Studentsku sobu u nekadašnjoj ulici Miloša Obilića koja je počinjala na vrhu
Baščaršije dijelila sam sa sjajnom curom iz mog rodnog kraja. Zvala se Biljana.
Obje smo bile na trećoj godini studija književnosti i jezika. Naša gazdarica,
teta Halida nikako nije mogla da joj zapamti ime pa joj je dala nadimak po
boji njene kose i zvala je Žuta. A teta Halida bila je priča za sebe. Kako je
imala problem sa kapkom lijevog oka koji se nekontrolisano spuštao, došla je
na genijalnu ideju. Flaster, tačnije jedan njegov dio, zalijepila bi za kapak,
a drugi na dio čela iznad obrve i tako ga fiksirala. Bilo je teško ostati ozbiljan
gledajući teta Halidu kako po kući šeta sa svojim "izumom".
A još kad bi se Bilji javila sa onim - Žuta, i još je pri tom upitala - gdje je
Vel’ka (to sam bila ja, s obzirom na mojih 175cm) nije bilo šanse da se ne
nasmijemo. Iako smo Bilja i ja bile iz istog kraja, sprijateljile smo se tek
na fakultetu pa smo tako i postale cimerke. Kako je Bilja bila ranoranilac,
obično nam je ona pripremala kafu prije nego krenemo na fakultet, uz koju
smo obavezno pušile cigarete marke ronhill. Teta Halida nam je u početku
dopuštala to, ali bi zato svaki dan ulazila u našu sobu dok smo mi bile na
predavanjima, širom otvarala prozore i zračila je. Vjerovatno joj je to dosadilo,
pa nam je jednog dana rekla da tako više neće moći. Budući da nismo bili
okorjeli pušači, a uz to, ukoliko bi nastavili sa pušenjem u teta Halidinoj sobi,
značilo bi da moramo tražiti novi smještaj, što nam se nije dalo, Bilja i ja smo
odlučile da se pokušamo osloboditi te loše navike. Iako smo mogli to uraditi i
bez ikavih dodatnih "pomagala", kako je Bilja ponekad voljela biti teatralna,
dosjetila se da nam kupi nikotinske flastere koji su nam trebali pomoći da
prestanemo sa tom štetnom navikom. Elem, počnemo mi sa "terapijom".
Jedan dan primjetim da u kutiji za koju sam bila sigurna da sadrži još jedan
flaster, njega nema. Taman planiram da skoknem do apoteke da kupim novo
pakovanje, kad se na vratima ukaza teta Halidino lice.
-Vel’ka, izvini, jučer mi bilo nestalo flastera.
Pogledam u nju malo bolje kad imam šta vidjeti. Moj nikotinski flaster bio
je zalijepljen na kapku njenog oka.
-Evo, donijela sam da ti vratim, jutros sam kupila cijelo pakovanje,- vadi iz kutije
jedan sasvim obični flaster i pruža mi ga. Gleda me zbunjeno ne shvatajući
zbog čega sam se počela smijati.
RiadaT.
Baščaršije dijelila sam sa sjajnom curom iz mog rodnog kraja. Zvala se Biljana.
Obje smo bile na trećoj godini studija književnosti i jezika. Naša gazdarica,
teta Halida nikako nije mogla da joj zapamti ime pa joj je dala nadimak po
boji njene kose i zvala je Žuta. A teta Halida bila je priča za sebe. Kako je
imala problem sa kapkom lijevog oka koji se nekontrolisano spuštao, došla je
na genijalnu ideju. Flaster, tačnije jedan njegov dio, zalijepila bi za kapak,
a drugi na dio čela iznad obrve i tako ga fiksirala. Bilo je teško ostati ozbiljan
gledajući teta Halidu kako po kući šeta sa svojim "izumom".
A još kad bi se Bilji javila sa onim - Žuta, i još je pri tom upitala - gdje je
Vel’ka (to sam bila ja, s obzirom na mojih 175cm) nije bilo šanse da se ne
nasmijemo. Iako smo Bilja i ja bile iz istog kraja, sprijateljile smo se tek
na fakultetu pa smo tako i postale cimerke. Kako je Bilja bila ranoranilac,
obično nam je ona pripremala kafu prije nego krenemo na fakultet, uz koju
smo obavezno pušile cigarete marke ronhill. Teta Halida nam je u početku
dopuštala to, ali bi zato svaki dan ulazila u našu sobu dok smo mi bile na
predavanjima, širom otvarala prozore i zračila je. Vjerovatno joj je to dosadilo,
pa nam je jednog dana rekla da tako više neće moći. Budući da nismo bili
okorjeli pušači, a uz to, ukoliko bi nastavili sa pušenjem u teta Halidinoj sobi,
značilo bi da moramo tražiti novi smještaj, što nam se nije dalo, Bilja i ja smo
odlučile da se pokušamo osloboditi te loše navike. Iako smo mogli to uraditi i
bez ikavih dodatnih "pomagala", kako je Bilja ponekad voljela biti teatralna,
dosjetila se da nam kupi nikotinske flastere koji su nam trebali pomoći da
prestanemo sa tom štetnom navikom. Elem, počnemo mi sa "terapijom".
Jedan dan primjetim da u kutiji za koju sam bila sigurna da sadrži još jedan
flaster, njega nema. Taman planiram da skoknem do apoteke da kupim novo
pakovanje, kad se na vratima ukaza teta Halidino lice.
-Vel’ka, izvini, jučer mi bilo nestalo flastera.
Pogledam u nju malo bolje kad imam šta vidjeti. Moj nikotinski flaster bio
je zalijepljen na kapku njenog oka.
-Evo, donijela sam da ti vratim, jutros sam kupila cijelo pakovanje,- vadi iz kutije
jedan sasvim obični flaster i pruža mi ga. Gleda me zbunjeno ne shvatajući
zbog čega sam se počela smijati.
RiadaT.
Poslednja izmena: