...

Mladic je seo na krevet, upoznali su se i on je poceo da prica....Pricao je o stvarima o kojima devojka nista nije znala ni culi...Bilo je strasno zanimljivo...

Vreme je prolazilo brzo..."Sada moram da idem - reako je gost"

"Dodji ponovo" insiatirala je devojka...."Doci cu, nemoj da se brines" - namignuo joj je njen novi priajtelj...

Sutradan joj je bilo vrlo lose, ali kada je on dosao, momentalno joj je laknulo...Bio je jos ineterasantniji nego prvi dan...
Devojka je zaboravljala svoju bolest i jedva cekala da roditelji odu i da se ON pojavi...

Nakon par poseta joj je predlozio da zajedno izadju u grad i prosetaju...Makar na jedan sat...

"Ali, znas, ja ne mogu ni da ustanem" tuzno je rekla devojka...

"Ma naravno da mozes, pokusaj i uveri se" smejao se mladic...

Devojka je pokusala i - o cuda - ustala je lako kao nikada...! Cinilo joj se da uopste nema tezinu...

"Hocemo li da krenemo, jesi li spremna?" pitao je momak i uhvatio je za ruku...

"Idemo" veselo i bezbrizno je odvratila...


Posli su iz sobe dugackim hodnikom u stanu u kome je bilo jedno veliko OGLEDALO...Devojci je srce tuklo od srece...Bila se zaljubila!

Ali, kasda su prolazili pored ogledala, ona je bacila pogled na njega i skamenila se od uzasa: iako je osecala njegov dah, zagrljaj i videla ga na ogledalu je bio samo njen lik!

Nikoga nije bilo pored nje!

Uzasnula se, muklo vrisnula i htela da bezi nazad u sobu.....Ali, sada ju je on celicno zagrlio...Nije mogla ni da se mrdne...

A ruke su mu bile hladne, ledene kao SMRT....
 
Priča br.9

Krivo ogledalo

Uvek sam život posmatrao kao pravu liniju - onako kako mi se u datom trenutku prikaže. Ustanem, odgrnem svoje pocepano ćebe, ostavim po strani dve staklene flaše koje su mi prethodne noći pomagale da zaspim i umivam se. Ogledalo je puknuto po sredini, rascvetanih naprsnuća i korodiranih ivica. Svako jutro mi pokaže isto. Ravnodušni pogled. Čoveka bez lica. Bezizražajnu masku. Pogledam se tako dobro, da se kojim slučajem ona druga strana ne bi osmehnula ili namrštila. No nikada do sada ne dobih zadovoljavajuću reakciju i obično rezultat pripišem polomljenom ogledalu. Posedim izjutra još malo, a onda otrčim do podruma i zamenim ispražnjenu ambalažu ne bi li me alkohol primorao da izveštačim osmeh. Ponekad se i sam osećam poput prazne flaše.

Pre nekoliko dana u varoš je pristigao vašar. Gomila dečijih drangulija i igračaka. Ringišpili i šećene vune, klakeri i svilene bombone. Volim vašare, ali prezirem gužvu. To se strašno teško jedno sa drugim slaže. Kada navali masa ljudi, pa šeta, kupuje, troši, ogovara... Nikada mi nisu bili jasni. Nikada mi nije dolazilo do glave zašto bacaju pare na raznorazne gluposti koje im za život ne trebaju. Nikada nisam shvatao zašto prate taj učestali šablon, ako znaju da je rezultat uvek isti. Verovatno sam i ja za njih bio čudak.

Tog dana je jutro počelo kao i svako do tada. Na pocepanom ogledalu nije bilo promene. Opet me je na njemu čekao nezainteresovana zabrađena pojava. Ravnodušni muškarci su uvek bradati i nikada ne drže žilete po kući. Iskapio sam malo hladne vode ne bih li nekako ugušio sušu u grlu i laganim hodom se vratio u krevet. Uveče ću otići do vašara i podmititi cigane da mi dozvole obilazak. Dograbio sam praznu flašu i otišao u podrum ne bih li je dopunio rakijom.

Sunce je počelo da zalazi. Njegovi poslednji tamnocrveni izdanci bespomoćno su odjekivali na horizontu i postepeno gubili bitku protiv mraka. Ugrabio sam dve sveže natočene flaše - jednu za cigane, jednu za sebe i krenuo do livade
neposredno pokraj naselja - do mesta koje je u toku dana vrvelo ljudima. Svi su spavali - prodavci, sladoledžija, ljudi koji su upravljali ringišpilom... Jedino je jedna ciganka ostala da pričuva vašarsku opremu. Beše relativno stara, debela, sitne građe i sitnih očiju sa gustom, crnom kosom uvijenom pod maramu i velikim baburastim nosom na licu. Sedela je na stepeniku čergarskih kola kosog pocrepljenog krova sa istaknutim pisanim slovima ispisanim natpisom "Kuća ogledala".
Poželeh joj dobro veče i ona me otpozdravi klimanjem glave. Reče mi da njeni spavaju. Da su se umorili od silne gužve i sada nju ostavili u izvidnicu. Ponudih joj flašu u zamenu za razgledanje. Prvo me je pogledala u čudu. Verovatno je bunilo to što sam došao tako kasno i što nisam, poput ostalih došao preko dana. Prošao bih, inače, znatno jeftinije. Pogled joj ubrzo dobi drukčiji oblik, i delova mi da je shvatila razlog moga zakašnjenja. Pružila je ruku, uhvatila flašu i, pomerivši se sa stepenika klimnula glavom. Otvorio sam vrata čerge i ušao unutra.

Prostoriju je obasjavao jedino fenjer na sredini. Pa opet, verujem da je tada to bilo jedino svetlo u čitavoj varoši. Od ulaznih vrata do samog kraja kola bila su razbacana ogledala - mala, velika, pocepana i cela, prava ili zaobljena. Zaseo sam na sredinu čerge, pokraj petrolejskog lampiona koji je stajao okačen iznad praznog čamovog bureta, dograbio jedno majušno sveže ispolirano ogledalo, u isto se zagledao i ne dobivši željenu sliku iz flaše izvadio pampur. Gutljaj za gutljajem. Mililitar za mililitrom. Flaša se polako praznila a slika u ogledalu ostajala ista. Oslonio sam se o centralni stub, seo na daščani pod i nastavio sa tretmanom.

Stigavši do polovine primetih da mi se svest polako gubi. Da je postala previše umorna i želi da se isključi i zaspi. Telo mi je lako. Misli su mi lake. Ruka mi je poprilično olakšala i gotovo da ne osećam njenu težinu. Ona grli flašu, ali se ova otima i najednom pada i prosipa svoju sadržinu po prašnjavom podu. Razum mi se muti. Pokušavam da ga održim budnim prebacujući pogled sa strane na stranu. Okrećem se levo i ostajem zagledan u jednu tačku. Nadamnom iskrivljeno ogledalo, ujedno udubljenog i ispupčenog i nadasve čudnog oblika. Gledam u njega, ali ne vidim svoj odraz, no sliku velikog psa - kovrdžave, runtave dlake kako, na daščanoj podlozi, mokar i sklupčan od hladnoće i straha leži u omalenoj bari. Obasjava ga, odozgo neka čudna svetlost. Lutalica, lišena doma i odbačena iz čopora - usamljena i izgubljena. Najednom me uhvati neka čudna bojazan, i oči mi zasuziše i dodatno zamutiše pogled. Nedugo potom on se potpuno zacrni, i utonuh u san.

Probudila me je vika Ciganke koja je psovala, klela i drškom metle bola po mom stomaku ne bih li joj oslobodio čergu. Protrljah oči i ustah sa zemlje. Ispod mene se još nazirala barica rakije, doduše, znatno manja i više blatnjava no tečna, budući da se alkohol stopio sa pokupljenom prašinom sa dasaka. Pogledah na svoju levu stranu i ostah tako skovanog pogleda relativno dugo. U zakrivljenom, bakarnim ramom oivičenom ogledalu me je čekao odraz - čovek iz bare, velike guste brade skinuo je masku i pokazao svoje iskeženo lice. U početku mi delova kao da mi se ceri i podsmeva. Dohvatih praznu flašu i izađoh iz čerge. Novo jutro je osvanulo. Svetlost se u beskonačni rat sa mrakom vratila u punom jeku Oko mene cigani sviraju, igraju i pevaju o Šošani. Smeju se. Vesele. Bez nekog razloga i bez ikakve svrhe. Iskrivljeni odraz ogledala posta mi najednom drukčiji i dobi potpuno novo značenje. Prava, ravnodušna linija se da preobratiti. Iluzije su jedina stvar koja je održava pravom. Najednom mi se na lice ugnezdi osmeh, zdrav, iskren i neisforsiran. Jedan snažan zamah desne ruke i tresak - flaša se razbi o kamen na sitne komade.

- - - - - - - - - -

Priča br.10

Ogledalo

Moji su otputovali na planinu. Ostala sam sama sa majstorima koji su zavrsavali radove u potkrovlju. Konacno selim atelje iz podruma, pod krov. Obecali su momci da ce sutra popeti teske i glomazne stvari, meni ostaje da premestim sve ono sto ne zelim da iko drugi dira osim mojih ruku.
Odugovlacim danima da sredim sitnice u podrumu i oslobodim mesto za vinske police. Vec su unesene kutije sa vinom. Vino u svom zrenju strpljivo ceka da mu prepustim prostoriju. Dan je prolazio neubicajeno tiho. Na prstima, poljuljana sentimentalnoscu, usla sam u pretrpani atelje. U jednom delu prostorije cekale su da budu iznesene spakovane stvari, u drugom, paketi cekaju da budu raspakovani.
Resetke od kovanog gvozdja, na polegnutim prozorima podrumske prostorije, bacaju razigranu saru na podu. Bezbroj puta mi je doslo da uzmem boje i predjem preko tih krivudavih otisaka svetlosti, da zadrzim tu igru zauvek. Volim da posmatram kako se pravougaona forma izduzuje dok sunce pada, sare kao pijane krenu da se naslanjaju jedna na drugu, polako blede i postaju sve tanje i tanje, na kraju se necujno uliju u procepe i rupe od ispalih cvorova na patosu. Tu se skladiste iz dana u dan.

Podigla sam poklopac na drvenom sanduku u kome su godinama cuvani casopisi, prospekti, fascikle sa crtezima,... trebalo bi to da pregledam i oslobodim sanduk, dobice drugu namenu. Otvorila sam stari orman i pazljivo prenosila novine na daskama od orahovine, slazuci ih tematski. Dosadan je to posao i dobrodosao mi je zaboravljeni veliki blok sa starim portretima kad se pojavio povrh naslaganih stranih magazina. Istresla sam sve iz korica bloka i krenula da redjam naokolo poznate likove, secajuci se nekih situacija dok su nastajali. Skliznuse mi iz ruku najednom papiri, kao ptice sletese meko na pod, i desetak varijacija njegovog lika okruzise me na prepad.
Ovo trazi da sednem.

Kako se zakljucavaju secanja? I gde tacno? Koliko mracno mora da bude to mesto? I ko sve treba da zna lokaciju?
Teska rezbana vrata ormana oglasise se cviljenjem i otvori se jedno krilo, javlja se kao da zna odgovore na moja pitanja. Sa unutrasnje strane vrata, celom duzinom je ogledalo. Orman je bio prababin miraz, ogledalo je staro i na njemu se jasno vide vremesni znaci zaborava.
Vidim u njemu sebe kako sedim u polumraku. Ili, polumrak je konstrukcija izvan mog trenutnog interesovanja? Svih desetak para istih ociju sa papira, stopise se u jedan jedini , u ogledalu. Protrljam oci u neverici…vidim sebe, vidim sanduk, vidim kutije, prepoznajem preslikano, samo mi “tamo” nema razbacanih portreta?! Zagledam se… u dubini ogledala sedi on, prevrce moje listove i smeska se.

- Potroseno vreme, kaze.
- Volela sam da trosim vreme na tebe, spremno uzvratih.
- Zasto si onda otisla?
- Ponestalo mi boja, kazem i sipam malo roze vina, trebam izgovor da uzmem vazduh.
- Sa distance umes i da slazes.

Okrenem se, zinem da se odbranim i onda vidim kako se premesta u svetliji ugao, pali cigaretu i seda na pod. Bela kosulja na njemu - meni ne treba opeglana, ali volim da gledam kako to spretno radis, drugacije je osecam kad znam da si je dodirivala, govorio je.

- Neke reci sam zaboravila.
- Ja nisam, cuvam ih.

Zbunjeno trazim iza sebe svetlost koju vidim u ogledalu. Nema je, nema ni mene u ogledalu vise. Znala sam da je decenijsko cutanje bilo pravi izbor. Sta mi je ovo trebalo?

- Ono sto si zapisivao nisi umeo da izgovoris glasno, steta.
- Ono sto si ti meni pisala, vratio sam ti nazad.
Osinu zlopamtilo zlopamtila. Ogledalo dobi neke nove ostre pukotine, kao na kristalu, krckaju i putuju same od sebe.
- Samo sam ti pomagala da se ubijes, kad si vec nagovestavao danima, mesecima.
- Vec sam bio mrtav, kaze hladno i okrece glavu u stranu.

Ja mu okrecem ledja. Zbunjuje me melodija koja dolazi cas izdaleka, cas iz mojih zvucnika. Prepoznajem te note dok on cupka stopalom u ritmu. Cujemo isto! Postadoh opet svesna “tamo” i “ovde”.
 
- Secas li se mog obecanja da cu da te poljubim gde i da te sretnem u zivotu?
- Secam se.
- Zasto se pravis da me ne vidis kad se sretnemo?
- Mozda te stvarno ne vidim, kazem, podizem ruke i vezujem svoju kosu u cvor.
- Diras kosu uvek kad si nesigurna, znam te.
- Prestani! Sta ustvari hoces?
- Tragove imam i nisam siguran gde vode…
- U tunel, sve zavrsava tamo - mrmljam za sebe dok ispijam poslednji gutljaj.
- Sanjao sam sve ovo jednom…posle svega sam resio da se vratim na sve nase zajednicke tacke i pronadjem gresku.
- Ma ciju gresku?! ljutito pitam.
- Ne znam. Secas li se proleca u Dubrovniku?
- Secam se bure.
- Zar je bila bura? To sam zaboravio. Ja se secam devojke sa gitarom, spustas joj novac u kutiju i okreces se oko mene, uvijas u ritmu, lelujas sa maramom u rukama, pozeleo sam da to zauvek traje.
- Zauvek je bas skromno, dobacujem sarkasticno. Ja se secam Tare i tvojih pijanih ispada; uzvracam napadom.
- Zasto “ispada”? Samo je vino kumovalo izboru pesama, nista strasno se nije desilo.
- A ljubomoru si zaboravio?
- “Alergicna sam na primitivizam!” secam se da si to ponovila bezbroj puta, to nisam zaboravio. Kad sam se vracao i lokomotiva je neprestano ponavljala iste te reci. Od tada nisam usao u voz.

Prestade muzika, potpuna tisina me prestrasi. Ogledalo je u meni, ili sam ja u njemu?! Panicno pokusavam da razaznam u mraku gde sam.
Smiri se, strahovi otvaraju nove prozore…nove price, ponavljam u sebi svoju mantru.

- Napisi mi pricu, rece on mirno, kao da me cuo, kao da ne smem da odbijem, kao da mi od toga zivot zavisi. Stoji ispravljen, lep u svojoj odlucnosti i gleda me pravo u oci, da ne pobegnem.

Prilazim sasvim blizu, popravljam mu kragnu na kosulji – hocu, samo da se setim novih, lepsih reci za tebe. Dajem sumnjivo obecanje dok ga ljubim nezno, prisno, u jedan obraz, u drugi, i kad su nam se usne spojile pre nego je zagrljaj postao precvrst, povlacim njega iz ogledala, a ja brzo ulazim s druge strane. Ako sam i zelela nesto da kazem, ili cujem, predomislim se, nije bilo vremena. Rasprska se sredina ogledala u sitne komadice, samo uglovi ostase, napukle paralele ovozemaljskog. Jaka promaja protutnji kroz ulaz-izlaz na ogledalu ispunjavajuci noc jakim mirisom jasmina.

Parcici stakla k’o svici, zmirkaju i sada onde. Umnozeni svedoci univerzuma neprestano salutiraju…

- - - - - - - - - -

Priča br.11

VATRA U BUNARU

Jednom, u ranoj mladosti, pogledao sam u bunar. Ushićenje me je svog proželo jer sam prvi put jasno video svoj odraz u mirnoj vodi. Dugo sam se posmatrao i zahvaljivao Apolonu na lepoti koju mi je podario. Sreći nije bilo kraja kad Sunce dostiže zenit i baci zrak u hladnoću kružnog grotla bunara. Tako mlad, poverovao sam da iz mene izbija vatra samog boga Marsa. Neizmerno sam zavoleo sebe i ta silina strasnog samoobožavanja bila je tako jaka da sam morao sa nekim da je delim. Preveliku, teretnu ljubav prenosio sam na ceo svet i tako olakšavao slatko breme koje je pretilo da me iscrpi.

Od tog dana spoznaje samoljublja, počela je da narasta moja želja da me drugi vole istim žarom kojim samo ja to činio. Takvim željama predan, svakodnevno sam izricao jutarnje molitve Jupiteru i on mi je zauzvrat omogućio da puteve gazim gvozdenom čizmom. Preuzimao sam komandu nad ljudima i događajima naučivši da upravljam vatrom u sebi, da je zauzadavam kao mlade i jake kobile na kojima sam jahao u vojnim pohodima. Sa svakom pobedom uvećavao sam ratni plen, ali je sa tim uvećanjem curela, isticala ona ljubav u meni, ono samoljublje koje mi je davalo volju za osvajanjem. Činilo mi se da sam sve osvojio što je vredelo osvajati. Kad sve osvojiš, onda sve i uniziš, tako da ti osvojeno postaje mrsko, pa tako postaješ mrzak i sam sebi.

Nakon dugih godina službe, uoči okončanja vojničke karijere, otpočeo sam borbu za dobijanje položaja upravnika nad osvojenom provincijom. Pobrinuo sam se da podebelo podmitim senatore ne štedeći novac zaplenjen u ratnim osvajanjima. Moglo mi se da ih kupujem i to sam radio bez griže savesti jer sam osećao da imam prava da nastavim da vladam osvojenom provincijom zbog koje sam dvadeset godina krvario.

I tada, u jeku moje nove osvajačke borbe za naklonost senata, pojavi se nekakav majstor sa Istoka i donese mi okruglo ogledalo na dar. Reče da je od posebnog materijala načinjeno i da zbog fine izrade mora biti ugrađeno u zapadni zid vojničkog štaba. Od majstora dobih uverenje da će ogledalo bacati onakvu sliku kakvu sam oduvek priželjkivao. Neophodno je, reče majstor, da sačekam pravi trenutak kad ću se u odrazu ukazati onakav kakav želim.

Danima sam se posmatrao i danima se sve tačno odražavalo u ogledalu : ožiljci stečeni u bitkama, besprekorna uniforma zaslužena laganim i teškim usponom do najvišeg vojnog čina, bore zarađene pri marševima na letnjoj žezi i promrzline na koži stečene u studenim ravnicama. Sve moje je bilo tu, i sve me je odbijalo. Moja pređašnja lepota nije u potpunosti iščezla. I dalje sam posedovao prijatnu spoljašnjost, ali površina ogledala nije bacala onaj sjaj kakav sam video u bunaru jer vatre u meni nije bilo. Čak mi se povremeno priviđalo da mi preko lica prelazi senka proteklih mračnih dana klanja, stradanja, podmuklosti i pohlepe, oholosti, licemerja, uhođenja, podmićivanja i potkazivanja kojih je u mom životu bilo, a kako i ne bi kad je to jedini način da se dostigne moć nad drugima, da se ljudima upravlja, da se događaji kontrolišu.

I baš tada, kad sam gledao kako u meni gasnu životne vatre, među mojim vojnicima počeše da izbijaju pobune. Moj položaj zapovednika i budućeg upravnika provincije beše doveden u pitanje. Gubio sam kontrolu nad ljudstvom koje je odbijalo da se povinuje marševima pod punom ratnom opremom, da se prikloni teškim telesnim vežbama i da prihvati visinu mesečne novčane nadoknade. Izbi i pobuna zbog izdvajanja novca u zajedničku kasu za sahrane i nadgrobne spomenike, a najveći metež nastade pri samoj obuci regruta. Pomislih u svom sujeverju da je novo ogledalo izvor nevolja, posebno što nisam mogao da dokučim od kakvog je materijala napravljeno. Sumnjao sam da ga je majstor omađijao.

- - - - - - - - - -

Konačno, krajem jeseni, pronađosmo kolovođu pobuna. Kako među zapovednicima postoje činovi i autoriteti, tako i među vojnicima postoje prirodne vođe kojima se radije priklanjaju nego zapovednicima i vojnim propisima.

Tog jutra dovedoše mladog buntovnika redova u štab. Drsko je stupao nogom u oficirske prostorije. U pratnji dvojice vojnika, zaustavi se na sredini prostorije. Tu me vojnički pozdravi i bez oklevanja izvesti da je u proteklom periodu bio podstrekač nemira. Dok je bez kajanja obrazlagao svoje postupke, stajao je licem prema meni koji sam se nalazio uz istočni prozor štaba. Optuživao me je, kritikovao moje postupke, bunio se protiv mojih odluka i hrabro izrazio neslaganje sa svim i svačim što mu se kod mene nije dopadalo. Na moje iznenađenje, odjenom poče da mlatara rukama i nogama, napusti stav mirno i pade u vatru naglašavajući svoj značaj i značaj svih regruta, vojnika, veterana. U tom žaru, naglo se okrenu ka zidu sa ogledalom i zastade zagledan u njega. Ućuta jer mu buntovnički govor postade manje važan od onog što je zatekao u ogledalu.

Obratih pažnju na glatku površinu ogledala i umesto da, kao i obično vidim sebe, susretoh se sa njegovim očima u odrazu ogledala. Video sam ga obasjanog vatrom pobune i mladosti, vatrom samog boga Marsa, video sam ga kao da gledam sebe. Istočni zrak Sunca padao je na površinu ogledala i ja, u žudnji da se stopim sa tom slikom sebe iz mladosti, stopih se sa glatkom površinom ogledala upadajući u hladno grotlo bunara u zidu. Iz te slike ne izađoh na površinu.

On je, slutio sam, ostao opčinjen snagom moći koju je spoznao u mom odrazu. U meni je video je sebe kakvog treba da osvoji.

Povremeno mi u hladnim staračkim danima dođe glas o njegovim vojničkim uspesima. A kad odem da zahvatim vodu na bunaru, sačekam da padne zrak Sunca na mirnu površinu, pa se nasmejem jer znam da je to jedina večna vatra i da je niko u sebi ne može dugo zadržati.

- - - - - - - - - -

*the end*

Glasanje može da počne, a ja odoh da napokon skuvam kafu.
 
Br. 1 - 5 poena
Br. 10 - 4 poena
Br. 11 - 3 poena
Br. 6 - 2 poena
Br. 3 - 1 poen

1. i 10 su mi jednako prelepe, detalji su odlučili.

Priče su i više nego zanimljive i dobre. Sve šalju poruku svaka na svoj način.
Priča br. 8 mi se baš svidela ali ne i poslednja rečenica i osećaj ledenoće, nekako sam romantičarski želela da se oseća dobro i kada prestaje njen život. : ))
Ali i razumem da je to bio način da se završi priča i ukaže na smrt.
 
Poslednja izmena:
Pre glasanja, mali osvrt na simboliku ogledala po meni.
Dakle, ogledalo jeste odraz, ali je obrnut odraz - slika u ogledalu nije slika stvarnosti, mada na osnovu nje možemo da zaključimo o stvarnosti (onda kada "obrnutost" uzmemo u obzir.
Tu je i pitanje spoznaje sebe samog (kroz takvu jednu "obrnutu" sliku)
Dalje, ideja ogledala u ogledalu je nešto čime sam se dosta bavila (i sama sam nameravala da napišem priču o "zarobljenosti" u beskraju koji se otvara sučeljavanjem dva ogledala.
Prva priča me je, otud, nagnala da udahnem u očekivanju neke genijalne razrade te ideje u trenutku kada su se ogledala sučelila.
Do toga, međutim, nije došlo. Prva priča je solidno napisana, ali me nije "ubedila" prosto zato što bi profesor trebalo da zna bolje.
(u sučeljavanju dva ogledala, jednog čistog i jednog prljavog, obe strane "vide" prljavu površinu; pitanje koje nije postavljeno, a moralo bi biti, pošto se išlo na to da priča ima filozofsku osnovu je - kako "ogledalo" zna da je baš ono to koje je čisto, zašto ne uzima u obzir pretpostavku da je ono što vidi vlastiti odraz;
Drugo, razumem simboliku svetlosti, ali to priču koja bi mogla da seže u beskraj svodi na jednu ograničenu situaciju)
Odlična priča, u svakom slučaju, ali mene nije "kupila".

Zbog toga sam prvu priču izostavila s liste onih za koje sam glasala.
Belina nije loša, ali me je nekako previše podsetila na čak dve priče s prošlog konkursa (osmu i jedanaestu), i ta asocijacija mi je, nekako, zasmetala.
Žao mi je što se autor šeste priče spotakao na završetak. Čini se da je zbrzan, i nekako je ostao nejasan (meni barem), inače je mogla da bude baš odlična.
Neke druge za koje nisam glasala ne moram da obrazlažem, jer sam neglasanje za određene šablone obrazlagala ranije.

Elem-
Nakon kraćeg kolebanja oko toga treba li pet poena da dam petoj ili devetoj, raspored glasova ipak je ovakav:

deveta priča - 5 poena. Stilski divno, razvoj lika vešto vođen, ogledalo kao metafora iluzije iz koje se ipak može spoznati istina - sve pet, pa onda pet :)
(ujedno: ako je "pravo" ogledalo ono koje sliku pokazuje obrnuto, da li je "krivo" ono ogledalo koje bi umesto obrnute stvarnosti, pokazivalo stvarnost onakvu kakva jeste?)
peta - 4 poena. Majkumu. Uprkos odbojnosti ka nacizmu, i činjenici da je mengelevski lik taj koji nam otkriva metaforu karantina kao ogledala života, priči ne mogu da poreknem kvalitet. Nemam ništa protiv što je opisani život takav kakav je, pošto on za glavne likove, sa takvom životnom filozofijom, to i jeste.

Zatim sledi kolebanje između druge i jedanaeste. Obe odlikuje prstenasta struktura, ali mi je druga za dlaku stilski lepša (da nisam latentni rusofil? :eek:), pa otud:
druga - 3 poena. Volim socijalnu tematiku :) Sjajno, sjajno odrađen odraz bogataša koji se rastače u besmislu, u očima starice koja zna šta je borba za opstanak.
jedanaesta - 2 poena. Lepa asocijacija na legendu o Narcisu, uz metaforu mladosti-starosti kao uzajamnog odraza.
I na kraju:
četvrta - jedan poen. Jeste da ima zajedničkog sa desetom, ali je ipak dosta više od ljubavne priče. A i lepo je napisano.
 
Poslednja izmena:
Priča br 8- 5 poena.
Predivno napisano, i stil i sama ideja, po meni za koplje pred konkurencijom i nisam se ni sekundu dvoumio.

Priča br 11-4 poena.
Dobro vođena priča. Ostareli vojskovođa u mlađem otkriva svoju nekadašnju strast i miri se sa tim prirodnim poretkom stvari.

Priča br 2-3 poena.
Kompleksna, na momente i prekompleksna priča ali ipak zaslužuje 3 poena.

Priča br 7-2 poena
Priča je znatno probila zadani broj karaktera i zato joj nisam dodelio više poena.

Peiča br 6-1 poen
Duhovito.
 
Priče kojima sam dao poene su prilično izjednačene, po kvalitetu. Mogao sam i drugačije da podelim poene. Jedino se priča 5 malo izdvaja od njih i zato pet poena od mene.

Dakle:
5 poena priča br. 5
4 poena priča br. 9
3 poena priča br. 10
2 poena priča br. 2
1 poen priča br. 4

Pet poena: Priča br. 5. Definitivno priča kojoj se vredi vraćati i čitati je iznova. Vredi se vraćati i drugim pričama, ali ova je puna i prepuna mesta za razmišljanje.

4 poena: priča broj 9. Krivo ogledalo. Sviđa mi se sve u priči.
Slike koje mi se jasno formiraju u glavi. Pomalo mističana atmosfera... Naročito mi se sviđa nada na kraju... nek mu je sa srećom! :)

3 poena: priča broj 10. Zanimljivo ispričana priča. Dobri dijalozi. Naročito mi se sviđa opis senki na početku i ova rečenica o kojoj ću još razmišljati: .„Smiri se, strahovi otvaraju nove prozore…nove price, ponavljam u sebi svoju mantru.”


2 poena. Priča br. 2 Odraz u oku. Davao sam joj i 4 poena, premišljao se. Ozbiljna, kompletna, izuzetno ispričana priča. Na kraju 2 jer su druge priče ipak ostavile na mene lično, jači utisak.


Jedan poen: priča br. 4: Bakin tavan ili “dva tužna stranca koje je spojilo jedno ogledalo “.
Lep, nevin, dečiji početak i dobro ispričana završnica priče (kao i cela priča uostalom).
1 poen pre svega zbog konkurencije.


Priča br. 6. Priča mi je zanimljiva iz sledećeg razloga. Dok sam je čitao zapitao sam se: “Da li je moguće da neko upravo igra neku RPG igricu i da samo opisuje šta mu se u njoj dešava. Na kraju se ispostavilo da je priča zaista o svetu igrica :)))
 
Priča br. 6. Priča mi je zanimljiva iz sledećeg razloga. Dok sam je čitao zapitao sam se: “Da li je moguće da neko upravo igra neku RPG igricu i da samo opisuje šta mu se u njoj dešava. Na kraju se ispostavilo da je priča zaista o svetu igrica :)))
Damn!
To je to, em jasno, em zaokruženo!

Glupa Sanja, glupa sanja, glupa sanja :dash:

- - - - - - - - - -

Izvinjavam se autoru šeste priče zbog svoje posvemašnje gluposti :sad2:
 
Damn!
To je to, em jasno, em zaokruženo!

Glupa Sanja, glupa sanja, glupa sanja :dash:

- - - - - - - - - -

Izvinjavam se autoru šeste priče zbog svoje posvemašnje gluposti :sad2:
To je jer prebrzo čitate...Ja tek treću proćto uz trećeg pivkana...Otpijem gutljaj,malo meze I
lakše se konta...Dobre su price,mada bi moglo I bez ogledala...
Kad bih pročitao sve price večeras-sutra bih se sikirao ko I ti...;)
 
To je jer prebrzo čitate...Ja tek treću proćto uz trećeg pivkana...Otpijem gutljaj,malo meze I
lakše se konta...Dobre su price,mada bi moglo I bez ogledala...
Kad bih pročitao sve price večeras-sutra bih se sikirao ko I ti...;)

Odličan ti je taj sistem... :D Moraću da probam tako, nego mi mnogo rano da počnem sa pivom. :D

priča 5 - 5
priča 8 - 4
priča 10 - 3
priča 11 - 2
priča 1 - 1
 
Poslednja izmena:
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top