Glasanje Glasanje na forumskom proznom konkursu " Mastilo duše - tragovi unutrašnjih oluja"

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Džudi S

Brišem spam
Moderator
Poruka
10.041
Na konkurs za prozni rad na temu " Mastilo duše - tragovi unutrašnjih oluja " stiglo je osam priča.

Glasanje traje deset dana, odnosno do 06.12.2025.

Imate 5 poena na raspolaganju

Pravila

1. Pravo glasa imaju svi učesnici foruma, uključujući i autore koji ne smeju glasati za svoj rad,
2. Glasanje autora nije obavezno ali je poželjno,
3. Moderator koji organizuje konkurs nema pravo glasa,
4. Glasanje je javno.
5. Svako ima na raspolaganju 5 poena, koje možete podeliti ili dati jednom radu,
6. Komentarisanje radova je poželjno (autori žele, pa ispoštujmo),
7. Po isteku roka određenog za glasanje moderator proglašava rezultate i pobednika,
8. Nepravilno, neozbiljno glasanje neće se računati
9. Simbolična nagrada za pobednika konkursa je zadavanje teme za naredno takmičenje.
 
Priča br.1.

Mastilo duše - tragovi unutrašnjih oluja


Zakašljem se. Smislim jednu šaroliku rečenicu, u vrtlogu misli jureći smislenost i potvrdu kvaliteta. Ne. Njegova rečenica bi bila oštrija. Preciznija. Jedan jedini udarac, a ne ovo moje šareno rasipanje. Izaberem sve, obrišem.

Novim usiljenim kašljem ponovo pokrećem misli, povezujući iznova niti u smislenost. Naravno da mogu. Ipak, to može i On. No postao je dalek, a ja nedostojan poređenja sa njim. U svojoj nesavršenosti napravim tik, počešem bradu ili potiljak - bilo šta čime bih prekinuo vrtlog i izbegao samosažaljenje. Na trenutak se vratim na slike poniženja iz mladosti i obećanja da ću biti bolji - da to više neću dozvoliti. Eh, setih se preteranih predviđanja iz komšiluka o mojoj budućnosti, koja su mi uistinu i tad zvučala smešno i nestvarno. Gluposti koje su mi ipak hranile ego, stvarajući sliku perfekcije koju sam gajio u sebi. Setih se video-igara, strelaca koji uvek pogađaju, savršenih komada odeće koji se nikada ne prljaju.

A onda. Škola. I ta zamka filozofije. Njegov podrugljiv osmeh. Uvek na moju naivnost. Evo gledam u svoje tekstove, u iluziju smislenosti, tobože neku mudrost inspirisanu profesorkom, stoičkim carem i tim jednim likom iz igrice, čije sam ime zaboravio. Možda sam Ga isterao iz uma, svesno skrećući sa puta ka narcisizmu i ludilu. Svaki tik - odbacivanje njegovih savršenih saveta. Podsmeh na moje ideje o filozofskoj revoluciji, moralnoj savršenosti i nekoj višoj svrsi. On više ne postoji; bio je tu samo da me ohrabri, da pobegnem od nesavršenosti i nepravde. Setih se, ipak, tog slatkog osećaja validacije, tog lažnog laskanja. Tog zamišljanja - iako sam znao da je nestvarno. Kako može i treba biti. I moje očigledno sveznanje. Lep je to bio osećaj.

A evo me sad, sa onim poznatim mučnim osećajem u stomaku, u strahu da je prikaza laskavog validatora postala sudija. Ona ista prikaza, sada sa drugačijim licem, koje mi govori da sam nedostojan i da se predam. Ipak, najbolje je da se zakašljem, pre nego što dozvolim njegov povratak.
 
Priča br. 2.

Mastilo duše - tragovi unutrašnjih oluja

Govorili su da je borba život. Život smisao. A smisao nisu znali šta je.
Reč sa bezbroj značenja, sve uvijene u strah.
Svetlosni trenuci, koje gase pogledi.
Mir izazvan nevericom.
Tišina kao odjek. I zabrana.
Kaledioskopske šare koje vidimo samo jednom, na prekretnici odrastanja.
I, ponekad, u snovima.
Tu sam na svome. Jedino tu još mirišu lokvanji i ogledala prihvataju odbegle od života.
 
Priča br. 3.

Мастило душе

Масним, црним словима откуцане су моје генералије за спољашњи, свима видљив свијет. И моја слика је ту. Нека знају како изгледам, нека знају моје име и презиме, када сам се и гдје родила, од које лозе и којем свијету припадам, али никада неће знати, нити прочитати мој духовни краснопис унутар мене, тик уз моју душу, која једина зна ко сам ја. Они никада знати неће!

Одавно знам да ме не познају, не виде, не осјећају. И претварам се ја. Претварају се и они. Пажљиво гајимо и чувамо те илузије. И они о мени и ја о њима. Знамо се, а не познајемо се.

Како би они и разумјели моју унутрашњост, моје мисли, моје жеље, моје радости, боли, надања...када је то све дубоко записано у мени и скривено од знатижељних и проницљивих људских очију?! Моја душа им не да кључ од библиотеке живота и снова. Нека гледају моју одјећу, моју нову фризуру, мој ужурбани ход, осмијех у пролазу... али нека не виде и не листају исписане дијелове нечега, што се само једном живи!

И нема ту великих слова, само мала. Душа не воли лажне величине. Све јој је исто и равноправно. Све се веже и ослања једно на друго. Све из истог пера се ствара. Мастило црвене боје!
 
Priča br.4.

Kovitlac

“Ne postoji način da ovo shvatim i razumem”, rekla je sebi tog kišnog dana po ko zna koji put i nastavila da
gleda kroz musavi prozor u kišni dan bez prolaznika ..
Ulica je bila pusta, kao njen um, njeno srce.
Otkucala je još jednu poruku da je ne čekaju, jer nije raspoložena za druženje. Sakupljalo se društvo iz srednje, koje u stvari nikad i nije bilo neko stvarno “društvo”, više se pronalazio povod za kakav izlazak do restorana.
A misli i sumnje su se rojile i izjedale. Kako neko može živeti na taj način, pitala se. Kako sebe gledaš u ogledalo dok lažeš sve oko sebe?
A bila je tu uvek. Oslonac, podrška, uvek kada je trebalo...
Kad je trebalo zagrliti, kad je trebalo oplakati zajedno - baš onako kao što i treba da bude. Nije dobila ni “hvala”, ni “kako si danas”, samo zbunjen pogled izgubljen u kovitlacu njegovih laži i obmana.
Neka.
Sačekaće. Osluškivaće sebe.
Na kraju. postoji najbitniji razlog zašto još uvek to čini, a sada se činilo najteže izdržati, kao pred pucanje, kao kad već krene da boli ono što ne očekuješ da će da zaboli. Poput iznenadjenja na nekom nesrećnom vašaru sa siromašnim prodavcima i još siromašnijim tezgama.
Pred kišu, pokupiti ostatke neprodate robe, jer možda bude bolje narednog puta.
Sa tim rečima je otišla do kupatila, istuširala se i otišla u krevet :”Možda bude bolje narednog puta...”

Laku noć moji pajaci, moje lutke iz detinjstva sa tužnim krupnim očima...srešćemo se možda na nekom drugačijem mestu, gde manje java boli, a budjenje lakše padne.
 
Priča br.5.

Moja prva ljubav

Voleo sam je. Mnogo. Divnih 15 godina. Kada sve počinje. Biti dvoje a biti jedno.
Zamisliti taj osećaj. To uzbudjenje jednog dečaka, dok zaljubljeno gleda svoju dragu, dok miluje njezinu podatnu kožu.
A srce se topi od sreće i zanosa.
Onda je došla jesen. Septembar je drhtao na ivici dana.Dok je lišće tiho, kao lopov, napuštalo svoje grane. Dok je vetar šaputao promuklim glasom.
I tada je nestala. Gde. Kako. Zašto.
Ne znam. I nikad neću saznati.
Bilo je mnogo košarkaških lopti nakon nje.
Ali nijedna kao ona.
Moja Molten GL. Moja prva ljubav. Moj san.
 
Priča br.6.

Krajnje naivno, ponela sam i knjigu u bolnicu. Mislila sam da ću njome to duže vreme boravka tamo prekratiti čitanjem. Ta moja smešna odluka je rezultat činjenice da u bolnici nisam ležala od kad sam bila dete, tako da sam bila nedovoljno svesna toga kako vreme na tom mestu prolazi zgusnuto, sporo, ono ti sedi na grudima tako da možeš nesmetano disati ali se istovremeno boriš za udah. Svaki tvoj dan je po jedna stranica romana koju čitaš u posebnom, bolničkom ritmu, te je stoga druga knjiga višak.

Ležala sam sa još dve žene u sobi. Sve tri smo iz različitih krajeva zemlje, totalni stranci koji su za kratak period jedni drugima postali najveća podrška. Pozajmile su mi stvari koje nisam ponela, nisam znala da će mi trebati. Očigledno imam sreće što nisam tako često išla na operacije. Ali važno je da sam ponela knjigu.

Bolničko vreme se ne deli na jutro, podne i veče. Njih prepoznaješ po dolasku servirke i podeli obroka; bolničko vreme se meri satima u kojima si pomalo ošamućen od lekova, zatim satima koje si utrošio na osnovnu higijenu u bolovima i prljavštini i, najzad, na minute ili dane koji su utrošeni na razmišljanje i iskrenu ispovest pred sobom. Među bolničkim zidovima prestaju da važe vrednosti kao u spoljnom svetu.

Tokom tog razdoblja bolničkog dana, mislila sam na svoje roditelje. Otac je barem dva puta godišnje odlazio na lečenja i nije voleo da mu idemo u posete. Osećao je krivicu pred sobom i pred nama i nije hteo da mu posvećujemo dodatnu pažnju. Mislio je da je ne zaslužuje. Umro je dok sam bila na studijama, u drugom gradu, daleko, i samo me je proganjala misao što nisam stigla da se oprostim sa njim. Mama je par puta tokom života išla na kontrole i operaciju. I danas pamtim ime žene koja je ležala sa njom u sobi na kardiološkom odeljenju. Tokom noći je preminula, bezglasno, tek ujutru su svi shvatili šta se desilo. Mama je očajavala što nije znala da li je mogla da joj pomogne. Prespavala je noć pored mrtve žene. Te noći me je smrt preskočila, govorila je mama, ali će jednom doći i po mene. I došla je. U drugoj bolnici. Ni od nje nisam uspela da se oprostim.

Gledala sam u svoje noge koje su užasno smešne u venskim čarapama. Taj modni detalj se dobija pred operaciju. Uskoro će me prebaciti na nosila i brojaću sijalice na plafonu, tako ošamućena. Da li se plašim? Da, ali sam nekako i smirena. Verovatno tome služi “koktelčić” lekova. U operacionoj sali je hladno. Sramota me je što sam obnažena pred toliko ljudi - barem mislim da ih je više, čujem im samo glasove, ničije lice ne vidim. A znam da smo im svi mi tamo isti, samo rutina. Pa, nisam skroz obnažena - imam čarape i narukvicu sa svojim brojem. Bolnička moda je u minimalističkom maniru. Molim vas, ne želim da se probudim - kažem odjednom nekome pored sebe. Otkud mi strah da ću se probuditi tokom operacije, ne znam. Ne brinite, u dobrim ste rukama, čujem odgovor iznad glave. Počela sam da izgovaram “Oče naš” u sebi. Od koga treba da tražim oproštaj? Kome treba da oprostim?

Budila sam se postepeno i povremeno iz narkoze.
Duže sam ostala budna od vreve i galame kada je jednoj pacijentkinji, baš pored mog kreveta, pozlilo i hitno su je odvezli nazad u salu. Idući put, kada sam se probudila, videla sam da je taj krevet i dalje prazan. Pitala sam sestru kako je ta mlada žena (nisam znala kojih je godina) i da li je dobro. Rekli su mi da jeste, ali pretpostavljam da bi mi to ionako rekli. Stezale su me čarape, ali sam taj bol čitala kao život. Dobro sam.

Ovoga puta sam i ja preskočena.

Ukraden mi je jedan mali deo, da - i iz duše i iz tela - a na njihovo mesto je ugrađeno iskustvo potrebno da suštinski zaceliš. Iskustvo koje, ako pravilno čitaš, treba da te podseća kako da meriš vreme, kako da brojiš zagrljaje, kako da prihvatiš i nesebično pružiš pomoć. Toliko je jednostavno, ali nam stalno trebaju podsetnici i opomene.

U redovnom sam kontaktu sa cimerkama iz sobe 205. Prema tome koliko budem negovala prijateljstvo sa njima, koliko god dugo budem pamtila njihovu dobrotu i pomoć, znaću da novi delić mene i dalje pravilno funkcioniše.
 
  • Podržavam
Reactions: Tea
Priča br. 7.

Mastilo duše - tragovi unutrašnjih oluja

Kroz susnežicu se probijala veća silueta pomalo oborenog pogleda, na prvi utisak prkoseći vetru i vlažnim pahuljama kroz decembarsku noć. Već nakon nekoliko sledećih koraka bilo je jasno da tu više nema nikakvog prkosa. Ostarelo lice, verovatno i više nego što bi trebalo, je izlagalo sebe vremenskim uticajima, tek skrivajući pogled ispod šešira kako mu pahulje ne bi stale na put kojim je krenuo ove tihe večeri. Ruke, celo telo, kao da su namerno upijali tu hladnoću, vlagu, sve ono što je priroda u tom trenutku imala da ponudi, a koliko god neprijatno bilo ljudskom biću. Nemarno zakopčan kaput i spor, ali siguran, jak, korak, izdvajali su ga od nekoliko drugih pogurenih prolaznika pod kišobranima i kapuljačama.

Prelazeći mostić preko nabujale reke, pedesetogodišnjak se uputio ka parku gde se na par sportskih terena, uprkos lošem vremenu, još videlo poneko dete. Prišao je obližnjoj klupici na nekoliko koraka od nabujale vode, stavio ruku u desni džep kaputa i nešto stezao, pogleda ne skidajući sa te klupice.

Sećanja su preplavila njegov um. Video je sebe, svoju suprugu i njegovu devetogodišnju malu kopiju kako su pre tačno godinu dana sedeli na toj istoj klupi, srećni, posmatrajući tada mirnu reku, okruženu sa bar 20 cm snega. Tada ni slutili nisu šta će sutrašnji dan, tj. tada novogodišnja noć, donet... ne doneti. Oduzeti.

Seo je na isto mesto gde je i pre godinu dana, dok su se u glavi već čuli vrisci kada je auto sletao sa puta i probio ogradu mosta, zabijajući se u tu istu reku nekoliko kilometara dalje. Dugo je želeo da vrati vreme, da bude bolji, pažljiviji, bržih reakcija, a sada želi da sve samo prestane. Dugo nije znao ni kako, samo je znao da reka neće i njega uzeti. Neće joj to priuštiti. On će odabrati kako će pravda biti izvršena.

Konačno je ona rukla izašla iz džepa stežući crni metal. Pištolj. Pogledao ga je, kao da je želeo da se uveri da je njegov spasilac zaista tu. Vratio ga je unutra. Još je čuo glasove nekoliko dečaka iz sebe. Postajalo je kasno, a sutra je već bila ta noć. Morao je večeras. Duguje im. Duguje sebi. Ovo nije život.

Glasovi iza njegovih leđa su postajali tiši i ređi. Ostao je još samo jedan koji se pretvorio u zvuk koraka po vlažnom snegu. Ali koraci se nisu udaljavali. Prilazili su.

"Dobro veče." - reče dečak smrznutog lica. "Ja bih malo seo ovde sa vama, ako je to u redu. Čekam moje da se vrate kući, jer sam zaboravio da ponesem ključ. Brzo će oni."

"Sedi, sedi..." - iznenađeno je odgovorio. Nije večeras očekivao ni sa kim komunikaciju, a sigurno ne sa detetom koje je verovatno uzrasta njegovog sina.

"Hladno je, a vi baš tad često šetate okolo." primeti dečko brišući rukavom nos koji curi i spusti se na drugi kraj klupe. "Sad će mi mama sigurno zabraniti da idem u park neko vreme. Stalno mi govori da ne razmišljam i pravim im probleme. A bio sam siguran da sam uzeo ključ."

"Gde stanuješ? Jesi daleko? Mogu ti dati nešto novca da popiješ čaj tamo?" - pokazivao je dečaku lokal preko reke sa upadljivim svetlima.

"To sam ja, Darko! Zar me ne prepoznajete, čika Ilija? Anin i Petrov."

Ilija bolje pogleda dečaka, koji je malo sklonio kapiljaču sa čela i prepozna dete iz komšiluka koje se družilo sa njegovim Acom. Darko, inteligentno, komunikativno, zrelo dete koje je uvek imalo rečenice odraslog čoveka.

"Komšo, izvini, malo je mračno još i ova zimska odeća..."

"Ne brinite, čika Ilija, razumem. Ja sam Vas prepoznao još kad ste prelazili most. Uvek idete istim putem u skoro isto vreme. Tako je i moj tata nekada šetao puno, dolazio u park da me gleda dok igram, dok je još mogao da hoda. Sad mu je dosta lošije i ne može mnogo toga što je mogao ranije."

Ilija se setio da je Petar, dečakov otac, često bolestan u poslednje vreme. Sramota je što on za tih godinu dana nije ni zastao da ga nekad pita koko je, od čega boluje, da li mu može pomoći... A nekada su svi bili dobri prijatelji. Porodice koje su se stalno družile. Sve dok se ono nije desilo i Ilija se potpuno isključio od sveta. Bilo ga je sramota da bilo koga od starog društva pogleda u oči.

"Kako ti je otac sad? Video sam skoro da je hitna dolazila?"

"Rekli su da nema svrhe zvati hitnu. Neće mu olakšati. Ali mama ipak zove." - odrasle rečenice iz usta deteta su sada postajale dečije, preplavljene brigom za roditelja, emocijama.

"Kako neće?" - iznenađen Ilija bez ikakvog uvijanja upita Darka.

"Rekli su da ima još nekoliko meseci." - Darkove rečenice su postajale sve kraće. Trudio se da kontroliše emocije.

Ilija je nekoliko trenutaka izgubljeno gledao u Dečaka i ćutao.

"Znao sam da je bolestan, ali ne da je toliko ozbiljno." - jedva je promucao Ilija nekako.

"Imate i Vi svojih problema, razumemo Vas. Od kad je Aco... umro, i teta Jelena, mama mi je govorila da se ne igramo ispod vašeg prozora. Da Vam je potreban mir, tišina. Da Vam je teško i dosta Vaših problema i bez preglasne, nemirne komšijske dece."

Ilija je ponovo ostao bez reči. Mislio je da ga komšije krive za onu vožnju, što je on sada tu, a Aco i Jelena nisu. Da ga zbog toga izbegavaju. Mislio je da sklanjaju svoju decu od njega jer nije umeo ni svoje da sačuva. Sve je pogrešno shvatio.

"Ti i Aco ste se baš često družili, zar ne?"

"Bili smo najbolji drugari. On me je naučio kako se igra šah, neke trikove u košarci, zajedno smo vozili rolere... Pogledajte ovo..."

Dečak je uzeo malo snega, napravio grudvu, bacio i pogodio metalni, oštećeni deo starog lampiona. Celo naselje je zvonilo do udarca. Ilija se sećao toga. Izmamilo mu je osmeh na lice. Kad je jurio klince oko zgrade jer su celu noć gađali taj lampion tako na niko nije imao mira. Lepa, srećna vremena.

"Nas dvojica smo to prvi počeli." - nasmejao se sada i dečak. "Hoćete Vi da probate?"

Ilija se nasmeja i odmahnu glavom.

"Nije teško. Drugi, treći pokušaj i morate pogoditi." - dečak je uputio izazivački pogled. "Osim ako Vas je strah od komšija?"

Sad su obojica stezali grudve gledajući metu. Poletele i jedan pogodak i jedan primašaj. Dečak vodi.

"Prići ćemo malo reci, ako Vam je ovo daleko."

Zabavljalo ih je obojicu. Jedva su čekali da neko izleti iz zgrade preteći. Svake zime isto.

Stoje pored reke, Ilija baca i pogađa. Dečak se osmehuje, kao da mu daje do znanja da ipak nema šanse, zamahuje, ali mu pri izbačaju noga prokliza, odmah potom i druga i već nogama u reci. Ilija pruža ruku, ali kasno. Dečak je već skoro ceo u vodi, maše jednom rukom dok se drugom drži za neko rastinje pored obale. Ilija skače u vodu, grabi to malo biće koje toliko podseća na njegovog sina i nekim čudom, uspevaju da se izvuku iz reke.

Mokri, sa gomilom blata i snega na sebi, iznureni, dok se još tresu, što zbog adrenalina, što zbog užasne hladnoće, udaljavaju se nekoliko metara od reke da bi došli do daha.

"Dare, idemo brzo do mene. Smrznućemo se čekajući tvoj ključ. Hajde trči!"

Velika i mala silueta su se trkom udaljavale preko mosta. U snegu su se videli, sada već skoro pokriveni, Ilijini stari, ujednačeni, tromi tragovi, i sveži, novi, puni života i želje za opstankom.

Uletevši u stan, Ilija nalazi nešto sinove odeće za malog komšiju, uvija ga u ćebe celog dok sedaju pored radijatora.

"Jesi li dobro? Kako se osećaš?" - zabrinuto ga je gledao Ilija.

"Ne brinite. Sada ću biti dobro. Hvala što ste me izvukli iz vode. Hvala!"


Nakon pola sata dolaze i Darkovi roditelji. Ilija im pažljivo objašnjava šta se desilo, kriveći sebe što su bili preblizu reke. Darkova majka mu govori da ne krivi sebe, jer je Darka već jednom i njegov otac vadio iz reke prethodnih godina. Grleći ga zahvaljuje mu.

Ilija se konačno grli i sa svojim starim prijateljem, Petrom, dečakovim ocem, koji je ovih godinu dana bio svoju bitku života, a da Ilija, nekada njegov dobar prijatelj, to nije ni znao. Govori mu kako mu je žao zbog svega, ali ga Petar samo ućutkuje ponavljajući "Sve je to život, druže. Sve je to život."


Ilija ostaje ponovo sam u svom stanu, ali sada sa malo drugačijim pogledom. Držeći u rukama odelo svog sina, oseća reči supruge koja ponavlja "U redu je" i on zna da mora biti tu. Zbog sebe, zbog onih kojih više nema, zbog onih čije vreme tek dolazi.
 
Priča br.8.

Мастило душе - трагови унутрашњих олуја

Грч у целој десној страни,склупчана у несаници тихо гледа у мрак превише одговорна душа.Живих рана је безброј и никако да прођу,никако да се зацеле јер их отварају намерно.Терета је превише и све се то окреће у круг.
Кратки моменти предаха у вечности изазивача стреса подсећају на то да решења заправо нема,све се враћа на старо на жалост.
Сталне увреде и вербална понижавања од неког ко треба да је подршка,разумевање кидају ум у парампарчад.Стално хордеровање неког другог ко треба да буде подршка разара психу у паници од болести које то може да изазове.Реалној паници, тихом сталном страху.
Немогућност разговора јер је одговор или третман ћутањем или оптужбе од којих је најблажа"како си тако глупа",,"како сте тако неспособни".
Некад брањени од друге стране али је и то временом престало.
Чак и кад надлежни све погреше,дође ,виче на нас.Вечно нама саопштавања да су жртве,да је тешко,мучно,у трњу.
Заправо прави страдалници ћуте јер је неизводљиво променити реалност.
Највише од свега боли лажирање будућности које је украло деценије живота.Пропуштене шансе за конекцијама јер се веровало томе ко лажира будућност.Особа која подржава ( "еnabling",стручни израз)
то ништа није рекла.Данас брани и напада нас,иако са наше стране одговорности нема за њихове одлуке.
Празнина која кида сваке ноћи,сваког дана,јутра,вечери чине дисање неподношљиво тешким.
Глад за подршком у сваком смислу која се зове породица не може да надокнади ништа.
Игнорисање или "ти ћеш то сама" одбацивање док су други обезбеђени.
За остале прича о томе како је добро,ето као и свима а приватно вербална агресија и пасивна агресија.
Страх кад ће да се једе шта ће да се једе и како избећи непријатне разговоре јер су такви,оптужујући или бесмислени са наређивањем,контролом,надзором.
Бесом ако се одбије и немогућношћу да се игнорише.
Контрола и надзор она невидљива и тиха другима а заправо свеприсутна.
Стална.Немогуће објаснити онима који нису доживели то.
Страх кад ће да се устане,страх кад отићи до купатила,страх јер су речи бурне и изненадне,екстремне,екстремно оштро повређују.
Неприхватљиво понашање напољу на које се ћути а купатило постоји.
Грч свакодневни при помисли да се нешто погрешно каже или уради.
При том,други у јавности виде оно чега приватно нема,за јавност се пласира друштвено прихватљива прича.Многи немају добре намере и једва чекају да им се неко повери како би то претворили у јавну етикету или вишедеценијски трач.

Прећутане речи,прећутани одговори јер се нема саговорника за то крваво кидају душу и ум.Још горе је кад људи пишу "поштујте их док су живи,волите их такви какви су".То кажу да је синдром сломљеног ума,стокхолмски кад волиш неког ко те злоставља.Колико људи сломљеног ума има који написаним речима сламају умове других?
Опет,очекујеш промену очекујеш ту љубав породичну о којој се пише свуда а нема је.Осећаш се као сироче због тога јер не умеш да лажеш попут других или јер немаш оно што они приказују да имају.

Та стара кућа поред које пролазиш где севне бол у уму,да ли је требало пропустити тог момка који је некада седео на том степеништу или прихватити иако емоција није било са твоје стране?Да ли би све било другачије да је прихваћено?Или на добро другачије или на лошије?
Не може да се зна,неће се сазнати а потонуће је сваки пут осигурано за сад.

Та стара зграда поред које се пролази и где се претпостављало да су нечији родитељи имали стан,зашто толико боли,да ли ће и кад престати бол?
Потонуће у сећања кида изнутра,измешта из садашњости и враћа у време кад је све могло да се деси а није.Није јер је неко лажирао будућност и изазивао панику,неверицу,шок,несигурност.
Непрочитано "писмо",написани листови у трену гушења у паници делом поцепани и бачени остаће непрочитани заувек као и мистерија шта је било написано.
Да ли је требало прихватити ту везу,да ли је требало можда ући у брак са пунолетством,живети са њим и његовима или не?
Трзај назад у реалност настављање својим путем по асфалту препуном суза.

Дуго,дуго стрес и страх наизменично постоје а посебно анксиозност изазвана паником због будућности јер време пролази а не дешава се ништа.
Другима се дешава а ова душа потиштено гледа са стране и не разуме чиме је заслужила да нема то што јој треба.Плутање по мору суза,океану сећања натопљеног сузама не води нигде осим ка грчу мишића и схватању да да си нигде у сред ничега.Празнина,тишина.

Гледање у једну тачку,узалудни покушаји да грч мишића прође,узалудни покушаји да мучнине прођу.При устајању вртоглавице и слабост,осећај немоћи и сузе.
Кога брига,ионако свако има неке своје борбе и свако се труди да употреби свој максимум у овом животу,гледајући себе.

Труд да се једе али зашто,за приче о томе како други лагано плове кроз живот са лепо обезбеђеним пловилима док си ти олупина која ето постоји?

Можда илузија, нада у боље сутра (које се не дешава,спада у обећања прикривених нарциса који уништавају животе ближњима док су за окружење дивне особе јер добро глуме да сутра нико не поверује ближњима ако проговоре)?

Можда илузија,нада у то боље данас,мотивациони цитати и очекивање да се нешто лепо догоди кад оно ништа суштинско?

Неће се променити прошлост,не могу се променити они из садашњости а олупина вртећи се у кругу сећања убрзано плови ка крају пута док се чини да време час пребрзо пролази час преспоро јер се не дешава ништа суштински на боље.
Мртво море.

Цецина песма о мртвом мору,песма Тање Савић о бродовима и мостовима - једна даје начин да се емоције проживе а друга даје наду.Испари текст након одслушаног а онда севне Борин "док ловим рибу у мрвом мору".
Да ли је постојање као такво узалудно,да ли они чија је свакодневница лов рибе у мртвом мору као синоним очекивања чуда имају неку наду за себе или се квалитетно лажу да изгурају јутро,вече,дан,ноћ све до коначног потонућа које све чека кад-тад,неког пре неког касније?

Ако је већ реалност стална агонија са мрвицама лепих дешавања које држе на површини шта са онима који не заврше у веселој Зораниној песми о морнарима?
Шта са онима који можда заврше као трагични ликови у филмовима о капетану Џеку Спероу?


Нема никаквих одговора док киша пада тихо низ лице а морска болест преузима свест.Невидљиви ожиљци и невидљиве неизлечиве живе ране ране су мастило душе.
 
Priča broj 5 - 5 poena.

Zanimljivo mi je da čitam te priče o prvoj ljubavi. Možda i zato što je moje iskustvo drugačije.
Prva ljubav mi uopšte nije bila nešto posebno. Mnogo sam više zapamtio jednu drugu i za njom sam najviše žalio kad sam je izgubio.
Malo zbog toga što sam za to bio sam kriv, a možda još više zbog njene tragične prerane smrti koja se desila mnogo godina nakon rastanka, ali je svejedno bila nešto što me je verovatno najviše pogodilo u životu.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top