- Poruka
- 21.084
Fabijan Šovagović spada u one ličnosti i glumce koga su voleli i poštovali narodi sa ovog našeg podneblja...
Lepo je da se podsetimo njegovog glasa, pa još kad govori stihove velikog Ujevića...
O Voji Brajoviću valjda je već sve rečeno i to u superlativu... Generacije su odrastale uz njega, njegove kreacije u pozorištu , filmu, tv-u...
Voja... i Tin Ujević... mekota glasa, ritam stiha i srca... savršenstvo...
https://www.youtube.com/watch?v=LTK4g-o-J48
Za mene, ovo je pravi doživljaj...
Kako je teško biti slab, kako je teško biti sam, i biti star, a biti mlad! I biti slab, i nemoćan, i sam bez igdje ikoga, i nemiran, i očajan. I gaziti po cestama, i biti gažen u blatu, bez sjaja zvijezde na nebu. Bez sjaja zvijezde udesa, što sijaše nad kolijevkom, sa dugama i varkama. – O Bože, Bože, sjeti se svih obećanja blistavih, što si ih meni zadao. O Bože, Bože, sjeti se i ljubavi, i pobjede, i lovora, i darova. I znaj da Sin tvoj putuje dolinom svijeta turobnom po trnju i po kamenju, od nemila do nedraga, i noge su mu krvave, i srce mu je ranjeno. I kosti su mu umorne, i duša mu je žalosna, i on je sam i zapušten. I nema sestre ni brata, i nema oca ni majke, i nema drage ni druga.I nema nigdje nikoga do igle drača u srcu i plamena na rukama. I sam i samcat putuje pod zatvorenom plaveti, pred zamračenom pučinom, i komu da se potuži? Ta njega niko ne sluša, ni braća koja lutaju. O, Bože, žeže tvoja riječ i tijesno joj je u grlu, i željna je da zavapi. Ta besjeda je lomača i dužan sam je viknuti, ili ću glavnjom planuti. Pa nek sam krijes na brdima, pa nek sam dah u plamenu, kad nisam krik sa krovova! O Bože, tek da dovrši pečalno ovo lutanje pod svodom koji ne čuje. Jer meni treba moćna riječ, jer meni treba odgovor, i ljubav, ili sveta smrt. Gorak je vijenac pelina, mračan je kalež otrova, ja vapim žarki ilinštak. Jer mi je mučno biti slab, jer mi je mučno biti sam (kada bih mogo biti jak, kada bih mogo biti drag) no mučno je, najmučnije biti već star, a tako mlad!
Svako poštovanje...
Lepo je da se podsetimo njegovog glasa, pa još kad govori stihove velikog Ujevića...
O Voji Brajoviću valjda je već sve rečeno i to u superlativu... Generacije su odrastale uz njega, njegove kreacije u pozorištu , filmu, tv-u...
Voja... i Tin Ujević... mekota glasa, ritam stiha i srca... savršenstvo...
https://www.youtube.com/watch?v=LTK4g-o-J48
Za mene, ovo je pravi doživljaj...
Kako je teško biti slab, kako je teško biti sam, i biti star, a biti mlad! I biti slab, i nemoćan, i sam bez igdje ikoga, i nemiran, i očajan. I gaziti po cestama, i biti gažen u blatu, bez sjaja zvijezde na nebu. Bez sjaja zvijezde udesa, što sijaše nad kolijevkom, sa dugama i varkama. – O Bože, Bože, sjeti se svih obećanja blistavih, što si ih meni zadao. O Bože, Bože, sjeti se i ljubavi, i pobjede, i lovora, i darova. I znaj da Sin tvoj putuje dolinom svijeta turobnom po trnju i po kamenju, od nemila do nedraga, i noge su mu krvave, i srce mu je ranjeno. I kosti su mu umorne, i duša mu je žalosna, i on je sam i zapušten. I nema sestre ni brata, i nema oca ni majke, i nema drage ni druga.I nema nigdje nikoga do igle drača u srcu i plamena na rukama. I sam i samcat putuje pod zatvorenom plaveti, pred zamračenom pučinom, i komu da se potuži? Ta njega niko ne sluša, ni braća koja lutaju. O, Bože, žeže tvoja riječ i tijesno joj je u grlu, i željna je da zavapi. Ta besjeda je lomača i dužan sam je viknuti, ili ću glavnjom planuti. Pa nek sam krijes na brdima, pa nek sam dah u plamenu, kad nisam krik sa krovova! O Bože, tek da dovrši pečalno ovo lutanje pod svodom koji ne čuje. Jer meni treba moćna riječ, jer meni treba odgovor, i ljubav, ili sveta smrt. Gorak je vijenac pelina, mračan je kalež otrova, ja vapim žarki ilinštak. Jer mi je mučno biti slab, jer mi je mučno biti sam (kada bih mogo biti jak, kada bih mogo biti drag) no mučno je, najmučnije biti već star, a tako mlad!
Svako poštovanje...
