- Poruka
- 18.809
Čovek koji prvi nije poverovao u foru "Samo tetki da odnesem lek" i od tad nije više niko nikad, u svoje vreme omiljen
crnogorski začin u domaćoj kinematografskoj čorbi, poznat kao "dobri duh pozorišta" i "onaj koji je lovio mesec", a u
isto vreme je i glumac koji bi verovatno ostvario i značajno uspešniju karijeru samo da je imao fiksni telefon.
Ne, ozbiljno, živeo je preko puta britanske ambasade u Beogradu i ekipa iz pošte mu je objasnila kako se nalazi tačno
na čvoru gde je nemoguće sprovesti žice i kablove za telefon. Više puta se požalio da mu je ovo upropastilo karijeru,
jer su ga reditelji često imali u glavi za jake uloge u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, međutim da su bili
obeshrabreni činjenicom da ne mogu da ga dobiju kad žele u vezi sa zakazivanjem proba i ostalo, pa su odustajali.
Tek je mnogo godina nakon početka stanovanja dobio telefon, ali nikad objašnjenje zašto je odjednom to bilo moguće
kad toliko vremena nije.
Bez obzira, ostao je i te kako upamćen u tom pozorištu čiji je bio stalni član, ali i na filmu.
Rođen je u Donjim Kokotima kod Podgorice 1937. godine, studirao sa Tatićem, Gutovićem, Bekjarevim, Đurđijom
Cvetić, a prvi put se na platnu pojavio 1965. godine. Uglavnom je kombinovao crnogorsku stamenost i poetičnost
u svojim ulogama, sa radošću i lakoćom je ulazio u nove likove, a opet je bio poznat kao veoma staložen momak.
Prilično raznovrstan u svojim izvedbama, nekad grub, nekad smotan, nekad ozbiljan, nekad neozbiljan, sve mu je
polazilo za rukom i uvek se videlo da može i više da postigne od statusa epizodiste, ali barem pred kamerom to
nikad nije uradio.
Jare ga je u "Kamiondžijama" naučio da "smuditi" nije književni izraz (iako totalno jeste), bio je geometar Lazić
u "Više od igre", umetnički orijentisan stražar u "Sivom domu", Mile Ložač u "Varioli", pa su tu i "Dečko koji
obećava", "Tajvanska kanasta", "Lepota poroka", "Uvek spremne žene", "Sabirni centar", "Urnebesna tragedija",
"Pozorište u kući", "Otpisani", "Zaboravljeni", a naravno i pomenuta uloga nemačkog agenta koji "buđavom"
Bori ne veruje ni sekundu u "Balkan ekspresu".
Preminuo je 2003. godine, eto otprilike u eri kad su mobilni telefoni počeli da nadvladavaju.
Šteta što ih nije bilo u njegovo doba, možda bismo danas na prvu znali kako se zove majstor sa slike,
ali nikad nije kasno da se zapamti, pa počnimo od ovog trenutka - Milo Miranović.
crnogorski začin u domaćoj kinematografskoj čorbi, poznat kao "dobri duh pozorišta" i "onaj koji je lovio mesec", a u
isto vreme je i glumac koji bi verovatno ostvario i značajno uspešniju karijeru samo da je imao fiksni telefon.
Ne, ozbiljno, živeo je preko puta britanske ambasade u Beogradu i ekipa iz pošte mu je objasnila kako se nalazi tačno
na čvoru gde je nemoguće sprovesti žice i kablove za telefon. Više puta se požalio da mu je ovo upropastilo karijeru,
jer su ga reditelji često imali u glavi za jake uloge u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, međutim da su bili
obeshrabreni činjenicom da ne mogu da ga dobiju kad žele u vezi sa zakazivanjem proba i ostalo, pa su odustajali.
Tek je mnogo godina nakon početka stanovanja dobio telefon, ali nikad objašnjenje zašto je odjednom to bilo moguće
kad toliko vremena nije.
Bez obzira, ostao je i te kako upamćen u tom pozorištu čiji je bio stalni član, ali i na filmu.
Rođen je u Donjim Kokotima kod Podgorice 1937. godine, studirao sa Tatićem, Gutovićem, Bekjarevim, Đurđijom
Cvetić, a prvi put se na platnu pojavio 1965. godine. Uglavnom je kombinovao crnogorsku stamenost i poetičnost
u svojim ulogama, sa radošću i lakoćom je ulazio u nove likove, a opet je bio poznat kao veoma staložen momak.
Prilično raznovrstan u svojim izvedbama, nekad grub, nekad smotan, nekad ozbiljan, nekad neozbiljan, sve mu je
polazilo za rukom i uvek se videlo da može i više da postigne od statusa epizodiste, ali barem pred kamerom to
nikad nije uradio.
Jare ga je u "Kamiondžijama" naučio da "smuditi" nije književni izraz (iako totalno jeste), bio je geometar Lazić
u "Više od igre", umetnički orijentisan stražar u "Sivom domu", Mile Ložač u "Varioli", pa su tu i "Dečko koji
obećava", "Tajvanska kanasta", "Lepota poroka", "Uvek spremne žene", "Sabirni centar", "Urnebesna tragedija",
"Pozorište u kući", "Otpisani", "Zaboravljeni", a naravno i pomenuta uloga nemačkog agenta koji "buđavom"
Bori ne veruje ni sekundu u "Balkan ekspresu".
Preminuo je 2003. godine, eto otprilike u eri kad su mobilni telefoni počeli da nadvladavaju.
Šteta što ih nije bilo u njegovo doba, možda bismo danas na prvu znali kako se zove majstor sa slike,
ali nikad nije kasno da se zapamti, pa počnimo od ovog trenutka - Milo Miranović.
Poslednja izmena:
