pa da li je moguće da ne razumeš poentu
Ovde je dobro mesto da dopunim moje odgovore na pitanja koja si mi postavio ranije, konkretno ovog:
Da li savremena nauka može da objasni fenomen da ljudi u vremenu tako eksplozivnog razvoja nauke i dalje bivaju blokirani religijskim uverenjima ne priznajući neke naučne istine?
Ovu poruku pisem da bih ti pokazao da ovo nema nikakve veze sa religijom, vec sa osnovnim sistemima za procesiranje podataka u ljudskom mozgu.
Da bih ti objasnio ovo kako treba, moracu da odem na par sasvim drugih tema za trenutak, ali nadam se da ce svrha te tangente biti jasna.
Prvo, percepcija. Ovde cu da osakatim jednu ogromnu temu, ali bez pisanja citave knjige ne vredi ulaziti u vecinu detalja.
Do tvojih ociju dolaze talasi svetlosti razlicitih frekvencija. Do tvojih usiju dolaze vibracije vazduha. Do tvog nosa dolaze molekuli koji aktiviraju odredjene receptore...
Nas mozak ne interpretira to realno. Bela svetlost je prosto kombinacija svih (ili vecine) frekvencija vidljivog spektra. Mi, medjutim, kada vidimo nesto belo ne mislimo "oh, taj objekt odasilje svetlost svih boja", mi prosto vidimo beli objekt. Crni objekt, onaj koji apsorbuje i nista (idealno) ne salje ka nasim ocima, mi vidimo kao crn - ne kao "objekt od koga ne dolazi nikakva svetlost".
Boje? Arbitrarne. Ne postoji razlog zasto crvenu svetlost ne bi smo dozivljavali kao plavu (tj. talasnim duzinama od oko 600nm dodeljivali svesni osecaj "plavo").
Pogledaj sledece:
.......................................................
Ti vidis liniju tacaka. Ne pojedinacne tacke. Ovaj tekst? Ti ne vidis svako slovo kao skup nepovezanih linija (ako zelis takav dozivljaj, pokusaj da citas kineske simbole, ili simbole nekog jezika koga nikada nisi video; mada ni to nije potpun dozivljaj, posto tvoj mozak zna da se radi o simbolu i automatski pokusava da kombinuje sastavne delove u nesto sto ume da prepozna).
I konacno, vrati se i pogledaj slike iz moje prethodne poruke ovde:
http://forum.krstarica.com/showpost.php?p=7036684&postcount=1662
Na slici sa kvadratima u senci,
nas mozak proizvodi osecaj boje u skladu sa onim sto ocekuje, ne u skladu sa realnoscu. Na testu slepe mrlje, mozak
nedostajuci deo realnosti zamenjuje svojim potpuno izmisljenim - i netacnim - ocekivanjem; umesto stvarne tacke, mi vidimo laznu liniju.
Mi nemamo izbor da vidimo stvarni svet onakav kakav jeste. Jedino cega smo ikada svesni, u bilo kom obliku, je model sveta koga nas mozak gradi na osnovu svojih ocekivanja i izracunavanja verovatnoce.
Ovo je ogromna tema, i jako bih voleo da imam vremena da je bolje objasnim, ali nemam, tako da ovo mora biti dovoljno za sada.
Druga tangenta, snovi.
Sta je san? Sta je, uostalom, mastanje? I sta je jedna specijalna podvrsta sna, takozvani lucidni san?
Opet nemam vremena da ti dam korak-po-korak dokaze za ovo, ali snovi nisu nista drugo do modeli realnosti koji se stvaraju kada su odredjeni delovi mozga iskljuceni (ili nepotpuno funkcionalni, kao na primer dugorocna memorija: tesko je setiti se snova, cak i odmah nakon sto se probudis...).
Snovi nisu nista drugo do model realnosti koji nije korigovan culima.
Ne znam kako mogu da dovoljno naglasim koliko je ovo vazno razumeti?
Jedino cega je budan covek svestan je njegov san o svetu - s tim sto taj san neprestano biva korigovan od strane podataka koje donose cula. Jedina razika izmedju budnog stanja i sna je sto covek koji spava nema te ulazne podatke, tako da model "podivlja" - odluta od ogranicenja na koje inace nalece u stvarnom svetu.
Pogledaj ponovo onu slicicu u kojo linija zamenjuje tacku. Vecina slike koju vidis je san korigovan culima: ono sto nazivas budnim stanjem.
Ali deo slike koji je zamenjen - onaj deo u kome je tvoj mozak zamenio tacku linijom - taj deo slike je cisti san. Deo tvoje realnosti je cista izmisljotina, iako si potpuno budan!
Lucidni snovi.
Lucidni snovi su snovi u kojima covek postane svestan da sanja i preuzme kontrolu nad snom (vestina koja zahteva mali nivo truda tokom godinu-dve dana, za vecinu ljudi). Odluci, recimo, da leti iznad Beograda - i to i dozivljava.
Oseca vazduh kako juri oko njega, vidi zgrade ispod sebe, drvece, ljude, zivotinje. Moze da izvodi piruete u vazduhu. Itd.
Znas sta je zanimljivo u vezi lucidnih snova? Ljudi koji ih dozive (a i ja mogu da posvedocim, mada sam jos uvek veoma klimav u izvodjenju) vide svet koji je mnogo
stvarniji nego pravi, budni svet. Kada pogledaju tepih, svesni su ne samo kako taj tepih izgleda, nego su svesni svake boje, razaznaju svaku nit, osecaju teksturu... Ako pogledaju zgradu, vide svaku pukotinu na fasadi, neravnomernost povrsine betona, vodenu paru na prozorima... i sve izgleda "neverovatno realno".
Otkud to? Mozak, koji je inace zauzet kontrolisuci telo, odrzavajuci ton misica, i manipulisiuci ogromnom kolicinom informacija koje dolaze iz spoljnog sveta sada ima dovoljno vremena da do detalja razradi model, i ucini ga mnogo boljim nego sto moze u budnom stanju.
Osecaj realnosti osecanje, emocija koju proizvodi veoma evolutivno stari deo naseg mozga, je ono sto odlucuje sta cemo mi smatrati "realnim" ili "nerealnim". Otud nam u snu stvari koje su nemoguce mogu izgledati sasvim razumno, jer sistem koji odlucuje sta ce biti oznaceno "osecajem realnosti" ne funkcionise kako treba.
Ok, sad. Da se vratimo nazad. O osecaju znanja i osecaju agencije sam, mislim, vec dovoljno pricao ovde. Da se vratimo na osnovnu temu.
Model stvarnosti koga covek izgradi u svom umu odredjuje kako on vidi svet. Ne samo u smislu dozivljaja stvarnosti, vec u smislu odabira perceptivne mete.
Sta to znaci? Moj model sveta ne odlucuje samo o tome kako cu ja doziveti svet oko sebe, vec predstavlja osnovu za donosenje odluka: na sta cu obratiti paznju, sta cu oznaciti kao vaznim ili nevaznim, sta cu prihvatiti a sta odbaciti, pa cak i sta cu videti kao prijatno ili neprijatno.
Efekti ovoga su sveobuhvatni. Stvari sa kojima se slazem cu prihvatiti bez mnogo razmisljanja. Za stvari koje se ne uklapaju u moj pogled na svet cu smisljati izgovore. Ljude koji se ne slazu sa mojim pogledom cu videti kao nerazumne (kako im tako osnovne cinjenice o svetu mogu biti nejasne?), a ljude koji se uklapaju u moj pogled na svet cu videti kao dobre i razumne, pa cu se sa njima i druziti; njihove potrvde mog modela cu uzimati kao dodatne podatke koji osnazuju moj model.
E, sad, da stavimo slag na tortu.
Niko nije izuzetak.
Koliko tebi Rista izgleda nerazumno, toliko ti izgledas nerazumno Risti. I ma koliko ti Ristu - ili Svetu - pitao "zaboga, kako ti ovo moze biti nejasno", to nece imati nikakvog efekta: ti udaras o filtere koje su oni postavili prema realnosti. Ali! Nemoj zaboraviti da i ti imas filtere, i da i ti pravis nesvesne izbore sta ces vrednovati a sta ne, i na sta ces obratiti paznju a na sta neces...
Tako da problem nije u svesnom odbijanju. Problem je u nesvesnom filtriranju.
I nije u pitanju nerazumnost. Pogledaj unazad, kada je Sveta drzao svoj govor o gravitaciji, i pitao kako je to moguce da Sunce drzi Jupiter u orbiti, kada je on udaljeniji od Zemlje. Njegova analiza problema je potpuno konzistentna i logicna - u okviru njegovog poznavanja materije (koje je veoma malo - recimo, nije mu palo na pamet da Jupiter takodje ima masu kojom on privlaci Sunce ka sebi).
I tu je srz problema... ali tu je i jedino resenje.
Masa studija iz kognitivne psihologije (vecina, na zalost, zatrpana u djubretu "nauke o obrazovanju") je pokazala da vecina ljudi retko kada menja svoj model stvarnosti (akademci i naucnici su istrenirali svoj mozak da stalno menja model, sto nije prirodno stanje, ali cak i oni imaju ogromna ogranicenja; sto cesto mozes da vidis u intervjuima starijih naucnika kada ih pitaju o novijim otkricima) - osim kada se direktno suoci sa paradoksom da njihov model stvarnosti ne odgovara stvarnosti.
Drugim recima, covek mora da pokusa da uradi nesto na osnovu svog modela stvarnosti (ukljucujuci tu i dokazivanje tacnosti tog modela drugima) i da
ne uspe, da bi doslo do evaluacije.