Ja sam imao nekog profesora Istorije koga je bilo teško slušati....govorio je depresivno,onespokojavajuće, gasio je nadu u bolje sutra, pominjao je razloge propasti Rimskog carstva, povlačio paralelu sa situacijom u tadašnjoj Srbiji, pričao kako smo najgora generacija, i kako je istorija učiteljica života...Bilo je to 1992 godine.
Takođe je govorio da , upravo tada,(16 god) treba da se ženimo, da smo tada najači, i da samo gubimo vreme...
Mi smo mislili da svi slatkiši sveta stoje na putu ispred nas, da još mnogo toga imamo i trebamo da probamo, da je svaka obaveza okov koji nas drži dalje od tih slatkiša, da je profa pijan i izlapeo, lažov i gluperda...
Ništa o životu nismo znali,a slatko vino mladosti smo više prosuli nego što smo popili...sve tražeći nešto lepše i slađe,tuđu čašu, tuđi komad,jureći za kratkim užitcima koje nismo stizali...A, nastavnica srpskog je govorila: " Ništa od vas, nit' šta učite, nit' šta jebet.e, samo kradete dobrom Bogu dane"