Izbjegla sam religioznu prevaru
Sjećam se prvog ”čuda“ koje sam vidjela. Bila sam stara šest i pol godina. Bila sam s majkom na sastanku Pentekostalaca u jednoj kući. Propovjednik je pjevao i dobio je duh, onako kako to Pentekostalci čine kad pjevaju. Bila je zima i nasred prostorije je bila velika okrugla peć. Vidjela sam ga kako stavlja ruku u peć, i dalje pjevajući i pomalo povikujući, i kako uzima veliki užareni komad ugljena. Držao ga je u rukama, nosio ga po prostoriji i ispuštao one male pobjedničke povike i pjevao. Za sve to vrijeme drugi su pjevali i uzvikivali i plesali oko njega. Nakon sastanka svi su gledali u njegove ruke da bi vidjeli da li su spržene. Na njima nije bilo ni mrlje! Jedan gostujući propovjednik dobio je duh i iz kutije izvukao jednu veliku zvečarku koju je donio sa sobom. Omotao ju je oko ruke i vikao. Ja sam bila iza njega na podiju zajedno s pjevačima i sjećam se kako mu je krv počela curiti između prstiju. Zatim je propovjednik kojeg sam godinama ranije vidjela kako drži žeravicu dobio duh, prišao, uzeo zmiju iz ruke drugog propovjednika i stavio je natrag u kutiju. Ali, čovjeku koji je ujeden nije pozlilo. Sjećam se, međutim, da je troje ljudi koje sam poznavala, a koje je ujela zmija, umrlo. Jedan od njih bio je i moj poočim. Kad sam imala 19 godina udala sam se za jednog mladog čovjeka koji je tvrdio da je spašen. Ali, on nije bio uvjereni Pentekostalac. Vidjela sam ga jednom kako drži zmije, ali nije imao duh koji je bio u skladu s mojim. Jedno vrijeme je bio dobar Pentekostalac, a zatim je prekinuo, počeo pušiti i činiti druge stvari u koje nismo vjerovali. Međutim, ta stvar s duhovima me uznemirila. Kad su Pentekostalci dobili duh, duhovi nisu uvijek bili isti. Neki su bili jači, a neki nisu bili usklađeni, a neki su se čak sukobili s drugima. Nikad to nisam mogla razumjeti. Zato sam se pitala zašto ima toliko različitih duhova. Sjećam se da sam se sve vrijeme dok sam bila Pentekostalka molila: ”Ovo je jedina vjera za koju znam, Bože, da bi mogla biti ispravna. Ali, ako ti ne služim na način koji se tebi dopada, Bože, želim da to znam. Ako ovo nije prava religija, molim te pokaži mi koja jest“. Mnogo puta sam se ovako molila.
Dok sam još bila u prvom braku po prvi puta sam vidjela časopise Kulu stražaru i Probudi se! Godine 1962. preselili smo u Cincinnati i Jehovini svjedoci su došli na naša vrata. Moj suprug je volio s njima razgovarati, ali ja nisam. Kad su došli, ja bih ostala u kuhinji. Moj se suprug pretplatio na časopise, iako ih nikad nije čitao. Ali, ja sam ih čitala. Znala sam da ne bih trebala, osjećala sam se krivom kad sam ih čitala, ali nisam mogla podnijeti da nešto stoji a da se ne pročita. Bacila bih čak časopise u smeće, a kasnije sam ih izvadila i pročitala! Čitala sam u Kuli stražari i Probudi se! o planeti Zemlji koja će trajati zauvijek — o zemaljskom raju koji će biti ispunjen pravednim ljudima. To je bilo nešto najbolje što sam ikada čula. To me se jako dojmilo, jer mi Pentekostalci nismo vjerovali to u vezi Zemlje. Sjećam se kako sam čitala o rajskoj Zemlji koja će biti zauvijek nastanjena, i mislila sam: ’To nije točno!‘ Ali, voljela sam to čitati. U meni se odvijala prava borba. Molila sam se. Konačno sam zamolila supruga da prestane uzimati časopise, i on je to učinio. Moj se suprug spetljao s nekom drugom ženom, pa smo se nakon sedam godina braka razveli. Sa svoja dva sina preselila sam kod Olene, jedne dugogodišnje prijateljice koja se udala za mog ujaka. Ona je bila izvrsna pjevačica, pa smo zajedno odlazile na sastanke Pentekostalaca i pjevale u raznim crkvama. Olene je bila kćerka propovjednika koji je držao žeravicu. Dvaput sam bila ”izliječena“. Prvi puta je to bilo onda kad sam imala pobačaj i krvarila. Unatoč tome, otišla sam na sastanak Pentekostalaca. Bila sam toliko slaba da sam se bojala da ću morati otići. Zatim sam začula kako su Olene i njen otac počeli pjevati. Dobili su duh. Uhvatili su se jedno drugome za ramena. Prišli su mi i položili ruke na mene. Odmah sam ostala bez svijesti. Kad sam došla k sebi, osjećala sam se dobro! Krvarenje je prestalo! Drugi puta je to bilo kad sam imala oboljenje desni. Od svoje 15. godine nosila sam protezu. Sada tri mjeseca nisam nosila zube i jela sam samo tekuću hranu. Postala sam očajna i otišla kod liječnika. Pogledao mi je usta i rekao: ”Vi ne trebate mene, nego zubnog kirurga“. Rekao je da se bolest zove papilomatoza i preporučio mi zubara. Nikada nisam otišla. Olene i ja otišle smo u crkvu u Kentuckyju. Kasnije te večeri ja sam pjevala i bila vrlo duboko u duhu. Olene je položila na mene ruke, izgubila sam svijest i pala na pod. Kad sam došla k svijesti, ispljunula sam kao komadiće suhog, sažvakanog mesa. ’Kad sam došla kući, mogla sam staviti svoju protezu. Otada više nikad nisam imala s tim problema. Olene je mnogo čitala Bibliju. Ubrzo nakon što sam se kod nje preselila, pozvala me u sobu gdje je čitala. Imala je jedno pitanje. Pročitala je Propovjednika 1:4: ”Naraštaj jedan odlazi i drugi dolazi, a zemlja stoji u vijek“. Zatim je rekla: ”Objasni mi taj citat. Mi to ne vjerujemo. O čemu onda govori!?“ Jako sam se uznemirila. ”Želim znati“, rekla je, ”zašto si toliko uznemirena u vezi ovog citata. To je citat iz Biblije i mi moramo znati što to znači?“ Ja sam objasnila: ”Čitala sam o tome u Kuli stražari i Probudi se! i nisam htjela da znaš da sam čitala te časopise koje izdaju Jehovini svjedoci“. Odmah je htjela ići u potragu za Jehovinim svjedocima. ”Bez brige“, rekla sam. ”Ako budemo ovdje duže živjeli, oni će doći na naša vrata. Oni te uvijek pronađu“. Kad sam dva tjedna kasnije došla s posla, čekala me na vratima, sva nasmijana. ”Pogodi tko je bio ovdje danas?“ Nisam imala pojma. ”Jehovini svjedoci. Ugovorila sam biblijski studij za nas obje!“ Ostala sam bez riječi. Ja nisam htjela s njima proučavati. Bojala sam ih se. Ali, proučavali smo. Pozvali su nas na sastanke. Olene nije voljela tamo ići, ali ja jesam. Tada je moj najstariji sin imao oko tri godine, i mi smo išli u Kraljevsku dvoranu. U to vrijeme dovršili smo na biblijskom studiju knjigu Istina, pa smo i Olene i ja shvatile da je Penetekostalna crkva neispravna. No, Olene je prekinula studij, pa sam isto učinila i ja. To je bilo 1972. godine. Godine 1974. Olene mi je telefonirala — tada više nismo skupa živjele. Upitala me da li bih se htjela udati za njenog oca — čovjeka koji je držao žeravicu kad sam ja imala šest i pol godina. Moj brak s prvim mužem bio je okončan prije sedam godina, pa sam se u januaru 1975. udala za Oleninog oca. On je živio u Kentuckyju, u blizini one iste Pentekostalne crkve u koju sam odlazila kao dijete. Kad sam se udala za njega, rekla sam mu da se više nikada neću vratiti Pentekostalcima i da ću, ako ikada opet budem u nekoj religiji, biti s Jehovinim svjedocima. On se složio s tim. Ali, tek smo bili nekoliko mjeseci u braku kad je počeo tražiti od mene da idem s njim na sastanke u Pentekostalnu crkvu. Jednom sam otišla. Nisam mogla ostati sjediti do kraja. Demona je bilo posvuda! U to vrijeme sam naučila da Sotona, njegovi demoni i njegovi sluge ovdje na Zemlji mogu činiti znakove i čuda i da je kršćansko ratovanje protiv takvih demonskih sila na nebeskim položajima. Isto tako, naučila sam da su čudesni darovi rane kršćanske crkve bili u tu svrhu da je se učvrsti u njenom začetku, i da su kasnije, odlaskom apostola, takvi darovi trebali prestati. Naprimjer, obzirom na dar govorenja jezicima, pisano je: ”Jezici? Oni će umuknuti“. Ljubav, vjera i nada sada su glavna uporišta zrele kršćanske crkve.
Moj suprug je pokušao nagovoriti me da ponovo idem kod Pentekostalaca i zajedno s njim pjevam i sviram gitaru. Umjesto toga, ja sam ponovo počela odlaziti u Kraljevsku dvoranu. Kad bi on nakon vikenda tokom kojeg je propovijedao po Pentekostalnim crkvama došao kući, bacio bi lisnicu punu novaca dobivenog od priloga koje su Pentekostalci skupili za njega. Smijao se što su mu ljudi dali sav taj novac, a nije ništa učinio da ga zaradi. Konačno je i moj mlađi sin išao na sastanke sa mnom i postao djelotvorni Svjedok. Moj suprug se veoma uznemirio kad bih ja došla kasno kući sa sastanaka. Jedne sam večeri došla kući oko deset sati i suprug me zaključao van kuće. Moj sin i ja morali smo provesti noć u automobilu. To se dogodilo nekoliko puta. On je u svom automobilu nosio pištolj, i kad me pronašao da čitam ili proučavam otišao je po svoj pištolj i četiri ili pet puta opalio ispod moje stolice. Kad sam u vrt nosila piće, on bi pucao u boce. Nije me htio ubiti, samo me htio izludjeti. Ali, ja sam se molila Jehovi i ostala mirna, a to je njega izludilo. Jednog dana kad sam se spremala za sastanak, on me upitao: ”Zar ćeš zaista postati Jehovin svjedok? Zar ćeš stvarno lunjati okolo od vrata do vrata i propovijedati?“ A ja sam rekla: ”Da, hoću“. ”Pa“, rekao je, ”onda ti dajem dva tjedna da odeš iz ove kuće“. Tako smo moj sin i ja preselili. Preselili smo u jednu malu kuću u kojoj nitko nije godinama živio. Bili smo bez tekuće vode, s vrlo malo namještaja, i bez novaca. Ali, bilo je tako lijepo imati slobodu i odlaziti na sastanke bez brige da li ćeš biti zaključan van ili u kući, te biti u mogućnosti služiti Jehovi propovijedajući od vrata do vrata. Kad god sam na vratima naišla na Pentekostalce, osjetila sam prisustvo demona. Tada bih rekla: ”Jehova, ja znam da si ti jači od demona. Ja znam da imaš moć pomoći mi, i trebam tvoju pomoć. Potreban mi je tvoj sveti duh da se mogu s ovim nositi“. I on mi je uvijek pomogao. Krštena sam u septembru 1976. Moj sin je kršten u julu 1977. Moja sestra je predani Svjedok. Moja majka je proučavala i počela propovijedati od vrata do vrata. Dakle, imam mnogo ohrabrenja od strane svoje obitelji i mnogo pomoći od Jehove i njegovog naroda. Jehova je bio toliko strpljiv sa mnom. Neka bude isto tako strpljiv s milijunima drugih koje ”dobrota Božja na pokajanje vodi“. (Ispričala Ireta Clemons)
