Glasanje na temu MORE

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Poruka
51.038
Dobro veče!

Na ovaj konkurs stiglo je PET priča.
Glasaćete do petka, 20. jula, do 22h, po razrađenom sistemu 3,2,1.

sian-kaan-wild-dolphin-biosphere-expedition-sea-turtle-4.jpg


Priča br. 1

Наш одлазак на море

Било једном једно море. Имали смо га негде у плану, у листи таскова, за крај августа-почетак септембра. Желели смо то море, ја посебно, са својим морским склоностима. Мислили смо да забодемо прстом у карту и одлетимо тамо где срећа одлучи, као дечак и девојчица из оне дечије приче.

Али, у међувремену се план изјаловио, тако да ово наше море остаје само плод маште, лепа замисао, идеја.

***

Било је речи о томе да сам ја за тебе идејална. На каквим ли је дрогама била особа која је то помислила или рекла... можда ни на каквим и баш је у томе проблем. Ми неки смо добили дијагнозу, ви неки још нисте дошли на ред, али нема разлога да ме гурате и поћушкујете. Мало стрпљења, мало добре воље и ви ћете почети да лечите своју душу, а оне "идејалне" пустите на миру да воде свој плес са валовима.

Плешем по валовима туге, грлим валове радости, гутам валове гнева... Рекла сам ти да сам сирена, али нисам ти изрецитовала песму. Убележићу је овде за јавност (ја имам свашта да изјавим за јавност):

Као Мала сирена
дошла је на овај свет
сасвим невешта и нема
али уверена
да од ње неће бити
само морска пена

Мала сирена и Мали принц – да или не? Мислила сам да... да, да, да... махала сам главом као оне климајуће куце из аутомобила. Андерсен каже не, Дизни каже да. Егзипери каже не (знаш да је Мали принц напустио своју Ружу). А ти, шта ти мислиш? Ја више не мислим, мене само боли срце. Хајде да направимо анкету!

Ти си мени раније објаснио зашто ти требам. Требам ти као нека врста намештаја – искрено си ми то рекао, знајући да ће ме мождазаболети (можда?). Па, зар не живимо у Универзуму, препуном радости, где нема туге, где нема брига? Заиста, зашто би ме болело да будем фотеља... напротив, сјајно је бити фотеља!

Тако сам се тешила, климукцајући главом, са налепљеним осмехом од порцелана. У једном тренутку, баш након заједничке посете једном чудном мору (ОК, било је језеро), где смо били само ти и ја, мени осмех спадне и разби се на парчиће, који су поцепали моје срце. У глави ми је пулсирало "Болиии!" и пуштала сам да боли, сећајући се повика своје инструкторке аеробика (стално је викала: "Пусти да болиии"), заборављајући да помогнем самој себи.

Одвели су ме у болницу. Посећивао си ме сваког дана – то је баш лепо од тебе. Донео си ми, врсно упаковане, нечије лажи са машницама; затим једну најлепшу књигу на свету, један повећи прстен од шареног злата и једну песму. Неспретним потезима си ушио моје срце, вратио ме кући.

И сада, када ми је прстен најзад таман и када ме је, напокон, нечији малтезер прихватио – дошло је време за крај. Нећемо да тугујемо, јер крај је само нови почетак. Да си наставио да читаш најлепшу књигу на свету, да си бар стигао до оног Пролога, знао би који је, најлепши, крај. Овако ћу ја морати да га напишем... Дакле, да ли су Мали принц и Мала сирена остали заједно?

***

Одговор је: ни да, ни не. Нити су постали муж и жена, нити су се разишли. Мали принц није мртав и није пронашао другу принцезу, Мала сирена неће бити морска пена, нити комад намештаја. Али, њиховом браку, Светој тајни, сједињењу човека и жене пред Богом, о чему луде сирене посебно маштају, испречио се један малтезер и неки други намештај, као и предугачак ред за дијагнозе.

Отишли су на планину – ону планину коју не могу да помере. Заједно се боре за ону суштинску радост, која припада сваком људском бићу.

Мала сирена је набавила нови, гумени, осмех. Плива кроз валове бола, сурфује (али без даске) по валовима радости, упоредо са Малим принцом.

Можда су, на крају крајева, ипак стигли на то море.


Priča br. 2

MORE

Talasi, plavetnilo, beskrajna voda. Sunčevi zraci se nežno odbijaju o površinu, koja se lagano mreška. More...
Ne mogu da ga podnesem, zapravo mrzim ga.
Postoje ljudi koji obožavaju sumce,more, pesak, slan vazduh. Nije mi jasno. Svaki dan sam na moru i ne vidim nikakvu lepotu u svemu tome. Proklinjem dan kada sam prvi put osetio morsku vodu na svojoj koži.
Svakog ko kaže da voli more, udavio bih u istom.
A tek oni koji pričaju o lepotama plovidbe. Ne znam šta bih sa njima. Možda da ih jednostavno obesim na najviši jarbol ili da ih vezane bacim u more i povlačim za brodom?
More je provod, more su koke, more je izvor života. Ma, važi...
More nije lepota, mir, sreća, izvor života, radost, zabava.
More nije ništa od nabrojanog.
Ne, nikako.
More je znoj, krv, bol, patnja, muka, bolest, smrt. More je iskonski, nezaustavljivi i nepredvidivi bes.
Za razliku od mora, planina je pravi mir.
Šta bih dao za kolibu negde u planini, hiljade kilometara udaljenoj od najbližeg mora. Čist, oštar planinski vazduh, to mi treba. Sa planinom čovek uvek zna na čemu je. Sve dok ima dovoljno zaliha hrane i drva, nema o čemu da se brine. Sloboda, tišina, iskonski mir.
Dok me talasi bacaju levo-desno, gore-dole, često zamišljam božanski mir na nekoj planini. Kada se skoncentrišem, mogu da osetim nežno pucketanje vatre u kaminu, ali i bockavu hladnoću snega na rukama.
Već sam počeo da trljam dlanove radi bolje cirkulacije, kada me iz sanjarenja prenuo pucanj iznad glave.
Čuvar je mahao bičem.
„Hajde robovi, hvatajte vesla, neće ova galija sama da plovi.“
Prihvatio sam se svog vesla, izgubljen u ritmičnom ljuljanu galije i bubnjevima koji su nam određivali brzinu zaveslaja.


________

- - - - - - - - - -

Priča br. 3

MORE

Tišina, mračna tišina i savršen mir zvonili su dok se budila na uzanom krevetu jedrilice. U potpunom mraku izašla je na palubu i sudarila se sa neobičnim Mesecom. Začula je tiho šištanje i razaznala glas.
-“Dobro jutro, lepojko” - “Otkud je jutro...” - pomislila je osvrćući se, ali nikog nije bilo, a svi su spavali kada je izašla. Zagledala se u Mesec očima već naviknutim na bledu svetlost i počela da razaznaje obrise na Mesecu, belina su oblaci kroz koje se jasno videlo plavetnilo okeana, oivičeno zelenilom kopna!

- Jeste, pogledaj me, ja sam ona tačkica što ti maše. Jasno je videla tačku koja se pokreće na belini oblak. - Juče sam te tražio, nije te bilo, pa sam zavirio u oblake.
- Ko si ti i šta radiš na Mesecu?
- Ja sam ti, a ti si na Mesecu na Moru vedrine, juče si otišla i ostavila me da spavam.
- Pa da, pošla sam na more....putovala sam, bilo je tesno, ali mi nije smetalo spacvala sam...kako sam se našla ovde?
- Sanjaš još...
Uštinula se – Ništa. Mesec se nije promenio. Gde su ostali? Brzo je proverila.
- Nema nikoga, šta si mi uradio?
- Ništa, sanjaš...
- Spusti me dole ili gore, hoću na more.
- Na moru si.
Tačka je nestala. Nestali su i oblaci, mesec je svetleo jasnim sjajem, sedela je na obali
okružena mrakom, bonaca i samo je trag svetla stvarao putanju po mirnoj vodenoj površini.
- More i mesec...sanjam?
 
Priča br. 4

DUNAVE, DUNAVE, MOJE MORE

Nije lako starom dunavskom vuku ići s unukom u ribolov...Naime,poznato je da su unuci drkadžije male i da samo nešto zapitkuju,izvoljevaju i začas upadnu u vodu, opizde se nekom granom,bacaju kamenje ili grane u vodu i rasteruju ribe...Pošast i ništa više!
Ovaj moj Lazar ne da nije drukčiji još je i sjebač na kvadrat!
Prvo me jutros odložio čak do pola devet-krljao do osam i onda kaže da on bez doručka ne ide nigde!
Ni na pecanje?!
Ni na pecanje!
Ptićka ti babina-piči na umivanje i pokret-dobiješ sendvaju na reci, ako ne zaboravim to sranje...
Čim smo stigli,a vozio sam stotku i prešišao i pandure (u pokretu im radariška ne radi objasnio Lazaru, mada ni sam nisam siguran-pet ljadi sam im poslao kaznu ibenkingom za upotrebu moba,mamicu im čifutsku!), ali smo se brzo iskifelili,ako su slučajno se zapičili za nama,Laza traži "onaj njegov sendvič"...
"Dobiš đoku dok sve ne zabacim-idi vodi džukca da se okupa-baci mu neku granu u vodu..."
Neće,oće sendvaju...Aupičkumaterinu i sendvaja i dok nisam pozabacivao pita te ovo te ono ...Da li će ribica na udici umreti kad je lapi som ili smuđ! Korka madona!(U prevodu:"u ptičku naninu...")
Neće ,kažem,živeće večno i ide u raj da se izležava na plaži i da joj donose Margarite...
Šta su margarite? oifjqirjgirjgtgigćgihpo (da ne lajem...)
Još nisam treći štap zabacio,savija mi prvi skoro do vode!
Trčim do štapa ,sklanjam nacrtanog Lazara s puta,kontriram
i uhvatim...đoku!
No,promašaji i iz penala su normalni ne samo u fudbalu...
Zabacujem treći štap,a Laza pita gde mu je kola?
"U WC šolji-jutros si je išorao!"
"Deda,video sam kad si kupio u radnji usput!"
"Pa šta?!"
"Pa,daj mi!"
"Lepo zamoli!"
"Lepo te molim ,daj mi kolu!"
Lepo mu dajem kolu psujući mu lepu babu koja mu mamu rodila itd, a opet štap, onaj prvi, počinje da skače!
Ovog puta Lazar bio kod torbe pa nije smetao i smuđko -trkač od sedamsto-osamsto grama na obali!
"Ajmo Lazare da se slikaš sa smuđem i da pošaljem sliku mami..."
"Neću,smuđ je slinav!"
"Opraćeš ruke posle..."
Jedva pristaje i slikam ga i uzmem da očistim smuđka odmah...A onaj drkoš pored trećeg štapa našao da šora u vodu! Slikam i taj prizor i upozoravam ga da će leteti u vodu ako mi popiša štap!
"Daj mi deda onu pecaljku da ja uhvatim ribicu..."
Nameštam mu,uhvati ribicu na crvića (kauglera povećeg za filet) i sav važan maše tim štapom i naravno zamrsi sve u ptićkumaterinu!
"Lazare,sedi tamo u tu rasklopivu fotelju i jedi sendvić i ne mrdaj više!
Seo u fotelju,njupa sendvaju i nešto štapom čačka po kamenju...
Steva iza njegove ograde(tu mu vila i njegov Naftahem luka...) pita je li mi to unuk, a ja kažem da nije i da sam pokupio neko Ciganče tu usput,a Laza kaže da laže i da sam mu ja deda...
"Nisam deda bučkarošima -samo pecarošima..."
"Biće on dobar pecaroš,samo da nauči onu "Dunave, Dunave moje more..."
"Na tebi najlepše sviću zore..." nastavi unuk...
"Opa! Vidi ti znaš tu pesmu!"
"Učili ih u obdaništ!"
"Ne izmišljaj deda - ti si me učio!"
"Biće pecaroš, samo strpljenja!"
"A gde su tvoji?Tvoji su skoro momci..."
"Vidim ih na ručku,pošto je nedelja,a inače ih slabo viđam..."
Ode Steva,a ovaj moj stručnjak navalio da idemo kući...
"Više volim da sam s bakom i ostalima nego ovde na pecanju,a i taj smuđ mi dosta..."
"A šta da ja ručam,a ostali?"
"Pa snađite se..."
Kupim pribor i taman da izvučem poslednji štap,on se savije prema vodi i eto i dedi ručak! Smuđko od kile i po,duplo veći od prvog na obali!
"Eto Lazare-vidiš da ima Boga!"
"E deda deda-kod tebe sad ima boga,sad nema..."
Pičimo do kola,a Laza kaže da nije poneo kanticu i lopatice za plažu...Kaže da ćemo morati da odemo po to...Moračeš po dupe svoje ,kažem mu i kupujemo te drangulije u Karlovcima kod Kineza...
Stižemo kući i trči kod bake u naručje i hvali se kako je upecao veliku ribu...
"Pevao sa Stevom onu našu Dunave moje more..."
"Lepo ćeš pokvariti to dete..."
"Videćeš ti na plaži ko će koga pokvariti...", kažem i istovarujem očišćene smuđeve...
"Auuuu!"
"Plodovi mog mora za ručak..."

- - - - - - - - - -

Priča br. 5

PRVOBITNA PRIPADNOST

Pokrov vreline podnevnog sunca rasprostire se nad malaksalim svetom, steže živa bića i povija ih ka usijanom kamenju, pesku, isušenoj zemlji, moru što neumornim talasanjem odbija da se celo uspne na nebo isparavanjem. Vetar ne donosi osveženje već raznosi vrućinu i zavlači je i u senovite kutke koje bi inače poštedela.

Dva bagrema iznikla na platou tik uz more, mirno odolevaju udarima vetra dok im na razigranim granama vijore grozdovi lišća, stvarajući pod sobom ujedinjenu pokretnu senku izbušenu crtežima koje svetlo šara provlaćeći se kroz šupljikave krošnje.

Podno njih, razdvojena i omeđena rascvetanim žardinjerama, dva su kamena ležaja na kojima opruženi leškare muškarac i žena. Razgovor koji se uvijao između njih spontano se prekinuo i odlepršao je nošen vazdušnim strujama pomešan sa šumom talasa što se odbijaju od stena, tihim mrmorenjem i šuštanjem bagremovog lišća, okolne trave i cveća, ravnomernim ritmom uspavljujuće muzike cvrčaka, povremenim krikom galeba i nasumičnim zujanjem osa, pčela i muva zaokupljenih svojim poslom.

Bogata i slojevita tišina, neokrnjena u svojstvu sunđeraste zaglušljivosti haotičnom smešom raznovrsnih zvukova, još više ističe njihovu povezanost odzvanjajući izmešanim podzemnim tokovima što obitavaju daleko van opsega svesti. Granice pojedinačnosti se preklapaju i tope u pripadnosti zajednički preživljenoj prošlosti, podeljenom doživljaju klizećih trenutaka i već skoro u materiji očvrslih planova za svako nadolazeće sutra.

Nijedna sila, ni volja neće se drznuti da rasplete niti preklopljene budućnosti utisnute u još nerođenim danima. Nijedna sem slane vode što prethodi svakom rastu i vremenu i čije dubine kriju najtajnije zavijutke volje suđaja što kroje sve sudbine.

I u najbliskijim odnosima, svako ima odvojeni i samo svoj ulaz u more.

- - - - - - - - - -

***

GLASANJE MOŽE DA POČNE!
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top