Od kada je istorije i uređenog sistema vlasti, postojala je i opozicija njoj, a u okvirima te opozicije i oni kojima u interesu nije smena aktuelnog režima, već i sprečavanje bilo kakvih promena. U istoriji našeg višepartijskog sistema, i pre njegovog ukidanja posle Drugog svetskog rata, među najdrastičnijim primerima su politika kralja Nikole I Petrovića početkom prošlog stoleća, dok je postojao jedan deo tzv. pravaša, vrlo poltronski naklonjen crnogorskom monarhu, kao i pristup koji je dvor zauzeo u vreme Kraljevine Jugoslavije, posle uvođenja šestojanuarske diktature dekretom kralja Aleksandra I Karađorđevića. Maja 1933. godine, Svetislav Hođera, nekadašnji šef kabineta vlade premijera Petra Živkovića, osnovana je tzv.
Jugoslovensku narodnu stranku koja je u narodu bila poznata pod kolokvijalnim nazivom
borbaši.
Borbaši su u Jugoslaviji imali ulogu krajnje desničarske političke opcije, koja se odlikovala jeftnim populizmom, podršci teorijama zavere i privlačenjem pažnje kroz galamu i različite incidente. Po nekim svojim stavovima i ponašanjima
borbaši su emulirali nacifašističke pokrete totalitarnih sistema tadašnje Evrope. Vrlo specifična karakteristika borbaša bila je da su se uvek predstavljali kao neko
između režima i opozicije, jednako napadajući i jedne i druge. Opcije stvarne opozicije, redovno su sa dosta žestine napadane kao izdajničke, u službi tuđih interesa i kao antidržavni elementi koji rade na njenom rastakanju. Iako su bili relativno malobrojni, zahvaljujući pažnji i podršci koja je stizala iz režimskih kanala, borbaši su bili vrlo glasni i u društvenom mnjenju prisutni. Pred izbore 1938. godine, stranka pruža podršku vlasti i Hođera postaje ministar bez portfelja u vladi Milana Stojadinovića, a nedugo potom ona se i ugasila, što je njen potpuni stvarni doseg. U vremenu u kojem živimo, sa mnogo zajedničkih tačaka, na stare borbaše i ulogu koju su imali možda najviše podsećaju Zavetnici koje predvodi Milica Đurđević.
Dakle, fenomen
lažne opozicije, istoriji je izuzetno dobro poznata činjenica. Mnogi tvrde da je, u različitim momentima, i Srpska radikalna stranka dr Vojislava Šešelja svojevremeno znala imati takvu ulogu devedesetih godina prošlog veka, za vreme režima Slobodana Miloševića. Lažna opozicija nastaje na različite načine; najčešće posredstvom državnih službi bezbednosti, a tu ulogu imaju finansijska podrška, medijski pristup i izvesna funkcionerska obećanja, koja se mogu u nekom trenutku obistiniti. Motivacije lažnih opozicionara mogu biti uhebljenje, čisto finansijski interesi, ali nekad i prosto, pažnja koju uživaju. Pretpostavljam da u nekim izolovanim slučajevima možemo govoriti i da je zaigravanje kolom lažne opozicije možda i taktika nekih opozicionara, koji žele da se okoriste u datom momentu, prihvatajući realnost da ne mogu ništa učiniti i pokušavajući da izdejstvuju na taj način neke promene.
Primer ovog poslednjeg bi moglo biti istorijsko iskustvo u Crnoj Gori (zemlji u kojoj je fenomen lažne opozicije vrlo česta pojava i taktika koju primenjuje doskorašnji samodržac Milo Đukanović, stvarajući konstantno nove stranke i pokrete i drobljeći nekadašnju opoziciju, sa možda najeklatantnijim primerom u slučaju Pozitivne Crne Gore Darka Pajovića) u kojoj su se u toj situaciji svojevremeno bili našli Nebojša Medojević, predsednik Pokreta za promjene i Srđan Milić, lider Socijalističke narodne partije Crne Gore. PZP je odigrala ulogu lažne opozicije kako bi Milo na bilo koji način došao do nužne dvotrećinske većine u parlamentu, u nameri da zacementira crnogorski jezik i nove nacionalne simbole, a što je zbog velike podeljenosti države bilo (a bogami je i ostalo) praktično nemoguće. Medojević to jeste u nekom trenutku shvatio i pokajao se, no nažalost, prekasno. Vrlo jako forsiranje Milića svojevremeno, imalo je ulogu sprečavanja ukrupnjavanja opozicije, te dovelo do toga da i na samom kraju samo jedan deo te stranke (sadašnja Demokratska narodna partija Milna Kneževića) pristupi koaliciji Demokratskog fronta, dok je SNP ostao izvan. Okolnosti su brojne, kao i motivi, pa čak i kad je srce na mestu, ali rezultati su apsolutno uvek isti — lažlna opozicija ili u potpunosti propadne i nestane (kao što je slučaj sa SRS, koja se od 2016. godine do danas gotovo u prah pretvorila) ili se priključi vlasti i pokupi nagrade.
Do nedavno, izbegavao sam ovakve diskusije, jerbo sam generalno smatrao da uvek treba biti uzdržan i svima pružati šansu, uključujući i da se pokaju. Međutim, danas, a posebno posle iskustva parlamentarnih izbora 2020. godine, mislim da ne postoje više nikakvi razlozi za izbegavanje ove teme, iz razloga što je bežanje od nje upravo posledica da mnogi ljudi budu najjednostavnije rečeno namagarčeni. A ljudi koji u srpskoj javnosti beže o ove teme, upravo su najsumnjiviji za poziciju lažnog opozicionara, jer bi to ugrozilo upravo poziciju koju imaju. Naime, čovek koji je možda najzaslužniji za definitivno utvrđivanje tog fenomena u srpskoj današnjici jeste Aleksandar Šapić. Na ovom forumu znalo se pronaći po koje mišljenje suprotno od većine, ali vreme je pokazalo kakva je uloga SPAS-a: još jedne stranke u sad već možda i podužoj listi lažnih opozicionara. To se čak donekle moglo i videti po pisanjima pojedinih forumaša, jerbo su oni koji su pristalice aktuelne vlasti na forumu iskazivali izuzetno benigno, pa čak i vrlo pohvalno, stanovište o Šapiću i njegovoj stranci. Kao što smo videli da je slučaj kako su SRS i LDP kao stranke nestale, ali zauzvrat dobile svakojake funkcije, možemo videti da su čak i neke liste koje nisu prešle cenzus od 3% (i to čak ovaj sniženi) ušle u sadašnu vladu. Mislim, naime, na Čankov LSV, kao i na Gordanu Čomić, jednu od tadašnjih lidera tzv. Ujedinjene demokratske Srbije. Među nešto prominentnjim i relativno govoreći svežijim političkim opcijama, Pokret obnove Kraljevine Srbije, čiji su rukovodioci dobili svakojake funkcije hitno posle izlaska iz aktuelne vlasti 2020. godine (odakle su i proistekli, sa dugogodišnjim stažem i vrlo bogatom istorijom menjanja svojih političkih partnera kao pelena), možda je jedan od najboljih kandidata koje bi trebalo računati u ovoj kategoriji.
Šta vi mislite o ovoj temi? Ko je za vas lažna opozicija na aktuelnoj političkoj sceni? Ima li lažnih opozicionara među strankama koje nisu primarno takve i ko su? Zašto ste takvog mišljenja i šta je po vašem sudu najbolji način za raskrinkavanje i borbu protiv lažne opozicije (u slučaju opozicije, naravno).
P. S. Važna napomena: ovo nije diskusija o simpatijama ili antipatijama, tako da ukoliko se bilo programski bilo kadrovski ne slažete sa nekim, nemojte to navoditi; tipa, ukoliko sumnjate da će neko ozbiljnije voditi iole drugačiju politiku da dođe na vlast umesto Vučića. Ovo je tema na kojoj pokušavamo da utvrdimo, razmenimo mišljenja i probamo i neke dileme otkloniti, oko toga ko ima ulogu
lažne opozicije u Srbji treće decenije 21. veka.
P. P. S. Neka Miša Vacić oprosti što ga ne spomenuh niti u objavi, niti u anketi...U anketu je stavljeno, u skladu sa ograničenjima foruma, samo 10 najznamenitijih opozicionih političkih opcija.