Dragi pisci kratkih formi i članovi Foruma,
Na naš drugi prozni konkurs čija je tema bila NOĆ, prijavilo se 10 autora.
U skladu sa opštim pravilima Forumskih konkursa, radovi će biti objavljeni redosledom kojim su pristizali.
Možete glasati za 3 rada, tako što ćete im dodeliti 3, 2 ili 1 poen.
Glasanje traje 7 dana i završava se 12.06.2014. u 20:00h.
N.B. Ova tema je namenjena isključivo za glasanje! Molim vas da, ukoliko imate potrebu za komentarisanjem,
to činite na temi Naša podforumska skupština... DOBRODOŠLI!
A sada, predlozi!!!
Uživajte u radovima naših stvaralaca i GLASAJTE!
Predlog br. 1
27.05.2014., 08:10h
MANTIS RELIGIOSA
Iz jedinstva Mraka i Haosa izašla je Noć. Noć i Pakao rodiše Starost, Smrt, Ubistvo, Svađu, Bedu...
Visoko iznad prolaznika gledam noćna svetla i čekam zvono na vratima. Uključena klima. Čašom
hladim dlanove zagledan u ledene kocke uronjene u tečnost. Kratkim trzajima šake silujem tečnost,
teram je da pravi vrtloge. Postoji li delanje izvan misli?
Kratko zvono, ulazi Marta, lagano odevena.
- Ćao, stigao si! Kako je bilo?
- Uobičajeno, vremenske zone, 30 sati sam budan.
Ovlaš naslonismo glave u znak pozdrava.
- Idem odmah na tuširanje, sva sam se ulepila.
Kažu za Aleksandra Velikog da je njegov miris bio božanski, prijatan.
Noć sa Vetrom rodi četvoroglavog Erota. Dodiri, beli zid, gospođa na stolu, zavesa leprša, stomak,
butine i crvena kolena, bela zadnjica, tragovi prstiju, ramena u poniranju. Gospođo, jeste li zalutali,
ja sam u prolazu, želje su mi daleko odavde, čemu se nadate? Rikali smo kao lav i bik, siktali kao
zmija, blejali kao ovan.
Stanovi su grobnice u kojima se pripremamo za smrt, čekamo njen dolazak. Službenici pogrebnih
preduzeća svakodnevno iz njih iznose gomile otpada, trupla koja počinju da naseljavaju čistači
prirode. Moja priprema za smrt je temeljna. Imperativ - ne umreti u stanu, umreti na trotoaru, na
ulici, u parku, u automobilu, biti hitan poziv, ne zagaditi zatvoren prostor.
Klima dosadno kvari muziku, smeđa tečnost u čaši, kristali leda umiruju misli, ohrabruju na nove
poduhvate. Raširena bedra se tresu, grče, istežu, zmija se obmotala oko jajeta, Borej će se oglasiti,
kobile će okrenuti zadnjice prema vetru, čekaće začeće. Znoj kaplje po telu, kapi klize po nebu,
ližem unutrašnjost njenih bedara prateći kovitlanje zvukova, jezik ore misli, kap znoja udari u
zenicu, oko se kotrlja po plafonu, uživam u njenim ranama. U mirisu žene su sabrani svi mirisi:
miris života, miris tamjana, ribe, reke, obale, močvare, mora, ruže, lavande, miris umora, miris
smrti. Nastavi, daću ti oba, meni ne trebaju. Uvijaću se oko tebe do jutra, iz našeg jajeta izrodiće se
zmija, ponoć će nas zateći pijane. Zaboravili smo na predahe, isisavamo se, osećam drhtanje
uterusa, deo sam njene histerije. Kastriraću oca, oženiću sestru, ko prekrši tabu i sam tabu jeste.
Čim padne noć uspužem se uz prvu višespratnicu, smejem se nesrećnicima koji habaju asfalt,
njihovim dosadnim istorijama, jadnim životima, predrasudama i ljubavima. Misao stvara iluzije.
Gledaju me i saželjavaju, ne vide moj prezir, ne znaju da ih iskorišćavam, da se hranim njihovom
uobraziljom da žive, srećnog života nema. Nesreća je početak sveta.
Šezdeset devet reči izgovorismo, lebdeli smo nad planom postelje, rotirali i uvrtali se oko
zajedničke ose. Lagano spuštanje, poniranje u čašu uz plavičasti ukus dima koji maskira realnost.
Strčao sam niz stepenice. Od ulaza do dragstora osamdesetdevet koraka. Teret u levoj pa u desnoj
ruci. Setih se zaljubljenih iz zgrade preko puta. Čekala ga je nalakćena na prozor, kad bi stigao
mahnuli bi jedno drugom, potrčao bi prema njoj; nije se pomerala ni okretala, on bi uletao u stan,
otkopčavao pantalone ne skidajući ih, naguzio je onako naslonjenu sa pogledom uprtim u
prolaznike, igrala je najdražu ulogu. Gledajući bicikliste zamišljala je moćnu, krutu i glatku stvar
među nogama, čeznula za osećajem prvog orgazma koji je doživela vozeći bicikl.
Hipnotisan tražim zaklon, divim se grafitu na oronulom zidu, ubijaju me prolaznici svojim
pojavama, mrzim sve što gmiže, mrzim semafor i njegov autoritet, istopljeni sladoled na asfaltu,
zvono telefona, identična lica, ljude ogrnute hitinom, njihove glave, grudi i stomake, njihovu čežnju
i želju za sticanjem, prikupljanjem, strah od gladi. Reka je izuzetak, ona nikad nije ista. Nikad ne
jedem, hranim se čitajući jelovnike. Spavaonica je moja tamnica i sudnica. U noći sam sam sebi
sudija i dželat: sudim, kajem se, žalim, želim, čeznem, patim, stidim se, zaklinjem da bih jutrom sve
odbacio. U noći, u tami, najlakše slažem, zgrešim, zaboravim na sebe. U dubokoj noći prezirem
autoritete, ujutru se stidim svojih misli i želja za slobodom. Dan i svetlost ubijaju svaki integritet.
Osetih oštar ubod u grudima, nestajalo mi je daha, krenuh prema klupi. Sedim pokušavajući da
udahnem vazduh.
- Čovek može biti besmrtan samo posle smrti. Ovo sam želeo, pomislih.
U grudima se dešavala eksplozija. Ne čujem glasove, buku saobraćaja, nema prostora, samo misao i
belo. Znam da je kraj. A onda bi prazno i ništa.
Poluspušteni kapci, staklast pogled ispod njih.
Potrošilo se jedno telo.
Predlog br. 2
27.05.2014., 09:34h
DOZVOLA
„Marko, mali se opet boji.“
„Čega?“
„Ma ostavio je svetlo i sad mu je soba puna insekata!“
Danko, u pidžami, gledao je TV i pomalo plakao.
„Sine“, rekao sam, „A spavanje?“
„Kad su neka čudovišta unutra!“
„Da vidimo.“
Ušao sam i izvršio dezinsekciju: potamanio par strizibuba i neke male mušice. Ulovio
noćnog leptira u šaku, odnio ga do klozeta i bacio u šolju. Povukao vodu. Leptir je ostao
plutati. Neka, već će otići iz drugog ili trećeg puta, šteta vode...
„Gotovo!“, rekao sam sinu, „A sad u krevet.“
Za nepunu minutu, evo malog opet.
„A gde je leptir?“
„Pustio sam ga“, rekoh oprezno, „Odleteo je u noć.“
“Ali tata, nisi trebao, on je imao dozvolu - on je kod mene već treću noć!“
„Oprosti sine, stvarno nisam znao.“
“Nema veze vratit će se on. Idem u WC, pa u krevet!“
Krenuo je prema klozetu. Setio sam se leptira „s dozvolom“ kako pluta u klozetskoj šolji,
ali nisam imao snage da se pokrenem, da nešto smislim, da sredim stvari, da se izbegne
novi šok, neverica, kraval...
Bila je već skoro ponoć. I ta deca ležu sve kasnije. A dozvole, sve ih je lakše nabaviti...
svakome ih daju... baš svakome...
Na naš drugi prozni konkurs čija je tema bila NOĆ, prijavilo se 10 autora.
U skladu sa opštim pravilima Forumskih konkursa, radovi će biti objavljeni redosledom kojim su pristizali.
Možete glasati za 3 rada, tako što ćete im dodeliti 3, 2 ili 1 poen.
Glasanje traje 7 dana i završava se 12.06.2014. u 20:00h.
N.B. Ova tema je namenjena isključivo za glasanje! Molim vas da, ukoliko imate potrebu za komentarisanjem,
to činite na temi Naša podforumska skupština... DOBRODOŠLI!
A sada, predlozi!!!
Uživajte u radovima naših stvaralaca i GLASAJTE!
Predlog br. 1
27.05.2014., 08:10h
MANTIS RELIGIOSA
Iz jedinstva Mraka i Haosa izašla je Noć. Noć i Pakao rodiše Starost, Smrt, Ubistvo, Svađu, Bedu...
Visoko iznad prolaznika gledam noćna svetla i čekam zvono na vratima. Uključena klima. Čašom
hladim dlanove zagledan u ledene kocke uronjene u tečnost. Kratkim trzajima šake silujem tečnost,
teram je da pravi vrtloge. Postoji li delanje izvan misli?
Kratko zvono, ulazi Marta, lagano odevena.
- Ćao, stigao si! Kako je bilo?
- Uobičajeno, vremenske zone, 30 sati sam budan.
Ovlaš naslonismo glave u znak pozdrava.
- Idem odmah na tuširanje, sva sam se ulepila.
Kažu za Aleksandra Velikog da je njegov miris bio božanski, prijatan.
Noć sa Vetrom rodi četvoroglavog Erota. Dodiri, beli zid, gospođa na stolu, zavesa leprša, stomak,
butine i crvena kolena, bela zadnjica, tragovi prstiju, ramena u poniranju. Gospođo, jeste li zalutali,
ja sam u prolazu, želje su mi daleko odavde, čemu se nadate? Rikali smo kao lav i bik, siktali kao
zmija, blejali kao ovan.
Stanovi su grobnice u kojima se pripremamo za smrt, čekamo njen dolazak. Službenici pogrebnih
preduzeća svakodnevno iz njih iznose gomile otpada, trupla koja počinju da naseljavaju čistači
prirode. Moja priprema za smrt je temeljna. Imperativ - ne umreti u stanu, umreti na trotoaru, na
ulici, u parku, u automobilu, biti hitan poziv, ne zagaditi zatvoren prostor.
Klima dosadno kvari muziku, smeđa tečnost u čaši, kristali leda umiruju misli, ohrabruju na nove
poduhvate. Raširena bedra se tresu, grče, istežu, zmija se obmotala oko jajeta, Borej će se oglasiti,
kobile će okrenuti zadnjice prema vetru, čekaće začeće. Znoj kaplje po telu, kapi klize po nebu,
ližem unutrašnjost njenih bedara prateći kovitlanje zvukova, jezik ore misli, kap znoja udari u
zenicu, oko se kotrlja po plafonu, uživam u njenim ranama. U mirisu žene su sabrani svi mirisi:
miris života, miris tamjana, ribe, reke, obale, močvare, mora, ruže, lavande, miris umora, miris
smrti. Nastavi, daću ti oba, meni ne trebaju. Uvijaću se oko tebe do jutra, iz našeg jajeta izrodiće se
zmija, ponoć će nas zateći pijane. Zaboravili smo na predahe, isisavamo se, osećam drhtanje
uterusa, deo sam njene histerije. Kastriraću oca, oženiću sestru, ko prekrši tabu i sam tabu jeste.
Čim padne noć uspužem se uz prvu višespratnicu, smejem se nesrećnicima koji habaju asfalt,
njihovim dosadnim istorijama, jadnim životima, predrasudama i ljubavima. Misao stvara iluzije.
Gledaju me i saželjavaju, ne vide moj prezir, ne znaju da ih iskorišćavam, da se hranim njihovom
uobraziljom da žive, srećnog života nema. Nesreća je početak sveta.
Šezdeset devet reči izgovorismo, lebdeli smo nad planom postelje, rotirali i uvrtali se oko
zajedničke ose. Lagano spuštanje, poniranje u čašu uz plavičasti ukus dima koji maskira realnost.
Strčao sam niz stepenice. Od ulaza do dragstora osamdesetdevet koraka. Teret u levoj pa u desnoj
ruci. Setih se zaljubljenih iz zgrade preko puta. Čekala ga je nalakćena na prozor, kad bi stigao
mahnuli bi jedno drugom, potrčao bi prema njoj; nije se pomerala ni okretala, on bi uletao u stan,
otkopčavao pantalone ne skidajući ih, naguzio je onako naslonjenu sa pogledom uprtim u
prolaznike, igrala je najdražu ulogu. Gledajući bicikliste zamišljala je moćnu, krutu i glatku stvar
među nogama, čeznula za osećajem prvog orgazma koji je doživela vozeći bicikl.
Hipnotisan tražim zaklon, divim se grafitu na oronulom zidu, ubijaju me prolaznici svojim
pojavama, mrzim sve što gmiže, mrzim semafor i njegov autoritet, istopljeni sladoled na asfaltu,
zvono telefona, identična lica, ljude ogrnute hitinom, njihove glave, grudi i stomake, njihovu čežnju
i želju za sticanjem, prikupljanjem, strah od gladi. Reka je izuzetak, ona nikad nije ista. Nikad ne
jedem, hranim se čitajući jelovnike. Spavaonica je moja tamnica i sudnica. U noći sam sam sebi
sudija i dželat: sudim, kajem se, žalim, želim, čeznem, patim, stidim se, zaklinjem da bih jutrom sve
odbacio. U noći, u tami, najlakše slažem, zgrešim, zaboravim na sebe. U dubokoj noći prezirem
autoritete, ujutru se stidim svojih misli i želja za slobodom. Dan i svetlost ubijaju svaki integritet.
Osetih oštar ubod u grudima, nestajalo mi je daha, krenuh prema klupi. Sedim pokušavajući da
udahnem vazduh.
- Čovek može biti besmrtan samo posle smrti. Ovo sam želeo, pomislih.
U grudima se dešavala eksplozija. Ne čujem glasove, buku saobraćaja, nema prostora, samo misao i
belo. Znam da je kraj. A onda bi prazno i ništa.
Poluspušteni kapci, staklast pogled ispod njih.
Potrošilo se jedno telo.
Predlog br. 2
27.05.2014., 09:34h
DOZVOLA
„Marko, mali se opet boji.“
„Čega?“
„Ma ostavio je svetlo i sad mu je soba puna insekata!“
Danko, u pidžami, gledao je TV i pomalo plakao.
„Sine“, rekao sam, „A spavanje?“
„Kad su neka čudovišta unutra!“
„Da vidimo.“
Ušao sam i izvršio dezinsekciju: potamanio par strizibuba i neke male mušice. Ulovio
noćnog leptira u šaku, odnio ga do klozeta i bacio u šolju. Povukao vodu. Leptir je ostao
plutati. Neka, već će otići iz drugog ili trećeg puta, šteta vode...
„Gotovo!“, rekao sam sinu, „A sad u krevet.“
Za nepunu minutu, evo malog opet.
„A gde je leptir?“
„Pustio sam ga“, rekoh oprezno, „Odleteo je u noć.“
“Ali tata, nisi trebao, on je imao dozvolu - on je kod mene već treću noć!“
„Oprosti sine, stvarno nisam znao.“
“Nema veze vratit će se on. Idem u WC, pa u krevet!“
Krenuo je prema klozetu. Setio sam se leptira „s dozvolom“ kako pluta u klozetskoj šolji,
ali nisam imao snage da se pokrenem, da nešto smislim, da sredim stvari, da se izbegne
novi šok, neverica, kraval...
Bila je već skoro ponoć. I ta deca ležu sve kasnije. A dozvole, sve ih je lakše nabaviti...
svakome ih daju... baš svakome...
Poslednja izmena: