USA su EU imali odličnu saradnju sa Hosnijem Mubarakom, ali je egipatskom narodu
dosta torture i represije.
Amerika može imati samo štete njegovim odlaskom sa vlasti, ali je B.Obama bez obzira
na to podržao želju egipatskog naroda za slobodom i demokratijom.

Evo ti tekst, pročitaj možda i naučiš nešto.
Takozvana “narodna revolucija” u Egiptu je završena bez revolucije. Tajni organizatori su postigli cilj – da u Egiptu ne bude promena, i iz konkurencije za budućeg predsednika Egipta je eliminisan Gamal Mubarak, sin Hosnija Mubaraka. Ogromna akumulacija narodnog nezadovoljstva i energije, nade da će doći bolje vreme, hiljade besmislenih hvalospeva “demokratiji” u zapadnim medijima i veličanje “novih snaga”. Sve je to otišlo niz Nil. Bila je to jedna velika prevara.
Sve je to bila već viđena američka tehnologija zloupotrebe realnog narodnog nezadovoljstva i želje da se preduprede moguće promene, i tako zadrži kontrola nad tom strateški izuzetno važnom zemljom. Predsednik Hosni Mubarak je na vlasti već 29 godina i ključni je američki saveznik na Bliskom istoku. Za uzvrat, Egipat je sa 1,5 milijardu dolara godišnje američke vojne pomoći, odmah posle Izraela, na blagajni američkih poreskih obveznika. Uz to, pre dvadesetak godina Egiptu su otpisani svi dugovi i kroz razne vidove pomoći iz Amerike je u Kairo stiglo oko 45 milijardi dolara. Ali, priroda ima svoje zakonitosti i Mubarakovo vreme se biološki bliži kraju. Amerika, međutim, ne želi iznenađenja – politika Egipta ne sme da se promeni posle Mubaraka. Već najmanje tri godine je jasno, to je javna tajna, da Hosni Mubarak odlazi sa političke scene i da se na izborima u septembru ove godine neće kandidovati. On ne samo da ima dosta godina (82) nego je i veoma slabog zdravlja, posebno u poslednje dve i po godine kako mu je jašući konja poginuo jedanaestogodišnji unuk. U poslednjih godinu dana očekivalo se, čak, da će da umre.
Javna je, takođe, tajna da je Mubarak po “demokratskoj” tradiciji arapskog sveta pripremao svoga sina Gamala za naslednika. Tada je, međutim, nastao problem za egipatsku “demokratiju”. Iako je Gamal godine proveo na Zapadu, najduže je živeo u Londonu, izgleda da su američki stratezi procenili, verovatno na osnovu obaveštajnih informacija, da Gamal za Zapad ne bi bio dobar. Otprilike u to vreme, pre tri godine, kreće poznata američka mašinerija sa stvaranjem “civilnog društva” i mreže nevladinih organizacija u Egiptu. Novac se nije žalio, a taj posao je poveren već proverenim američkim institucijama – National Endowment for Democracy (NED) i Freedome House (FH), organizacijama za koje je poznato da su vezane za Centralnu obaveštajnu agenciju (CIA). Formirana je mreža nevladinih organizacija, a hiljade aktivista je prošlo kroz kurseve i školovanja u Americi. Od Mubaraka je traženo da iz zatvora oslobodi mnoge aktiviste koji su onda išli u Ameriku na školovanje. Naravno da Hosni Mubarak nije naivan čovek, i verovatno mu je bilo jasno o čemu se radi, ali nije imao izbora. On je u kandžama Amerike od prvog dana svoje vlasti i tu više nema velikih mogućnosti. Pripreme su obavljene i čekao se samo povoljan trenutak. Taj trenutak je došao sa generisanom euforijom o “arapskom proleću”, od Tunisa do Jordana. Zanimljivo, sve su te zemlje stari američki klijenti. Tokom tri decenije vlasti Hosnija Mubaraka Egipat se temeljno promenio i postao je zemlja sa izuzetno velikim brojem nezadovoljnih ljudi. Prema nekim procenama, od oko 80 miliona stanovnika čak njih 40 odsto živi ispod granice siromaštva, što znači da preživljava sa manje do dva dolara dnevno. Istovremeno, stvorena je mala klika izuzetno bogatih ljudi. Egipat je u osnovi veoma bogata zemlja sa stalnim prilivima gotovog novca, od Sueckog kanala, turizma, nafte i poljoprivrede, ali raspodela tog bogatstva je pogrešna. Najveći deo tih milijardi dolara je završavao u rukama malog broja ljudi okupljenih oko vrha vlasti, koji su istovremeno bili i garanti da Egipat ostaje na američkoj liniji. To je, ustvari, model Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) i takozvanog Vašingtonskog konsenzusa koji je Mubarakov Egipat prihvatio početkom devedestih godina prošlog veka. To je isti model koji sada sprovodi Srbija. Oni koji su nametnuli taj model dobro znaju koliko je i nezadovoljstvo većine Egipćana.
Procenjeno je, dakle, da je baš sada pravi trenutak da se to nagomilano nezadovoljstvo stavi pod potpunu kontrolu, i da se umesto na stvarne probleme već rečenog modela MMF-a i svetske ekonomske elite ono personalizuje, usmeri ka Hosniju Mubaraku koji ionako, i bez demonstracija, uskoro odlazi sa vlasti. Uz to, sa legitimitetom tog nezadovoljstva treba obezbediti kontinuitet američke kontrole nad Egiptom, da se ništa ne promeni ni posle Mubaraka. Digla se “raja”, a jedini krivac za sve je jedan čovek. Primetno je da nije bilo anti-američkih parola, a ni protesta ispred Američke ambasade u Kairu. Zanimljivo? Ali, kao i uvek kada su živi ljudi u pitanju, ne ide sve baš po planu. Masovne ulične demonstracije su, izvan plana, izrodile neželjenu energiju koja nije u američkom interesu, pa je Vašington, uprkos izjavama podrške demonstrantima i zahtevima da Mubarak odmah podnese ostavku, na brzinu u Kairo poslao Frenka Viznera (u Srbiji poznatog po kosovskom slučaju), bivšeg ambasadora u Egiptu i starog majstora zakulisnih igara. Americi je sada bio cilj da odbrani Mubaraka od onih koje je školovala i platila da se bore protiv njega. Jer, kako reče jedan moj slavni kolega, većina demonstranata su bili ljudi “gladni hleba i siti Amerike”. Mubarak je onda javno saopštio da se neće kandidovati na narednim izborima u septembru, što nije nikakva novost, znači nije ustupak, ali to nije umirilo ni “razjarenu masu”, ni Ameriku. Potom dolazi glavni cilj: Mubarakov sin Gamal saopštava da se povlači iz politike i da je podneo ostavku na mesto predsednika Političkog savetnika vladajuće Nacionalne demokratske partije (NDP), čiji je i dalje lider njegov otac. Tada opada energija demonstracija i život se vraća u “normalu”.
U međuvremenu, intenzivno se radi da se obezbedi infrastruktura kako američki interesi ne bi bili ugroženi i kako se ništa ne bi promenilo. Kao ustupak demonstrantima, Mubarak je po prvi put imenovao potpredsednika Egipta i to je njegov dugogodišnji najbliži saradnik i šef tajne službe, Omar Sulejman. On je kao izlaz iz krize. Neverovatno. Pa taj čovek je decenijama direktno izvršavao sve naloge Amerike u “prljavim poslovima”, i ako bi na nekoga Egipćani trebalo da budu ljuti to je on, a ne sam Mubarak.
Teško je objektivno proceniti kolika je stvarna snaga opozicije u Egiptu i da li ona, izvan američke mreže, uopšte i postoji. Uz američku podršku bilo kakav istinski opozicioni pokret je brutalno gušen. Dežurni “krivac” je islamistička organizacija Muslimanska braća ili Muslimansko bratstvo, za koju se tvrdi da je najjača organizacija na političkoj sceni Egipta. Izgleda, međutim, da je i to velika zabluda. I ta organizacija je, uprkos svoj njenoj javnoj retorici, u funkciji politike Zapada. Ta organizacija je osnovana 1928. godine i to pod kontrolom Britanije koja se tada, koristeći islam, koristila Muslimanskom braćom u borbi protiv egipatskih nacionalista koji su tražili oslobođenje od kolonijalne vlasti. Dolaskom na vlast Gamala Abdela Nasera, 1952. godine, Muslimanska braća postaju zabranjena organizacija što ih je još više približilo Zapadu koji ih je koristio za borbu protiv levičara u Egiptu. Na javnu scenu ih vraća Naserov naslednik Anvar el-Sadat koji ih, po američkom zahtevu, koristi za formiranje mreže islamskih boraca, mudžahedina, u Avganistanu. Njihova tajna veza sa Zapadom je nastavljena i u Mubarakovo vreme. U tom smislu su Muslimanska braća, kao organizacija, opasna za Egipat, a ne islam.
Ali, uprkos prevari, egipatska priča nije završena. Naprotiv. Jer, posledice kratkog i ranog “egipatskog proleća” su velike. Egipat je sada potpuno podeljeno društvo sa pokidanim socijalnim tkivom. Duh je pušten iz boce. Biće potrebno mnogo vremena i velike veštine da se to društvo sa izuzetno kompleksnom, i etničkom i kulturološkom, strukturom vrati u kakvu-takvu normalu. U nemirima je, prema do sada poznatim podacima, život izgubilo 97 ljudi. Ta posledica je na nivou zločina od strane onih koji su organizovali demonstracije. Mubarak je u političkom smislu ličio na diktatora, ali je izuzetno vešt i iskusan čovek. On je na vlast i došao kao već iskusan čovek, pilot i general Ratnog vazduhoplovstva. Teško je verovati da će ga, ko god to bude, zameniti čovek i približno njegovih kapaciteta.