Dovoljno sam stara da pamtim kako je stari svijet nekada jako držao do vlastita ugleda. Recimo, generacija mojih djedova i nana, dijelom i generacija mojih roditelja. Ugled se zapravo zvao obrazom i nije bilo bitno jesi li bogat ili siromašan, jesi li školovan ili nisi, obraz se gradio godinama, a mogao se izgubiti u tili čas. Obraz je, naravski, bio okrenut prema vani, prema drugim ljudima i njihovoj prosudbi tvoje ličnosti i tvog ponašanja, pazilo se da obraz nije nipošto tvrd (đon – obraz se to zvalo) i da nije crven, jer su to bile dvije granične vrijednosti. A kada bi se granična vrijednost prešla – gubio se obraz. Trajno. Pazilo se na javni nastup, da ne galamiš kad ne treba i gdje ne treba, da poštuješ kućni red, da poštuješ bonton, da ne bacaš smeće gdje se ne smije, da ne radiš na svoju ruku bilo što, a da prije toga ne pitaš komšije. Pazilo se da nekoga ne povrijediš, da ne učiniš ništa što ne bi da tebi drugi učini. Pazilo se da ne činiš zlo i da ga ne želiš nekome. Kao dijete osjetila sam puno puta tu težnju starijih da te isklešu u poštenog i moralnog, čovjeka s obrazom. I činilo mi se da tako manje – više svi rade. I imala sam, ispade sad uobrazilju, da živim u normalnom društvu, visokih moralnih načela, u kojem vrijedi ostati. Vrijeme me nažalost demanttuje i zato se sad pitam - Gdje je nestao obraz?
Poslednja izmena:
