Filmovi za izbegavanje!!!

Najbolji tabadžija ikada je svakako Arnold Švarceneger - Švarci. Čovek neponovljive harizme koja je odraz njegove dobitne ličnosti, čovečan a zajeban i odlučan tabadžija, uz to inteligentan. Ključni faktor kod Švarcija jeste njegov smisao za humor, mnoge njegove uloge u akcionom filmovima imaju u svojoj srži jaku komičarsku notu.

Zanima me kakav je bio kao političar, da li je bio plemenit.

Možda je Stalone tu najbolji glumac, ali i on je prilično slab sa te strane. Švarci se, koliko ja znam, nije ni okušavao kao nekakav ozbiljan dramski glumac, bio je svestan čovek svojih vrlina i na tu kartu je uvek igrao. Nije birao uloge koje će naglasiti njegove glumačke nedostatke, a opet, sarađivao je sa takvim rediteljima kao što su Džejms Kameron, Pol Verhuven, Džon Milijus.
 
Na stranu što akcioni film nema gorepomenute pretenzije, i što je uglavnom kao pljeska ili pivo, zabavni, ukusni eskapizam. I svestan je toga. Mislim da sam pominjao nešto kao 'fantazije o moći i promiskuitetu'.

Ali to su i filmovi koji su pomerali granice u filmskoj industriji. Nekad tehnički, nekad i scenarijom. Kad su Staloneovi u pitanju, a on baš nije imao sreće da radi sa nekim Ridlijem ili Kameronom, Prvi Rambo je najranije bavljenje temom post traumatskog poremećaja među ratnim veteranima na filmu. Staloneov Demolition Man je ozbiljna satira društva, nikad relevantnija, Roki I sasvim solidna, dobro napisana drama u rangu mnogo pretencioznijih filmova, Over the Top jedan emotivan, iako nesavršen, pokušaj istraživanja zapostavljene teme u žanru, a Cliffhanger je tehnički revolucionaran.

Ovo gađenje filmovima poput Staloneovih je, naročito od strane muškaraca, jezivo infantilno i podrazumevano prepotentno. Može nešto da ti se ne sviđa ali da akcioni film podvodiš pod 'nezrelo' dok ped*rski mašeš svilenim rukavicama, ma daj...Zamišljam te tipove kako se zgražavaju nad leksikološki ograničenim rečniku navijača na fudbalskoj utakmici ili nedovoljno izraženim bukeom vina koje neki čiča kuva na božićnom vašaru i prodaje za 100din.
 
Prvi Rambo je najranije bavljenje temom post traumatskog poremećaja među ratnim veteranima na filmu.
Ovo si baš lupio. Prvi raniji takav film koji mi pada na pamet jeste sjajni The Deer Hunter (1978), a zatim sam se setio filma The Best Years of Our Lives koji je još '46. ovenčan Oskarom za najbolji film.

Cliffhanger revolucionaran? Polako sa bombastičnim izjavama kad si očigledno tek površno upućen. Cliffhanger demonstrira vrlo dobru zanatsku potkovanost Renija Harlina, ali on nije izazvao nikakvu revoluciju sa tehničke strane snimanja niti je imao adute za tako nešto.

Demolition Man ozbiljna satira? To je pitka i površna satira, ni po čemu originalna.

Hoću reći, imao je Stalone dobrih akcionih filmova i Rokija, ali ovaj tvoj pasus o njegovim filmovima je dosta nerealističan. Nijedan Staloneov film ne može da izađe na crtu Švarcijevim klasicima poput Total Recall, Conan the Barbarian, Terminator 1 i 2... Naprosto, nisu ista liga. A na izjavu da su njegovi filmovi pomerali granice mogu samo da se nasmejem. Stalone će ostati upamćen kao jedan od najpopularnijih tabadžija, koji ima dva ikonička karaktera - Rokija i Ramba. Toliko, nema tu nikakvog pomeranja granica.
 
Ovo si baš lupio. Prvi raniji takav film koji mi pada na pamet jeste sjajni The Deer Hunter (1978), a zatim sam se setio filma The Best Years of Our Lives koji je još '46. ovenčan Oskarom za najbolji film.

Cliffhanger revolucionaran? Polako sa bombastičnim izjavama kad si očigledno tek površno upućen. Cliffhanger demonstrira vrlo dobru zanatsku potkovanost Renija Harlina, ali on nije izazvao nikakvu revoluciju sa tehničke strane snimanja niti je imao adute za tako nešto.

Demolition Man ozbiljna satira? To je pitka i površna satira, ni po čemu originalna.

Hoću reći, imao je Stalone dobrih akcionih filmova i Rokija, ali ovaj tvoj pasus o njegovim filmovima je dosta nerealističan. Nijedan Staloneov film ne može da izađe na crtu Švarcijevim klasicima poput Total Recall, Conan the Barbarian, Terminator 1 i 2... Naprosto, nisu ista liga. A na izjavu da su njegovi filmovi pomerali granice mogu samo da se nasmejem. Stalone će ostati upamćen kao jedan od najpopularnijih tabadžija, koji ima dva ikonička karaktera - Rokija i Ramba. Toliko, nema tu nikakvog pomeranja granica.
Stalone je bio odličan i u Cop Land(1997). Takođe Cobra mu je isto odličan film.
 
Na stranu što akcioni film nema gorepomenute pretenzije, i što je uglavnom kao pljeska ili pivo, zabavni, ukusni eskapizam. I svestan je toga. Mislim da sam pominjao nešto kao 'fantazije o moći i promiskuitetu'.

Ali to su i filmovi koji su pomerali granice u filmskoj industriji. Nekad tehnički, nekad i scenarijom. Kad su Staloneovi u pitanju, a on baš nije imao sreće da radi sa nekim Ridlijem ili Kameronom, Prvi Rambo je najranije bavljenje temom post traumatskog poremećaja među ratnim veteranima na filmu. Staloneov Demolition Man je ozbiljna satira društva, nikad relevantnija, Roki I sasvim solidna, dobro napisana drama u rangu mnogo pretencioznijih filmova, Over the Top jedan emotivan, iako nesavršen, pokušaj istraživanja zapostavljene teme u žanru, a Cliffhanger je tehnički revolucionaran.

Ovo gađenje filmovima poput Staloneovih je, naročito od strane muškaraca, jezivo infantilno i podrazumevano prepotentno. Može nešto da ti se ne sviđa ali da akcioni film podvodiš pod 'nezrelo' dok ped*rski mašeš svilenim rukavicama, ma daj...Zamišljam te tipove kako se zgražavaju nad leksikološki ograničenim rečniku navijača na fudbalskoj utakmici ili nedovoljno izraženim bukeom vina koje neki čiča kuva na božićnom vašaru i prodaje za 100din.
Poređenje Stalonea sa nekim jeftinim božićnim vašarom je jedino što ima nekakvog smisla ovde,sve drugo ti je samo prduckanje u prazno.
 
Stalone je bio odličan i u Cop Land(1997).
Bio je dobar u Cop Land-u, to mu je i najozbiljnija uloga u dramskom smislu, barem od filmova koje sam ja gledao. Mada, opet, tu glumi autističnog lika koji je najveći deo filma zbunjen, nije sad to nešto glumački zahtevno; mada jeste izneo na kraju emociju vrlo dobro.

On se tu ističe i jer je njegov lik tu ubedljivo najinteresantnije napisan /zamišljen. Daleko bolji glumci su dobili stereotipne likove (Harvi Kajtel, De Niro).
 
Na stranu što akcioni film nema gorepomenute pretenzije, i što je uglavnom kao pljeska ili pivo, zabavni, ukusni eskapizam. I svestan je toga. Mislim da sam pominjao nešto kao 'fantazije o moći i promiskuitetu'.

Ovo gađenje filmovima poput Staloneovih je, naročito od strane muškaraca, jezivo infantilno i podrazumevano prepotentno. Može nešto da ti se ne sviđa ali da akcioni film podvodiš pod 'nezrelo' dok ped*rski mašeš svilenim rukavicama, ma daj...Zamišljam te tipove kako se zgražavaju nad leksikološki ograničenim rečniku navijača na fudbalskoj utakmici ili nedovoljno izraženim bukeom vina koje neki čiča kuva na božićnom vašaru i prodaje za 100din.
Da se nadovežem i na ovo i da malo izfilozofiram. Naime, ako film spada u kategoriju površnog eskapizma, a u njegovoj srži je fantazija o nadmoći koja zadovoljava najniže porive gledaoca, zar nije pošteno reći da je takav film infantilan?

Da se razumemo, ja veoma volim akcione filmove i fan sam nekih tabadžija, ali nemam potrebu da ih branim i da se ograđujem od njihovog infantilizma. Naprotiv, mislim da je upravo to sastojak koji te filmove čini tako prijatnim; to što su po pravilu pomalo tupavi. To je neka detinjasta, ložačka zabava, koja bez toga ne bi bila to što jeste i upravo zbog tog detinjastog i ložačkog pristupa ih valjda i volimo. Ne možeš mi reći da to kad Švarci i Karl Veders u Predatoru odmeravaju bicepse nije detinjasto i stupidno, a opet, to je tako cool.

Može se napraviti paralela sa većinom rokenrol muzike, gde je nešto vrlo slično takođe ključni sastojak.
 
Ovo si baš lupio. Prvi raniji takav film koji mi pada na pamet jeste sjajni The Deer Hunter (1978), a zatim sam se setio filma The Best Years of Our Lives koji je još '46. ovenčan Oskarom za najbolji film.

Cliffhanger revolucionaran? Polako sa bombastičnim izjavama kad si očigledno tek površno upućen. Cliffhanger demonstrira vrlo dobru zanatsku potkovanost Renija Harlina, ali on nije izazvao nikakvu revoluciju sa tehničke strane snimanja niti je imao adute za tako nešto.

Demolition Man ozbiljna satira? To je pitka i površna satira, ni po čemu originalna.

Hoću reći, imao je Stalone dobrih akcionih filmova i Rokija, ali ovaj tvoj pasus o njegovim filmovima je dosta nerealističan. Nijedan Staloneov film ne može da izađe na crtu Švarcijevim klasicima poput Total Recall, Conan the Barbarian, Terminator 1 i 2... Naprosto, nisu ista liga. A na izjavu da su njegovi filmovi pomerali granice mogu samo da se nasmejem. Stalone će ostati upamćen kao jedan od najpopularnijih tabadžija, koji ima dva ikonička karaktera - Rokija i Ramba. Toliko, nema tu nikakvog pomeranja granica.
E pa sad...trebalo je više reči. Rambo kec je prvi film koji je ratne veterane sa PTSP gledao ne kao manijake poput Roberta DeNira u tom i takođe Taksisti, već kao žrtve, sa dozom naklonosti, simpatija i sažaljenja.

Cliffhanger istina nije izazvao revoluciju, došao je prekasno za tako nešto, ali je uradio neke stvari koje se mogu smatrati ekstremnim, nezabeleženim...naročito uslova u kojim je rađen...pa nije recimo čudo da je jedan od kaskadera ušao u Ginisovu knjigu rekorda zbog jedne od scena.

Za Demolition Man grešiš u potpunosti. Pakovanje je neozbiljno, a tema koju obrađuje i više nego ozbiljna. Ne znam za poznatiji primer.

Kao što rekoh, Stalone nije imao sreću da radi sa takvim vizionarima kao Švarceneger (a pola Staloneovih filmova biram pre plićaka od T2), ali je imao neke kvalitete koji su Arnolda terali na to čuveno nadmetanje sa njim. Iz tvoje priče deluje da za tim nije bilo potrebe ali eto i sami učesnici te demantuju. Stalone je bio svestraniji, daleko od samo tabadžije, a imao je i talenta u pisanju. Arnold je postajao sve veći debil što je više bivao opterećen komedijom i svestan svoje harizme, a to je bilo prilično rano, već do kraja 1980ih...

Ne znam kakve granice očekuješ da pomeri. Svi su oni samo glumci i to su samo filmovi i te relativizacije možemo do sutra da guramo...kao ovaj što je ''prerastao'' akcije.

''Da se nadovežem i na ovo i da malo izfilozofiram. Naime, ako film spada u kategoriju površnog eskapizma, a u njegovoj srži je fantazija o nadmoći koja zadovoljava najniže porive gledaoca, zar nije pošteno reći da je takav film infantilan?''

Ne, tvrdnja da je uživanje u stvarima koje su takve, bilo akcije ili šta znam, Diznijevi crtaći...infantilno - je infantilno.
 
Ovo si baš lupio. Prvi raniji takav film koji mi pada na pamet jeste sjajni The Deer Hunter (1978), a zatim sam se setio filma The Best Years of Our Lives koji je još '46. ovenčan Oskarom za najbolji film.

Cliffhanger revolucionaran? Polako sa bombastičnim izjavama kad si očigledno tek površno upućen. Cliffhanger demonstrira vrlo dobru zanatsku potkovanost Renija Harlina, ali on nije izazvao nikakvu revoluciju sa tehničke strane snimanja niti je imao adute za tako nešto.

Demolition Man ozbiljna satira? To je pitka i površna satira, ni po čemu originalna.

Hoću reći, imao je Stalone dobrih akcionih filmova i Rokija, ali ovaj tvoj pasus o njegovim filmovima je dosta nerealističan. Nijedan Staloneov film ne može da izađe na crtu Švarcijevim klasicima poput Total Recall, Conan the Barbarian, Terminator 1 i 2... Naprosto, nisu ista liga. A na izjavu da su njegovi filmovi pomerali granice mogu samo da se nasmejem. Stalone će ostati upamćen kao jedan od najpopularnijih tabadžija, koji ima dva ikonička karaktera - Rokija i Ramba. Toliko, nema tu nikakvog pomeranja granica.
The Best Years of Our Lives mi je najbolji film koji sam video
 

Back
Top