Džamija, Teheran i Republika Srpska

BH. Srbin

Domaćin
Poruka
4.074
Objektivnim poređenjem se brzo da zaključiti da Sarajevo nije ni blizu islamizirano, koliko je Banja Luka pravoslavizirana. Te samim tim, ako Teheran posmatramo u svijetlu Islamske Republike Iran, po karakteru njenog uređenja, onda je bliže istini teza da je Banja Luka Teheran, a Republika Srpska kao pravoslavni entitet sličnija islamskom Iranu, nego što je to Federacija BiH...


Propagandna mašinerija kod Srba je od prije rata pa na ovamo učinila da džamija i ezan postanu otjelotvorenje kumulativnih srpskih istorijskih strahova i mitova, te tačka u kojoj se bjelodano pokazuje genocidna namjera srpske vladajuće ideologije u BiH s početka devedesetih godina dvadesetog vijeka. Džamija je i danas u svijesti prosječnog građanina srpske nacionalnosti Republike Srpske izvor svakog zla i nesreće, jer simbolizuje ono najstrašnije, ono od čega se prosječnom Srbinu ledi krv u žilama, ono što oblikuje i prelama srpsku svijest, ono od čega se štrecne srpsko uho samo kad čuje za to nešto, a to nešto je muslimanska vjera i muslimanski narod.

Nikad kvalitetno prodiskutovana tema turskog osvajanja, prevjeravanja, te svih frustracija koje su se vremenom nataložile u srpskom narodnom pamćenju, s početkom devedesetih su ne slučajno bili predmet propagandne mašinerije koja je trebalo da srpsku masu u BiH pripremi za konačno rješenje muslimanskog pitanja.

Na takvoj podlozi, u strašnoj medijskoj manipulaciji, izvršena je temeljna indoktrinacija ogromne većine srpske mase, koja je aplaudirala, složila se, ili samo ćutala dok su sistematski, planski i bez izuzetka izgorjele sve džamije koje su bile dostupne vojno-policijskim strukturama Republike Srpske. Stotine i stotine, neki brojevi govore preko hiljadu uništenih džamija, su jedan od dokaza nepobitne genocidne namjere da se jedan narod i njegova vjera unište i izbrišu tragovi njegovog postojanja.

Razumijem i shvatam, ali ne opravdavam, svakog dobrog čovjeka koji je ćutao, jer je bio zatrovan i sluđen propagandom u tom vremenu, kako sam i sam bio predmetom ispiranja mozga od strane vladajućeg SDS-a, Rista Đoga i ostalih, kada me jedan nesretni i nehumani događaj iz 1992, kao petnaestogodišnjeg dječaka, osvjestio i otrgnuo sa puta mladog ostrašćenog nacionaliste. Međutim, teško se pomiriti sa činjenicom da propaganda do danas nije prestala, pa valjda zato mnogo dobrih ljudi, misleći da samo voli svoje, ipak izgovara propagandističke konstrukte koji nedvosmisleno znače mržnju, fašizam i predvorje genocida. Valjda je sreća u nesreći to što orgomna većina to radi nesvjesno.

Jedan koji to ne radi nesvjesno, aktuelni je predsjednik Republike Srpske. Njegova na prvi pogled mangupsko-šarmerska komparacija Sarajeva sa Teheranom, uz dodatno pojašnjenje da Sarajevo ima više džamija nego Teheran, nema nikakve veze sa uporednom statistikom, već ima za cilj da betonira srpsku svijest i savjest u njenoj iskrivljenosti i netoleranciji prema muslimanskoj vjeri. Ova izjava kreira opšti stav u Republici Srpskoj da se Sarajevo klerikalizira i udaljava od civilizacijskih standarda, te pojačava propagandno uvjerenje da je Republika Srpska nešto sekularno, civilizovano, demokratsko, evropsko, itd.


Ima istine u iskazu da se Sarajevo dobrim dijelom islamiziralo, a to znači uz sadejstvo sa javnim institucijama, pa tako mnoge javne površine preko noći mjenjaju namjenu i postaju placevi za nove džamije, preko uvođenja islamskog vjeronauka u sarajevske vrtiće, do čudnih interakcija i umješanosti Islamske vjerske zajednice u razne svjetovne i državne teme. Međutim, nekritička i izmanipulisana javnost Republike Srpske ne vidi, ili neće da vidi, da je stepen klerikalizacije Republike Srpske nebrojeno puta veći, gotovo pa završen proces. Od toga da sve javne institucije imaju svoje pravoslavne praznike i slave (ministarstva, škole, zavodi, i sl.), preko uključivanja pravoslavnih rituala u događaje finansirane javnim sredstvima, do toga da se djeca u školama po automatizmu upisuju na pravoslavni vjeronauk bez traženja saglasnosti od roditelja, itd.

Objektivnim poređenjem se brzo da zaključiti da Sarajevo nije ni blizu islamizirano, koliko je Banja Luka pravoslavizirana. Te samim tim, ako Teheran posmatramo u svijetlu Islamske Republike Iran, po karakteru njenog uređenja, onda je bliže istini teza da je Banja Luka Teheran, a Republika Srpska kao pravoslavni entitet sličnija islamskom Iranu, nego što je to Federacija BiH. Ovakve konstrukcije koje nalaze plodno tle u nekritičkom javnom mnijenju Republike Srpske, su logična posljedica ratne propagande na temu muslimanskog džihada u BiH u periodu 92. – 95., koje nisu nikad doživjele demokratsku atmosferu u Republici Srpskoj, da bi bile preispitane sa objektivnom kritičkom distancom.

Tako je opšti stav da je Alija Izetbegović sa svojom Islamskom deklaracijom imao namjeru da islamizira državu (kol'ka god ona bila), a svakako je lutao između nacionalno-građansko-vjerskih koncepcija, za šta svakako postoji puno dokaza, te tu tvrdnju ni ne sporim. S druge strane se ne želi vidjeti da je Radovan Karadžić do kraja sproveo tzv. pravoslavni džihad, tj. vjerski rat, sistematski uništavajući ljude i objekte koji pripadaju muslimanskoj vjeroispovjesti. Nije bitno da li je Alija to želio ili je bio primoran, što je manje važno od efekata, a koji govore da Alija ne samo što nije naredio, nego je od drugih uspio sačuvati od rušenja Staru pravoslavnu crkvu i Sabornu pravoslavnu crkvu u sred Sarajeva. Dok na slučaju poznate banjalučke džamije Ferhadije možemo vidjeti nečasnu ulogu gradskih vlasti, što govori u prilog pravoslavnog džihada.

Broj srušenih crkava koje su bile na teritoriji pod muslimanskom kontrolom u ratu, u odnosu na broj koji nije srušen, ukazuje da makar u tom segmentu nije postojala sistematska namjera da se pravoslavna vjera zatre, kao što je kroz sistematsko rušenje svih džamija u Republici Srpskoj ta namjera jasna kao dan.

Dakle, Republika Srpska jeste vodila krstaški rat, sa strahovitim posljedicama po nepravoslavne vjernike. Danas jeste teokratski entitet u tolikoj mjeri da podsjeća na teokratsku državu Iran. A kroz iskaze svojih zvaničnika, na prvom mjestu predsjednika Milorada Dodika, upravo upire prst u drugog, u ovom slučaju Sarajevo, koje je značajno sekularnije i demokratskije od Republike Srpske. Predsjednik Republike Srpske, ako već nema snage i vizije da svoje građane osvješćuje i suočava sa prošlošću i činjenicama, onda makar ne bi trebalo da ih manipuliše i pothranjuje sa netačnostima i poluistinama. Takođe, zgražavati se džamijama u Sarajevu, je ipak varvarski i necivilizacijski gest, koji bi ponajmanje smio dolaziti iz Banjaluke, upravo zbog nečasne prošlosti Republike Srpske spram islamskih vjerskih objekata, njenih vjernika, te generalno spram vjerskih sloboda svih građana.

/http://www.e-novine.com/stav/43175-Damija-Teheran-Republika-Srpska.html
 

Gazija

Iskusan
Poruka
6.125
u dzamahirijskom Sarajevu inace u ovom trenutku zivi manje Srba i Hrvata nego Kineza

Srbi su diskriminsani , ne mogu da se zaposle, u gradu vlada islamisticka dzamahirijska atmosfera nije ni cudo sto su sve predratne Sarajlije srpske i hrvatske nacionalnosti iz njega skoro kompletno otisle.

A mozda su zato sto su njihovi sunarodnici rokali 5 godina sa brda :mrgreen:
 

tehduduk

Buduća legenda
Poruka
29.570
Od koga su ga branili svega ti ? Ko je koga rokao sa brda odozgo onoliko vremena ?
Pa znas li koliko se ljudi borilo u onoj ABiH srpske nacionalnosti ... Ne pije ta prica vodu, meni i nece nikad ....

znam sigurno bolje od tebe i ko se borio u ABiH , kao sto znam koliko je tamo mesanih brakova bilo, i ko gde sada zivi ...

koje price tebi piju vodu mene zaista ne zanima, kao ni zasto ne zelis videti zasto su se neki morali popeti na brdo, da bi "zastitili" porodicu i stan u gradu, kao i ko je i zbog cega osta u Sa ceo rat, pa posle zbrisao podvijenog repa

i, ako si ti srbijanac- koji te toliko zanima Sa i tragedija srba u istome , zasto ne volis bosanske srbe?
 
Poslednja izmena:

eremita

Zaslužan član
Poruka
117.225
RS je najzatucaniji prostor na kojem sam boravio i kroz koji sam prolazio, nek' se nitko ne uvrijedi.

Kad sam docnije dosao do Sarajeva obradovao sam se kao da sam dosao u fckn New York.

Ахахаха........ врло интересантно запажање... просто не могу да поверујем шта читам. Република Српска МИРИШЕ НА ТАМЈАН ЧИМ ПРЕЂЕШ ГРАНИЦУ - нешто просто фантастично и више него позивитно... а то вам смета, је л'???

Ех...
 

Zapadni susjed

Elita
Banovan
Poruka
17.686
Ахахаха........ врло интересантно запажање... просто не могу да поверујем шта читам. Република Српска МИРИШЕ НА ТАМЈАН ЧИМ ПРЕЂЕШ ГРАНИЦУ - нешто просто фантастично и више него позивитно... а то вам смета, је л'???

Ех...

Gdje god sam presao granicu uglavnom je smrdilo na balegu, a ponegdje i na paljevinu lokalnih deponija smeca, lokalcima ocito najlaksi nacin da ih se otarase.

Djubre je na svakom koraku. Tu i tamo (kao u Semberiji recimo) mogu se nanjusiti i septicke jame, narocito sad u ova doba poplava.

E sad, mozda to sve tebi i mirise, ne kazem, ali dozvoli da nama normalnima takve stvari ipak - smrde.
 

bh_citadela

Buduća legenda
Banovan
Poruka
38.209
"Boris Dežulović - Hašemitska Kraljevina BiH
Tekli su tako mirno dani u maloj jordanskoj kasabi Maoči Gornjoj, sve dok ovih dana šest stotina šumara iz federalne i kantonalne policije u spektakularnoj akciji nije upalo u selo, uhapsivši sedam vehabijskih glavara

Zelenim planinama na sjeveroistoku Bosne vijuga tanka bijela crta stare ceste, zalazi u varoši i klisure, pa se pretvori u makadam i izgubi negdje među bagremima i javorima Majevice. Ne prođe dugo, kad izađe ravno u malenu nekakvu kasabu, prođe kroz nju i krene bogazom uzbrdo, kroz divlju, nepristupačnu šumu, da bi na kraju izbila na široki planinski proplanak. Na njemu nekoliko desetaka raštrkanih kuća, među njima lijepa, skromno uređena seoska škola, u školi učionica, u učionici desetak mališana i velika karta Bosne i Hercegovine, a pred njom strogi učitelj.

- Esade, s kojim državama graniči naša domovina? – pita učitelj Nermin debeljuškastog dječaka u posljednjoj klupi.

- Mogu ja, mogu ja? – diže visoko ruku mališan u prvoj klupi.

- Šuti, Mensure, da čujemo Esada.

- Ovaj... – započne Esad – naša je domovina Allah dž. š. i kao takva je neograničena.

- Lijepo si se izvukao, ali ovo je čas geografije, a ne vjeronauke – strogo će učitelj Nermin, poslavši debeloga da za kaznu sam sebi šestarom izvadi zub. – Hajde, Mensure, da čujemo.

- Naša domovina, neka je slava Allahu, graniči na jugoistoku sa Saudijskom Arabijom, na istoku s Irakom, na sjeveru sa Sirijom, na sjeverozapadu s Palestinom, a na jugozapadu – tu mali Mensur zahrači kroz nos, pa zvučno pljune u daščani pod – s Izraelom.

Tako je otprilike do prije nekoliko dana izgledao život u u Karavlasima, zabačenom selu kraj Brčkog, mnogo poznatijem pod današnjim nazivom Gornja Maoča. Iz toga su sela jebenih devedesetih otišli svi Karavlasi, bosanski Rumunji, a na njihovo mjesto iz Bočinje kraj Maglaja došli čudni neki bradati ljudi što govore arapski i hodaju selom u kratkim hlačama.

Sljedećih godina, jedna drugu sustizale su vijesti o zloglasnim vehabijama iz izolirane, zatvorene šerijatske zajednice u Maoči Gornjoj, njihovim osebujnim metodama u borbi za selefijsku Bosnu, zavođenje izvornog islama i privođenje posrnulih bosanskih muslimana vjeri njihovih predaka, o selu u kojemu ne važe zakoni Bosne i Hercegovine, gdje ne zalaze stranci i ne zvone mobiteli - jer svaka muzika i zabava su zabranjene – o muškarcima što tamo usred ljeta rade pored vatre jer „naporan rad olakšava put do Allaha“, ženama što šute i bauljaju šumom u burkama, i djeci što u seoskoj školi uče po nastavnom planu i programu - Kraljevine Jordana.

- A sad historija – strogo bi započeo bradati učitelj iz Maoče Gornje. – Koje godine se raspala bivša zajednička država, a naša domovina izborila nezavisnost?

- Mogu ja, mogu ja?

- Ne možeš. Esade?

- Ovaj... – zamucao bi debeljuškasti dječačić – Otomansko carstvo raspalo se u Prvom svjetskom...

- Ne, ne, ne – strogo bi ga prekinuo učitelj Nermin, pa poslao da za kaznu sam sebi šestarom izvadi zub. – Hajde, Mensure, da čujemo.

- Naša domovina, neka je slava Allahu, izborila je nezavisnost u Prvom arapsko-izraelskom ratu 1948. godine, nakon što se raspao Britanski mandat Palestine, a na tom teritoriju formirane dvije nove države, na istoku Transjordan, današnja Hašemitska Kraljevina Jordan, Al-Mamlakâ al-Urdunnīyâ al-Hāšimīyâ, neka je poživi dobri Allah!, a na zapadu – tu bi mali Mensur zahračio kroz nos, pa zvučno pljunuo u daščani pod – Izrael.

- Aferim, Mensure, za nagradu možeš sam sebi šestarom izvaditi zub – uskliknuo bi učitelj Nermin. – Ne zaboravite, djeco, bol i patnja olakšavaju put do Allaha.


Tekli su tako mirno dani u maloj jordanskoj kasabi Maoči Gornjoj, sve dok ovih dana šest stotina šumara iz federalne i kantonalne policije u spektakularnoj akciji nije upalo u selo, uhapsivši sedam vehabijskih glavara.

Silno se morao iznenaditi mali Mensur kad je u kuću njegova oca banula jordanska policija. Nije mališan ništa razumio, dospio je čuti samo kako mu otac viče da bježi, pa je dao petama pustinjskog vjetra i odlučio pobjeći u Saudijsku Arabiju, gdje još drže do šerijata i gdje policija ne hapsi poštene muslimane.

Srećom je kod strogog učitelja Nermina uvijek imao peticu iz geografije, pa je znao da Saudijska Arabija nije daleko od Gornje Maoče, odmah s druge strane planine Jamal Umm al Dami, i da mu valja preko nje u pustinju, pa preko jordansko-saudijske granice u Al B’ir, noću, da ga ne uhvate kafiri iz jordanske policije.

Dva je dana i tri noći Mensur tako lutao bogazama Majevice, jeo gljive i šumske plodove, klanjao namaze i molio Allaha dž. š. da mu pokaže put do Al B’ira, krio se od policije i veselo selamio majevičke seljake, čudom se čudeći što viču na njega i gađaju ga krumpirima. Učili su već iz historije kako je kralj Husein sklopio pakt sa šejtanom, s Amerikom i Izraelom, ali sad, prvi put izvan svog sela, mali se Mensur i sam mogao uvjeriti u što se pretvorila njegova domovina Hašemitska Kraljevina Jordan: svojim je očima podno planine vidio dvorišta sa svinjama i pravu pravcatu križarsku crkvu!

Sve dok tako treći dan, izgladnio i iscrpljen, nije dolje na cesti iznenada ugledao braću vehabije, dva bradata muškarca u dugačkim crnim haljinama, istim onim jednostavnim crnim bishtama što ih saudijski selefije, kako je učio u školi, nose za hladnih dana. Konačno na slobodi!, pomislio je mali Mensur i plakao od sreće trčeći prema braći vehabijama.

- Esselamu alejkum we rahmetullahi we berekatuhu, draga braćo! – srdačno je širio ruke mališan.

- Pomoz Bog, junače – uzvratio je stariji vehabija.

- Da li je ovo Saudijska Arabija? – nestrpljivo je pitao dječak.

- Semberija?! – odgovorio je drugi brat. – Jašta je.

Mali Mensur je mislio da će umrijeti od sreće. Kao opčinjen gledao je bradatu selefijsku braću u crnim bishtama, sa crnim kefijama na glavi i neobičnim zlatnim lancima pod bradom, iza njih Obrijež, bijele kuće Al B’ira i u daljini ravni horizont Saudijske Arabije, a uz cestu žutu tablu na kojoj je njemu nepoznatom, ali lijepom saudijskoarapskom kaligrafijom pisalo - „Bijeljina“.

Sve od tada, mali Mensur živi sa bijeljinskim selefijama. Uči kod njih kako će dragi Bog munjom kazniti sve nevjernike i đavolove sluge, i kako su bosanski muslimani izdali vjeru svojih predaka, kako se živ čovjek treba klanjati samo dragome Bogu i kako je svaka zabava poguba ljudska, muškarac kako treba biti gospodar, žene da slušaju, šute i rađaju, a djeca vrijedno da uče kako bi bili na čast i ponos Bogu i Otadžbini.

- Mensure, s kojim državama graniči naša otadžbina? – pita bradati učitelj malog Mensura, neobičnog dječaka iz posljednje klupe s kojim se cijeli razred ruga i šegači.

- Mogu ja, mogu ja? – diže visoko ruku mališan u prvoj klupi.

- Šuti, Nemanja, da čujemo Mensura.

- Ovaj... – započne Mensur – naša je otadžbina izborena u neravnopravnom ratu sa najvećom svjetskom silom i kao takva graniči s čudom.

- Lijepo si se izvukao, ali ovo je čas geografije, a ne istorije – strogo će učitelj. – Hajde, Nemanja, da čujemo.

- Naša otadžbina, dragi Bog da je čuva, graniči na sjeveru s Mađarskom, na istoku s Rumunijom i Bugarskom, na jugu s Makedonijom i Albanijom, a na zapadu sa Hrvatskom, Crnom Gorom i – tu mali Nemanja zahrači kroz nos, pa zvučno pljune u daščani pod – s Bosnom i Hercegovinom."
http://www.e-novine.com/stav/34624-Haemitska-Kraljevina-BiH.html
 
Poslednja izmena:
Da biste mogli da kreirate nove teme, trajno koristite svoje ime i ne pogađate stalno slike - kliknite ovde da se registrujete.

Top
  Blokirali ste reklame
Dragi prijatelju, nemojte da blokirate reklame - isključite Ad Blocker na Forumu, jer će tako mesto vaših susreta na Krstarici ostati besplatno za korišćenje.