drhtave ruke za piskenje :rumenko:

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
SIGNATURE SMRTI I ETICNOST ŽENSKOG PISMA

Što je razlicito u spisateljstvu žena i kako cinjenica da se žena pojavljuje u ulozi autorice (sa svim implikacijama i paradoksima koje pojam autorstva donosi, ukljucujuci tu i politiku njezina radanja i upornog preživljavanja, nakon poststrukuralistickog proglašavanja smrti autora), može uticati na kreativne izbore izražajnosti, na žanr, na narativni identitet, na konstrukciju fikcionalne stvarnosti, na simbolicku moc predstavljanja, na granice i mogucnosti misli, akcija i osjecanja?? Koncept �criture feminine koje su još 70-tih ponudile kao istovremeno epistemologijski i stvaralacki okvir francuske feministice (osobito tu treba akcentirati projekat H. Cixous, koja ga utopijski formulira i efektno nastoji realizirati u vlastitom pisanju), i danas izaziva unutar književne i feministicke i nefeministicke teorije brojne diskusije. Izmedu "bijega iz ženstvenog" u rodno neutralnu, ali potencijalno subverzivnu pjesnicku imaginaciju i radosno-totalne delegitimizacije androcentricnog modela simbolicke reprezentacije, smješta se citava lepeza usmjerenja na žensko pisanje, a da se ipak vec može u tom pluralizmu i nesvodljivosti uociti povezujuci feministicki zahtjev za ukidanjem "simbolickog nasilja" (P. Bourdieu), koje se prokazuje ne više kao posljedica, vec kao temelj na kojem "cvate" fakticko nasilje u svakodnevnom društvenom životu. Ako se u "prvom valu" feministicke kritike inzistiralo na upisivanju ženskih vrijednosti u linearnu povijest, a u "drugom valu" efekat "postajanja ženom" proizveo cudesnu diskursivnu metaforicku mašinu za refleksiju o cjelokupnoj problematici radikalne razlike i drugosti, onda bi "treci val" sada oznacavao sukob oko koncepata i opozicijskog, potencijalno subverzivnog znanja, kontekstualiziranog postmodernom konstruktivistickom epistemologijom. "Žensko pismo" tu, s jedne strane, postaje privilegirana verzija "manjinskog pisanja" (pa se dade usporediti sa drugim vrstama pobunjenickih dekonstrukcija europo- i falogocentricnih diskursa), a s druge strane, kao, kriticarsko-teorijski konstrukt, izložen je novom propitivanju zbog svojeg utopijskog esencijalizma, kojeg valja dekonstruirati u ime pluralizma, politike lokalizacije, te svakovrsnih kulturoloških relacionih odnosa, što svaku esencijalisticku bit cini sumnjivom. "Nemoguce je definirati ženstvenu spisateljsku praksu, i to je prastara nemogucnost koja ce takvom i ostati, jer ova praksa nikada nece biti teoretizirana, obuhvacena, kodirana - što ne znaci da ne postoji" - kako to konstatuje H. Cixous (Smijeh Meduze) . Mislim da, ovoj nemogucnosti usprkos, neki teoreticari/ke previše žure da se "riješe" nelagode u/sa �criture feminine : dovoljan razlog da se taj koncept zadrži je, naprimjer, pisanje H. Cixous, ali je on svoj legitimitet priskrbio i kao opceprihvaceno imenovanje za francusku feministicku kritiku u cjelini. Jukstapozicija ženskog tijela i pisanja, utopijska žudnja da se prevazidu granice, Cixousina "invektive" "Piši sebe - tvoje tijelo mora dobiti glas" ili "Više tijela, stoga i više pisanja", spašavanje imaginarnih zona iskljucenja, raznolike strategije subjektivnosti, poput sintaktickih prevrata, ili taktilnog, fluidnog stila, hibridnosti i sl., usvojeni su toposi feministicke kritike i nece se lako dati izbrisati. Sve ovo ne znaci da odnosi tijela i teksta ne mogu biti i drugojacije koncipirani, utjelovljeni u drugacijim figurama i dati u drugim kontekstima (ovisno od kulturalne mreže u koju ih se ukljucuje, ili iz koje ih se nastoji iskljuciti), a samo "žensko pismo" trebalo bi po potrebi reaktivirati ili iznova konstruirati, kad god nam zatreba konceptualno orude za feministicku zainteresiranost da se ude u dijalog s jednim ženskim tekstom (pa i da se "protrese" jedan kulturalni milje u kojem "fantomska nijemost žene" i dalje opstaje kao podloga za "imaginarnu ženskost", potiskujuci tako žensku imaginaciju na svoju periferiju).
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top