
.. Nemam reči! Znaš zašto ne volim da se družim sa ribolovcima, Drakče? Upravo zato što je njihov lov - Lov u mutnom. Jedan tvoj ribolovački dan: kreneš u ribolov, poneseš stoličicu na rasklapanje, rasklopiš je i pre nego što sedneš na nju na obali neke bare, reke, jezera, snažno zamahneš svojim štapićem, i siroti crvić i udica kojom si ga prethodno surovo probušio na dva, tri mesta uleću u vodu. Šta se dalje dešava sa tvojom percepcijom? Cela je usmerena na površinu, nema sirota pojma kakve sve drame odigravaju ispod nje. Tek kad vodena površinu uznemiri trzaj uhvaćene ribice, ti sa osmehom na licu krećeš da učestvuješ u drami koje još uvek nimalo nisi svestan. Šta misliš, ribolovče moj, zašto se riba onoliko batrga na kraju tvog štapa? Zbog čežnje, moj Drakče, ogromne čežnje za slobodom, životom itd, a sve to joj ti oduzimaš, ubico!

O književnom magu drame i čežnje, DOSTOJEVSKOM, neću puno da ti pričam. Već sam jedno dva tri puta naglašavao tvoje nepoznavanje književne materije, a na Braću Karamazove si isto tako "gledao" kao i na ribicu koju si lovio - netremice zagledan u zategnutu strunu i površinu vode ispod koje se odigrava drama koju ti: ne vidiš, ne čuješ, nisi je nimalo svstan, ne razumeš je. Toliko. Ovoga puta.

P. S. Karamazovi su spomenik ČEŽNJE za: bogatstvom, moći, pohlepom, osvetom, toliko snažnom ČEŽNJOM za svime nabrojanim i još ko zna koliko nenabrojanim, da to dovodi do - oceubistva. E, dalje ćemo neki drugi... padon, neki treći put. Volim te, matori.