Duhovni genocid — „Hrvatska pravoslavna crkva“

  • Začetnik teme Začetnik teme Neno
  • Datum pokretanja Datum pokretanja

Neno

Buduća legenda
Poruka
27.338
1764941387363.png
Prvo pominjanje Hrvatske pravoslavne crkve nalazi se u političko projektu Eugena Kvaternika iz 1861. godine, koji je, u duhu tadašnjeg hrvatskog nacionalnog preporoda, predlagao osnivanje posebnog pravoslavnog sinoda ili čak patrijarhata za „hrvatske pravoslavce“. Ta ideja nije bila teološka nego čisto politička: trebalo je stvoriti verski instrument kojim bi se pravoslavno stanovništvo na teritoriji buduće hrvatske države odvojilo ostatka Srba, kroz ideju resrbizacije. Jedan dio Srba odvojiti duhovno, zatim od njih stvoriti poseban narod hrvatizacijom.
Taj prvi nacrt ostao je mrtvo slovo na papiru sve do 1941. godine, kada je, nakon sloma Kraljevine Jugoslavije i uspostavljanja Nezavisne Države Hrvatske, Ante Pavelić odlučio da ga oživi, ali ovoga puta u krvavom kontekstu genocida nad Srbima. Osnivanje tzv. Hrvatske pravoslavne crkve je pokušaj činjenja duhovnog genocida nad Srbima.

Već u prvim mesecima NDH doneseni su zakoni kojima se ukida naziv „Srpska pravoslavna vera“ i vraća stari austrougarski termin „grčko-istočna vera“, čime se Srbima oduzima ne samo nacionalni već i verski identitet. Istovremeno je započela masovna kampanja prisilnog pokatoličavanja: stotine hiljada Srba primorane su da potpisuju „prelaz“ na rimokatoličanstvo, dok su oni koji su odbijali slati u logore ili likvidirani na najsvirepije načine.

Međutim, već početkom 1942. postalo je jasno čak i Nemcima da taj teror ne donosi željene rezultate, naprotiv, izazivao je sve jači srpski ustanak. Otpor okupatoru koji pokušava da ubije i dušu i tijelo je jednostavno bio u srpskom DNK. Berlin je zatražio od Pavelića da ublaži represiju, pa je ustaški poglavnik, pod pritiskom, odlučio da primeni stari Kvaternikov recept: osnovati „Hrvatsku pravoslavnu crkvu“ koja će, bar prividno, pokazati svetu da u NDH nema progona pravoslavaca, već da oni imaju svoju „nacionalnu“ crkvu. Ovo se uklapalo i u pokušaj da trećinu pobiju, trećinu pokatoliče. Bio je ovo pokušaj stvaranja svojevrsne unije pod upravom NDH. Ukazom od 3. aprila 1942, a zvanično proglašenjem 7. aprila iste godine, HPC je stvorena kao čista državna ustanova. Za njenog čelnika izabran je Geromogen (Grigorij Ivanovič Maksimovič), osamdesetogodišnji ruski emigrantski monah, bivši katerinslavski arhiepiskop, koji je u Jugoslaviji živeo u manastiru Hopovo. Bio je udovac sa šestero dece, što samo po sebi pokazuje koliko je odabir bio dalek od pravoslavnih kanonskih normi. Ustoličen je u crkvi Svetog Preobraženja u Zagrebu pod titulom „mitropolit zagrebački i cele Hrvatske“. Osnovane su i tri eparhije: brodska, sarajevska i petrovačka, a sveštenstvo je regrutovano uglavnom iz beloruske i ruske emigracije te iz redova moralno i kanonski kompromitovanih bivših srpskih sveštenika. Svi su imali status državnih činovnika i primanja iz ustaškog budžeta.

Ustav HPC, koji je 5. juna 1942. objavljen u Narodnim novinama, napisao je Miloš Oberknežević, bivši činovnik Srpske Patrijaršije, po neposrednom Pavelićevom nalogu. Taj dokument je gotovo doslovno prepisan Ustav SPC iz 1931, s jedinim bitnim izmenama: uklonjeni su svi „srbizmi“, uvedeni hrvatski termini (nadžupnik umesto arhijerejskog namjesnika, župnik umesto paroha itd.), a cela struktura potčinjena poglavniku. Patrijarha (kasnije mitropolita) birao je izborni sabor koji saziva lično Pavelić; od tri predložena kandidata Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja biralo je jednog, a poglavnik ga imenovao. Svi crkveni pečati morali su nositi natpis „Nezavisna Država Hrvatska“. Imovina je prešla pod državnu kontrolu, što je jako bitno i za današnji pokušaj oživljavanja ovakve duhovno nakaradne tvorevine. Sveštenici su bili obavezni da u propovedima veličaju ustaški pokret i poglavnika. Časopis Hrvatska Pravoslavna Crkva, čiji je glavni urednik bio Savić Marković Štedimlija, bio je čista ustaška propagandna tribina. S teološke tačke gledišta, HPC nije ispunjavala ni jedan jedini uslov za postojanje pravoslavne crkve. Nije bila autokefalna niti autonomna, nije imala saglasnost nijedne kanonske pomesne crkve, nije imala tomos, nije imala apostolsko prejemstvo u smislu slobodnog izbora jerarhije. Bila je čista šizma pod patronatom države koja je u isto vreme ubijala stotine hiljada pravoslavnih hrišćana. Ključnu ulogu u organizaciji odigrao je Miloš Oberknežević, bivši činovnik SPC, koji je po Pavelićevom nalogu sastavio ustav HPC – u suštini prepisan i prilagođen ustav SPC iz 1931. godine, očišćen od „srbizama“ i potpuno podređen državnoj kontroli.Ustav HPC, objavljen 5. juna 1942. u Narodnim novinama, bio je jasan pokazatelj da se ne radi o crkvi u kanonskom smislu, već o državnoj ustanovi. Svi pečati morali su nositi natpis „Nezavisna Država Hrvatska“, patrijarha (kada se bude birao) birao bi izborni sabor koji saziva lično Poglavnik, a konačnu reč davalo je Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja. Članom 2. proglašeno je dostojanstvo patrijaršije – iako nijedna pomesna crkva na svetu to nije priznala, niti je postojao tomos o autokefaliji. HPC je bila klasična državna crkva, ali u najgorem mogućem smislu – potpuno lišena elementarne autonomije, instrument ustaške politike asimilacije i uništenja srpskog pravoslavnog identiteta.


Germogen je bio jedini episkop, ruski emigrant bez ikakve veze sa lokalnim pravoslavnim narodom i nikada prihvaćen od strane Srba koji su stradali, ali vjeru izdali nisu. Njegovo rukopoloženje novih episkopa (kada je i do njega došlo) obavljeno je bez ikakvog sabora i bez saglasnosti bilo koje Pomjesne Crkve. Sve to čini HPC ne samo nekanonskom nego i jeretičkom tvorevinom u očima vaseljenskog pravoslavlja.Nestala je 1945. zajedno sa NDH. Germogen je uhvaćen i streljan od partizana u leto 1945. Ostali „sveštenici“ rasuli su se po svetu ili završili na saslušanjima.

Međutim, duh te tvorevine nije nestao. Nakon proglašenja nezavisnosti Republike Hrvatske 1991, ponovo se javljaju inicijative za „obnovu“ HPC. Prvi i najuporniji bio je Ivo Matanović, rimokatolik iz Zadra, koji je 2010. najavio osnivanje „hrvatske pravoslavne zajednice“ za „pravoslavne Hrvate koji ne žele da se poistovećuju sa Srbima“. Prvi logotip te organizacije sadržao je kartu NDH. Za „sveštenika“ doveli su Bugarina Aleksandra Ivanova, koji je 2013. došao u Zadar. Nakon par godina saradnje, razišli su se kada je Ivanov najavio prelazak pod Rim. Tada se pojavljuje paralelna grupa koju vodi Andrija Škulić – Bonifacije.
Prema popisu iz 2011, u Hrvatskoj je 16.647 osoba izjasnilo se kao „Hrvati pravoslavne vere“. Taj broj je očigledno sistematski preuveličan, jer je u isto vreme trajao proces pohrvaćivanja preostalih Srba, posebno u urbanim sredinama. Od 2017. ova grupa pokušava da se registruje kao verska zajednica. Ministarstvo je dva puta odbilo zahtev, Upravni sud je potvrdio odbijanje, ali je Visoki upravni sud 2023. vratio predmet na ponovno odlučivanje, gde je ponovo odbijen. Iza cele priče stoje stari ustaški krugovi u dijaspori i vampirizacija ustaštva u novom ruhu. Australsko-hrvatski kongres otvoreno lobira kod Plenkovića za registraciju „HPC“. U njihovom pismu od aprila 2023. kaže se da je to „pravo hrvatskog naroda na sopstvenu pravoslavnu crkvu“.
Isti ti krugovi koji slave Pavelića sada traže da država Hrvatska ozvaniči crkvu koja je stvorena u genocidu. Suština je, međutim, uvek ista: pokušaj da se pravoslavlje instrumentalizuje u funkciji hrvatskog nacionalnog projekta i da se Srbima u Hrvatskoj oduzme poslednji identitetski oslonac, a to je njihova Crkva. Kanonski gledano, Hrvatska pravoslavna crkva nikada nije postojala niti može postojati bez saglasnosti vaseljenskog pravoslavlja. Politički gledano, ona je uvek bila i ostaje, projekat desrbizacije i asimilacije, danas možda manje krvav, ali ne manje uporan. Dok god postoji želja da se pravoslavlje odvoji od srpstva na teritoriji gde Srbi vekovima žive, dotle će se rađati različite varijante „hrvatskog pravoslavlja“. Svaki pokušaj ubijanja duše Srba je kao i u vremena NDH vezan i sa pokušajem oduzimanja imovine ktitorima, manastirima mnogostradalne Srpske Pravoslavne Crkve koja je krvlju svojih episkopa, sveštenika i naroda dokazala da je kroz Golgotu prošla svedočeći Gospoda.

Nebojša Lazić, teolog
 
Zbog čeg bi to bio genocid? Zašto Hrvatska ne bi imala svoju pravoslavnu crkvu, na stranu Pavelićeve manipulacije. Mislim, danas.
To ima niz zemalja, pa zašto ne bi i RH?
Mogla bi da ima dovoljan broj pravoslavnih vernika koji nisu duhovno pripadnici SPC. No, nerma ih jer je "definicija" pripadnika hrvatskog naroda da je verskom ubedjenju rimokatolik a ne pravoslavac, musliman ili protestant. Pa tako se svi gradjani Hrvatske koji se izjasnjavaju da su pravoslavci izjasnjavaju i da su pripadnici srpske narodnosti (posto vise nisu konstituitivni narod u HR), sem malog broja koji se izjasnjavaju da su Crnogorci.
Te bi politicko organizovanje HPC bilo isto kao i ustaski pokusaj da nasilnim putem pripadnike jednog naroda presaltuju u drugi. Jer, logicno, ko bi bili pripadnici hrvatske pravoslavne crkve? Ne Srbi, ne Crnogorci, ne Makedonci nego Hrvati, cak iako su rodjeni i krsteni kao Srbi, Crnogorci, Makedonci.
Mo, da se ne lazemo, ta crkva nije pravljena zarad rseavanje pitanja Crnogoraca i Makedonaca, pravljena je ad se resi srpsko pitanje, bar onih S4rba koji su izbegli Jasenovce i proterivanje.
 
Može Hrvatska imat pravoslavnu crkvu,ako ćeš ti postat pravoslavac i ostale Hrvate prevest na pravoslavlje.
Ne vidim razloga zašto nebi postojala HPC...nije pravoslavlje ekskluzivno pravo jednog naroda niti postoji znak jednakosti između etničke pripadnosti i religije/vjere.
U Poljskoj koja je jedna od "najkatoličkijih" država postoji i djeluje Poljska Pravoslavna Crkva..koja je autokefalna. Razlog zbog čega se KC u Hrvatskoj kao i SPC rukama i nogama odupiru i bore protiv uspostave HPC..jest strah od gubitka vjernika.
 
U Poljskoj koja je jedna od "najkatoličkijih" država postoji i djeluje Poljska Pravoslavna Crkva
Poljska pravoslavna crkva je nastala 1924. kada je Poljska bila pomaknuta udesno, ka istoku, a bez današnjeg zapada. I u tim granicama je bilo puno pravoslavaca.

Razlog zbog čega se KC u Hrvatskoj kao i SPC rukama i nogama odupiru i bore protiv uspostave HPC..jest strah od gubitka vjernika.
Obične gluposti. Niko se ne bori protiv nikoga, niti to mogu. Sama Hrvatska nije registrovala današnju HPC ni kao vjersku zajednicu, iako je recimo u registru uvedeno nekoliko pravoslavnih crkava pored srpske, kao makedonska i bugarska (sa sve njihovim crkvenim objektima).
 
Ne vidim razloga zašto nebi postojala HPC...nije pravoslavlje ekskluzivno pravo jednog naroda niti postoji znak jednakosti između etničke pripadnosti i religije/vjere.
U Poljskoj koja je jedna od "najkatoličkijih" država postoji i djeluje Poljska Pravoslavna Crkva..koja je autokefalna. Razlog zbog čega se KC u Hrvatskoj kao i SPC rukama i nogama odupiru i bore protiv uspostave HPC..jest strah od gubitka vjernika.
Eto ti prilike da postaneš pravoslavac i Hrvati generalno.Samo se morate odreć pape i Vatikana.
 
Pogledajte prilog 1828282
Prvo pominjanje Hrvatske pravoslavne crkve nalazi se u političko projektu Eugena Kvaternika iz 1861. godine, koji je, u duhu tadašnjeg hrvatskog nacionalnog preporoda, predlagao osnivanje posebnog pravoslavnog sinoda ili čak patrijarhata za „hrvatske pravoslavce“. Ta ideja nije bila teološka nego čisto politička: trebalo je stvoriti verski instrument kojim bi se pravoslavno stanovništvo na teritoriji buduće hrvatske države odvojilo ostatka Srba, kroz ideju resrbizacije. Jedan dio Srba odvojiti duhovno, zatim od njih stvoriti poseban narod hrvatizacijom.
Taj prvi nacrt ostao je mrtvo slovo na papiru sve do 1941. godine, kada je, nakon sloma Kraljevine Jugoslavije i uspostavljanja Nezavisne Države Hrvatske, Ante Pavelić odlučio da ga oživi, ali ovoga puta u krvavom kontekstu genocida nad Srbima. Osnivanje tzv. Hrvatske pravoslavne crkve je pokušaj činjenja duhovnog genocida nad Srbima.

Već u prvim mesecima NDH doneseni su zakoni kojima se ukida naziv „Srpska pravoslavna vera“ i vraća stari austrougarski termin „grčko-istočna vera“, čime se Srbima oduzima ne samo nacionalni već i verski identitet. Istovremeno je započela masovna kampanja prisilnog pokatoličavanja: stotine hiljada Srba primorane su da potpisuju „prelaz“ na rimokatoličanstvo, dok su oni koji su odbijali slati u logore ili likvidirani na najsvirepije načine.

Međutim, već početkom 1942. postalo je jasno čak i Nemcima da taj teror ne donosi željene rezultate, naprotiv, izazivao je sve jači srpski ustanak. Otpor okupatoru koji pokušava da ubije i dušu i tijelo je jednostavno bio u srpskom DNK. Berlin je zatražio od Pavelića da ublaži represiju, pa je ustaški poglavnik, pod pritiskom, odlučio da primeni stari Kvaternikov recept: osnovati „Hrvatsku pravoslavnu crkvu“ koja će, bar prividno, pokazati svetu da u NDH nema progona pravoslavaca, već da oni imaju svoju „nacionalnu“ crkvu. Ovo se uklapalo i u pokušaj da trećinu pobiju, trećinu pokatoliče. Bio je ovo pokušaj stvaranja svojevrsne unije pod upravom NDH. Ukazom od 3. aprila 1942, a zvanično proglašenjem 7. aprila iste godine, HPC je stvorena kao čista državna ustanova. Za njenog čelnika izabran je Geromogen (Grigorij Ivanovič Maksimovič), osamdesetogodišnji ruski emigrantski monah, bivši katerinslavski arhiepiskop, koji je u Jugoslaviji živeo u manastiru Hopovo. Bio je udovac sa šestero dece, što samo po sebi pokazuje koliko je odabir bio dalek od pravoslavnih kanonskih normi. Ustoličen je u crkvi Svetog Preobraženja u Zagrebu pod titulom „mitropolit zagrebački i cele Hrvatske“. Osnovane su i tri eparhije: brodska, sarajevska i petrovačka, a sveštenstvo je regrutovano uglavnom iz beloruske i ruske emigracije te iz redova moralno i kanonski kompromitovanih bivših srpskih sveštenika. Svi su imali status državnih činovnika i primanja iz ustaškog budžeta.

Ustav HPC, koji je 5. juna 1942. objavljen u Narodnim novinama, napisao je Miloš Oberknežević, bivši činovnik Srpske Patrijaršije, po neposrednom Pavelićevom nalogu. Taj dokument je gotovo doslovno prepisan Ustav SPC iz 1931, s jedinim bitnim izmenama: uklonjeni su svi „srbizmi“, uvedeni hrvatski termini (nadžupnik umesto arhijerejskog namjesnika, župnik umesto paroha itd.), a cela struktura potčinjena poglavniku. Patrijarha (kasnije mitropolita) birao je izborni sabor koji saziva lično Pavelić; od tri predložena kandidata Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja biralo je jednog, a poglavnik ga imenovao. Svi crkveni pečati morali su nositi natpis „Nezavisna Država Hrvatska“. Imovina je prešla pod državnu kontrolu, što je jako bitno i za današnji pokušaj oživljavanja ovakve duhovno nakaradne tvorevine. Sveštenici su bili obavezni da u propovedima veličaju ustaški pokret i poglavnika. Časopis Hrvatska Pravoslavna Crkva, čiji je glavni urednik bio Savić Marković Štedimlija, bio je čista ustaška propagandna tribina. S teološke tačke gledišta, HPC nije ispunjavala ni jedan jedini uslov za postojanje pravoslavne crkve. Nije bila autokefalna niti autonomna, nije imala saglasnost nijedne kanonske pomesne crkve, nije imala tomos, nije imala apostolsko prejemstvo u smislu slobodnog izbora jerarhije. Bila je čista šizma pod patronatom države koja je u isto vreme ubijala stotine hiljada pravoslavnih hrišćana. Ključnu ulogu u organizaciji odigrao je Miloš Oberknežević, bivši činovnik SPC, koji je po Pavelićevom nalogu sastavio ustav HPC – u suštini prepisan i prilagođen ustav SPC iz 1931. godine, očišćen od „srbizama“ i potpuno podređen državnoj kontroli.Ustav HPC, objavljen 5. juna 1942. u Narodnim novinama, bio je jasan pokazatelj da se ne radi o crkvi u kanonskom smislu, već o državnoj ustanovi. Svi pečati morali su nositi natpis „Nezavisna Država Hrvatska“, patrijarha (kada se bude birao) birao bi izborni sabor koji saziva lično Poglavnik, a konačnu reč davalo je Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja. Članom 2. proglašeno je dostojanstvo patrijaršije – iako nijedna pomesna crkva na svetu to nije priznala, niti je postojao tomos o autokefaliji. HPC je bila klasična državna crkva, ali u najgorem mogućem smislu – potpuno lišena elementarne autonomije, instrument ustaške politike asimilacije i uništenja srpskog pravoslavnog identiteta.


Germogen je bio jedini episkop, ruski emigrant bez ikakve veze sa lokalnim pravoslavnim narodom i nikada prihvaćen od strane Srba koji su stradali, ali vjeru izdali nisu. Njegovo rukopoloženje novih episkopa (kada je i do njega došlo) obavljeno je bez ikakvog sabora i bez saglasnosti bilo koje Pomjesne Crkve. Sve to čini HPC ne samo nekanonskom nego i jeretičkom tvorevinom u očima vaseljenskog pravoslavlja.Nestala je 1945. zajedno sa NDH. Germogen je uhvaćen i streljan od partizana u leto 1945. Ostali „sveštenici“ rasuli su se po svetu ili završili na saslušanjima.

Međutim, duh te tvorevine nije nestao. Nakon proglašenja nezavisnosti Republike Hrvatske 1991, ponovo se javljaju inicijative za „obnovu“ HPC. Prvi i najuporniji bio je Ivo Matanović, rimokatolik iz Zadra, koji je 2010. najavio osnivanje „hrvatske pravoslavne zajednice“ za „pravoslavne Hrvate koji ne žele da se poistovećuju sa Srbima“. Prvi logotip te organizacije sadržao je kartu NDH. Za „sveštenika“ doveli su Bugarina Aleksandra Ivanova, koji je 2013. došao u Zadar. Nakon par godina saradnje, razišli su se kada je Ivanov najavio prelazak pod Rim. Tada se pojavljuje paralelna grupa koju vodi Andrija Škulić – Bonifacije.
Prema popisu iz 2011, u Hrvatskoj je 16.647 osoba izjasnilo se kao „Hrvati pravoslavne vere“. Taj broj je očigledno sistematski preuveličan, jer je u isto vreme trajao proces pohrvaćivanja preostalih Srba, posebno u urbanim sredinama. Od 2017. ova grupa pokušava da se registruje kao verska zajednica. Ministarstvo je dva puta odbilo zahtev, Upravni sud je potvrdio odbijanje, ali je Visoki upravni sud 2023. vratio predmet na ponovno odlučivanje, gde je ponovo odbijen. Iza cele priče stoje stari ustaški krugovi u dijaspori i vampirizacija ustaštva u novom ruhu. Australsko-hrvatski kongres otvoreno lobira kod Plenkovića za registraciju „HPC“. U njihovom pismu od aprila 2023. kaže se da je to „pravo hrvatskog naroda na sopstvenu pravoslavnu crkvu“.
Isti ti krugovi koji slave Pavelića sada traže da država Hrvatska ozvaniči crkvu koja je stvorena u genocidu. Suština je, međutim, uvek ista: pokušaj da se pravoslavlje instrumentalizuje u funkciji hrvatskog nacionalnog projekta i da se Srbima u Hrvatskoj oduzme poslednji identitetski oslonac, a to je njihova Crkva. Kanonski gledano, Hrvatska pravoslavna crkva nikada nije postojala niti može postojati bez saglasnosti vaseljenskog pravoslavlja. Politički gledano, ona je uvek bila i ostaje, projekat desrbizacije i asimilacije, danas možda manje krvav, ali ne manje uporan. Dok god postoji želja da se pravoslavlje odvoji od srpstva na teritoriji gde Srbi vekovima žive, dotle će se rađati različite varijante „hrvatskog pravoslavlja“. Svaki pokušaj ubijanja duše Srba je kao i u vremena NDH vezan i sa pokušajem oduzimanja imovine ktitorima, manastirima mnogostradalne Srpske Pravoslavne Crkve koja je krvlju svojih episkopa, sveštenika i naroda dokazala da je kroz Golgotu prošla svedočeći Gospoda.

Nebojša Lazić, teolog
Etnocid kao nastavak genocida.
 
Zapravo su glagoljaši bili veoma bliski pravoslavlju,ali ih rimska nadbiskupija nalo milom, malo silom latinizira. Ova Hpc je verovatno namenjena Srbima. Stari oprobani sistem kako preveriti jedan deo naroda i okrenuti ga na braću. To su radili i austrijci i Nemci i latini, i Turci.
Za ustanoviti crkvu nije dovoljna prijava na poreznoj upravi. Postoji postupak , pa srećno vam bilo
 
Zapravo su glagoljaši bili veoma bliski pravoslavlju,ali ih rimska nadbiskupija nalo milom, malo silom latinizira. Ova Hpc je verovatno namenjena Srbima. Stari oprobani sistem kako preveriti jedan deo naroda i okrenuti ga na braću. To su radili i austrijci i Nemci i latini, i Turci.
Za ustanoviti crkvu nije dovoljna prijava na poreznoj upravi. Postoji postupak , pa srećno vam bilo
Bili smo bliski istočnoj (Bizantskoj) crkvi u počecima jer su oni uz Rim također želili priko crkve proširit svoj utjecaj na ovo područje da ne govorim kako su i glagoljica i ćirlica došli od tamo priko Ćirila i Metoda. Tako da od njihovog utjecaja nismo mogli pobić, al toj bilo u vrime našeg pokrštavanja u 8./9.st. dakle par stoljeća prije podjele na katolike i pravoslavce.

A naši prvi poznati natpisi ili bolje reć tekstovi na glagoljici u kojima se može vidit kojoj od dvi crkve hrvatski glagoljaši pripadaju ili naginju uglvnom je sve vezano za RKC.
 
Poljska pravoslavna crkva je nastala 1924. kada je Poljska bila pomaknuta udesno,
то је део Руске цркве, још од 19. века то је био део Кијевске Митрополије, даби 1918. добили аутониномни статус од стране Московског Митрополита Тихона данас имају аутокефалност коју им је противно канонима дао Фанар али ништа чудно од Патријарха на Фанару од тад до дан данас
 
то је део Руске цркве, још од 19. века то је био део Кијевске Митрополије, даби 1918. добили аутониномни статус од стране Московског Митрополита Тихона данас имају аутокефалност коју им је противно канонима дао Фанар али ништа чудно од Патријарха на Фанару од тад до дан данас
I SPC je na jednak način dobila autokefalnost
 

Back
Top