Gandi se bori protiv zapadne civilizacije, hoće da je „proćera iz Indije“. Duša savremene civilizacije jeste mašina (gvozdeno doba – gvozdeno srce) i ona predstavlja čudovišni idol. Treba ga odbaciti.. Gandijeva vruća želja je da odvoji Indiju od moderne mehanizacije.
Činjenica je da se cio savremeni svijet razvija protivno njegovoj želji, ali to ne lomi njegovu vjeru. Gobino kaže da su „Azijci u mnogo čemu uporniji od nas.Vjekovima mogu da čekaju kad je to potrebno, a njihova ideja, poslije tako dugog sna, nikad nije zastarjela ili izgubila od svoje snage“. Indijac se ne plaši vjekova. Gandi je spreman da postigne uspjeh u toku jedne godine, ali on je isto tako gotov da čeka na uspjeh tokom nekoliko vjekova. On ne vrši pritisak na vrijeme. A ako vrijeme zadocni, on ide ukorak s njim. Ako, pak, u svom radu zateče Indiju nedovoljno spremnom da shvati i sprovodi u život temeljne reforme koje je htio da sprovede, umjeće da prilagodi svoj rad mogućnostima. Taj nepomirljivi neprijatelj mehanizacije kaže: „Ne bi mi bilo žao da mašine nestanu, ali sada nemam nikakvu namjeru da ma šta preduzmeme protiv njih“.
Zakon savršene ljubavi je zakon njegovog života. Ali on taj zakon ne sprovodi kroz političke mjere koje zastupa, jer „to bi značilo osuditi samo sebe na poraz. Bilo bi nerazumno očekivati da će masa sada da se pokori tom zakonu... Nijesam ja zanesenjak, ja tvrdim da sam praktični idealist“. Ova tvrdnja je tačna. On nikada ne traži od ljudi više nego što mogu dati, ali zato zahtijeva da daju sve što mogu. A to sve je mnogo kada se radi o narodu kao što je indijski. Veliki narod, po svom broju, po dugoj istoriji i po dubini svoje duše. Između ovog naroda i Gandija, još prilikom prvog dodira, došlo je do sporazuma , a prvo u čemu su postigli formalni sporazum jeste Swaraj (swa-sam, raj-samostalnost). „Znam“, piše Gandi, „da je Swaraj cilj naroda, a ne borba bez nasilja...“. On ide toliko daleko da dodaje i ove riječi koje zaprepašćuju kad se čuju iz njegovih usta: „Više bih volio da doživim da se Indija oslobodi silom nego da kao rob ostane okovana nasiljem osvajača“.
Ali, ispravlja se odmah, to je nemoguće pretpostaviti: nasilje ne može osloboditi Indiju. Swaraj se ne može postići bez duhovne snage koja predstavlja pravo oružje Indije, oružje ljubavi, moć istine – satyagraha (satya-pravi, pravedan; agraha-pokušaj, nastojanje).
Genijalnost Gandijeva se ogledala u tome što je, propovijedajući ih i insistirajući na indijskim tradicionalnim, a već pomalo zaboravljenim, duhovnim disciplinama, otkrio Indijcima njihovu pravu prirodu i njihovu skrivenu moć.
Duša njegovog pokreta je aktivni otpor pomoću vatrene energije, ljubavi, vjere i požrtvovanja.
Neka samo kukavica pokuša da sakrije svoj kukavičluk od Gandija. Za njega više vrijedi čovjek koji pribjegava nasilju nego kukavica. „Tamo đe se mora birati samo između kukavičluka i nasilja, ja sam za nasilje... Volim da hrabro i mirno umrem, a da ne ubijam. Ali ko nema te hrabrosti, neka se radije vježba da ubija i da bude ubijen, nego da sramno izbjegava opasnosti. Jer, ko bježi, vrši nasilje svjesno: bježi zato što nema hrabrosti da vršeći ubistvo i sam bude ubijen...Radije bih pribjegao nasilju nego da čitav jedan narod izgubi borbeni duh... Mnogo bih više volio da vidim Indiju kako se laća oružja da bi odbranila svoju čast, nego da kukavički ostane svjedok svoje sopstvene sramote... Ali, znam da je nenasilje bezgranično uzvišenije od nasilja, kao što je praštanje odvažnije od kazne... Nenasilje ne znači dobrovoljno stavljanje na milost i nemilost zlostavljaču. Nenasilje suprotstavlja svu duhovnu snagu naroda volji tiranina. Jedan jedini čovjek može na taj način da prkosi cijeloj Imperiji i da izazove njenu propast...“
