Neno
Elita
- Poruka
- 24.638
Filip Višnjić (1767-1834) je jedan od najpoznatijih srpskih guslara i tvoraca srpskih narodnih pjesama.
Filip Višnjić je rođen na Majevici, u selu Trnova, u dijelu sela poznatom kao Vilića guvno. Oslijepivši od velikih boginja još kao dete, Višnjić je postao profesionalni pevač. S guslama u rukama putovao je po čitavom Bosanskom pašaluku, pa i dalje, preko Hercegovine i Crne Gore, sve do Skadra, svuda gdje je publika rado slušala njega i njegove gusle.
Pored toga što je bio redaktor starih pjesama, Filip Višnjić je bio i tvorac novih pjesama. Trinaest pjesama „iz Karađorđina vremena“, zajedno s još nekoliko manje značajnih pesama drugih pevača, čine poslednji, ustanički ciklus srpskog narodnog eposa. Nove pjesme o novim događajima stvarali su i drugi pjevači u to vreme, među njima i jedan od najvećih, Starac Raško, ali one sve zaostaju za pesmama koje su pjevali o starim vremenima. Filip Višnjić se, međutim, uzdigao među prve upravo novim pesmama.
Višnjić nije poznavao samo srpski karakter do tančina. Mnogi detalji u njegovim pjesmama mogu se shvatiti samo ako se ima u vidu njegovo poznavanje muslimanskog svijeta izbliza, poznavanje koje je u pojedinim trenucima prelazilo u svojevrsnu pesničku identifikaciju s tim svijetom. Višnjić nije dao samo likove turskih nasilnika, Fočić Mehmed-age, Kulin kapetana i drugih, već je slikao i likove dobrih Turaka, kakvi su car Murat ili starac Fočo koji se očinski brinu o raji („nego paz'te raju ko sinove“ - taj neobični politički savjet daje car Murat svojim vezirima, na samrti na Kosovu).
Detalji o muslimanskim svetim „knjigama indžijelima“, kako ih pjesnik naziva, govore da je poznavao i muslimansku duhovnost. Ponekad, čak, ta sklonost prema tuđem svijetu dobija elegični prizvuk, kao, na primer, u distihu „drumovi će poželjet Turaka, a Turaka niđe biti neće“, u kojima je u viziju budućeg oslobođenja unesena nostalgična perspektiva poraženog neprijatelja.
Najvažniji momenat u životu Filipa Višnjića bio je njegov prelazak u slobodnu i prkosnu Srbiju 1809. godine. Do tog momenta on nije bio sastavio nijedne nove pjesme, ali je neposredni dodir s ustaničkim zbivanjima bio trenutak njegovog rađanja kao pjesnika. Ranije je lutao po zemlji, pjevajući pjesme od starine, a sada se nalazio na mjestu gdje se stvarala istorija. Družeći se s ustaničkim vojvodama i ustanicima, skupljao je materijal za svoju poeziju i postao svojevrstan epski hroničar slavnog ustaničkog vremena. Živio je najviše u blizini drinskog bojišta, a ponekad se nalazio u samoj vatri okršaja. Tako se našao u opsednutoj Loznici, među njenim braniocima, o čemu pjeva Sima Milutinović u svojoj „Serbijanki“ (pesma „Dika slijepaca“). Njegove pjesme i pjevanje su kuražili ustanike prije bojeva i pomagali im da lakše prebole rane posle bitaka.
Filip Višnjić je rođen na Majevici, u selu Trnova, u dijelu sela poznatom kao Vilića guvno. Oslijepivši od velikih boginja još kao dete, Višnjić je postao profesionalni pevač. S guslama u rukama putovao je po čitavom Bosanskom pašaluku, pa i dalje, preko Hercegovine i Crne Gore, sve do Skadra, svuda gdje je publika rado slušala njega i njegove gusle.
Pored toga što je bio redaktor starih pjesama, Filip Višnjić je bio i tvorac novih pjesama. Trinaest pjesama „iz Karađorđina vremena“, zajedno s još nekoliko manje značajnih pesama drugih pevača, čine poslednji, ustanički ciklus srpskog narodnog eposa. Nove pjesme o novim događajima stvarali su i drugi pjevači u to vreme, među njima i jedan od najvećih, Starac Raško, ali one sve zaostaju za pesmama koje su pjevali o starim vremenima. Filip Višnjić se, međutim, uzdigao među prve upravo novim pesmama.
Višnjić nije poznavao samo srpski karakter do tančina. Mnogi detalji u njegovim pjesmama mogu se shvatiti samo ako se ima u vidu njegovo poznavanje muslimanskog svijeta izbliza, poznavanje koje je u pojedinim trenucima prelazilo u svojevrsnu pesničku identifikaciju s tim svijetom. Višnjić nije dao samo likove turskih nasilnika, Fočić Mehmed-age, Kulin kapetana i drugih, već je slikao i likove dobrih Turaka, kakvi su car Murat ili starac Fočo koji se očinski brinu o raji („nego paz'te raju ko sinove“ - taj neobični politički savjet daje car Murat svojim vezirima, na samrti na Kosovu).
Detalji o muslimanskim svetim „knjigama indžijelima“, kako ih pjesnik naziva, govore da je poznavao i muslimansku duhovnost. Ponekad, čak, ta sklonost prema tuđem svijetu dobija elegični prizvuk, kao, na primer, u distihu „drumovi će poželjet Turaka, a Turaka niđe biti neće“, u kojima je u viziju budućeg oslobođenja unesena nostalgična perspektiva poraženog neprijatelja.
Najvažniji momenat u životu Filipa Višnjića bio je njegov prelazak u slobodnu i prkosnu Srbiju 1809. godine. Do tog momenta on nije bio sastavio nijedne nove pjesme, ali je neposredni dodir s ustaničkim zbivanjima bio trenutak njegovog rađanja kao pjesnika. Ranije je lutao po zemlji, pjevajući pjesme od starine, a sada se nalazio na mjestu gdje se stvarala istorija. Družeći se s ustaničkim vojvodama i ustanicima, skupljao je materijal za svoju poeziju i postao svojevrstan epski hroničar slavnog ustaničkog vremena. Živio je najviše u blizini drinskog bojišta, a ponekad se nalazio u samoj vatri okršaja. Tako se našao u opsednutoj Loznici, među njenim braniocima, o čemu pjeva Sima Milutinović u svojoj „Serbijanki“ (pesma „Dika slijepaca“). Njegove pjesme i pjevanje su kuražili ustanike prije bojeva i pomagali im da lakše prebole rane posle bitaka.
