To emotivno vezivanje za stvari je nešto što nam samo otežava život... potpuno bez potrebe.
Ja vežbam... evo već20-tak godina (nemojte se smejati!) i ide mi... mada se nekad prevarim (npr. prema autu se ponašam ko' da mi je kućni ljubimac

)
Ključni momenat je bio davnih dana... kada sam došla iz sela, nakon sahrane voljenog Laze (dede) za kojim i dan-danas znam da se raswplačem...
Uglavnom, mama ostala tamo, ja otvorim viseći deo u kuhinji i iz njega ispadne stakleni čajnik (sa sopstvenom pričom... dobijen od jako drage osobe koja već tada više nije bila sa nama

u nekim lepim okolnostima) i raspadne se u najsitnije detalje. U nekim drugim okolnostima, reagovala bih ko zna kako, ali tad sam samo rekla: "J... se i ti!", počistila taj krš i nastavila kao da ništa nije bilo...
Bilo je tih lekcija još... ali uvek pomislim na čajnik i ubedim sebe da nije vredno nerviranja, još manje bilo kakvog trošenja emocija.
A telafoni... oni su potrošna roba. Kad počne da se kvari (a obično je to oko isteka ugovora), odem i uzmem najsličniji, naravno za dinar, treba mi par dana da naviknem, i to je sve. Naučila sam da je to stvar koja služi svrsi... a ne nešto što treba voleti.
Odoše toliki dragi i bliski ljudi iz mog najbližeg okruženja... i to je jedino nenadoknadivo, pa opet se čovek nekako navikne... prezahtevno je vezivati se i za stvari. Naročiton za one koje su porošne i menjaju se.