Mislim na Ljubav, a ne na ljubav neku konkretnu, projektovanu u jedno biće...
Beskrajna je. Nedeljiva i razdeljiva. Neprekidno i neprekinuto davanje i upijanje u sebe.
Na nekom izvoru se utoliš, onda je drugome pokloniš, pa se onda vrati, novija, svežija,... Drugačija, a uvek ista, jedna i jedina, toliko naša i toliko svačija...
Na nekim izvorima ožednimo, ali to ne znači da nije bilo ljubavi, ne znači... Možda je samo sunce u nama, nad nama, pod nama... suviše jako grejalo, suviše smo goreli... vode nisu nas mogle stići i preći...
Ako ljubav preojektujemo samo na jedno biće, zarobili smo je. Rastužili je. Zaslanili.
Treba je podeliti na više ljudi, više stvari... Samo tako ona postaje i ostaje celina, radosna slika mozaika... Jedan deo slagalice nikad ne može da nam pruži čak ni lepotu nagoveštenog u odnosu na ono što složenost nam da...
Čak i kad se presitimo, čak i kad se ne zasitimo, Ljubav je... KRUG...
''Ovaj krug sam smislio, ovaj krug sam stvorio''...
Sami je od sebe puštamo, sami je u sebi stvaramo, samo prepušteni njoj i oslobođeni strahova, možemo naučiti da budemo nešto više od ovoga sada, nesebični a svoji...