Nemojte, molim vas, nikom da kažete ovo što ću da vam poverim. Moj prijatelj Ždera, poznatiji kao Pera ZORO, ugledan Krstarovac i vlasnik novog Wartburg Sloway-a, odlučio je da postane žena. Već je za skupu operaciju, na tajnom računu odvojio novac od prodaje paškanata. Samo čeka pogodan trenutak kada će s ovog sveta nestati kao muškarac, kada će se istopiti kao sladoled na vrućini, ispariti kao stalaktit na promaji, izgoreti kao grobljanska sveća, a potom ušetati hodom izazovne plavuše, u radnju s donjim vešom i maznim, pi.čkastim glasom koji ga je krasio od rođenja, obratiti se prodavačici: "Nešto u boji kajsije, za mene, molim vas."
U svetu žena niko ga neće preterano oplakivati. Ostaviće majku koja ga prezire, a ravnodušnim sestrama slaće novac preko neke nevladine organizacije. Za njih će biti mrtav, ali ne i za preplanule i utegnute macane pred kojima će najzad moći da raširi noge, uz vojne marševe iz Prištine koji ga erotski izluđuju, ali će bogami sad nekog drugog podsećati na vojsku i na ratove.
Tri neudate tetke i dve brkate babe s kojima je proveo svoje nesrećno i istaumatizovano detinjstvo, krive su za njegovu duboko učaurenu muškost, jer su ga preobličile u Lepu Brenu i učile one kretenske pesme o Ciletovom pocupkivanju. Kad se operiše, moći će da vrcka i pući usta i na ulici, u samoposluzi, a ne kao sad, u praznom magacinu sezonskog povrća, kad svi radnici odu kući.
Dok mi je ovo pričao, nekoliko suza kanu niz njegov glatko izbrijan obraz: "Ti me razumeš", prošaputa i uhvati me za ruku. A onda stidljivo: "Daj mi da opet probam tvog ljubičastog pitona, znaš volim ga sa svilenim crnim mašnicama."
Pred ogledalom se nazadovoljno razgledao premeštajući se s noge na nogu, gladeći rukom bokove. Zatim je, mršteći se, opipao ono jedva nadignuto mesto, pokušavajući da ga još više spljeska. "Jedva čekam da mi ovo otfikare, i onako mi ničemu ne služi. Nadam se da neće ponovo da poraste kao korov."