Mnogo prica je zapoceto stihovima velikog pisca Meše Selimovića...i mnoge od mnogih su pisane iz ljubavi...i moja postaje jedan od mnogih, započinje istim stihom i pisana je iz ljubavi.
"Možda bi trebalo da ih mrzim, ali ne mogu, ja nemam dva srca, jedno za mržnju, drugo za ljubav"
Od trazenja smisla i odgovora moje „jedno“ srce ne vidi..zamracuje mu se....postaje sitno..samo na svijetu, nemoćno pred onim "drugim" srcem, nemoćno pred tajnama i velikim pozorisnim zastorima života...
Tek sada postajem svjesna da gdje god da pogledam vidim manje od onog što znam da bi život trebao biti. ..
Trebao biti, kazem....jer dosta toga je trebalo biti, ali su se zvijezde drugacije poigrale...karte su se na kraju drugacije slozile...
Davno sam spoznala da je život nepredvidljiv i da je upravo u tome sva njegova čar.....zato opet ponavljam Trebao biti jer život uvijek iznenadi i nas i nase srce....nekako se nasmije i nama i našim planovima...
Pokušavam shvatiti kako i zasto se u meni desila promjena kojom idem zivotu u susret, zasto opet nastavljam onim Gandijevskim pristupom koji me vise puta bacio na dno ali za koji je potrebna monogo veca snaga....sta me to opet potaklo da letim....
Gledam u citat M.S. i glavom mi prolazi misao da bih trebala sebi priznati da mozda bas ja imam dva srca, ..i da moja prica ipak nije mnoga od mnogih....
Želim mir u srcu...zar je to tako teško....Ne želim vise vagati svoje najracionalnije misli i donositi odluke koje nemaju veze sa „zdravom pameću“, boriti se sa milionima mozdanih slagalica kao da se radi o prici Agathe Christie u kojoj je glavni lik Poirot, a ne o nekoj ljubavnoj prici u kojoj bi trebalo sve biti onako kao sto zeli ono jedno srce...Ne želim prolaziti opet putem ironicnog cinika....želim samo naći mir u srcu...zar je to tako teško...
Nekad davno su mi rekli da prava ljubav sjaji poput zlata.....Ako kvalitetu zlata ispitujemo u vatri, jel to znaci da i ljubav mora proci kroz vatru da bi dokazala svoju kvalitetu i svoju vrijednost.!?
Ljubav i Mrznja....Zlato i Vatra....Dva Srca.....
O ljubavi je puno teze pisati..lakše ju je pokazivati...Tako bi trebalo biti...i to najvise iz postovanja prema njoj samoj...
Znam da je to mnogima od mnogih teško, ali teškoće su naš skriveni blagoslov. Hrapavi kamenčići koji nas pogode u srce i podijele ga na dva,tri pa čak i više dijelova, uz vjeru i upornost pretvore se u skupocjene bisere i male zlatne kamencice koji sjaje najsjajnijim svijetlom ... imamo svi te kamencice, kod nekih su jos uvijek hrapavi i bolni, a neki su uspjeli te svoje hrapave i bolne pretvoriti u one koje svijetle ...
Na nama je da se odlucimo zelimo li ono sto nas je opeklo kao vatra pretvoriti u najsjajnije zlato...ili ćemo ipak imati dva srca..jedno za mrznju a drugo za ljubav...
