Dubrovnik je bio srpski i katolicki grad, mnogi ne znaju!

[Лекизан]

Dubrovnik im se svidja pa bi oni rado da je njihov. Od kulturne bastine izgleda da nemaju nista dok Hrvati imaju koliko hoces. Sto sto Srbi imaju od kulturne bastine vrijedno spomena? Kakve veze imaju sa Europom napr.? Ja neznam za nista osim da su uvijek bili istok, Balkan i dio Turske Carevine. Samo znam za opanke, šubare, pljeskavicu i rakiju.
Cudno je da nisu poceli govorit i da je Split njihov, Zadar, Sibenik...

Нема шта да ми се свиђа или не, ово је историја и само су релевантни извори, а они кажу да је Дубровник насељен Србима из његовог залеђа, и одатле и србски језик у њему, док су Хрвати врло далеко према писању самог Мавра Орбина.
Већ си набројао нешто што Срби имају од народне баштине, а са Европом имају то што се налазе у Европи.
А не знам какву то баштину имају Хрвати када ни свој језик нису успели да сачувају робујућу вековима под туђим чизмама????
Зар ти сумљаш у Сплит, па тамо смо основали понос Далмације.
А Задар први пут у оквиру независне Хрватске долази 1991 године, а у оквир Хрватске као део неке државе са бановином 1939, и касније са СР Хрватском, пре тога никада није био хрватски.Ослобађа га србска војска 1918.

 

[mupi]

Znaš i sam da govorimo o natpisima na javnim zgradama. Mađari su, prema hrvatsko-ugarskoj nagodbi, imali puno pravo da postave table sa mađarskim jezikom na te zgrade pošte, željeznice i sl, jer je po nagodbi to spadalo u zajedničke poslove ugarske države ( s čim je potvrđen njen suverenitet nad Hrvatskom kao delom ugarskog teritorija).
Pravo na natpise na ćirilici dolazi iz ustava Republike Hrvatske, Zakona u upotrebi jezika manjina (ili tako nešto), i međunarodnih ugovora koje je Hrvatska potpisala štostupajući u EU, što mimo toga.
Ni u jednom ni u drugom slučaju Hrvati ne poštuju dogovor. Kužiš kontinuitet.

Možeš ti da tumačiš stvari kako želiš,stvarnost je potpuno drugačija

U hrvatskom Saboru se svo vrijeme govorilo latinski,pa hrvatski,nikada mađarski.
Prije hrvatsko ugartske nagodbe,1836 godine mađari donose odluku da se u Hrvatskoj u gimnazije uvodi obvezan mađarski jezik i u idućih 10 godina ga moraju znati svi državni službenici u Hrvatskoj.
Herman Bužan im odgovara da Hrvati
"neće se odroditi od svojih otaca,već narodnost svoju čuvati svim dopuštenim sredstvima,a municipalna prava njihova da na osnovi zakona iz 1715 godine nikad ne mogu biti predmetom rasprave u ugarskom saboru,koji nema prava da se miješa u unutarnju upravu Hrvatske"
"...ne bore se Hrvati za mrtvi latinski jezik,nego za svoje pravo,jer oni sami mogu odrediti službeni jezik koji god žele,pa i hrvatski"

Gdje vidiš dvojezičnost u zajedničkim poslovima?

Kako je Hrvatska deo ugarskoga teritorija ako za svo vrijeme zasjedanja ugarsko hrvatskoga Sabora pred parlamentom u pešti vijori hrvatska zastava?
Gdje u to vrijeme u Hrvatskoj "delu ugarskoga teritorija" vijori mađarska zastava?
Zašto se u vojsci,hrvatskom domobranstvu priča hrvatski a ne mađarski?


Danas,u demokraciji Ustav Republike Hrvatske može da se mijenja,kao i Ustavi svih demokratskih država u svijetu.
Ako ne želi parlament da mijenja Ustav postoji u demokratskom svijetu institucija referenduma.
Referendum,nacionalne manjine i uređenje njihovih prava je unutrašnja stvar svake članice EU (npr Francuzi ne priznaju nijednu nacionalnu manjinu na svome teritoriju,britanski premijer po ustavu može da bude samo protestant...) Zaboravljaš da je Republika Hrvatska ravnopravna čanica EU i sama uređuje svoja unutrašnja pitanja.


Vrlo lako za skužiti

 

[oralni terorista]

Kad vidim ovakve priče, pitam se:

a) radi li se jednostavno o nacionalnoj "nabrijanosti", pa ljudi, eto, moraju
braniti neobranjivo iz razloga što im je
ušlo u mentalnu protoplazmu i na njeki je način emocionalna ovisnost.
Pogazili bi, da prihvate racionalni diskurz, sve kule u zraku građene u zadnjih 100-200 godina

b) ili se jednostavno radi o neposobnosti logičkog razmišljanja. Ako je tako- tu nema
lijeka. Onda ljudi ne razumiju, kao što netko ne može razumijeti kodove u C++ ili
logičke pogrješke.

http://www.matica.hr/vijenac/516 - ...smislu nije sastavni dio srpske književnosti/
U oba je slučaja, za bilo kog mislećeg iz cijeloga svijeta- i ovo dostano:

Znakovito je da se iz srpske akademske zajednice nitko nije javio. Znaju da su šuplji, pa šute.

Mogu da govorim u svoje ime.

a) teško da sam sklon nacionalisanju, makar ne u meri u kojoj su to spremni drugi
Recimo ti si prilično isključiv na ovom forumu, nisam primetio da si i minimalno korigovao mišljenje nakon nekih rasprava. Ne odgovaraš na postavljena pitanja ili iznete konstatacije i argumente, već sipaš niz
linkova, predugačkih analiza i sl. I skoro svi su hrvatski izvori.

b) za velikom logikom ovde nema potrebe, jer materija ne zahteva

Nego Hrobi možda ti nisi shvatio () moje razmišljanje o Dubrovniku.
I u ovom članku Matice hrvatske se spominje "lingua serviana" (sa svim vrednosnim objašnjenjima) pa te pitam da se kojim slučajem u istom kontekstu i sa istim značenjem spominje pretpostavljena "lingua croatica" da li bi se taj "argument" zanemario i vrednosno odbacio (kao što se čini sa "lingua serviana", opravdano ili ne, nije bitno sad).Ili hrvatska analitika ne bi bila toliko principijelna.

Da li hrvatska istoriografija ustvari drži da je hrvatstvo Dubrovčana iskonskog karaktera, podrazumevano i prirodno, da se prosto samo uspostavilo i održavalo (i pre nacionalnih ideologija).
Znači radi se o principu formiranja jedne nacije, o smislu tog principa. Da li je u slučaju hrvatstva i Dubrovnika taj princip postoji, da li je uopšte bilo potrebe za njim ili je to svršena stvar od "stoljeća sedmog", samo se književno i drugo nasleđe malo sistematizovalo.

...

 

[robert v.]

Možeš ti da tumačiš stvari kako želiš,stvarnost je potpuno drugačija

U hrvatskom Saboru se svo vrijeme govorilo latinski,pa hrvatski,nikada mađarski.
Prije hrvatsko ugartske nagodbe,1836 godine mađari donose odluku da se u Hrvatskoj u gimnazije uvodi obvezan mađarski jezik i u idućih 10 godina ga moraju znati svi državni službenici u Hrvatskoj.
Herman Bužan im odgovara da Hrvati
"neće se odroditi od svojih otaca,već narodnost svoju čuvati svim dopuštenim sredstvima,a municipalna prava njihova da na osnovi zakona iz 1715 godine nikad ne mogu biti predmetom rasprave u ugarskom saboru,koji nema prava da se miješa u unutarnju upravu Hrvatske"
"...ne bore se Hrvati za mrtvi latinski jezik,nego za svoje pravo,jer oni sami mogu odrediti službeni jezik koji god žele,pa i hrvatski"

Gdje vidiš dvojezičnost u zajedničkim poslovima?

Kako je Hrvatska deo ugarskoga teritorija ako za svo vrijeme zasjedanja ugarsko hrvatskoga Sabora pred parlamentom u pešti vijori hrvatska zastava?
Gdje u to vrijeme u Hrvatskoj "delu ugarskoga teritorija" vijori mađarska zastava?
Zašto se u vojsci,hrvatskom domobranstvu priča hrvatski a ne mađarski?


Danas,u demokraciji Ustav Republike Hrvatske može da se mijenja,kao i Ustavi svih demokratskih država u svijetu.
Ako ne želi parlament da mijenja Ustav postoji u demokratskom svijetu institucija referenduma.
Referendum,nacionalne manjine i uređenje njihovih prava je unutrašnja stvar svake članice EU (npr Francuzi ne priznaju nijednu nacionalnu manjinu na svome teritoriju,britanski premijer po ustavu može da bude samo protestant...) Zaboravljaš da je Republika Hrvatska ravnopravna čanica EU i sama uređuje svoja unutrašnja pitanja.


Vrlo lako za skužiti

Šta da kažem Mupi, kad si u pravu u pravu si:

Kada je riječ o autonomnim poslovima, tvorci Hrvatsko-ugarske nagodbe priznali su Hrvatskoj autonomiju u skladu sa zahtjevom sadržanim u članku XLII Hrvatskoga sabora iz 1861. Sukladno tomu, Nagodba taksativno nabraja da »zakonarstvo i uprava u svih poslovih nutarnjih, bogoštovja, nastave i pravosuđa, računajući sudbenost u svih molbah, izim sudbenosti glede pomorskoga prava« pripadaju među autonomne hrvatske poslove, koji su u isključivoj kompetenciji Hrvatskoga sabora, bana i Zemaljske vlade kao autonomnih hrvatskih organa vlasti (čl. 48). Svi ostali poslovi, koji nisu izričito navedeni kao autonomni, prema slovu Nagodbe, bili su zajednički (čl. 47). Iako je Nagodbom Hrvatskoj bila zajamčena autonomna organizacija vlasti, madžarska je vlada nastojala sebi osigurati utjecaj na autonomne poslove. Hrvatski ban bio je, naime, ovisan o predsjedniku zajedničke vlade, koji je kralju predlagao njegovo imenovanje, odnosno njegovo razrješenje.

http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=26523

Što se tiče ostalog, sve si sam rekao. Hrvatska je ravnopravna članica EU i sama uređuje svoja unutrašnja pitanja

 

[Urvan Hroboatos]

Mogu da govorim u svoje ime.

a) teško da sam sklon nacionalisanju, makar ne u meri u kojoj su to spremni drugi
Recimo ti si prilično isključiv na ovom forumu, nisam primetio da si i minimalno korigovao mišljenje nakon nekih rasprava. Ne odgovaraš na postavljena pitanja ili iznete konstatacije i argumente, već sipaš niz
linkova, predugačkih analiza i sl. I skoro svi su hrvatski izvori.

b) za velikom logikom ovde nema potrebe, jer materija ne zahteva

Nego Hrobi možda ti nisi shvatio () moje razmišljanje o Dubrovniku.
I u ovom članku Matice hrvatske se spominje "lingua serviana" (sa svim vrednosnim objašnjenjima) pa te pitam da se kojim slučajem u istom kontekstu i sa istim značenjem spominje pretpostavljena "lingua croatica" da li bi se taj "argument" zanemario i vrednosno odbacio (kao što se čini sa "lingua serviana", opravdano ili ne, nije bitno sad).Ili hrvatska analitika ne bi bila toliko principijelna.

Da li hrvatska istoriografija ustvari drži da je hrvatstvo Dubrovčana iskonskog karaktera, podrazumevano i prirodno, da se prosto samo uspostavilo i održavalo (i pre nacionalnih ideologija).
Znači radi se o principu formiranja jedne nacije, o smislu tog principa. Da li je u slučaju hrvatstva i Dubrovnika taj princip postoji, da li je uopšte bilo potrebe za njim ili je to svršena stvar od "stoljeća sedmog", samo se književno i drugo nasleđe malo sistematizovalo.

...

Red je da se na korektan odgovor korektno odgovori. Budući da je tema odavno iscrpljena, a
ne vidim što bi se više moglo, napisat ću kratko o čem se radi.

Glavna stajališta nisam korigirao jer ne mislim da ih uopće treba korigirati. Ako su 2 +2 jednako 4-
zašto da se to ispravlja ? Moja su stajališta, uvelike (bar o ovim područjima) jednaka većinski
hrvatskima koja prevladavaju u hrvatskoj znanstvenoj zajednici, i to odkad je mogla reći istinu, a
ne sakrivati se zbog Yu pritisaka. Ako ćemo već detaljnije, mogao bih reći da sam korigirao stajalište
oko etnogeneze u BiH, jer sada držim da su sadašnji Hrvati u BiH ne samo većinom potekli od
starinaca prije Osmanlija, nego i to da je njihova nacionalna kristalizacija, da nije bilo Turaka, mogla
teći drugačije tako da se oforme u zasebnu naciju koja ne bi nužno bila hrvatska, nego srodna- n.pr.
kao Katalonci i Kastilci. Konačno, to pokazuje i upornost “bosanstva” kod katolika u BiH, koja ih je u
19. i dijelu 20. st. sprječavala i usporavala u integraciji u modernu hrvatsku naciju. Tu sam, n.pr., izmijenio stav.
Glede odgovora na pitanja: većina je tih pitanja ili retorička, pa se nema što odgovarati, ili su zasnovana na
nepouzdanim izvorima, ili je na njih već odgovoreno- a to jest najčešći slučaj- pa je besmisleno ponavljati
jednu stvar 100 puta, a ponekad ih ni ne primijetim jer na forume zalazim rijetko, pa ni ne zapazim
pitanja. Budući da imam 100 drugih interesa ili obveza, ovo je samo dio.

Što se tiče linkova ili predugačkih analiza: pa to i jesu pravi odgovori (kada su postavljeni).
Link na bitan referentni tekst koji razjašnjava srž postavljenoga pitanja jest odgovor;
također- kako se može dovoditi u pitanje to da je itekako korektan odgovor odulji
raspis koji se tiče pitanja ? Ako to nije odgovor, ili nije shvaćeno kao odgovor, mogu
samo ponoviti što sam rekao- ili su kapaciteti sugovornika (po meni) preslabi za
poimanje odgovora, ili se radi o toliko različitim svjetonazorima tako da jedna
strana uopće ne razumije što ona druga kaže ili odgovara. Po čemu to nije odgovor ?
Ili se trivijalizira prelaskom na viceve ili tričarije ? Ako se tko želi zezati ili podbati oko
nekih tema, pravo mu budi- no to me, uglavnom, ne zanima. Taj stil komunikacije mi je infantilan.

Hrvatski izvori i jesu najvažniji, jer su najraspisaniji glede pitanja o kojima se radi.
Kad uzimam vrela, to činim zato što mislim da su vrijedna, a hrvatska su najvrjednija
o hrvatskoj povijesti i kulturi. Pa ne će valjda o hrvatskoj prošlosti kriterij biti pisanije
nekih putnika-namjernika koji ni ne znaju što se nalazi gdje, nego stučna i raspisana
djela suvremenih znanstvenika koji se bave tim područjima., i koji kao takvi imaju
autoritet i znanje. Jer- radi se o hrvatskim temama, a ne o nekima globalnima ili
susjednima. Nisam pisao o srpskom srednjovjekovnom slikarstvu ili položaju u Srbiji
pod Osmanlijama jer o tom malo znam. No, ono što znam-kao laik- o tom sam pisao, i
to na način koji je korektan: moja se stajališta o tim pitanjima slažu s prevladavajućim
diskurzom u hrv. akademskoj zajednici kojih 90%. Bilo o prošlosti, kulturi, etnogenezi,
2. svj. ratu, ratovima 90-ih, Haagu, nacionalnome identitetu i kulturi itd. Znam za
drugačija stajališta i vidim ih ovdje. I ne samo da se ne slažem iz nekoga ćejfa, nego
držim da su neistinita, ili zastarjela, ili djelomice istinita, ili tendenciozna. Pa zbog čeg da se s njima slažem ?

A sad glavno.


Pojam “lingua serviana” je potpuno razjašnjen u tekstu (ćirilica/pismo, a ne jezik, strani utjecaj,
nepostojanje pojma srpski jezik kod dubrovačkih pisaca na hrvatskom/slovinskom jeziku itd.)
Samog nazivka “hrvatski jezik” ima koliko hoćeš, i to od mjerodavnijih krugova nego što su
uvezeni talijanski pisari. Naime, kad su u Vatikanu pripremali strategiju širenja katolicizma
među pravoslavnima i muslimanima (u slučaju vojnog poraza potonjih, na ovim prostorima, a i šire),
cijela je učena kongregacija 1599. raspravljala koji bi trebao biti opći jezik za sve Slavene.
Prijedlog slovačkoga isusovca Teofila Kristeka, govornika mađarskog, ukrajinskog, češkog,
srpskog, bugarskog slovenskog i hrvatskog bio je- “lingua croatica”, kao najrazvijeniji i najplemenitiji jezik.
Isti je odgovor dao Španjolac Alfonso Carrillo bivši profesor teologije u Parizu i Beču, koji je
ustvrdio da je hrvatski jezik najprikladniji da pomogne narodima istoka.

http://hrvatski-croatian.blogspot.c.../09/hrvatski-jezik-je-normiran-i-moderan.html

Slijedom tih akcija napisana je prva hrvatska gramatika, autora Bartola Kašića, 1604.
Tomu istomu Kašiću, kotorski vlastelin Maro Dragović, 1617. posvećuje pjesmu sa
stihovima: “Kada s' navijestio u pjesnijeh glas tvoj, / naši Dalmatini, i vas rod hrvatski, /držat će
i čini pjevanja glas rajski. / Od našega mora do mora ledena/živit od govora dika će plemena.”.
Budući da se spominje “ledeno more”, očito se, u duhu baroknoga slavizma, pojam
“hrvatski jezik” protegao na sve slavenske jezike, uključujući i ruski.
Pridodaju li se time imenovanja jezika u raznim turskim putopisima, povijestima,
ruskima, austrijskima..a najvažnije samim domaćim, slavenskima ili hrvatskima - jasno je
da je ugledni slavist Matija Murko, profesor Praškoga sveučilišta, mogao
jedino reći, 1924., u knjizi o reformaciji u južnoslavenskim zemljama, da su
se pojmovi slovinski, ilirski i hrvatski jezik od 16. do 18. st. rabili kao istoznačnice.

Hrvatski autori istražuju svoj jezik da bi ga sustavno opisali, bolje kodificirali,
osnažili ponekad prekidanu vezu sa starijim jezičnim izrazima iz 15. st., a ne da
bi “lovili” samo ime jezika s cilejm da nješto “dokažu”. Mi ne trebamo ništa “dokazivati”, ta
politika srpskih posizanja i jest lov u mutnom sa zna se kojim ciljevima, a usput potpuno bizarna i burleskna.

Pitanje o “iskonskom” nacionalnom pripadanju nema smisla. Svaka je nacija dozrijevanje
naroda i etničkih skupina. Tako je i s Dubrovčanima, regionalnim Hrvatima poput
Slavonaca ili Istrana. Konačno, to je dobro opisano u tekstu u “Vijencu”, u kom je lijepo
orisan primjer Zrinskoga i Vladislava Menčetića. Tko to ne može shvatiti, taj ne razumije ni
riječi srpskoga povjesničara književnosti Miodraga Popovića, ni ostalih ozbiljnih
srpskih proučavatelja hrv. renesansne baštine, poput Svetozara Petrovića.

Mislim da se ovdje i nema što dodati, a ako je što bilo nejasno, a ostalo nejasnim- ja tu ne mogu ništa.

 

[oralni terorista]

Red je da se na korektan odgovor korektno odgovori. Budući da je tema odavno iscrpljena, a
ne vidim što bi se više moglo, napisat ću kratko o čem se radi.

Glavna stajališta nisam korigirao jer ne mislim da ih uopće treba korigirati. Ako su 2 +2 jednako 4-
zašto da se to ispravlja ? Moja su stajališta, uvelike (bar o ovim područjima) jednaka većinski
hrvatskima koja prevladavaju u hrvatskoj znanstvenoj zajednici, i to odkad je mogla reći istinu, a
ne sakrivati se zbog Yu pritisaka. Ako ćemo već detaljnije, mogao bih reći da sam korigirao stajalište
oko etnogeneze u BiH, jer sada držim da su sadašnji Hrvati u BiH ne samo većinom potekli od
starinaca prije Osmanlija, nego i to da je njihova nacionalna kristalizacija, da nije bilo Turaka, mogla
teći drugačije tako da se oforme u zasebnu naciju koja ne bi nužno bila hrvatska, nego srodna- n.pr.
kao Katalonci i Kastilci. Konačno, to pokazuje i upornost “bosanstva” kod katolika u BiH, koja ih je u
19. i dijelu 20. st. sprječavala i usporavala u integraciji u modernu hrvatsku naciju. Tu sam, n.pr., izmijenio stav.
Glede odgovora na pitanja: većina je tih pitanja ili retorička, pa se nema što odgovarati, ili su zasnovana na
nepouzdanim izvorima, ili je na njih već odgovoreno- a to jest najčešći slučaj- pa je besmisleno ponavljati
jednu stvar 100 puta, a ponekad ih ni ne primijetim jer na forume zalazim rijetko, pa ni ne zapazim
pitanja. Budući da imam 100 drugih interesa ili obveza, ovo je samo dio.

Što se tiče linkova ili predugačkih analiza: pa to i jesu pravi odgovori (kada su postavljeni).
Link na bitan referentni tekst koji razjašnjava srž postavljenoga pitanja jest odgovor;
također- kako se može dovoditi u pitanje to da je itekako korektan odgovor odulji
raspis koji se tiče pitanja ? Ako to nije odgovor, ili nije shvaćeno kao odgovor, mogu
samo ponoviti što sam rekao- ili su kapaciteti sugovornika (po meni) preslabi za
poimanje odgovora, ili se radi o toliko različitim svjetonazorima tako da jedna
strana uopće ne razumije što ona druga kaže ili odgovara. Po čemu to nije odgovor ?
Ili se trivijalizira prelaskom na viceve ili tričarije ? Ako se tko želi zezati ili podbati oko
nekih tema, pravo mu budi- no to me, uglavnom, ne zanima. Taj stil komunikacije mi je infantilan.

Hrvatski izvori i jesu najvažniji, jer su najraspisaniji glede pitanja o kojima se radi.
Kad uzimam vrela, to činim zato što mislim da su vrijedna, a hrvatska su najvrjednija
o hrvatskoj povijesti i kulturi. Pa ne će valjda o hrvatskoj prošlosti kriterij biti pisanije
nekih putnika-namjernika koji ni ne znaju što se nalazi gdje, nego stučna i raspisana
djela suvremenih znanstvenika koji se bave tim područjima., i koji kao takvi imaju
autoritet i znanje. Jer- radi se o hrvatskim temama, a ne o nekima globalnima ili
susjednima. Nisam pisao o srpskom srednjovjekovnom slikarstvu ili položaju u Srbiji
pod Osmanlijama jer o tom malo znam. No, ono što znam-kao laik- o tom sam pisao, i
to na način koji je korektan: moja se stajališta o tim pitanjima slažu s prevladavajućim
diskurzom u hrv. akademskoj zajednici kojih 90%. Bilo o prošlosti, kulturi, etnogenezi,
2. svj. ratu, ratovima 90-ih, Haagu, nacionalnome identitetu i kulturi itd. Znam za
drugačija stajališta i vidim ih ovdje. I ne samo da se ne slažem iz nekoga ćejfa, nego
držim da su neistinita, ili zastarjela, ili djelomice istinita, ili tendenciozna. Pa zbog čeg da se s njima slažem ?

A sad glavno.


Pojam “lingua serviana” je potpuno razjašnjen u tekstu (ćirilica/pismo, a ne jezik, strani utjecaj,
nepostojanje pojma srpski jezik kod dubrovačkih pisaca na hrvatskom/slovinskom jeziku itd.)
Samog nazivka “hrvatski jezik” ima koliko hoćeš, i to od mjerodavnijih krugova nego što su
uvezeni talijanski pisari. Naime, kad su u Vatikanu pripremali strategiju širenja katolicizma
među pravoslavnima i muslimanima (u slučaju vojnog poraza potonjih, na ovim prostorima, a i šire),
cijela je učena kongregacija 1599. raspravljala koji bi trebao biti opći jezik za sve Slavene.
Prijedlog slovačkoga isusovca Teofila Kristeka, govornika mađarskog, ukrajinskog, češkog,
srpskog, bugarskog slovenskog i hrvatskog bio je- “lingua croatica”, kao najrazvijeniji i najplemenitiji jezik.
Isti je odgovor dao Španjolac Alfonso Carrillo bivši profesor teologije u Parizu i Beču, koji je
ustvrdio da je hrvatski jezik najprikladniji da pomogne narodima istoka.

http://hrvatski-croatian.blogspot.c.../09/hrvatski-jezik-je-normiran-i-moderan.html

Slijedom tih akcija napisana je prva hrvatska gramatika, autora Bartola Kašića, 1604.
Tomu istomu Kašiću, kotorski vlastelin Maro Dragović, 1617. posvećuje pjesmu sa
stihovima: “Kada s' navijestio u pjesnijeh glas tvoj, / naši Dalmatini, i vas rod hrvatski, /držat će
i čini pjevanja glas rajski. / Od našega mora do mora ledena/živit od govora dika će plemena.”.
Budući da se spominje “ledeno more”, očito se, u duhu baroknoga slavizma, pojam
“hrvatski jezik” protegao na sve slavenske jezike, uključujući i ruski.
Pridodaju li se time imenovanja jezika u raznim turskim putopisima, povijestima,
ruskima, austrijskima..a najvažnije samim domaćim, slavenskima ili hrvatskima - jasno je
da je ugledni slavist Matija Murko, profesor Praškoga sveučilišta, mogao
jedino reći, 1924., u knjizi o reformaciji u južnoslavenskim zemljama, da su
se pojmovi slovinski, ilirski i hrvatski jezik od 16. do 18. st. rabili kao istoznačnice.

Hrvatski autori istražuju svoj jezik da bi ga sustavno opisali, bolje kodificirali,
osnažili ponekad prekidanu vezu sa starijim jezičnim izrazima iz 15. st., a ne da
bi “lovili” samo ime jezika s cilejm da nješto “dokažu”. Mi ne trebamo ništa “dokazivati”, ta
politika srpskih posizanja i jest lov u mutnom sa zna se kojim ciljevima, a usput potpuno bizarna i burleskna.

Pitanje o “iskonskom” nacionalnom pripadanju nema smisla. Svaka je nacija dozrijevanje
naroda i etničkih skupina. Tako je i s Dubrovčanima, regionalnim Hrvatima poput
Slavonaca ili Istrana. Konačno, to je dobro opisano u tekstu u “Vijencu”, u kom je lijepo
orisan primjer Zrinskoga i Vladislava Menčetića. Tko to ne može shvatiti, taj ne razumije ni
riječi srpskoga povjesničara književnosti Miodraga Popovića, ni ostalih ozbiljnih
srpskih proučavatelja hrv. renesansne baštine, poput Svetozara Petrovića.

Mislim da se ovdje i nema što dodati, a ako je što bilo nejasno, a ostalo nejasnim- ja tu ne mogu ništa.

Dobro, poštujem tvoje mišljenje (nezavisno da li se slažem sa njim ili ne).