Ex-Yu / Sećnja (1989-1992) / 01


Kada u svima nama umire nevinost i kada dečija radost počinje da napušta naša srca i da umesto radosti u nama počinju da pršte, rasplamsavajući se, sve strasti ovog sveta?

U takvom je stanju čovek. Ljudski rod živi, Život sa tim da zna da sledi smrt ali to pitanje, kao i mnoga druga su nekako „anestezirana“ u mnogima od nas.

Sa druge strane radoznalost je uvek „đavolski privlačna“. Uvek sam bio rad da otvorim ta vrata i da gledam tupo u mračni ambis ispred sebe koji magnetski privlači da „saznaš, poletiš i nestaneš“.

Ne, u jednom trenutku je meni lično bilo svega dosta. Nisam više želeo da se igram sa Životom, već da živim Život.

Zašto pišem u prvom licu i o sebi?

Želim da ostavim mali dokument. Kako su stvari koje ću opisivati, moja lična proživljena prošlost, tako da onog trenutka kada opišem vreme koje sam proživeo, opisano i napisano postaje i dokumentovano.

Ja sam boja papira na kojoj je dokument otkucan. Takva uloga.

Sećanja su sećanja na ljude i događaje gde čovek sebe vidi u glavnoj ulozi ali objektivno svako od nas je bitan i važan deo negog šireg spektra i istorijskog razdoblja, koji svako od nas svedoči svojim životom. Čoveku, ženi, treba skoro čitav život da pojme zašto postooje, nažalost po mom mišljenju većina to nikada ne sazna.


Rođen sam u Beogradu 1971 godine, na zimu, 9 decembra. Zemlja u kojoj sam rođen više ne postoji. Od 1914 godine do 1999 godine, teritorija koja je bila objedinjena i koja je posle oba velika rata u 20-om veku, odbranila, svoj pun integritet i suverenitet a po vodi naroda i narodnosti, ta zemlja po drugi put u 20 veku, dobija isto ime kao i prvi put, uz izmenjena predimena, ona ostaje Jugoslavija.


Od Kraljevine Jugoslavije do Socijalističke Federativne Republika Jugoslavije – SFRJ, je više puta menjala imena. Konačno, država poznata kao SFRJ je formirana 1963. godine.

***


Na osamnaesti rođendan sam ušao u 1989-tu godinu, kao državljanin SFRJ. Postao sam punoletan, izvadio sam ličnu kartu, pasoš i člansku kartu za noćni klub.

Potpuno apolitičan, bez ikakvih socijalnih „samo-zatvaranja“, bez imalo straha, panike ili bilo čega sličnog, ja sam sa punim osećanjem slobode i ponosa, buntovno i strastveno, punim plućima živeo svoj Život.

Tek što sam završio petu gimnaziju i šta je to država, Crkva, propaganda, politika, kakva su svetska dešavanja i ko je sa kim a ko šta planira planira me nimalo baš nimalo nije zanimalo.

Znao sam da je vreme „hladnog rata“, gledao sam kako su srušili Berlinski zid. Shvatio sam da dolazi vreme promena, ali ne tako velikih i bitnih svettskih potresa, kakvi se danas odigravaju a mnogo ranije su pripremani, svima nama ispred „nosa“. Sa te strane tako nezainteresovan upisujem, ni manje ni više, Pravni Fakultet u Bepgradu i to samo „radi reda“ da ne bude da sam gimnaziju završio bez razloga ili možda postao po struci korektor-inokorektor, što mi je bilo tehničko zvanje nakon završenog četvrtog razreda srednje škole.

Meni lično je prijemni za pravni je bio relativno lak. Većinom najopštija pitanja, iz Pete Gimnazije sam donekle nosio neko znanje i prošao sam prijemni bez poteškoća. Šetao sam fakultetom bez obaveza posle prijemnog, ulazio u anfiteatre, ponašao se kao da imam neka posla. Tražio sam da osetim „vajb“ fakulteta, tj. da vidim u kakvom bi okruženju trebao da provedem naredne četiri godine, da vidim ima li ima li lepih devojaka ili nema, hteo sam da vidim što više lica sa kojima sam trebao da studiram. Čim sam izašao napolje, odmah sam rešio da podignem dokumenta sa tog fakulteta i da se čim pre počnem pripremati za prijemni na FDU, za filmsku režiju. Učio sam iz zadatihih udžbenika čitavo leto. Išao sam i u parkove da čitam. Ipak, da upišem režiju mi pošlo za rukom tako lako. Dva puta sam pao na državnoj akademiji, tačnije, jednom pao, drugi put zakasnio na prijemni. Na kraju sam režiju upisao privatno ali povećanje cifre i to samo za režiju, „zbog filmske trake“, kako mi je tugaljivo objasnio neki pisar na tadašnjoj B.K. Akademiji, nisam imao da platim, povećanje je bilo 2 hiljade maraka sa 4, što je značilo 6 hiljada po godini i to moji roditelji nisu želeli da prihvate. Za 4 hiljade sam se izborio ali za 6 nisu hteli ni da čuju. To je bio zaista tužan dan za mene.

Dok sam ja tada „leteo“ po Beogradu, bezbrižno i nasmejano iza mene se dešavalo svašta, neki teoretičari 1989 godinu uzimaju za početak raspada SFRJ, koji se završio tek 2006 kada se i Crna Gora otcepila od Srbije.

O svemo ovome mnogi tad stvarno nisu puno znali a o onome što sledi i što će lediti krv u žilama, posebno niko nije ni sanjao.

Spremao se težak i mučan građanski rat, koji je trajao osam godina.

Srbiju su osakatili ali se zato ona ponovo rodila. Nakon jednog veka i nekakve Jugoslavije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, nakaradnih i pogrešnih državničkih tvorevina, neostvarljivo funkcionalnih na duže vreme, Srbija ipak, uz velike žrtve, vraća sebe, sebi. Dragi Bog je to svakako imao u planu ali „per aspera ad astra“, mi smo svakako kao narod više puta „zabludeli“, neki put čak potpuno skrenuli sa puta, posebno kada je u pitanju naš temelj a to je naša duhovnost, tako da nije čudo da je neprijatelj „pušten“ da nas raskomada, neujedinjene i posvađane, gde smo se pritom Crkve i Boga odrekli, na to zaboravili, ali velikom srećom ne svi. I to malo stado koje je i dalje, pod mukom, disalo pod „Jugoslavijama“ i Turcima pre toga je uspelo da umoli Boga da Srbiju i Srbe ponovo podigne, vrati sebi i urazumi.


Od svega ovoga, živevši u Jugoslaviji, ja ništa tada nisam znao. Istorijske činjenice sam mogao da nabrajam i neke datume naravno ali šta je to sve dubinski značilo i tek šta će značiti u mojoj budućnosti i budućnosti sveta uopšte... to je malo ko mogao da predvidi.


****​


Poleteo sam. Ispod su mene zlatna polja kukuruza i crna neobrađena zemlja. Odmah zatim sam iznad oblaka, veličanstven prizor. Zamislio sam se na nekoliko minuta, barem se meni činilo da je u pitanju nekoliko minuta, realno, prošlo je nekih sat vremena, pogledao sam ispod sebe i video veliki grad. Neko vreme sam leteo iznad grada. Sledeće što pamtim je glas koji objavljuje - " Dragi putnici, molimo Vas da vežete svoje pojaseve. "

London 1989

Prvi utisak je bio zapanjujući. Hitrow je zaista ogromno zdanje, veliki aerodrom u kome bi neko mogao da živi i preživi svoj život bez potrbe da odatle izađe. Setio sam se neizbežno Pekićevog "Besnila".

Dok sam čekao Jelenu, koja je trebalo po dogovoru da dođe ubrzo. Rešio sam da razgledam mnogobrojne izloge raznoraznih prodavnica i uostalom svega što je se oko mene nalazilo. Rešio sam da nešto kupim. U prodavnici slatkiša kupio sam punjene čokoladne kuglice, lepo zapakovane u zlatni staniol. Nikada do tada nisam tako nešto probao. Danas se te čokoladne kuglice mogu kupiti i kod nas iako su dosta skupe, onima koji vole slatkiše su dobro poznate kao "Rošeove" crne ili kokosove bele kuglice.

Ugledah Elenu. Ta devojka, godinu dana mlađa od mene, je išla samnom u istu školu, Petu Beogradsku Gimnaziju. Ja sam gimnaziju tog leta završio, diplomu pijan potpisao i “raspustio” sam se apsolutno. Ostavio sam devojku sa kojom sam proveo čitavu četvrtu godinu. Bila je neka vrela, pijana i naduvana noć u kafe-klubu, pored teniskog igrališta na Tašmajdanu, kada sam malo bolje upozna Elenu. To jutro smo samo ona i ja završili na 25-to’ majskim bazenima na Dorćolu. Tu sam pozvan sam u London da dođem u goste kod nje, te simpatične i razigrane devojke koju sam iskreno jedva i poznavao ali kojoj je izgleda bila simpatična ideja da joj baš ja pravim društvo u dvospratnom stanu na West Hampstead-u, čiji je vlasnik bio njen otac. Inače apsolutno tinejdžerska posla, Elena je zapravo četiri godine išla u razred sa mojom bivšom devojkom kojou sam pomenuo.

Ja takav poziv nikako nisam mogao odbiti i sve se odigralo dan za danom. Jedne večeri sam sa njene strane bio pozvan, na jutro tog dana sam poleteo iz Beograda.

Elena je imala širok osmeh na licu. Kada me je videla, lagano je potrčala, plava negovana kosa je igrala, kada je prišla ona me zagrli i nežno me poljubi u obraz.

- Divno...predivno, šta ćemo mi sve ovde da radimo a? - pevala je. Gledao sam je iskreno i pomalo ravnodušno, pružio sam joj čokoladne bonbonice.

Desetak minuta smo se vozili crnom pokretnom trakom pre nego što smo izašli sa aerodroma.

Ubrzo sam pored Elene sedeo u gornjem delu crvenog autobusa na drugom spratu, u tom delu se moglo pušiti tako da sam u jednoj ruci držao cigaretu i u drugoj konzervu polu-litarskog piva. Bio sam veoma zadovoljan. Prizori koji su leteli ispred mene su bili takvi da sam imao želju da ih na čas pauziram i zauvek zapamtim. Svaki detalj počevši od trotoara pa do vrhova zgrada je bio sređen i doteran. Nije bilo sivih kontejnera i razbijenih telefonskih govornica, starih osušenih fasada i rupa u asfaltu.

West Hampstead je oblast koja je sređena za dobrostojeću građansku klasu.

Stan je izgledao moderno i bio je čist. Elena me je upoznala, kako je i najavila sa momkom i devojkom iz Zagreba koji će stan deliti sa nama. Meni lično ni on niti ona nisu izgledali nimalo privlačno. Mislim da sam sa njima razmenio samo par rečenica za sve vreme koliko sam tamo bio. Sa druge strane nimalo mi nisu smetali, njihovih imena i izgleda se ne sećam.

Raspakovao sam se i odmah se osetio apsolutno slobodnim. Izašao sam napolje sam. Insistirao sam na tome. Prošetao sam se ulicom i tražio prodavnicu u kojoj mogu kupiti pivo. Moje iznenađenje je bilo veliko kada sam blizu stana našao upravo ono što sam tražio. Ne velika ali bogato opremljena prodavnica alkohola je nudila izbor kakav normalno nisam zamišljao. Jako me je obradovalo kada sam u odeljku za vina na polici naišao na etiketu na kojoj je pisalo Jugoslavija. Tu se nalazilo par buteljki nekih od naših najpoznatijih vina. Normalno nisam kupio domaće vino, već sam tražio da mi daju najjače pivo koje imaju. Prvo su mi ponudili pivo sa šest procenata alkohola ali nisam bio zadovoljan. Nakon toga ljubazni riđi prodavac mi je izneo pivo sa dvanaest procenata alkohola. Naglasio je da je to pivo sa votkom. Ljubazno sam se zahvalio i uzeo paket od deset komada.

Pijuckajući pivo naišao sam na lokalnu trafiku. Eto, ponovo malo iznenađenje. Na velikoj gomili raznoraznih novina ležala je i "Politika", mislim da sam tada prvi put u životu kupio taj dnevni list.

Pivo koje sam kupio bilo je zaista bilo žestoko i imalo je ukus upravo onakav kakvim ga je prodavac predstavio, to je bila mešavina votke i piva. Ogladneo sam i rešio da se vratim u stan kako bih naručio pizzu.

- I...? - dočekala me je Elena sa nestrpljenjem.

- Šta i ... - nisam je odmah razumeo.

- Kako ti se čini... za sada...napolju... - spustila je pogled na paket piva i nasmejala se.

- Odlično... čisto, evo tu je i "Politika". Još jednom se nasmejala.

- Hoćemo u Zoo-vrt?

- Normalo - odgovorio sam lepo, sa tim da mi je bilo sasvim svejedno gde ću ići. Rekoh samo da moram da jedem. Uzeo sam debele "Žute Strane", pronašao broj koji mi trebao i objasnio kakvu pizzu želim. Pizza je stigla za pola sata. Bilo mi je krivo što sam morao da je bacim, nešto su me razumeli pogrešno, tražio sam bogatu pizzu sa pečurkama i pavlakom a dobio sam pizzu natrpanu lukom I kobasicama. Rešio sam da kupim nešto na putu do zoo-vrta.


Zoo-Vrt


Ponovo u "dabldekeru". Elena i ja smo uživali u tim vožnjama i zalazili u najrazličitije krajeve grada.

Bila je velika gužva tako da smo dobro mogli videti nemio prizor koji se odigravao pred nama. Na suprotnoj traci dogodila saobraćajna nesreća. Čovek krvave glave je trčao od jednog do drugog automobila i zagledao unutrašnjost jednih pa drugih kola. Nešto je glasno vikao i dizao je glavu ka nebu u isto vreme osvrćući se , očekujuči najverovatnije policiju i hitnu pomoć. Nismo mogli videti koga ima u kolima ali na ulici je bio samo on, okružen nemim posmatračima sa strane. Otpratio sam ga pogledom. Elena je spustila glavu.

Na ulazu u zoo-vrt smo platili dosta skupe karte. Odmah po ulasku, nakon nekoliko metara sam uzeo hot-dog i iz Jeleninog ranca prošvercovano pivo.

Uručene su nam reklame i karta za obilazak te velike , najveće zelene oaze u Londonu.

Ta oaza zaslužuje i par reči o svom postojanju. Vrt se nalazi na severnom delu Regent's Parka, jedne od najljepših zelenih površina u Londonu. Otvoren je 1928. godine. Tokom svoje istorije, Londonski Zoo, nekoliko se puta svrstao među najveće u Evropi. Akvarijum Zoo-a je bio prvi svetski akvarijim otvoren za javnost. Broj posetioca kreće se oko jednog miliona godišnje. Svoj dom u Londonskom Zoo-u pronašlo je više od 1150 vrsta. Neke od posebno omiljenih jesu gorile, koje su smeštene u Gorilla Kingdomu, gde se mogu posmatrati iz neposredne blizine, meni te životinje nisu bile preterano zanimljive dok se Elena oduševljvala i nešto brbljala svo vreme dok ih je posmatrala. Veliki bazen sa pingvinima, Penguin Beach je zato meni bio jako zanimljiv, volim pingvine. Akvarijum je isto tako vrlo zanimljiv do njega smo se spuštali pokretnim stepenicama duboko pod zemlju i utisak je bio, podrazumeva se, fantastičan. Kuckao sam o debelo staklo ajkulama i piranama ali me je Elena opomenula rekavši da je to zabranjeno raditi. Napokon sam se setio koju sam životinju hteo da vidim a nisam imao prilike, o njoj sam gledao i slušao samo u našoj poplarnoj emisiji " Opstanak ", želeo sam da vidim Belog Lava. Te životinje imaju veliki prostor za šetnju, lavovi su na primer imali i pećinu kada je vruće ili hladno, tako da je bilo potrebno sačekati Lava da se pojavi. Mnogo Japanaca i još puno šarenih turista je čekalo sa spremljenim foto-aparatima da se Lav pojavi. Seo sam na klupu i čekao, mada okrenut leđima ali sam znao da će me ostali opomenuti kada se lav pojavi. Elena je otišla da kupi balon napunjen helijumom. Video sam je kako mi prilazi i u isto vreme čuo glasove pune uzbuđenja pored mene. Velika imozantna prilika Belog Lava, ženke se nonšarlanto i polako prošetala ne okrećući se ka publici. Danas mislim da i kod nas možemo da vidimo ovu retku životinju.

To je bilo to, dan je polako prolazio. Prešli smo dvadesetak kilometara, okolo, naokolo po zoo-u. Vreme je bilo da se ode u neki restoran na večeru.
 

Prilozi

  • ‚Ex Yu SR Cover.png
    ‚Ex Yu SR Cover.png
    815,1 KB · Pregleda: 409

Back
Top