"Prvobitni su Slaveni zivjeli na prostorima koji su bili veci od onih u koje ih smjesta moderna historiografija, a razlikovali su se izmedu sebe u kulturnom, a donekle i u antropoloskom smislu. Svi oni povjesnicari koji pretke danasnjih Slavena smjestaju samo na odredeni zemljopisni prostor i shvacaju ih kao jedinstveni kulturni i antropoloski tip dovode sebe u nemogucnost da objasne bilo koji temeljni problem slavenske problematike. Cinjenica je da svi pokusaji arheoloski utvrdivati Sklavine, odnosno Venete i Ante ne zadovoljavaju. Datiranje "slavenske" keramike varira u raznih autora za vise stoljeca, a u nekim podrucjima, za koje se tvrdilo da su slavenska, utvrdilo se kako su pripadala polietnickim zajednicama. Historijska antropologija antropoloske ostatke Slavena sa sigurnoscu moze datirat tek od VII. stoljeca pa dalje, a iz onoga sto je do sada utvrdeno ocito je da nema jedinstvenog antropoloskog tipa Slavena.
Da se tijekom antickoga i ranoga srednjovjekovnog razdoblja stvarno nije dogodila neka veca "seoba" slavenskih naroda s europskog sjevera na balkansko-dalmatinski jug nedvojbeno dokazuje postojanje nepromijenjene jezgre istoga antropoloskog tipa od zeljeznog doba do dolaska Turaka na navedenom prostoru.
U historiografiji se upozoravalo na postojanje istoga antropoloskog tipa u starosjeditelja i kasnijih stanovnika na podrucju rimske Dalmacije. T. P. Vukanovic istice da antropoloski tip u Slavena nije utvrdjen i to zato sto nema pouzdanih grobnih nalaza i zbog njihovih cestih mijesanja s drugim etnickim skupinama. On upozorava da je na temelju antropoloskih proucavanja (G. Pilarica i drugih) utvrdeno "da je brahikefalni elemenat bio zastupljen u ranosrednjovekovno doba; kao da je i danas to dominirajuci fenotipski elemenat populacije tih zemalja.(496).
(496 - Vukanovic, Etnogeneza Juznih Slovena, Vranjski glasnik, knj. X, Vranje, 1974, s. 34, 175).
Dominik Mandic iz antropoloskog tipa danasnjih Hrvata, kako Dinaraca tako i Mediteranaca, zakljucuje da je "veoma veliki broj" starosjeditelja "u utvrdama i planinama prezivio seobe naroda i zaposjednuce Dalmacije i Ilirika".
Prema Mikicu ( 498 ) u bronzano doba na Balkanskom je poluotoku dosao do izrazaja proces brahikranizacije i usporedo s tim dinarizacije, tako da su tada i etnicke podjele na Balkanu poprimile pouzdane kriterije. "Sasvim globalno interpretirano, zapadni delovi su nastanjeni ilirskim, a istocni trackim etno-kulturnim grupacijama." Tijekom zeljeznog doba proces brahikranizacije, prema Mikicu, "a samim tim i dinarizacije", jos je jasnije dosao do izrazaja, tako da se dinarski antropoloski tip sa svojim varijetetima javlja na prostoru omedenu nalazistima kao sto su npr. Donja Dolina, Glasinac, Jezerine, Magdalenska Gora. Mikic kaze da je prihvatio uobicajene povijesne podatke, dakle i one koji se odnose na problematiku "seobe naroda", pa je postavio pitanje kako se mogu navedeni rezultati interpretirati u kontekstu antropogeneze danasnjih Slavena. Kao prvo, on je zakljucio da tim egzaktnim metodama izvedena usporedba morfometrijska analiza pokazuje da klasicna podjela Slavena na istocne, zapadne i juzne nije uvjetovana antropomorfoloskim temeljem.
"S druge strane, vrlo visoka homogenost srednjovekovnog slovenskog stanovnistva ukazuje na isto antropogenetsko polaziste navedenih grupa ('prapostojbina Slovena'), a sto opet govori da su Sloveni vrlo dug vremenski period, u toku kojeg nije bilo vecih prozimanja sa susednim populacijama, proveli u toj svojoj 'matici', koja se po najnovijim rezultatima vezuje za geografski pojas koji na istoku dopire do srednjeg i donjeg Dnjepra, na severu do gornjeg toka Visle (ali ne izlazi na Baltik), na zapadu ne prelazi Odru, a na jugu do gornjeg i srednjeg toka juznog Buga.
Sto se tice jugoslovenskih serija u sklopu ostalih slovenskih, iz dendrograma se moze zakljuciti da je velika razdvojenost i gotovo neznatna grupisanost rezultirala iz vrlo razlicitog stepena asimilacije slovenskog i autohtonog stanovnistva. I, pokazalo se upravo na tlu Jugoslavije, da su razlike unutar starosedelackog stanovnistva, koje nisu zanemarljive, dovele do lokalnog diferenciranja i srednjovekovnog slovenskog stanovnistva."
(498 - Zivko Mikic sakupio je i znanstveno obradio sav postojeci antropoloski inaterijal povijesnih perioda na podrucju bivse Jugoslavije "zakljucno sa 1982. godinom". Mikic je uz pomoc multivarijabilnih biostatistickih metoda dobio sliku o antropoloskoj strukturi i etnogenezi stanovnistva od rimskog perioda do kasnog srednjeg vijeka. Kao temelj za tu studiju bile su mu na raspolaganju 42 antropoloske serije s ukupno oko 5.000 individualnih kostura, od cega je on sam obradio 17 serija s oko 2.000 individuuma. Mikic je imao na raspolaganju iz rimskog perioda sest antropoloski obradenih serija iz bivse Jugoslavije i brojem nesto bogatije serije ranog srednjeg vijeka "koje u osnovi prezentiraju predslovensko stanovnistvo".)
Mikic u svojoj studiji posebno obrazlaze sljedece: "Za svih 27 srednjovekovnih serija (dendrogram 14) ne dobije se jasno grananje klastera, sto opet znaci da se ne izdvajaju vece grupe stanovnistva koje bi se mogle povezati bilo geografski bilo hronoloski. Medutim, dva manja supklastera su primetna. Prvi cine serije Kranj (2), Bled 1948 (9), Dobraca (15), Ptuj 1946 (6), Grudine-Cipulic (14), Nin-Zdrijac (13), Korita (3), a drugi Radoliste (11), Sveti Erazmo (12), Vinca ( 18 ) , Raska Gora (17), Viminacium - Nad lugom (20), Sombor (21) i Senta (27). Po antropomorfoloskim karakteristikama, na prvom mestu po lobanjskim dimenzijama, prva grupa stanovnistva sa tendencijom ka dolihokraniji interpretirana je kao 'germansko-slovenska', dok je druga grupa interpretirana kao 'slovensko-autohtonodinarska' sa jasnom brahikranom komponentom u svom bioantropoloskom sadrzaju. Unutar samog supklastera odstojanja slicnosti ne prelaze koeficijent 0,400. Obuhvacene serije delom pokazuju medusobne razlike. Posmatrajuci ih antro-potipoloski, prakticno sve kombinacije osobina koje su opisane u tipoloskoj klasifikaciji za Evropu zastupljene su u ovom spektru. Mongoloidne osobine su konstatovane samo u tragovima. Zapaza se, izmedu ostalog, da serije sa nalazista Vinca i Bled sadrze najveci procenat dinarskog stanovnistva u odnosu na ostale serije. Serija iz Vince, koja sadrzi oko 850 antropoloski obradenih individua, kao antropoloski najveca serija na tlu Jugoslavije uopste detaljno je i multivarijabilno analizirana. Rezultati analize (npr., dendrogram 4) razdvajaju autohtoni dinarski tip lobanja mnogo jasnije i pouzdanije nego sto je to slucaj sa ostalim slovenskim grupama. Zbog toga je i formulisana hipoteza da je starosedelacko stanovnistvo Jugoslavije samo delimicno slavizirano promenljivim modelima metizacije i razlicito uslovljenim faktorima adaptacije, jer su se u karakteristicnom vremenskom razdoblju odrzale samostaine i genetski jednoobrazne grupacije autohtonog dinarskog stanovnistva (kao, npr., Raska Gora, Pavlovac, Ugljevik, Kuline, Glavica, Novo Brdo, Viminacium - Nad lugom), u cijim nekropolama nisu konstatovani nosioci robusnog leptodolihomorfnog, uslovno receno, slovenskog antropoloskog tipa. U ovom kontekstu, svakako, treba podvuci da je kod recentnog stanovnistva Jugoslavije dinarski tip dominirajuci antropoloski tip i da predstavlja osnovnu komponentu bioantropoloskog karaktera."