- Poruka
- 129.651
Dobro veče.
Prvo da vas pohvalim zato što je stiglo četiri priče (nisam očekivao više od dve).
Možete glasati do petka 03.05. do 21h.
Imate 5 poena na raspolaganju. možete ih podeliti kako želite.
Priča br. 1
Stari recept
- Hvata li tebe ponekad melanholija? - upita Sandveil Agi.
- Melanholijaaaa, sa tobom došla jeee, neka tu i ostane nikom ne dam jeeeeee - otpeva Agi Jelenu Tomašević..
- Ne zezaj, ozbiljno te pitam? ...i od kad ti pevaš takve pesmice... - nasatavi ozbiljno Sandveil.
- Pevam kad sam raspoložena. Naravno da me hvata... često sam tužna samo se to ne vidi uvek. - reče Agi.
- Pa kako izlaziš sa tim na kraj? - nastavi Sandveil.
- Hmm.. ti znaš da ja volim mistične i dark stvarčice.. dok sam proučavala simbole i mitologije za koje znaš da ih obožavam.. naletela sam ne jedan staari vikingški recept.
Znaš, pošto su vikinzi su bili osvajači mnogo vremena svu provodili van svojih rodnih krajeva i porodice.. često ih je hvatala nostalgija i menanholija.. Stoga su morali da smisle neki način.
- i? .. - Sandveil je bila nestrljiva.. - šta su smislili?
- Oni su imali običaj da u noći punog meseca stave lobanju od divokoze na glavu i pokriju se vučijim krznom a onda igraju oko vatre pevaju određene pesme i piju određene napitke.. - Agi nastavi da podučava Sandveil.
Sandveil je volela da sluša Agi na ovakve teme.. sve joj je to bilo puno interesantno kao da je otkrivala jedan novi svet i nije treptala dok je upijala informacije.
- Kakve napitke? - osećala se kao da će da pukne od isčekivanja.
- Pa ono što sam ja uspela da prepoznam.. čini mi se da je tu bilo uglavnom puno alkohola.
- Ijaaao ja baš nešto i ne volim alkohol.. - razočarano će Sandveil.
- Ni ja. - Agi će solidarno a potom dodade.. - Sutra dolaziš?
- Dolazim. - Sandveil klimnu glavom iako preko telefona to Agi nije mogla da vidi.
- Posle idemo na pivo.. hahaha - nasmeja se Agi..
- hahahaha.. - nasmeja se Sandveil.
.. a potom obe odlutaše u sopstvene lavirinte...
Priča br. 2
Usamljenost
Mark je tek otvorio oči, a sve mu je delovalo kao tužna scena njegovog omiljenog filma. Neke stvari valja zaboraviti, a kažu da ne možemo govoriti o prošlosti bez određene sete, kao što ne možemo
govoriti o budućnosti bez strepnje. I uopštavati, zaboraviti na ono što čini život, te male sitnice,
bio je njegov neokaljan greh. A strast-takva kakva je, dođe i prođe. Ono što ostaje su sećanja...
Sedela je na klupi, čekala ga je, ili on nju, redovno, tog leta...to će, bar se nadao, postati njihova
stalna tradicija. Zbog nje je pronalazio stare i nove fore, i kad god bi utonuli u rutinu, desio bi
se neki sitni demonski ples, strah koji ga je obuzimao bio je vredan sreće koju je osećao u društvu sa njom.
A taj miris, polagano se pretvorio u miris očajanja, Njena pisma su bila ređa, njene želje megalomanske, njena iritiranost vidljiva. A tek kasnije je video...
Ponekad, ni piće vas ne može spasiti...a njegova tuga se lagano pretvarala u bes. Gde je i šta hoće?
Na njegove želje ni jedna nije odgovarala. Kako to opisati...osećao se, pritisnut željama okoline, i tiho uveče plakao. „Suze teku, suze teku, i ne bole više...“ pisao je u njegovu beležnicu, koja je postepeno bivala sve veća, i iako su sve te neverovatne sreće morale da ga podignu iz skrovišta, i daju mu hrabrost, one su ga obuzele, kao neka vrsta crva, koji izjeda jabuku, da bi od zdravog ploda napravio nešto neupotrebljivo.
A tuga ko tuga...rezultat je nemoći...neprekidne borbe, u kojoj sentimentalna duša uvek gubi,
boreći se kao malo dete protiv siledžija...vrati se kući sa modricom, isplače se mami na ramenu, a sutra ga čeka novi rat, nova bitka.
To malo dete imamo svi u sebi, ono se bori da izađe, a naš ego ga gura nazad, potiskivanjem
nastaju fiksacije i psihoze, mada se, kao nestručan, neću baviti ovom problematikom.
A gola tvar, bolje je da pati, nego da radi na sopstvenoj destrukciji. Opet, From je rekao da
postoje dva glavna impulsa kod čoveka-onaj ka ljubavi, stvaranju, i onaj ka razaranju, uništenju.
Da li je to opravdanje materijalista, koji su odavno zaboravili ljubav prema Bogu...ne znam.
Ono što znam je ono što se oseća, a osećam da mi se srce cepa...o moja Tango Argentino...i, da li će ikada biti celo, ponovo voleti, ponovo boleti...
A srce koje izjeda zavist...nikad ne može biti celo...njega ljubomora kida na parčiće, u njegovom
srcu sve gori, njegov semafor je uvek na crvenom, njegova ljubav je daleka.
- - - - - - - - - -
Priča br. 3
Melanholija
Godinama sam se već bavio time, a da nisam imao pojma da i drugi ljudi to rade, da čak i postoje udruženja, pravila, organizovane grupe i oprema. Slučajno sam u nekoj knjizi naleteo na opis i naziv 'urbani istraživači'. Pa, pomislio sam da je naziv sasvim dobar. No, mene nisu drugi zanimali ; upadi u stare, napuštene objekte bili su nešto samo moje. To uzbuđenje kada ulazim u prostoriju koju su stanovnici davno napustili, u prašnjav, prljav, zapušten objekat, ne bih delio ni sa kim.
Imao sam svoj registar zanimljivih, napuštenih mesta u gradu u koje sam ulazio ili imao nameru da ulazim. Stare porodične kuće, propale fabrike, škole, bolnice.. Takvi prostori krili su nemerljivu lepotu i zadovoljstvo za mene. Adrenalin, pa i strah u prvom trenutku, brzo bi zamenila opčinjenost jednostavnom lepotom i estetikom haosa u kom sam se nalazio.
U ulici K., u širem centru grada, nalazila se oronula, ali ipak 'držeća' porodična vila, koju su vlasnici zaključali i ostavili tako ko zna kad. Izgledala je sablasno, kao dugogodišnji bolesnik pred smrt. Čak je i dvorište, zaraslo u visok korov i kržljavo drveće, budilo teskoban osećaj. Ljudi su prolazili pored nje i nesvesno okretali glavu na drugu stranu. Direktan pogled budio je jezu. U svom registru zvao sam je vila ' Melanholija'.
Dugo već sam se spremao da upadnem unutra, ali me je nešto uvek zaustavljalo. No, konačno sam skupio hrabrost ili je radoznalost prevladala. Jedne sveže majske večeri preskočio sam ogradu, malo zastao da osmotrim i krenuo ka ulaznim vratima. Brava je bila jednostavna, ali vremenom zapekla od prašine, kiše i sunca. Obišao sam oko ugla i našao ono čemu sam se i nadao. Polomljen podrumski prozor bio je zaklonjen nekim žbunom. Idealno za ulaz i izlaz. Lako sam se uvukao i krenuo da istražujem. U podrumu je, bar u toj prostoriji, bio stari nameštaj uništen zubom vremena. Stepenice su vodile gore, na prvi nivo. Uživao sam u pogledu, mirisu, nedefinisano teškoj atmosferi..
Gornji nivo je bio malo očuvaniji nego podrum. Dodirivao sam staru sofu, milovao naslon od trešnjevog drveta. Baš sam hteo da sednem, kad me prenu neki šum. Nije dolazio sa ulice, već iz podruma. Zastao sam u pola pokreta, prestao da dišem, ali ništa više se nije čulo. Oprezan, neko vreme se nisam pomerao,ali je vladala tišina. Razmišljao sam ko bi to ili šta moglo da bude. Nikoga nisam primetio u podrumu, niti prisustvo beskućnika ili narkomana. Iznenada, ponovo se začuo sličan zvuk.
To je to, pomislih,vreme je da idem. Dok sam polako silazio nazad, osluškivao sam i gledao, ali ničega i nikoga nije bilo. Osetio sam samo blagi miris nekog teškog ženskog parfema dok sam gotovo bežao kroz prozor, u spas dvorišta i ulice.
Ni kod kuće nisam mogao da se smirim. Razmišljao sam, kasnije, danima o tom događaju. Jedini razuman ( ili nerazuman, zavisi kako gledate) zaključak je bio da moram da se vratim nazad. Opsedala me je ta kuća, prašnjavi nameštaj, a najviše onaj parfem. Morao sam nazad, da rešim to, šta god da je.
I, vratio sam se. Oprezan, zategnut kao struna, ali ovaj put nisam ništa čuo. Samo sam na izlazu opet osetio dah onog parfema. Nekako cvetni, ali opet težak, mislio sam na putu ka kući.
Počeo sam redovno da odlazim, skoro svako drugo, treće veče. Želeo sam samo da ponovo osetim taj miris, da duboko udahnem, zadržim vazduh što duže u sebi.. Primetio sam da još neko dolazi jer su stvari, ponekad, bilo malo pomerane. Nekad bi sofa bila za par centimetara više ka prolazu, ponekad bi stočić bio primaknut.. I miris, uvek je tu bio i miris.
Odlučio sam. Ostaću unutra koliko god treba, ali otkriću tu tajnu koja me izjeda, makar mi to bilo poslednje.
Poneo sam nešto hrane i vode to veče i jedno ćebe. Zauzeo sam busiju u jednom uglu i čekao. Satima se ništa nije dešavalo. Zadremao sam, kad začuh taj zvuk iz podruma. Skočio sam i sa lampom u rukama strčao niz stepenice. Opazio sam nešto sa leve strane i baš kad sam hteo da se okrenem, osetih udarac i utonuh u mrak.
Probudio sam se i osetio da sedim na stolici. Svetlo je bilo jako, a kad sam hteo da podignem ruke, shvatih da sam vezan. Pekle su me oči i bolela me glava. Prisećao sam se šta je to moglo da mi se desi,
ali nisam mogao da otvorim oči. Muški glas, jak, dubok i neprijatan glasno reče :
' Dakle, koja je tvoja uloga u grupi?'
Ošamućen, zbunjen, nisam imao pojma šta priča. Srećom, posle nekoliko sati ubeđivanja mi je poverovao. Desilo se to da sam, ne znajući, upao u štek-kuću organizovane međunarodne bande koja je baš tu razmenjivala drogu. Držali su kuću pod prismotrom i pohapsili kriminalce, ali nisu imali pojma koju ja ulogu igram u svemu tome. Imao sam mnogo pitanja, ali nisu bili baš predusretljivi da na njih i odgovore. Samo su mi rekli da je vođa bande bila žena.
Odvezli su me kući patrolnim kolima, a ja sam svo vreme njuškao. Gotovo sam siguran da sam osetio poznati miris parfema. Da li bi me policija pustila da pomirišem zatvorenike, pitao sam se dok sam umoran ulazio u kuću. Da li je to protiv zakona?
Prvo da vas pohvalim zato što je stiglo četiri priče (nisam očekivao više od dve).
Možete glasati do petka 03.05. do 21h.
Imate 5 poena na raspolaganju. možete ih podeliti kako želite.
Priča br. 1
Stari recept
- Hvata li tebe ponekad melanholija? - upita Sandveil Agi.
- Melanholijaaaa, sa tobom došla jeee, neka tu i ostane nikom ne dam jeeeeee - otpeva Agi Jelenu Tomašević..
- Ne zezaj, ozbiljno te pitam? ...i od kad ti pevaš takve pesmice... - nasatavi ozbiljno Sandveil.
- Pevam kad sam raspoložena. Naravno da me hvata... često sam tužna samo se to ne vidi uvek. - reče Agi.
- Pa kako izlaziš sa tim na kraj? - nastavi Sandveil.
- Hmm.. ti znaš da ja volim mistične i dark stvarčice.. dok sam proučavala simbole i mitologije za koje znaš da ih obožavam.. naletela sam ne jedan staari vikingški recept.
Znaš, pošto su vikinzi su bili osvajači mnogo vremena svu provodili van svojih rodnih krajeva i porodice.. često ih je hvatala nostalgija i menanholija.. Stoga su morali da smisle neki način.
- i? .. - Sandveil je bila nestrljiva.. - šta su smislili?
- Oni su imali običaj da u noći punog meseca stave lobanju od divokoze na glavu i pokriju se vučijim krznom a onda igraju oko vatre pevaju određene pesme i piju određene napitke.. - Agi nastavi da podučava Sandveil.
Sandveil je volela da sluša Agi na ovakve teme.. sve joj je to bilo puno interesantno kao da je otkrivala jedan novi svet i nije treptala dok je upijala informacije.
- Kakve napitke? - osećala se kao da će da pukne od isčekivanja.
- Pa ono što sam ja uspela da prepoznam.. čini mi se da je tu bilo uglavnom puno alkohola.
- Ijaaao ja baš nešto i ne volim alkohol.. - razočarano će Sandveil.
- Ni ja. - Agi će solidarno a potom dodade.. - Sutra dolaziš?
- Dolazim. - Sandveil klimnu glavom iako preko telefona to Agi nije mogla da vidi.
- Posle idemo na pivo.. hahaha - nasmeja se Agi..
- hahahaha.. - nasmeja se Sandveil.
.. a potom obe odlutaše u sopstvene lavirinte...
Priča br. 2
Usamljenost
Mark je tek otvorio oči, a sve mu je delovalo kao tužna scena njegovog omiljenog filma. Neke stvari valja zaboraviti, a kažu da ne možemo govoriti o prošlosti bez određene sete, kao što ne možemo
govoriti o budućnosti bez strepnje. I uopštavati, zaboraviti na ono što čini život, te male sitnice,
bio je njegov neokaljan greh. A strast-takva kakva je, dođe i prođe. Ono što ostaje su sećanja...
Sedela je na klupi, čekala ga je, ili on nju, redovno, tog leta...to će, bar se nadao, postati njihova
stalna tradicija. Zbog nje je pronalazio stare i nove fore, i kad god bi utonuli u rutinu, desio bi
se neki sitni demonski ples, strah koji ga je obuzimao bio je vredan sreće koju je osećao u društvu sa njom.
A taj miris, polagano se pretvorio u miris očajanja, Njena pisma su bila ređa, njene želje megalomanske, njena iritiranost vidljiva. A tek kasnije je video...
Ponekad, ni piće vas ne može spasiti...a njegova tuga se lagano pretvarala u bes. Gde je i šta hoće?
Na njegove želje ni jedna nije odgovarala. Kako to opisati...osećao se, pritisnut željama okoline, i tiho uveče plakao. „Suze teku, suze teku, i ne bole više...“ pisao je u njegovu beležnicu, koja je postepeno bivala sve veća, i iako su sve te neverovatne sreće morale da ga podignu iz skrovišta, i daju mu hrabrost, one su ga obuzele, kao neka vrsta crva, koji izjeda jabuku, da bi od zdravog ploda napravio nešto neupotrebljivo.
A tuga ko tuga...rezultat je nemoći...neprekidne borbe, u kojoj sentimentalna duša uvek gubi,
boreći se kao malo dete protiv siledžija...vrati se kući sa modricom, isplače se mami na ramenu, a sutra ga čeka novi rat, nova bitka.
To malo dete imamo svi u sebi, ono se bori da izađe, a naš ego ga gura nazad, potiskivanjem
nastaju fiksacije i psihoze, mada se, kao nestručan, neću baviti ovom problematikom.
A gola tvar, bolje je da pati, nego da radi na sopstvenoj destrukciji. Opet, From je rekao da
postoje dva glavna impulsa kod čoveka-onaj ka ljubavi, stvaranju, i onaj ka razaranju, uništenju.
Da li je to opravdanje materijalista, koji su odavno zaboravili ljubav prema Bogu...ne znam.
Ono što znam je ono što se oseća, a osećam da mi se srce cepa...o moja Tango Argentino...i, da li će ikada biti celo, ponovo voleti, ponovo boleti...
A srce koje izjeda zavist...nikad ne može biti celo...njega ljubomora kida na parčiće, u njegovom
srcu sve gori, njegov semafor je uvek na crvenom, njegova ljubav je daleka.
- - - - - - - - - -
Priča br. 3
Melanholija
Godinama sam se već bavio time, a da nisam imao pojma da i drugi ljudi to rade, da čak i postoje udruženja, pravila, organizovane grupe i oprema. Slučajno sam u nekoj knjizi naleteo na opis i naziv 'urbani istraživači'. Pa, pomislio sam da je naziv sasvim dobar. No, mene nisu drugi zanimali ; upadi u stare, napuštene objekte bili su nešto samo moje. To uzbuđenje kada ulazim u prostoriju koju su stanovnici davno napustili, u prašnjav, prljav, zapušten objekat, ne bih delio ni sa kim.
Imao sam svoj registar zanimljivih, napuštenih mesta u gradu u koje sam ulazio ili imao nameru da ulazim. Stare porodične kuće, propale fabrike, škole, bolnice.. Takvi prostori krili su nemerljivu lepotu i zadovoljstvo za mene. Adrenalin, pa i strah u prvom trenutku, brzo bi zamenila opčinjenost jednostavnom lepotom i estetikom haosa u kom sam se nalazio.
U ulici K., u širem centru grada, nalazila se oronula, ali ipak 'držeća' porodična vila, koju su vlasnici zaključali i ostavili tako ko zna kad. Izgledala je sablasno, kao dugogodišnji bolesnik pred smrt. Čak je i dvorište, zaraslo u visok korov i kržljavo drveće, budilo teskoban osećaj. Ljudi su prolazili pored nje i nesvesno okretali glavu na drugu stranu. Direktan pogled budio je jezu. U svom registru zvao sam je vila ' Melanholija'.
Dugo već sam se spremao da upadnem unutra, ali me je nešto uvek zaustavljalo. No, konačno sam skupio hrabrost ili je radoznalost prevladala. Jedne sveže majske večeri preskočio sam ogradu, malo zastao da osmotrim i krenuo ka ulaznim vratima. Brava je bila jednostavna, ali vremenom zapekla od prašine, kiše i sunca. Obišao sam oko ugla i našao ono čemu sam se i nadao. Polomljen podrumski prozor bio je zaklonjen nekim žbunom. Idealno za ulaz i izlaz. Lako sam se uvukao i krenuo da istražujem. U podrumu je, bar u toj prostoriji, bio stari nameštaj uništen zubom vremena. Stepenice su vodile gore, na prvi nivo. Uživao sam u pogledu, mirisu, nedefinisano teškoj atmosferi..
Gornji nivo je bio malo očuvaniji nego podrum. Dodirivao sam staru sofu, milovao naslon od trešnjevog drveta. Baš sam hteo da sednem, kad me prenu neki šum. Nije dolazio sa ulice, već iz podruma. Zastao sam u pola pokreta, prestao da dišem, ali ništa više se nije čulo. Oprezan, neko vreme se nisam pomerao,ali je vladala tišina. Razmišljao sam ko bi to ili šta moglo da bude. Nikoga nisam primetio u podrumu, niti prisustvo beskućnika ili narkomana. Iznenada, ponovo se začuo sličan zvuk.
To je to, pomislih,vreme je da idem. Dok sam polako silazio nazad, osluškivao sam i gledao, ali ničega i nikoga nije bilo. Osetio sam samo blagi miris nekog teškog ženskog parfema dok sam gotovo bežao kroz prozor, u spas dvorišta i ulice.
Ni kod kuće nisam mogao da se smirim. Razmišljao sam, kasnije, danima o tom događaju. Jedini razuman ( ili nerazuman, zavisi kako gledate) zaključak je bio da moram da se vratim nazad. Opsedala me je ta kuća, prašnjavi nameštaj, a najviše onaj parfem. Morao sam nazad, da rešim to, šta god da je.
I, vratio sam se. Oprezan, zategnut kao struna, ali ovaj put nisam ništa čuo. Samo sam na izlazu opet osetio dah onog parfema. Nekako cvetni, ali opet težak, mislio sam na putu ka kući.
Počeo sam redovno da odlazim, skoro svako drugo, treće veče. Želeo sam samo da ponovo osetim taj miris, da duboko udahnem, zadržim vazduh što duže u sebi.. Primetio sam da još neko dolazi jer su stvari, ponekad, bilo malo pomerane. Nekad bi sofa bila za par centimetara više ka prolazu, ponekad bi stočić bio primaknut.. I miris, uvek je tu bio i miris.
Odlučio sam. Ostaću unutra koliko god treba, ali otkriću tu tajnu koja me izjeda, makar mi to bilo poslednje.
Poneo sam nešto hrane i vode to veče i jedno ćebe. Zauzeo sam busiju u jednom uglu i čekao. Satima se ništa nije dešavalo. Zadremao sam, kad začuh taj zvuk iz podruma. Skočio sam i sa lampom u rukama strčao niz stepenice. Opazio sam nešto sa leve strane i baš kad sam hteo da se okrenem, osetih udarac i utonuh u mrak.
Probudio sam se i osetio da sedim na stolici. Svetlo je bilo jako, a kad sam hteo da podignem ruke, shvatih da sam vezan. Pekle su me oči i bolela me glava. Prisećao sam se šta je to moglo da mi se desi,
ali nisam mogao da otvorim oči. Muški glas, jak, dubok i neprijatan glasno reče :
' Dakle, koja je tvoja uloga u grupi?'
Ošamućen, zbunjen, nisam imao pojma šta priča. Srećom, posle nekoliko sati ubeđivanja mi je poverovao. Desilo se to da sam, ne znajući, upao u štek-kuću organizovane međunarodne bande koja je baš tu razmenjivala drogu. Držali su kuću pod prismotrom i pohapsili kriminalce, ali nisu imali pojma koju ja ulogu igram u svemu tome. Imao sam mnogo pitanja, ali nisu bili baš predusretljivi da na njih i odgovore. Samo su mi rekli da je vođa bande bila žena.
Odvezli su me kući patrolnim kolima, a ja sam svo vreme njuškao. Gotovo sam siguran da sam osetio poznati miris parfema. Da li bi me policija pustila da pomirišem zatvorenike, pitao sam se dok sam umoran ulazio u kuću. Da li je to protiv zakona?