Dusa

Zasto ne zelim da bude tako...po toj logici nista nije istinito i originalno...:!:

Опет ти не желиш да буде тако како јесте...:D

Проблем са оваквим мислима је што их свако може схватити на свој начин.

Ево, мени то звучи овако... Постоји један тренутак када је сазнање ново, а већ у следећем, када кренеш да га изговориш, напишеш, насликаш... шта год... више није ново... а можда је и мало измењено, дограђено...

А како си ти схватила?
 
Zasto ne zelim da bude tako...po toj logici nista nije istinito i originalno...:!:

Naravno, To je čuvena Platonova ideja o mimezisu, tj. čovekovom podražavanju prirode i uglavnom se odnosi na umetnost. Znaš, kao, čovek je mali i ništa ne shvata, nego samo kopira lepotu, a lepota onda gubi svoje odlike pošto je samo bleda kopija, tj. laž.
Ma, mrzi me da pričam o tome...
Aristotel je bolji.;
Njih dvojica napraviše celu podelu na idealizam i racionalizam, romantizam i ralizam itd.itd.
Zapravo, sve se vrti oko Platona i Aristotela i ovaj svet nije mnogo mrdnuo od postavki, koje su načinjene pre mnogo hiljada godina. Svi ostali filozofi su, manje-više, pravili varijante na istu temu. Čast malobrojnim izuzecima.
 
Paramanand, ovaj tvoj tekst je skoro identičan sa Platonovom... hm... filozofskom parabolom o muškarcima i ženama, koji nekad davno odvojeni, lutaju kako bi našli svoju idealnu polovinu. Idealistička škola, i to vrlo sofisticirana. Romantična - rekla bih.
Ali, čula - koja pripadaju telesnom, tj. materijalnom - imaju itekako važnu ulogu u odnosu muškarac-žena. Ljubav se ne rađa tako što se dve "srodne duše" (iliti soul mates) prepoznaju bez gledanja, dodirivanja ili slušanja; mora postojati makar jedna čulna komponenta da bi ljubav bila ona "prava". Ukoliko ne postoji, preostaje nam još jedno iskustvo (koje je u domenu nekog intuitivnog opažaja). Libido je moćan pokretač; ponekad je upravo on ona "iskra" koja podloži vatru, zvanu ljubav. Ne postoje srećni ljubavnici (tj. zaljubljeni) koji nisu ostvarili fizički kontakt. Nedostatak fizičkog kontakta uzrokuje čežnju, a čežnja je patnja. Potpuno je prirodno i ljudski ako čovek želi da "poseduje" telo onog koga voli, jer je ljubav interaktivno uzimanje i davanje, bez pretenzija da se nešto "poseduje".

Ne volim Platona ("kad smo u gajenju stoke izborom željenih vrsta i ukrštanjem samo najboljih primjeraka iz svake generacije mogli postići tako dobre rezultate, zar ne bi smo onda mogli primijeniti slična načela i za sparivanje ljudi?.. potomci neodobrenih brakova i bogalja ima da se izlože i ostave smrti...dijete mora da se baci, jer se takvom đetetu othranjivanje ne odobrava...najviše neka se sparuju bolji muškarci sa boljim ženama, a najređe loši sa lošima, i đeca onih prvih treba da se odgajaju, a onih drugih ne..." - Zakoni), obožavam Spinozu ("...teško onome ko bi u prolazu bacio kakvu uvredu na ovu blagorodnu i mislenu glavu. On bi, kao sve prostačke duše, bio kažnjen svojim sopstvenim prostaštvom, i svojom nesposobnošću da shvati ono što je božansko. Ovaj čovjek, sa svoga granitnog podnožja, pokazaće svim ljudima put ka sreći koju je on našao; i još u mnoga docnija vremena, obrazovani stranac, prolazeći pored ovoga mjesta, reći će u svom srcu: Možda se prava slika božija baš ođe najprije ukazala" - riječi Ernesta Renana na otvaranju spomenika Spinozi.) Nema veze sa temom, ali nijesam mogao da odolim.

Slično je Platonovoj teoriji, ali samo slično. Za post sam (zlo)upotrijebio ideju jednog indijskog mistika. Ideju u koju iskreno vjerujem, koja je "našla" svoj odgovor neđe duboko u mojoj nutrini.

Stanovišta su nam potpuno suprotna. Ja ovaj život gledam kao jedan u nizu na putu ka svom izvornom domu, ti kao jedini. Ti smatraš da je smrt kraj svega, ja da je to samo kraj fizičkog tijela, a da svijest egzistira i dalje. Ti si ateista, ja teista. Ti cilj života vidiš u dobru, toleranciji, ljubavi (ako sam dobro shvatio?), i to je ono u čemu se slažemo. Samo što ti u pojam ljubavi uključuješ i čulnu komponentu, dok ja smatram da je za istinsku, pravu ljubav tu čulnost potrebno nadići (već smo neđe govorili o takvom pojmu ljubavi, da se sada ne ponavljam) i iz tog ugla (ugla reinkarnacije i evolucije pojedine duše ka savršenstvu, božanstvenosti) sam i pisao prethodni post. Zbog toga se tu nikako ne možemo složiti.
 
Da stvarno i to iz dubine nepostojeće duše. Možda je mržnja i dokaz da duša postoji.:smile:

Умало ме данас не убедише да је мржња доказ да Ђаво постоји...:roll:
А ипак мрзимо из дубине душе... сада ми више ништа није јасно...
 
:roll: Зашто после?
Реци сада... баш ме занима...
Јел имамо више душа?

Dakle, to zapravo zvuči kao vrlo glupa fraza, ali ima u njoj prikrivene simbolike.
Pa pazi... Duša je kao bunar. Ne vidiš joj dno. Ono je u mraku, a nedostatak svetlosti se poistovećuje sa Zlom. (Mržnja je, naravno, zlo.) Dakle, što dublje zahvataš u taj bunar, to nailaziš na "mračnije" stvari: zlobu, zavist, ljubomoru, pakost(;)), pohlepu itd.
Tako da... duša mu dođe kao neka Pandorina kutija - kad je potpuno otvoriš, svašta iz nje izleti. Za razliku od Pandorine kutije, u kojoj je ostala nada, sa dušom ti se može desiti nešto gore - da ostane sasvim prazna.
Naravoučenije: ne treba čačkati po duši, ako ne poznaješ njene granice, tj. dubinu.

Je l' može?
 
Dakle, to zapravo zvuči kao vrlo glupa fraza, ali ima u njoj prikrivene simbolike.
Pa pazi... Duša je kao bunar. Ne vidiš joj dno. Ono je u mraku, a nedostatak svetlosti se poistovećuje sa Zlom. (Mržnja je, naravno, zlo.) Dakle, što dublje zahvataš u taj bunar, to nailaziš na "mračnije" stvari: zlobu, zavist, ljubomoru, pakost(;)), pohlepu itd.
Tako da... duša mu dođe kao neka Pandorina kutija - kad je potpuno otvoriš, svašta iz nje izleti. Za razliku od Pandorine kutije, u kojoj je ostala nada, sa dušom ti se može desiti nešto gore - da ostane sasvim prazna.
Naravoučenije: ne treba čačkati po duši, ako ne poznaješ njene granice, tj. dubinu.

Je l' može?

Čekaj samo da vide zagovornici duše ovo: duša=Pandorina kutija.;-)
 
Dakle, to zapravo zvuči kao vrlo glupa fraza, ali ima u njoj prikrivene simbolike.
Pa pazi... Duša je kao bunar. Ne vidiš joj dno. Ono je u mraku, a nedostatak svetlosti se poistovećuje sa Zlom. (Mržnja je, naravno, zlo.) Dakle, što dublje zahvataš u taj bunar, to nailaziš na "mračnije" stvari: zlobu, zavist, ljubomoru, pakost(;)), pohlepu itd.
Tako da... duša mu dođe kao neka Pandorina kutija - kad je potpuno otvoriš, svašta iz nje izleti. Za razliku od Pandorine kutije, u kojoj je ostala nada, sa dušom ti se može desiti nešto gore - da ostane sasvim prazna.
Naravoučenije: ne treba čačkati po duši, ako ne poznaješ njene granice, tj. dubinu.

Je l' može?

Може...:roll: али обрнуто...:D
 
Може...:roll: али обрнуто...:D

Ne može obrnuto.
Ono što je tamno, nalazi se na dubini.
Svetlost je na površini.
A ako misliš da neko krije najbolje osobine tek na kraju bunara... hm... teško, teško drugarice. Treba tu mnogo kopati, i to najčešće kopa neko kome ne pripada ta duša. Kopački posao nije isplativ - mnogo truda a mala zarada.
 
“Mrznja iz dna Duse…”

Sitne neprobudjene Duse mrze iz svojih sitnih centara telesnosti:

…Sigurnost
…Uzbudjenje
…Moc

Preko toga dolazi Love I spirala u evoluciju…za Velikodusne…

Granice Duse – haha…nema toga osim onih koje sam postavis.

Oh well…

Neke Duse mrze neke ne, neke spavaju druge su budnije…Da li iz dna Duse mrzi Dalaj lama ili bi mozda tako izgledala Ljubav u formi Coveka…ne znam o njemu…Ono sto je nekom u dubini Tamno, drugom je Svetlo…Tao symbol…iz prvog u sedmi tesko, vidi gde si, zapitaj se sta hoces a sta si navikao, zasto si ovde I kakva je tvoja Volja.

“ U konacnoj analizi postoje samo dve stvari : Ljubav I Strah. “ De Melo

Svetlo I Tama…
 
A da ti nadješ dečka?
Pa da me izlomi? Kažeš mu "jel ti bilo lepo? e sad nema više dok ne središ Ajrona"
E tako se radi kad nemaš dušu... A i bez dečka ostaneš...

:roll: И ти си душу поистоветио са емоцијама...
Имаш душу - добар си
Немаш душу - лош си

Много једноставно.. али нетачно..
 

Back
Top