- Poruka
- 89.439

Poređenje mističnih učenja u svetskim religijama pruža obilje materijala
za otkrivanje religioznih i kulturnih veza između različitih regiona Evrope,
Azije i Severne Afrike u periodu Srednjeg veka. Tako je isihazam, istočno
-hrišćanski mistični pravac široko rasprostranjen u Vizantiji, počevši od
XIV veka postao neodvojivi deo ruske pravoslavne tradicije. S druge
strane, isihazam je imao uticaj na mistične pravce u svetu islama, kojim
je Vizantija bila okružena početkom VII veka. Ovaj uticaj se jasno primećuje
u muslimanskim mističnim pokretima, kao što je sufizam (red derviša).
A zahvaljujući bliskim (mada, često neprijateljskim) kontaktima između
muslimanskih kalifata i jugo-zapadne Evrope, sufijska tradicija je uticala na
formiranje katoličkog misticizma, čiji je istaknuti predstavnik bio Franjo
Asiški (1182 – 1226). Tako je muslimanski svet odigrao svojevrsnu ulogu
„mosta“ koji povezuje dve, u to vreme prilično udaljene, grane hrišćanstva
– rusko pravoslavlje i zapadnoevropski katolicizam.
Franjevci su propovedali primat unutrašnjeg nad spoljašnjim , pa tako čak ni
krst nisu nosili, smatrajući, da on mora biti unutra. To živo podseća na izreku
Dare Šikoha, indijskog princa iz dinastije Velikih Mogula, koji je postao derviš
sufijskog reda Kadirija: „Raj je tamo gde nema hodža“, kao i na misli Nila
Sorskog, koji je smatrao da je unutrašnji život važniji od obrednih običaja.
Franjo Asiški, ruski isihazam i islamski sufizam
Naišla sam na jedan interesantan tekst o tome kako duhovnost spaja
ljude, bez obzira na to koje su religije ili nacije. Neko vreme sam razmišljala
da li da ga podelim ovde ili ne, jer može biti shvaćen pogrešno. Kao da se
ide u tom pravcu da se sve religije stope u jednu. A to nije tako.
Gledajući iz ugla duhovnosti, nije važno kakav je put neko odabrao.
Ohrabrenje je samo to što ima još ljudi koji su na putu.
Dok kada je se radi o religiji, obeshrabrujuće je i zabrinjavajuće to što ima
onih koji su druge religije.